Hope se probudila, otišla se istuširati i spustila se na prizemlje. Alexa nije bilo kod kuće. Provjerila je njegovu sobu i onda je pogledala kroz prozor da vidi da li je tamo njegov auto, ali nije ga bilo. Otišla je onda do kuhinje kako bi popila čašu vode. Na frižideru je bila poruka. Uzela je papirić i pročitala ju je: „Išao sam kupiti doručak. Vračam se brzo! Alex“. Nasmiješila se, bacila je papir u smeće i otišla je sjesti u dnevni boravak pijući hladnu i osviježavajuću vodu. Stavila je cd, u liniju, i stavila je nekoliko pjesama da sviraju dok sjedi na trosjedu i odmara.
Zazvonio je telefon. Javila se.
„Hej, Hope, Manuela je!“ –uzvratio je ženski glas s druge strane slušalice.
„Hej, Manuela!“ –nasmiješila se Hope. „Kako je Angel? Je dobro prošla jučerašnja operacija?“
„Odlično je prošla. Neko vrijeme će imati zavoje!“ –odgovorila je Manuela sretnim glasom.
„Ma glavno je da će ponovno vidjeti!“
„Naravno. Alex je kod kuće?“
„Nije. Išao je kupiti doručak!“
„Aha. Kako ste? Dobro?“
„Da. Sve je odlično i ne trebaš se brinuti o ničemu!“
„Odlično onda. Nazvat ću navečer!“
„Dobro. Čujemo se!“
Hope je spustila slušalicu, stavila ga je na stolić i nastavila je uživati uz laganu i ugodnu glazbu. Legla je na trosjed i gledala je u strop. Rastužila se pošto su je neke pjesme posjetile na prošlost. Nekada je nju mama zvala po ljeti kako bi provjerila da li je dobro, da li joj nešto treba i kako je Tommy. Pitala se da li će ikada moći preboljeti njihovu smrt, da li će moći uživati i ne razmišljati previše o tome da bi možda oni bili još živi da je ostala kod kuće, a ne da je otišla s društvo zabaviti se.
Zazvonili su na vrata. Dignula se. Pomišljala je da bi to možda mogla biti Ginger. Otvorila ih je. Začudila se. Arietta je stajala ispred njenih vratiju i gledala ju je. Hope je prekrižili ruke i pogledala ju je od glave do pete.
„Alex nije kod kuće.“ –rekla je pomalo ljutito.
„Nisam došla zbog njega. Zapravo...“ –uzdahnula je. „Trebam tebe!“
„Mene?“ –zbunjeno će Hope.
„Da.“ –dodala je Arietta.
Hope joj je rekla neka duđe. Sjele su jedna preko puta druge i promatrale su se. Arietta nije progovorila niti jednu riječ, a Hope jednostavno nije znala što bi pričala s njom, pa je zato u onoj kući vladala tišina.
„Znam da se čudiš što sam ovdje.“ –rekla je Arietta, odjednom.
„Jako.“ –uzvratila je Hope i nagnula se na trosjed.
„Mislim da smo ti i ja loše započele!“ –nastavila je ova druga. „Razmišljala sam ove dane. Promjenila sam se otkad sam se sprijateljila sa Solange, a to sam učinila samo kako bi mogla biti bliže Alexu!“
„I kakve ja tu imam veze?!“ –razljutila se na samu pomisao na to da joj je Arietta upravo govorila kako joj se Alex sviđao i kad joj je spomenula Solange.
„Jer sam se loše ponašala prema tebi!“ –odgovorila je Arietta. „Kažem ti da sam postala lošija osoba otkad sam se počela družiti sa Solange. Postala sam slična njoj, samo što se ja nisam drogirala! Na tebe sam bila ljuta jer si se previše družila s Alexom, a on se meni jako sviđao.“
„Sviđao?“ –zbunjeno će Hope. „Želiš reći da ti se više ne sviđa?“
„Ne... Shvatila sam da nije dečko za mene! Zbog toga sam ovdje.“ –uzvratila je Arietta. „Želim te ispričati jer sam te nazivala droljom, govorila ti loše stvari... Stvano mi je žao!“
„Oh... Čudno.“ –rekla je Hope. „Ne znam da li bi ti trebala vjerovati!“
„Htjela bih početi ispočetka. Ne kažem ti da budemo najbolje prijateljice, ali da bar... Pokušamo biti prijateljice!“
Hope ju je bolje pogledala. Arietta je bila ozbiljna, a ona je bila zbunjena pošto je počela misliti da ova druga želi stvarno početi sve isponova i kako treba. Hope je bila jako zbunjena, ali nasmiješila joj se. Odlučila joj je pružiti priliku, a ona joj je zahvalila. Hope ju je odpratila do vratiju. U trenutku kad je Arietta izašla iz kuće se Alex penjao stepenicama.
„Bok.“ –nasmiješila se.
„Bok...“ –zbunjeno se okrenuo za njom.
