Alex i Hope su se kasno vratili sa koncerta i bilo im je odlično. Hope je bila uzbuđena i skoro cijelim putem do kuće. Pričala je o tome koju su pjesmu najbolje odpjevali uživo, kako je bilo ovo, kako je bilo ono, a Alex je samo klimao glavom i smiješkao se. Kad je zaspala ju je morao pokriti svojom majicom dužih rukava, koju je imao na stražnje sjedalo, pošto je zahladilo preko noći.
Hope se vrtila po krevetu. Imala je, ponovno, nočnu moru o svojim roditeljima. Dugo ju nije sanjala, ali svako toliko bi ju i dalje pratila kroz snove. Naglo se probudila. Pogledala je na sat kraj njenog kreveta. Bilo je tek sedam sati ujutro, što znaći da je spavala svega četiri sata. Uzdahnula je i legla je gledajući u plafon. Oči su joj se same sklapale pošto je bila jako umorna zbog zabave koju je doživjela večer prije.
Bila je u polusnu kad joj je mobitel zavibrirao. Okrenula se na bok i zatvorenih očiju je tapkala po nočnom ormariću. Napokon ga je pronašla nakon što je zvonio više od minute i javila se. Mrmljala je nešto i samo je klimala glavom, ali trebalo joj je malo da ponovno zaspe. Kad je spustila slušalicu se okrenula prema stropu zatvorenih očiju. Htjela je ponovno zaspati kako bi se mogla odmoriti, ali znala je da treba nešto važno učiniti, pa se morala dignuti iz kreveta.
Otišla se istuširati. Jedino ju je hladan tuš mogao razbuditi u onom trenutku i razbudio ju je pošto je stavila užasno hladnu vodu. Obukla se odmah kako bi se zagrijala iako je vani bilo toplo. Spustila se niz stepenice. Pogo je trčao prema njoj. Znala je da ga treba pustiti da se prošeta po dvorištu, pa je ubrzala korak i otvorila mu je vrata nakon čega je otišla napraviti kavu kako bi se još više razbudila.
Dok je pila kavu, čitala je jutarnje novine koje je uzela ispred ulaznih vratiju. Ništa novog ni posebnog se nije dešavala u gradu, pa ih je samo zatvorila i dovršila je svoju kavu. Nakon toga je napravila sendvič pošto je bila gladna, oprala je suđe i pogledala je na sat koji je stajao iznad ulaza. Bilo je prošlo osam sati i trebala je hitno probuditi Alexa. Uputila se prema njegovoj sobi, polako i tiho ju je otvorila. Spuštala se niz stepenice što je tiše mogla. Duboko je spavao. Hope se nasmiješila pošto nije mogao ni zamisliti što ćemu se uskoro desiti. Protrčala je niz sobu i skočila mu je na krevet proderaći se. Alex se naglo stavio u sjedeći položaj dok se Hope prevrtala od smijeha.
„Dobro jutro!“ –nasmiješila se.
„Baš si me na taj način trebala razbuditi?“ –zanijekao je pospano.
„Nekoč si to volio!“ –namignula je.
„Ok, ok... Nekoč!“ –zijevnuo je. „Mogu nastaviti spavati?“
„Ne...“ –rekla je. „Nazvala je tvoja mama. Rekla je da već danas skidaju zavoje Angel s očiju i da bi ona htjela da ti i ja budemo s njima kad otvori oči!“
„Stvarno?“ –pogledao ju je Alex.
„Da. Rekla je da će joj u dva skinuti, a do tamo nam treba sat vremena, ali morali bismo krenuti dva sata prije u slučaju da zapnemo u gužvu!“
„Dobro.“
„Doručak ti je na stolu, a onda se počni spremati jer nemamo previše vremena!“
„Ok, mama!“
„Nemoj me zezati!“ –zanijekala je Hope.
Htjela se dignuti sa njegovog kreveta, ali ju je on povukao i počeo je škakljati. Činio je baš ono što je ona najviše mrzila. Uvijek se smijala i čak bi i počela plakati od smijeha. Nikad se nije mogla istrgati od škakljanja, a on je to jedini znao. Udarala ga je samo kako bi ju pustio, ali nije popuštao nego ju je još više škakljao, pa je odustala i prepustila se smijehu do suza.
„Ajde, ajde, slobodna si!“ –nasmiješio se Alex. „Pretjerao sam!“
„Napokon si shvatio.“ –djevojka je duboko uzdahnula.
Nasmiješila se dok je pokušavala stići do zraka kojeg nije mogla dobiti prije od smijeha. Nastavila je ležati na njegovom mekanom krevetu. Gledali su se osmijehom na licu. Alex joj se približavao rukom, a njoj je srce zakucalo. Bila je mirna, ali pitala se što pokušava napraviti u onom trenutku. Podragao ju je po licu, pa joj je maknuo kosu koja mu je smetala.
„Idem se spremiti!“ –dignula se istog trena i potrčala je iz sobe pošto je mislila da će joj srce iskočiti iz grudi.
Alex je pogledao za njom pitajući se zašto je tako reagirala na njegov dodir. Dignuo se iz kreveta samo jer se trebao početi spremati.
U međuvremenu je Hope ležala na krevetu, gledajući u strop i još se nije mogla smiriti od njegovog dodira.
„K vragu... Šta ako mi se on počeo sviđati da se ja tako ponašam?“ –upitala je samu sebe.
