Život ide dalje - 31. poglavlje
Ponedjeljak je došao, znaći, bilo je vrijeme za buđenje u sedam ujutro i vožnje prema školi na početak školske nastave. Alex i Hope su pospano sjedili za stolom i doručkovali su. Dan prije su ostali duže vani kako bi se zabavili prije početka nastave, ali pretjerali su i došli su prekrasno i jednostavno se nisu mogli razbuditi. Manuela im se smijala pošto je ona bila budna, a oni su skoro zaspali za stolom. Izašli su iz kuće i krenuli su prema automobila. Manuela ih je pozdravila, zaželila dobar dan u školi i ušla je u auto. Hope i Alex su se dogovorili da će ići s njegovim autom pošto nema smisla ići s dva, a žive zajedno. Angel, nažalost, nije išla u njihovu školu pošto je bila slijepa i išla je u školu za slijepce.
Hope je vidjela veliku školu iz daljine i puno učenika kako hodaju po trotoarima, te i one parkiraju svoje automobile u školsko parkiralište koje je bilo ogromno. Pomalo se bojala svog novoš kolskog dana jer je bila nova u školi i nije znala kako će se snaći. Znala je samo da ima Alexa, Ginger, Tonija i Parkera kraj sebe i jako se nadala da će joj pomoći u svemu.
„Spremna si za novu pustolovinu?“ –Alex joj je otvorio vrata i nasmiješio joj se.
„Ne znam baš...“ –uzdahnula je.
„Vidjet ćeš da će sve biti u redu.“ –uzvratio je. „Uostalom, ja sam uz tebe!“
Klimnula je glavom i nasmiješeno je izašla iz auta. Kako su hodali parkiralištem, primjetila je da večina gleda u nju. Valjda su se pitali tko je nova cura koja dolazi s Alexom i gdje je nestala Solange. Predpostavila je da su večinom njih dvoje dolazili zajedno u školu.
„Alex!“ –začuli su ženski glas.
Okrenuli su se. Hopino srce je zakucalo. Što je radila tamo? Zašto se pojavila nako toliko vremena? Nije mogla prestati razmišljati na to što će sada biti s Alexom kad se ona vratila. Solange je ubrzanim hodom išla prema njima. Imala je osmijeh na licu, a Alex je pogledao u Hope koja je ukočeno i u tišini gledala u nju.
„Zašto se ona pojavila....?“ –tiho je rekla.
„Hope...“ –uzvratio je Alex.
Djevojka se okrenula i nastavila je hodati prema ulazu. Kad ju je on želio zaustaviti, Solange ga je obgrlila, oko vrata, rukama i snažno ga je zagrlila. Alex ju je odmaknuo od sebe.
„Bok, Alex. Nemaš pojma kako sam sretna što te vidim!“ –nasmiješila sam se. „Znam da me nije bilo dugo, ali poslušala sam te! Išla sam u kliniku na liječenje i uspjela sam se izliječiti!“
„Drago mi je.“ –gledao je u Hope koja je stajala sa svojim društvom i gledala je tužno u njega.
„Sad se možemo vratiti zajedno, jelda?“ –upitala ga je nasmiješeno.
„Ne, Solange.“ –zanijekao je pogledavši ju ozbiljno. „Drago mi je što si se izliječila, ali ne namjeravam se više vračati tebi!“
„Tko je ona?“ –ljutito će Solange.
„Ne tiče te se!“ –rekao je i udaljio se od nje.
Solange je ljutito gledala za njim, prekriženih ruku. Nije mogla vjerovati da je dva puta prekinula s njim. Iako se skinula sa droge i izliječila, on ju nije primječivao. Predpostavljala je da se zaljubio u drugu curu ili je bio s drugom da ju više nije želio.
„Nešto si živčana!“ –rekla je Ginger.
„Ne, ne. Sve je u redu!“ –pokušala se nasmijati iako njeno srce nije bilo nasmijano.
„Sigurno te brine ova nova škola, jelda?!“ –upitao je Parker.
„Malo.“ –odgovorila je.
„Ne brini se. Nitko ovdje ne grize!“ –dodao je, nasmiješeno, Tony.
„Hej, društvo. Ponovno novi početak, ha?“ –dolazio je Alex.
„Gigi, ideš sa mnom kod ravnateljice? Trebala bi se ići upoznati s njom.“ –Hope nije htjela pogledati Alexa.
„Idem!“ –nasmiješeno će Ginger.
Hope i Ginger su se udaljile od njih. Tony i Parker su se okrenuli prema Alexu upitnim izrazom lica pošto su htjeli znati što je radio sa Solange. Nije ih primjetio je je zamišljeno gledao u Hope koja se udaljavala s prijateljicom. Njegovi prijatelji su zakašljali, a onda se okrenuo prema njima.
„I? Ne moraš nam nešto reći?“ –uzvratio je Tony.
„Trebao bi nešto?“ –zbunjeno će Alex.
„Da, trebao bi.“ –nastavio je Parker.
„Šta to?“
„Ne pravi se glup!“ –zanijekao je Tony. „Mislimo na Solange!“
„Aha...“ –klimnuo je glavom.
