Život ide dalje - 18. poglavlje
18. poglavlje
Alex joj je pružio ruku, a ona ju je porumenjelo promatrala. Srce joj je ubrzano kucalo. Nije mogla odgovoriti pošto odgovor nije izlazio iz nje, a Alex je zbunjeno čekao odgovor.
„Otkad ti znaš plesati?“ –nasmiješila se samo kako bi prekrila sramežljivost.
„Ne vjeruješ mi?“ –nasmiješio joj se Alex.
„Ne baš.“
„Ok. Kako ćeš!“ –dignuo se. „Sean, mogu ti uskrasti ženu na trenutak? Želim malo plesati s njom!“
„Naravno!“ –uzvratio je Sean.
„Oh, ne. Sad sam nadrapala!“ –Jennifer je primila Alexovu ruku i krenula je s njim prema plesnom podiju.
Hope je sjela bliže Seanu i pogledala ga je čekajući da joj objasni zašto je ono Jenifer rekla. Slučajno se okrenuo prema njoj i pogledao ju je nasmiješeno.
„O čemu razmišljaš?“ –upitao ju je.
„Zašto je Jennifer rekla ono?“ –upitala je sa zanimanjem.
„Ah, tooo...“ –uzvratio je nasmiješeno. „Iako ne misliš tako, Alex je doista dobar plesač i kad pleše na nekim zabavama, ne zna stati dok zabava ne završi!“
„Imaš pravo... Nikad to nebi rekla!“ –nacerila se.
„Ideš plesati?“ –upitao ju je pruživši joj ruku.
Klimnula je glavo i nasmiješeno ga je primila za ruku. Otišli su na plesni podij. Plesali su. Sean je stvarno jako dobro plesao, a i Hope nije bila loša. Slučajno je skrenula pogled prema Alexu. Smijao se i pričao s Jennifer. Odlično su plesali zajedno. Sean je vrtio Hope po plesnom podiju, a ona je uživala. Predugo se toliko nije zabavljala.
Pjesma je završila. Htjela je otići, ali ju je Alex povukao. Zbunjeno ga je pogledala, a on joj se nasmiješio. Primjetila je osmijehe sa strane. Sean i Jennifer su plesali i promatrali ih. Počela je pjesma od Kevina Littlea – Drive me crazy (poslušaj pjesmu ako želiš) kako bi zabavila goste, a i na tom ritmu se super moglo zabavljali plesajući i pjevajući.
Alex je privukao Hope bliže sebi. Uhvatio ju je oko struka, a ona je stavila svoju ruku na njegovo rame, a drugom je uhvatila njegovu ruku. Srce joj je ubrzano kucalo dok je uživala s njim, stvarno je uživala, a Alex je bio odličan plesač iako to nikada nebi mogla pomisliti pošto ga nikada nije vidjela da pleše.
„Predomislila sam se...“ –rekla je.
„U vezi čega?“ –pogledao ju je Alex.
„U vezi tvog plesanja.“ –nasmiješila se. „Nisi loš!“
„Hvala. Nisi niti ti!“
„Dvije godine plesa dobro dođu!“
„Nisi mi se pohvalila!“
„Mislila sam da nema potrebe.“
„Nema veze. Ovako i onako ću te držati uz sebe cijelu noć!“
Hope je porumenila, a Alex ju je u onom trenutku zavrtio i uhvatio ju je za ruku, ponovno. Hope se počela smijati. Uživala je. Osjećala se sretno, veselo, zabavljala se jako.
Zabava je već bila pri kraju i skoro svi gosti su odlazili pozdravljajući tek vjenčane supružnike. Hope i Alex su ih također pozdravili i krenuli su prema kući. Bili su pomalo umorni, ali sretni jer su proveli prekrasan dan i još ljepšu večer.
„Jako si umorna?“ –upitao je Alex.
„Nisam previše. Zašto?“ –pogledala ga je Hope.
„Mislio sam da idemo malo sjesti kraj mora. Tek je četiri ujutro, pa...“
„Tek?“
„Da. Nije kasno, zar ne?“
„Malo je, ali...“
„Hope, nekada si se iskradala iz kuće samo kako bi mogla biti sa mnom kraj mora!“
„Može, može!“ –nasmiješila mu se.
