Život ide dalje - 33. poglavlje
Alex je izlazio iz sobe pospano. Popeo se na drugi kat pošto se trebao istuširati, kako bi se razbudio. Prolazišvi kraj Hopine sobe zastao je. Približio se vratima i polako ih je otvorio kako ju nebi probudio. Spavala je. Bila mu je tako slatka i nasmiješio se. Iako se trebao ići spremati za školu nije se mogao odvojiti od njenih vratiju. Nikada nije toliko jako želio gledati ju dok spava. Bila mu je previše neodoljiva u onom trenutku da ju je morao nastaviti gledati. Djevojka je polako otvarala oči i ugledala ga je, a odmah joj je srce ubrzano proradilo.
„Dobro jutro...“ –rekla je tiho i nasmiješila se dalje ležajući.
„Dobro jutro!“ –nasmiješio se Alex.
„Zakasnit ću, jelda?“ –zijevnula je.
„Ne.“ –zanijekao je. „Ima još sat vremena do početka nastave. Oprosti što sam te probudio!“
„Nisi.“ –dignula se iz kreveta. „Nisam niti znala da je netko ovdje.“
Približila se i otvorila je prozor. Na sebi je nosila kratke svilene hlačice i kanotijeru. Alex ju je pogledao od glave do pete, porumenio je i okrenuo se.
„Idem se istuširati. Vidimo se dole!“ –rekao je i na brzinu je izašao iz sobe.
„O-Ok...“ –zbunjeno će ona.
Začudila se njegovom ponašanju, ali je slegnula ramenima i otvorila je ormar. Promatrala je što bi mogla obući za školu. Vrijeme je bilo prekrasno. Bilo je sunčano, ponovno su ptice letjele u prekrasnom plavom nebu, a neke su cvrkutale na granama stabla kraj njenog prozora. Sunce je osvijetljavalo baš nju. Okrenula se i onda je primjetila sliku svoje obitelji. Približila se. Sjetila se trenutka kad ju je prije dva dana bacila na pod. Odmahnula je glavom i naljutila se na samu sebe. Podigla ju je s ormarića. Prisjetila se trenutka kad su je slikali. Bila je dvadeseta godišnjica njenih roditelja. Slavili su prvo iza njene kuće, u velikom vrtu, s cijelom rodbinom, a onda su otišli u restoran. Slika je bila uslikana ispred njihove velike kuće. Njeni roditelji su se sretno i nasmiješeno grlili, a ona je nasmiješeno držala brata u ruci dok je on mahao kameri. Nasmiješila se pošto je bio jako ugodan osjećaj prisjetiti se takvog prekrasnog trenutka, ali suze su joj jednostavno silazile niz lice pošto su joj previše nedostajali. Obrisala je suze i stavila je natrag sliku, pa se počela spremati za školu kako nebi zakasnila ili kako ju Alex nebi čekao predugo.
Nakon što se obukla, našminkala i uzela je potrebne bilježnice, spustila se u kuhinju gdje su Angel i Manuela pile kavu.
„Dobro jutro!“ –pozdravila ih je nasmiješeno Hope.
„Dobro jutro!“ –nasmiješile su joj se.
„Kako ste?“ –upitala je Hope stavljajući gotovu kavu u šalicu.
„Odlično.“ –odgovorila je Angel.
„Od danas popodne ste sami do ponedjeljka.“ –rekla je Manuela.
„Oh, moraš na pregled, jelda?“ –okrenula se prema Angel.
„Da. Zapravo, danas krečemo kako bismo bile u hotelu i prošetale malo gradom. Sutra ujutro imam pregled. Morat ću napraviti neke nalaze i za to će mi trebati dva dana, pa u nedjelju šoping, a u ponedjeljak se vračamo!“ –odgovorila je Angel.
„Super. Kupi mi nešto!“ –namignula joj je Hope, a ona se nasmiješila.
„Nego, Hope, kako s onim dečkom i tobom?“ –upitala je Manuela iznenada. „Sviđa ti se još?“
„Tko ti se sviđa?“ –ulazio je Alex i ozbiljno ju pogledao.
„Nitko!“ –porumenila je i okrenula se.
„Pa rekla si mi prošli tjedan da ti se netko sviđao.“ –uzvratila je Manuela.
„Da, Hope. Reci nam to ti se to sviđa!“ –Alex je prekrižio ruke na prsa.
„Rekla je sviđao!“ –opravdano se okrenula prema njemu.
„Dobro, tko ti se onda sviđao?“ –nastavljao je sa svojim pitanjima i naglasio je „sviđao“.
„Ma nitko.“ –zanijekala je rumeno.
„Zašto si onda toliko porumenila?“
„Pa jer me bez veze pitaš takve gluposti!“
„Mama nebi bez cilja to rekla!“
„Rekla sam da mi se sviđao i točka. Gotova stvar!“
„I kako se zove taj dečko?!“
„Wow, wow!“ –viknula je Angel. „Rano ujutro je i nije da mi se baš previše da slušati vaše ljubomorno prepucavanje!“
„Nije ljubomorno...“ –odgovorili su istovremeno porumenjeno.