„I?“ –pogledao ga je Parker, čekajuči odgovor.
„Ma...“ –uzdahnuo je. „Došla mi je javiti da se skinula s droge i da bi htjela da ponovno budemo skupa!“
„A rekao si...?“ –dodao je Tony.
„Pa normlano je da ću reći ne!“ –pogledao ga je Alex. „Nemam šta raditi više s njom!“
„I bolje ti je...“ –nastavio je Parker. „Super za nju što se više ne drogira, ali nek te pusti na miru nakon svega što ti je priredila!“
„Isto razmišljamo!“ –rekao je Alex.
Dok je Ginger pozdravljala sve oko sebe, Hope je u tišini gledala u pod. Razmišljala je o Alexu i pitala se da li će se htjeti vratiti sa Solange sad kad se ponovno vratila. Proklinjala je trenutak kad se djevojka vratila pošto ju nikada nije voljela i uživala je bez njene prisutnosti.
„Sa mnom si?“ –upitala ju je Ginger.
„Molim?“ –okrenula se prema njoj.
„Pitam te da li si sa mnom?“ –ponovila je. „Ovo je ravnateljičin ured!“
„Oh, ok...!“ –pokucala je na vrata.
„Naprijed!“ –čulo se.
Djevojka ih je otvorila. Za uredom je stajala vitka i lijepa žena. Imala je valovitu crnu kosu, naočale i pisala je nešto na papiru.
„Dobar dan.“ –uzvratila je Hope.
„Dobar dan!“ –odložila je kemijsku i nasmiješila se. „Izvoli?“
„Ja sam Hope Queen...“
„Oh, sjedni, sjedni! Ginger, možeš ići!“ –ravnateljica je pogledala u Ginger.
„Dobro. Vidimo se, Hope! Do viđenja!“ –pozdravila je ona i zatvorila je vrata.
„Ja sam Tea Olsen!“ –predstavila se ravnateljica. „Gđa Monty mi je javila za tvoj dolazak. Jako mi je žao zbog onoga što ti se dogodilo!“
„Hvala...“ –klimnula je glavom.
„Napisala sam ti raspored po predmetima koje želiš učiti.“ –rekla je i uzela je papirić iz ladice. „Da ponovim: matematika, povjest, engleski, franckusi i tjelesni?“
„Tako je!“ –klimnula je glavom.
„U redu. Sve profesorice očekuju tvoj dolazak!“ –nastavila je ravnateljica Olsen. „Nadam se da ćeš se dobro snaći u školi. Ako išta zatrebaš, javi se meni!“
„Hvala vam!“ –rekla je.
„Prvi sat imaš engleski. Nabolje je da sada krenemo pošto je već odavno zvonilo!“
Hope je slijedila ravnateljicu. Hodale su stepenicama do drugog kata. Ravnateljica je pokucala na vrata učionice, nakon čega je ušla.
„Dobar dan, gđo Williams!“ –pogledala je u profesoricu engleskog jezika.
Hope ju je pogledala. Bila je visoka, zgodna i lijepa. Izgledala je jako mlado.
„Nema problema, ravnateljice Olsen!“ –nasmiješila se profesorica. „Izvolite!“
„Dođi!“ –ravnateljica je pogledala u Hope, a ona je zakoračila u razred.
Ugledala je svoje prijatelje, Solange i Ariettu među učenicima. Primjetila je Alexov pogled, pa se okrenula i pogledala je profesoricu u tišini.
„Ovo je Hope Queen. Nova je učenica jer se preselila iz drugog grada! Budite dobri prema njoj!“ –predstavila ju je cijelim razredom.
„Njoj je obitelj umrla, jelda?“ –dodala je Solange.
„Solange!“ –pokorila ju je ravnateljica.
Alex je bjesno pogledao u nju, a ona ga je krajičkom oka gledala. Hope je spustila pogled. Čula je šuškanje po razredu. Svi su pričali u tome. Odmahnula je i tužno istrčala iz razreda.
„Hope!“ –viknula je ravnateljica provirivši iz razreda.
Hope je već bila na kraju hodnika i trčala je niz stepenice. Alex se naglo dignuo sa stolice i istrčao je iz razreda. Svi su se zbunjeno gledali, a Solange je bila začuđena njegovim ponašanjem. Trčao je što je brže mogao, ali izašao je iz škole i nje nigdje nije bilo.
Hope je stigla zaustaviti autobus i pričekala je da se zaustavi nedaleko od njene kuće. Plakala je. Bila je srhvana i tužna. Znala je da mrzi Solange najviše od ikoga na svijetu. Izašla je iz autobusa koji je stao ispred njene kuće. Uputila se prema kućnom ulazu. Nikoga nije bilo kod kuće, pročačkala je po torbici kako bi pronašla ključ i ušla je, nakon čega je potrčala prema sobi. Bacila je torbu na pod, sve što je bilo na radnom stolu također, a slučajno je bacila i obiteljsku sliku. Skočila je na krevet i uplakano je prislonila glavu na mekani jastuk.
Novo i: DRHTAJ DUSE
