...........................................................Rijeka i pustinja
Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. "To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo", očajavala je ... Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. "Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar ... ..........Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom." Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru." No, rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.
Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce tj. Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojem su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: "Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide."
.......................................................................
Tvoj duh me ovija kao plašt
Neprobojan i tih
Kako je divno hoditi
U Tvojoj prisutnosti Bože
Močiti korake u Tvojoj jakosti
Kročiti dnom Crvenog mora
Mimo uzavrelih voda
Moja duša u Tvome krilu počiva
Na Tvom dlanu ja živim dane svoje
Srce mi je ispunjeno srećom
O, Jahve, ljubav je tvoja preobilna
Za ove naše glinene posude.
Staze su moje od svijetla tog
Njegovim posute plamom
Od glasa Tvoga sve drhti sad
I duša treperi u nama
Žrtvu ću prinijeti Tebi, o Bože moj
Pretile dane svoje ću dati
Sion će biti življenje to
18 Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. 19 kaže im: "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" 20 Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. 21 Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. 22 Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. /Mt 4, 18-22/
***************
Kakav li je to morao biti pogled ...
i poziv da ostave sve i krenu za Njim ?
Isus za svoje učenike poziva ribare.
Poziva potpuno obične ljude da budu nositelji Njegove radosne vijesti
Ne traži da budu neka posebna vrsta ljudi,
nego ih uzima da od njih načini posebnu vrstu ljudi.
Poziva ih prilikom njihovoga svakodnevnoga posla.
Traži da se odreknu onoga što im je donosilo glavni prihod u životu.
Zabedejevi sinovi su ostavili i svog oca.
Često se događa da kada Isus kaže:
Hajde za mnom! pronalazimo razne izgovore.
A On tim pozivom traži duhovno kretanje u određenom pravcu
Znamo da je to teško,
krenuti za Njim ... ,
ali je Isus taj koji nosi naše terete i naša bremena.
Stoga se treba potpuno pouzdati u Njega.
On može ono što mi ne možemo.
On će nam dati snagu za sve poteškoće.
On uvijek ide ispred nas.
Ako idemo za Njim onda smo zaštićeni.
Ali sa nama se mora dogoditi promjena.
Sama pojava Isusove ličnosti mijenja ljude.
To treba da bude želja onih koji idu za njim,
da budu što sličniji svome Gospodinu.
Ta sličnost se najprije pojavljuje u duši.
Gospodin odmah postavlja i zadatak.
Obećava da će svoje učenike načiniti nekom vrstom ribara
koji neće više loviti ribe,
nego će loviti ljude onako kako su lovili ribe.
***
1 Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. 2 Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen. 3 Teški jaram njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski. /Iz 9, 1-3/
Prije jutra ribari se bude,
More zna njih, more zna te ljude
Prije jutra u zoru
S galebima na moru
Na poštama sunce čekaju
Svako jutro parangale dižu,
Vižitaju i vršu i mrižu,
A galebi čekaju
Da i njima ča daju
U ribare oni viruju
Noć je mirna vali spavaju
Pod svitlom se ribe skupljaju
Špurtilon I ostima
Dobit će po kostima
Kad se smire kad se pridaju
U dubini mriže parangali,
Na pučini bile se sinjali,
Tiho kraju veslaju,
Malu barku guraju,
A ribara ruke izdaju
Prije jutra umoran
Ribar čeka novi dan
Dok svi ljudi spavaju
Galebi se karaju
....................................................
................................. Ps 27
................................. ...
................................. 4 Za jedno molim Jahvu,
................................. samo to ja tražim:
................................. da živim u Domu Jahvinu
................................. sve dane života svoga,
................................. da uživam milinu Jahvinu
................................. i Dom njegov gledam.
................................. ...
................................. 13 Vjerujem da ću uživati dobra Jahvina
................................. u zemlji živih.
Pitate me tko sam?
Mogu vam odgovoriti:
Ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha ... Moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga...
"To se čini vrlo nevjerojatnim.