„Djeco, idite u školu. Zakasnit ćete!“ –Manuela se nasmiješila.
Hope i Alex su se pogledali, zanijekali su, uzeli su stvari za stola i izašli su iz kuhinje. Angel i Manuela su se krajičkom oka pogledale i počele smijati pošto im je prepucavane njih dvoje bilo simpatično.
Putem do škole nisu pričali. Vladala je tišina među njima iako su slušali pjesme. Alex je razmišljao tko bi mogao biti dečko koji se sviđa Hope, a ona se nadala da neće saznati kako je zapravo taj dečko on jer bi joj inaće bilo jako neugodno. Parkirao je auto u školsko parkirališe. Izašli su iz njega. Hodali su jedno kraj drugoga, ali nisu pričali niti su se gledali. Hope je gledala lica učenika koji su i treći dan gledali u nju, a Alex je gledao u pod.
„Alex!“ –viknula je Solange iz daljine.
„Ne opet...“ –zakolutao je očima.
„Uživaj!“ –promrmljala je Hope i nastavila je hodati.
„Ne! Ostani ovdje!“ –Alex ju je uspio povući za ruku.
Hope se okrenula prema njemu. Gledali su se i samo su šutili. Djevojka se pitala zašto ju je zaustavio kad mu je bivša prilazila i što točno želi od nje. Spustila je pogled i otrgnula si ruku.
„Hej, ljubavi...“ –dolazilaje Solange.
„Ne zovi me tako...“ –uzvratio je.
Hope je samo stajala sa strane, držala bilježnice u ruci i promatrala situaciju. Solange ju je pogledala, zakolutala očima i onda se nasmiješeno okrenula prema bivšem dečku.
„Šta ona radi ovdje?“ –upitala je Solange.
„Ona je došla sa mnom.“ –odgovorio je Alex.
„Pa reci joj neka ode jer mislim pričati s tobom!“
„Pričali smo već. Neda mi se više ništa imati s tobom!“
„Alex...“
„Solange, dosta, oke?! Ne zanimaš me!“ –zanijekao je ljutito, povukao Hope sa sobom i nastavio hodati dalje.
Solange je bjesno gledala u Hope. Znala je da nešto ne valja, ali trebala je točno otkriti što. Hope je, krajičkom oka, gledala u Alexa. Bilo joj je drago što je prisustvovala trenutku kad je odbio bivšu djevojku.
„I... Ne misliš joj se vratiti?“ –upitala je tiho.
„Ne.“ –odgovorio je. „Nemam šta raditi više s njom!“
Klimnula je glavom. Bila je jako sretna što joj je Alex rekao ono i što je sada sklonila sumnju da je njemu još stalo do nje. On se slučajno okrenuo prema njoj i nasmiješio se kad je vidio kako se cijelo vrijeme smiješka.
Angel i Manuela su otišli oko dva popodne, a Hope i Alex su se kasnije vratili kući, pa ih nisu mogli pozdraviti. Hope je morala izaći iz kuće kako bi se otišla naći s Ginger jer su se dogovorile za kavu kad su bile u školi. Uzela je ključ svog automobila i odvozala se prema mjestu na kojem su se dogovorile da će se pronaći. Parkirala je auto nedaleko od onog kafića i krenula je prema njmu. Ušla je. Ginger je već sjedila za stolom koji se nalazio kraj prozora. Hope je otišla nasmiješeno k njoj, poljubila ju je u obraz i sjela je kraj nje.
„Napokon si došla!“ –rekla je Ginger nasmiješeno.
„Pa rekla sam da ću doći.“ –uzvratila je Hope.
„Moram ti nešto važno ispričati!“
„Reci...“
„Ted i ja smo skupa!“
„Molim?! Daj, pričaj!“
„Da. Malo prije sam bila s njim i pitao me da li mu želim biti cura! Normalno da sam rekla da želim!“
„Kako super, e! Odlično!“
„Znam da je možda prerano jer ga znam samo tri tjedna, ali boli me briga!“
„Ma tako je! Šta te briga šta drugi misle. Glavno da si ti sretna!“
„Nemaš pojma kako sam sretna! Stvarno je dobar prema meni! Brine se o meni, priča sa mnom... Joj, Hope, tako sam zaljubljena!“
„Baš mi je drago za tebe! Rekla sam ti da će ipak doći bolji dečko od Jonela!“
„Ma koga briga za Jonela! Sada mi je najvažnije imati Teda kraj sebe!“
Hope se nasmiješila. Bilo joj je jako drago što je njena prijateljica našla dečka, što se zaljubila i bila je vesela. Pričale su dosta dugo u kafiću i spustio se mrak. Morale su se vratiti doma. Platile su račun, odvojile su se pošto je svaka došla sa svojim autom i udaljile su se jedna od druge.
Novi: DRHTAJ DUŠE