Čula je lavež psa. Naglo se dignula i potrčala je prema prozoru. Uplašila se da se Pogu nešto moglo desiti, ali na svu sreću nije. Lajao je na Alexa da mu baci lopticu. Nasmiješila se. promatrala ih je oboje, a pogotovo nije mogla skidati pogled s Alexa. Bio joj je neodoljiv i htjela je biti dolje s njim kako bi se i njih dvoje glupirali.
Vozili su se prema New Yorku i slušali su ugodnu glazbu. Poga nisu poveli sa sobom pošto nisu znali gdje bi ga mogli staviti jer idu u bolnicu. Na svu sreću, promet nije bio predug, pa su uskoro trebali doći do grada.
„Jedva čekam da vidim sestru.“ –rekao je sretno Alex. „Tako sam sretan zbog nje!“
„Da. I ja sam jako sretna zbog toga!“ –dodala je Hope. „Ne mogu dočekati trenutak kad vidim njen osmijeh na licu kad progleda!“
„Niti ja.“ –nastavio je on. „Vjerojatno će joj neko vrijeme biti čudno. Tko zna! Vidjet ćemo sad kad popričamo s doktorom i mamom!“
„Ne mogu dočekati taj trenutak!“
Alex joj se nasmiješio i namignuo je, pa je nastavio gledati kako vozi. Ugledali su natpis na plakatu: „Dobro došli u New York!“ i srce im je zakucalo od uzbuđenja. Znali su da im ne treba previše do bolnice i stvarno nije trebalo. Došli su puno prije nego što su očekivali. Ispred ulaza bolnice ih je dočekao Leo. Hope ga je sretno zagrlila, a Alex mu je pružio ruku.
„Pa čovječe, više se ne znaš ni javljati, ha?“ –nasmiješio se Alex.
„Žao mi je. Tvoja mama i ja smo stalno bili uz Angel, pa nisam se ni javljao previše svojima!“ –rekao je Leo.
„Tako mi je drago što te vidim!“ –nastavila je Hope.
„I meni isto!“ –uzvratio je. „Kako su Tony i Parker? Gigi? Bolje je?“
„Nego šta da je bolje.“ –dodala je Hope. „Upoznala je nogov dečka – Teda, pa je večinom sada s njim!“
„Glavno je da joj je bolje!“ –pogledao ju je.
„Istina, a Tony i Parker stalno vise kod mene samo kako bi igrali plejku!“ –rekao mu je Alex. „Zna se kod koga su najbolje igre!“
„Kako smo umišljeni!“ –nacerili su se istovremeno Leo i Hope.
„Hej!“ –ljutito ih je pogledao.
Hope i Leo su se počeli smijati dok se Alex trudio ne pokazati osmijeh. Uzeli su lift na peti kat bolnice na kojem se nalazila Angel. Bili su jako uzbuđeni što će je vidjeti i što će ona napokon njih moći ugledati nakon deset godina u mraku. Izašli su iz lifta. U hodniku je stajala Manuela.
„Hej, djeco!“ –nasmiješeno im se približila. „Vidim, dobro ste mi vi!“
„Naravno.“ –klimnuli su glavom.
„Gdje je Angel?“ –upitao je Alex.
„U sobi je. Čekamo doktora. Rekla mi je da izađem kako bi provjerila da dolazite!“ –odgovorila je. „Htjela je biti sigurna da ćete doći!“
„Ma kako može pomisliti da nećemo doći?“ –zanijekala je Hope nasmiješeno. „Čak sam probudila Alexa na uobičajeni način!“
„Oh, skakanje po krevetima, ha?“ –pogledala ih je nasmiješeno, a oni su se također nasmiješili. „Nikada nećete to prerasti, jelda?“
„Tako je!“ –klimnuli su glavom.
Približili su se vratima. Manuela ih je otvorila i zakoračili su unutra. Hope i Alex su vidjeli Angel kako sjedi na krevetu sa flasterima na očima.
„Alex? Hope?“ –okrenula se prema njima.
„Hej, sisterice!“ –Alex ju je snažno zagrlio. „Vidiš da smo došli! Kako si?“
„Uzbuđeno.“ –nasmiješila se. „Malo me strah!“
„Čega?“ –upitala ju je Hope poljubivši je u obraz.
„Ne znam.“ –uzvratila je Angel. „Predugo sam bila u mraku! Jednostavno me strah!“
„Ok, Angel, vrijeme je!“ –doktor je ušao unutra.
Bio je sijed i imao je brkove. Bio je pomalo krupan, ali izgledao je simpatično. Upoznao se sa Alexom i Hope nakon čega je otišao spustiti zavijese. Objasnio im je kako nije dobro, za oči i nakon te operacije, odložiti se svijetlošću.
„U redu, Angel. Otvorit ćeš oči kad ti ja kažem, ok?“ –klimnula je glavom na doktorovo pitanje.
Doktor joj je prvo skinuo flaster s lijevog oka, pa sa desnog, a njoj je srce ubrzano kucalo kao i svima koji su se nalazili u onoj prostoriji.
„Možeš ih otvoriti!“ –rekao je.
Počela ih je polako otvarati. Nije baš vidjela najbolje, pa ih je nekoliko puta zatvorila, ali i dalje ih je vidjela mutno. Ostali su je gledali. Imala je prekrasne zelene oči. Nasmiješili su se jedno drugome.
„Zašto ne vidim najbolje?“ –upitala je zabrinuto Angel.
„Prvih tri dana nećeš vidjeti najbolje, ali s vremenom će ti se stabilizirati, bez brige!“ –odgovorio joj je.
Novo: DRHTAJ DUSE
Post je objavljen 18.04.2009. u 00:00 sati.