Bez razmišljanja i rasprave nema prijelaza iz nevjere u vjeru. Obraćenje je rezultat unutarnjeg razvoja koji može biti više ili manje spor, a njegove etape često se mogu rakonstruirati tek mnogo kasnije, a u tim razdobljima sama podsvijest igra tihu, ali aktivnu ulogu. Niti jedan sud ne može doći do presude ako prije nije bilo rasprave, a sud savjesti može se izreći tek pošto ona potpuno upozna slučaj. Osim toga, slobodna volja pretpostavlja izbor, a izbor između dvije proturječne misli nije moguć ako nisu obje dugo ispitivane. Rijetki su primjeri nenadanih obraćenja, i o svima se može raspravljati.
Promotrit ćemo dva slučaja – obraćenje svetog Pavla i Paul Claudela.
Sveti Pavao, Židov velike kulture, odgojen u Gamalijevoj školi, obratio se na putu prema Damasku, kamo je krenuo da rasprši i uništi kršćansku zajednicu. Sam je ispričao kako je o podne iznenada zaslijepila silna svjetlost /u doslovnom smislu/, dok ga je neki glas zapitao: "Savle, Savle, zašto me progoniš?"
Na pitanje "Tko si ti, Gospodine?",
glas je odgovorio: "Ja sam Isus kojega ti progoniš".
Sveti Pavao se odmah obratio na kršćanstvo. Čas prije toga bio je progonitelj, a od tog časa započeo je karijeru prognanika, što će ga odvesti u Rim i u mučeništvo. To je najznamenitije obraćenje u povijesti, tako da je izraz "naći svoj put u Damask" postala uzrečicom. Ipak treba istaknuti da se to dogodilo o podne, da je sunce bilo u zenitu, te da uz takve uvjete nije ništa običnije doli blještavilo, posebno usred pustinje. Osim toga, neki smatraju da je Pavao bolovao od neke živčane bolesti, a povremeni napadi mogli su u mozgu izazvati neke pojave koje su se očitovale u obliku halucinacija ili bljeskanja, popraćenih sa više ili manje slušnih obmana. Konačno, polagano kretanje karavane što je krenula iz Jeruzalema u Damask, pogodno je djelovalo za meditaciju, pa i ne uzimajući u obzir čudesno zbivanje, može se razumski pretpostaviti da je sveti Pavao malo pomalo postao svjestan izvanredne ljepote Kristove poruke, da nakon nekoliko sati dubokog razmišljanja dođe do objave, do onoga što nazivamo "rasvjetljenje", želeći izraziti snagu kojom se neka izvjesnost nameće našem umu.
Što se tiče Claudela, sjetimo se da je po rođenju bio katolik, da je primio kršćanski odgoj, da je bio pjesnički genij – sve je to pridonijelo da je pronašao smisao za "vječno Božje djetinjstvo" u Notre-Dame jedne božićne noći, usred svijeća i pjesama; to se može smatrati dosta prirodnim. Claudel je osim toga priznao da se četiri godine opirao milosti, što jasno pokazuje da njegova vjera nije došla iznenada, nego da je sazrijevala i da je prihvaćena tek na kraju teške borbe.
Uostalom, i sami crkveni ljudi više ne inzistiraju toliko na čudesnom značaju obraćenja svetog Pavla, još često i rado citiraju obraćenje Paul Claudela samo zato što se za njega može dati psihološko, sasvim vjerodostojno tumačenje."
MEĐUTIM,
Ja sam kao ateist ušao u jednu kapelu, a nakon par minuta izišao sam iz nje kao kršćanin, promatrao sam svoje osobno obraćenje sa čuđenjem koje još traje.
Nenadana obraćenja nisu tako rijetka; činjenica da o njemu piše onaj koji ga je doživio – zbog suzdržanosti, bojažljivosti ili straha od nerazumijevanja, ne znači da je takvo obraćenje stvarno nemoguće. Jedna ponoćka može stvarno probuditi duboka čuvstva u mladiću koji je bio "kršćanin po rođenju", kao što je bio Claudel, svakako i iznad svega kad je kroz dulje vrijeme napustio vjeru – ali osjećaj koji traje cijeli život i koji usmjeruje sve djelovanje, to nije baš veoma često. Više negoli neko posvješćivanje, obraćenje Paul Claudela bilo je uspostavljanje veza s transcendencijom na koju je njegovo srce zaboravilo, a njegovo je vrijeme nije poznavalo.