Bili su blizu plaže, pa je zbog toga Alex pitao djevojku da li bi htjela malo sjediti s njim kraj mora na samo. Parkirao je auto. Izašao je iz auta i otvorio je Hope vrata. Krenuli su prema pješčanov plaži. Djevojka je skinula štikle kako bi joj bilo puno lakše hodati. Sjeli su jako blizu mora i gledali su ispred sebe. More je bilo pomalo valovito jer je puhao jači vjetar, ali bilo je jako ugodno, barem njima.
„Ovdje je tako ugodan zrak!“ –uzvratila je, nasmiješeno, Hope.
„Da. Inaće je kraj mora uvijek ugodan zrak!“ –rekao je Alex. „Često sam ovdje sam dolazio.“
„Zašto sam?“
„Nisam imao boljeg društva, a tebe nije bilo kraj mene, pa...“
„Uf... nedostajala sam ti, ha?“
„Jesi...“
Pogledala ga je. Bio je ozbiljan. Izgledao joj je da misli ozbiljno. Porumenila je. Na svu sreću on to nije mogao vidjeti pošto je bio mrak. Skrenula je pogled. Srce joj je kucalo. Prisječivala se trenutka kad je odlazio iz njenog grada, kad ga je gubila...
„I ti si meni nedostajao...“ –rekla je tiho.
„Molim?“ –okrenuo se prema njoj.
„Kažem da si... i ti meni nedostajao!“ –uzvratila je višim glasom.
„Drago mi je...“ –nasmiješio se.
Njihovo pričanje je prekinula Manuela. Bila je jako zabrinuta za njih, pa se derala toliko glasno da ju je i Hope mogla čuti pošto je Alex odmahnuo slušalicu s ušiju. Počeli su se smijati kad je poklopila slušalicu. Morali su se vratiti kod kuće kako ih nebi ponovno nazvala i zabrinuto se derala na njih.
Alex je parkirao auto ispred kuće. Otvorili su vrata. Na svu sreću, Manuela ih nije napala kad su došli doma pošto su sva svijetla bila ugašena, znaći da je spavala. Hope se penjala polako po stepenicama.
„Hope...“
„Reci?“ –okrenula se prema Alexu.
„Bilo ti je lijepo danas?“ –upitao ju je.
„Savršeno. Jako lijepo!“ –nasmiješila se.
„Drago mi je. Vidimo se za nekoliko sati. Laku noć!“
„Laku noć, Alex!“
Ginger je nagovorila Hope da prošetaju gradom, popiju piće i da joj ova ispriča kako joj e bilo na vjenčanju. Dan prije, u nedjelju, se Hope odmarala kod kuće pošto je bila užasno umorna i skoro ništa nije spavala, pa zbog toga nije izašla s Ginger vani.
„Daj, Hope, kako ti je bilo? Jennifer je bila lijepa? Pričaj!“ –davila ju je Ginger. „Nemoj biti mrtvo puhalo!“
„Još sam umorna, Ginger. Pričekaj barem da se razbudim!“ –nasmiješila se Hope.
„Molim te, nemoj me toliko držati u neizvjesnosti!“
„U redu. Bilo je odlično! Jennifer je bila prekrasna. Bilo je stvarno puno ljudi! Manuela i Jenniferina mama su se rasplakale od sreće. “
„I kako je bilo na zabavi?“
„Super. Bila je velika i lijepa zabava. Jako lijepe pjesme su se puštale!“
„Plesala si?“
„Jesam. S Alexom!“
„Molim?!“ –viknula je nasmiješeno. „Nemoj zezati? I? Kako je bilo? Pričaj mi!“
„Gigi, plašiš me kad tako počinješ!“ –zbunjeno će Hope.
„Ma boli me briga! Reci mi kako ti je bilo!“ –nacerila se.
„Odlično!“ –uzdahnula je nasmiješeno. „Dobro pleše. Nikad to ne bi rekla!“
„Zašto?“ –pogledala ju je Ginger.
„Ne znam.“ –slegnula je na ramenima. „Nisam baš navikla da on pleše. Nikada nije kad je bio mali!“
„Eto... Stvari se mjenjaju, vrijeme prolazi i ljudi se mjenjaju!“ –namignula ju je Ginger.