Arietta je nastavila hodati dalje. Sjela je u svog bijeli Lamborgini i odvozala se. Alex se zbunjeno okrenuo prema Hope i nije shvaćao što se desilo u onom trenutku. Pozdravio ju je i ušao je u kuću, pa je krenuo prema kuhinji. Hope ga je, naravno pratila.
„Možeš mi objasniti što je ono bilo?“ –upitao ju je zbunjeno Alex.
„Došla mi se ispričati.“ –odgovorila je Hope i nagnula se na stol.
„Ispričati?!“ –uzvratio je. „Ona?! Ma sigurna si?!“
„Sigurna sam.“ –nasmiješila se. „Da, znam i meni je previšečudno! Želi da počnemo isponova, da se pokušamo sprijateljiti!“
„Čovječe... Ne prepoznajem ovu Ariettu, ne barem ovu od četiri godine!“
„A mah... I? Šta si mi kupio?“ –nasmiješeno ga je upitala Hope, sa zanimanjem.
„Tiramisů!“ –odgovorio je Alex. „Koliko se sjećam, to ti je bio najdraži kolač!“
„I ostao je!“ –namignula je.
Alex se nasmiješio, pa joj je uzvadio kolač iz vrečice, sjeo je za stol i promatrao je kako ga ona jede iz užitka. Hope je često radila taj kolač kod kuče, a nije ga radila dosta dugo, pa se zaželila onog okusa. Odjednom se Alex počeo smijati odjednom, a ona ga je zbunjeno pogledala.
„Nešto nije u redu?“ –upitala ga je.
Okrenuo se, uzeo je maramicu i obrisao joj je lice, pa se ponovno počeo smijati, a ona je porumenila.
„Zamackala sam se, jelda?“ –okrenula je glavu kako on nebi primjetio koliko je crvena.
„Malo, ali preslatka si mi bila.“ –namignuo joj je Alex.
„Oh, da...“ –okrenula se prema njemu i nasmiješila. „Sva čokoladna i zamackana!“
„Baš zato si bila slatka. Čokolada je slatka!“ –nacerio se.
„Budalo!“ –udarila ga je lagano rukom po glavi i dignula se.
Bacila je plastičnu kutiju u kojoj se kolač nalazio i počela je prati suđe od dana prije pošto je zaboravila oprati jer je bila cijelo vrijeme vani. Alex ju je promatrao. Nasmiješio se ponovno. Bila mu je simpatična i poput malenog djeteta dok je jela kolače. Otkad ju je poznavao bi se zamackala.
„Ej, sreo sam Seana i Jennifer u gradu.“ –rekao je Alex.
„A da?“ –okrenula se prema njemu. „Vratili su se s medenog mjeseca?“
„Da. Rekao je Sean da dođemo k njima kako bi nam pokazali slike koje su već staviti na kompjuter!“
„Nema problema. Jedva čekam! Idemo odmah?“
„Kako želiš!“
Parkirali su auto ispred Seanove i Jeniferine kuće. Izašli su iz njega i otišli su pozvoniti na vrata. Jennifer im je otvorila i snažno ih je zagrlila i poljubila kad ih je ugledala.
„Uđite!“ –nasmiješila se. „Tako sam sretna što se došli!“
„I mi!“ –rekao je Alex. „Gdje je Sean?“
„U dnevni boravak. Donijet ću sok, a vi slobodno idite k njemu!“ –uzvratila je i krenula je prema kuhinji.
Alex i Hope su krenuli prema dnevnog boravku. Provorili su unutra, a Sean je gledao televiziju.
„Hello, Sean!“ –pozdravila je Hope.
„Hej! Nisam vas još očekivao!“ –nasmiješeno se dignuo sa trosjeda.
„Htjeli smo vas iznenaditi.“ –Alex je sjeo na trosjed.
„I jeste. Ugodno smo iznenađeni!“ –uzvratio je Sean. „Kako ste? Znali ste se snaći bez mame?“
„Misliš da smo jadnici da se ne znamo snaći?“ –upitala je nasmiješeno Hope.
„Ne, nego mislim da ste klinci!“ –namignuo je.
„Samo su četiri godine mlađi od tebe, dragi.“ –Jennifer je stavljala čaše i bokal sa sokom na stoliću na sred dnevnog boravka. „Zašto im ne pokažeš slike?“
„Želite ih vidjeti?“ –pogledao ih je Sean.
Alex i Hope su klimnuli glavom. Sean je uzeo laptop sa stola, otvorio je album sa slikama i pokazivao im je one s medenog mjeseca. Jennifer i on su im prepričavali kako im je bilo, što su radili, a Alex i Hope su se smijali kad bi im Jennifer ispričala o glupostima koje je Sean svako toliko izvodio.
Novi nastavak i na:
DRHTAJ DUSE
P.S. vidim da vam je moja gramatika pocela smetati... Zao mi je, ali - idem u tal. sk. i uvijek me ona zezala, pa.... Ispricavam se.... Ne morate citati ako vam se ne svidja.
Post je objavljen 16.04.2009. u 00:00 sati.