Pripisivati obraćenje svetog Pavla složenim utjecajima sunca i delirijima mozga, predstavlja dvostruko veću poteškoću, suprotstavlja se opisu samog apostola, čini nerazumljivim oštroumnost njegove misli, širinu njegova izlaganja, ispravnost njegova života. Sunčanica nije nikad bila u stanju potaknuti nauku o nekoj novoj religiji, i čovjek s halucinacijama ostaje im podložan, ali ne ponavlja se isti govor kroz trideset godina. Odbijajući vjerovanje u ono što smatra nemogućim, čovjek upada u nevjerojatno.
Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam stupio na krivi nogostup i umjesto da uđem u višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću redovnica klanjateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati.
Ono što vam kanim ispričati nije povijest nekog intelektualnog otkrića. To je opis kao o jednom fizikalnom pokusu, skoro kao laboratorijski pokus.
Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist... Bio sam to još i unutra u kapeli. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima sam mogao otkriti svog prijatelja; na kraju tog prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakramenat.
Nikakva ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je bila za mene kao neka stara tlapnja, a kršćani kao neka vrsta što je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem pred dva ili tri stoljeća. U našem ambijentu religija je već bila toliko promašena da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji.
A tada se dogodilo ono neočekivano. Kasnije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući, za nju bio pripremljen, da je moje obraćenje bilo samo naglo, svjesno spoznanje duhovnog raspoloženja koje da me već davno predodredilo za vjerovanje. To je pogrešno...
Još i danas vidim tog dvadesetgodišnjeg mladića, što sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one kapele, bez osobite ljepote, na jednom pred njim otkriva jedan svijet, jedan drugi svijet nepodnosiva sjaja, lude jačine, čija je svjetlost u isto vrijeme otkrivala i sakrivala prisutnost Boga, onog Boga, za kojega bi se čas prije zakleo da nikad nije postojao, osim u ljudskoj mašti; u isto vrijeme ga je preplavljivao neki val koji je zajedno širio radost i nježnost, bilo je to kao neko talasanje čija je moć lomila srce. Sjećanje na to nikada se nije uzgubilo, pa ni u najgorim časovima života, koji je više nego jednom donosio užas i nesreću; od onda nema on druge zadaće nego svjedočiti o toj nježnosti i o toj jasnoj čistoći Boga koji mu je onog dana pokazao kako je on sam nešto suprotno – da je od blata sazdan.
Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha, što bih zbog taštine koja se svuda uvlači – mogao sebi pripisivati više tame no što je moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće počiniti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga. Ovo svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to i nije bilo svjetlo što nas osvjetljuje i od kojeg pocrnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost koja poučava – to je bila istina u usijanom stanju. Ona je definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza.
Mnogo puta su mi rekli:
"Gdje je nestao vaš sud, vaša slobodna volja? Čini se da se od vas može učiniti što god se hoće. Vaš je otac bio socijalist, pa i vi postajete socijalist. Ulazite u jednu crkvu i postajete kršćanin. Da ste ušli u neku pagodu, postali biste budist, a da ste ušli u džamiju, postali biste musliman."
Katkad si dopuštam da odgovorim na takva pitanja pa mi se dogodi i to da odlazim s kolodvora, a da ipak nisam vlak. Što se tiče mog suda i moje slobodne volje, mogu ustvrditi da sam se njome služio tek poslije svog obraćenja, kad sam shvatio da nas samo Bog može spasiti od svih ovisnosti na koje bismo – bez njega – bili nemilice vezani.
**************************
Konačno tvrdim: Bilo je to objektivno iskustvo, nešto poput fizičke pojave i ja nemam ništa dragocjenije da vam prenesem od slijedeće poruke:
povrh ili – još bolje rečeno – preko svijeta koji nas okružuje i kojega smo dio, postoji jedna druga STVARNOST, neizmjerno konkretnija od ove u koju općenito imamo povjerenja, a ta stvarnost je ona konačna pred kojom više nema pitanja.
/André Frossard, ulomak iz knjige Bog u pitanjima/
.......................... Svetac Naučitelj Biskup /1567-1622/
U svom stoljeću sveti Franjo Saleški pokazao se kao svestran pisac, vrstan teolog i duboki mistik. Ubraja se među klasične pisce svjetovne i religiozne literature, a po svom pastoralnom i teološkom radu Crkva ga stavlja među crkvene naučitelje; po svom dubokom mističnom i duhovnom životu voditelj je mnogih duša svoga vremena.
Rođen je u dvorcu grofova De Sales u Savoji 21. kolovoza 1567. u obitelji s trinaestero djece od kojih je pet umrlo odmah nakon rođenja. S 15 godina otac ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije. Zatim je u Padovi doktorirao iz građanskog i crkvenog prava. Nakon studija iznenadio je svog oca, koji mu je namijenio građansko zvanje i svjetovnu karijeru, odlukom da želi biti svećenik. Kao svećenik, a kasnije kao biskup, radio je neumorno. Rezultati su bili neočekivani - više od 70 tisuća duša vratio je katoličkoj vjeri. Na svojim leđima osjećao je težinu pastirske odgovornosti. Mnogi samostani odustali su od svoje prvotne revnosti. Bio je uvjeren da je pravi redovnički život od neprocjenjive važnosti za Crkvu. Ima jedno područje gdje se napose ističe njegova neusporediva nadmoćnost, a to je duhovno vodstvo. U stupnju koji se rijetko postiže, posjedovao je poštovanje i ljubav prema dušama, oštar pogled za njihove mogućnosti, a ujedno i odlučnost i strpljivost da čeka čas milosti. Njemu je Bog povjerio Ivanu Francisku de Chantal. U iskrenom duhovnom vodstvu Ivane Franciske de Chantal došao je na pomisao da osnuje redovničku zajednicu sestara kojoj je dao ime Sestre Pohoda Marijina. Prijateljevao je sa svojim suvremenikom svetim Vinkom Paulskim.
Umro je u Lyonu 22. prosinca 1622, a ukupan je u Annecyju. Proglašen je svetim 1665. godine.
Zaštitnik je novinara, duhovnih pisaca, odgojitelja i učitelja.
Napisao je vrlo poznata duhovna djela: “Uvod u pobožni život”, “Rasprava o Božjoj ljubavi”, “Vježbe u krepostima”, “Nagovori o molitvi” i dr. Njegovo najpoznatije pisano djelo „Filotea“ namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisuću izdanja, a već 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Misli svetog Franje Saleškoga
• Sve za Boga.
• Poniznost je magnet Srca Božjega.
• Naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa.
• Poniznost i blagost su temelji svetosti.
• U svom srcu usadi Isusa raspetoga i svi križevi i trnje bit će ti kao ruže.
• Nasljedujmo blaženu Djevicu Mariju, idimo kao ona, veselo, desno ili lijevo, kamo nas Gospodin hoće voditi.
• Neka živi Isus čija je smrt pokazala kako je jaka ljubav.
• Ljubav je među krjepostima ono što je Sunce među planetima; ono im daje njihov sjaj i ljepotu.
• Jedini je temelj prave pobožnosti ljubav prema Bogu.
• Radije sve izgubimo, samo ne odvažnost, pouzdanje i dobru volju.
Molitva svetog Franje Saleškoga “Budi hvaljen neizmjerno, dobri i uzvišeni Stvoritelju i Spasitelju! Ti si toliko dobar prema nama, da si s nama podijelio svoju slavu. Tebi se svidjelo, svedobri Gospodine, moje korake na tvoj put privesti, da nikad od njega ne odstupim.”
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: “Svi možemo postići kršćansku krepost i svetost bez obzira na životne uvjete i zvanje”, smatrao je sveti Franjo Saleški , i to da je svaki u svome zvanju i pozivu pozvan na svetost, pozvan biti svet kako su se nekada u prvim vremenima kršćanstva zvali kršćani. “Posveti sebe i posvetit ćeš društvo”, je njegovo geslo jer samo sami posvećeni možemo posvećivati druge I to svojim primjerom prvenstveno. “U kraljevskoj galiji božanske ljubavi nema robova jer su svi veslači dragovoljci.”
Svojim životom i radom kao i brojnim duhovnim spisima svima je pokazao kako kršćanska duhovnost nije ni povlastica ni isključivo pravo svećenika i redovnika i redovnica. Stoga će biti korisno podsjetiti se kako je svaki kršćanin, koji ima neku vodstvenu ulogu, po Isusovu primjeru ujedno pozvan biti spreman i služiti. Po uzoru na sv. Franju Saleškoga, to istovremeno znači i voljeti, ljubiti one koje se vodi, kojima se služi. Ljubav je ona koja oblikuje vodstvo. Kršćaninova ljubav mora biti praćena molitvom, a u tome je kršćaninu i opet primjer Isus Krist. Kršćanski voditi znači ujedno i priznavati slobodu onoga kojega se vodi. Da bi to postigao, kršćanski voditelj pozvan je razvijati oštroumnost svoje prosudbe, a za to treba njegovati uravnoteženost života i djelovanja. Uzvišeni uzor pritom će mu biti i Marija. Kršćanski je vođa u svome životu pozvan uvijek poštivati i prava pojedinca. Kako bi to sve mogao razvijati i u tome napredovati, kršćanin je pozvan njegovati i svoj duhovni život, a upravo u tome će mu sv. Franjo Saleški biti dostojan vođa i uzor.
A kada bude govorio o radu kao temeljnom pravu svakoga čovjeka jer odustati od rada značilo bi odustati i od života pa i od onog smisla koji je radu dao Bog, reći će: "Pobijeđen je samo onaj tko je izgubio volju. Pobjednik je svatko tko se dalje želi boriti."
U toj borbi već je upisana pobjeda. U izdržavanju i naporu, u vjernosti radu i učenju nalazi se smisao.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Po naravi je bio vrlo strog čovjeka i nije trpio protivljenja i neizvršavanja obaveza, ali je vrlo brzo prijateljujući sa Bogom otkrio da je blagost i ljubav ona koja pobjeđuje i privodi ljude k Bogu.
Don Ivan Bosco, njegov sunarodnjak, uzeo ga je za zaštitnika svoje družbe, po njemu joj je dao ime salezijanci želeći da upravo njegov način rada bude uzor ljudima u radu sa mladima što je i karizma salezijanaca.
Blagost i ljubav !!! "Sve što činiš iz ljubavi jest ljubav. A mjera ljubavi? To je ljubav bez mjere."
Salezijancima je tako danas imendan. Čestitajmo im !!!
Neki mali val kotrlja se oceanom i divno se provodi.
Uživa u vjetru i svježem zraku -
sve dok ne opazi kako se valovi ispred njega razbijaju
o stjenovitu obalu.
"Bože, ovo je užasno!"- pomisli - "pa vidi što će mi se dogoditi!"
Naiđe drugi val.
Vidi ovoga kako je potišten, pa ga upita što mu je.
"Pa zar ti ništa ne razumiješ? Svi ćemo se razbiti;
svi mi valovi pretvorit ćemo se u ništa!
Zar to nije strašno?"
"Ne, ti si taj koji ne razumiješ! Ti nisi val, ti si dio oceana!"
Mary, did you know
That your baby boy
Would someday walk on water?
Mary did you know
That your baby boy
Will save our sons and daughters?
Did you know
That your baby boy
Has come to make you new?
This child that you've delivered
Will soon deliver you.
*************** Mary did you know
That your baby boy
Will give sight to a blind man?
Mary did you know
That your baby boy
Will calm the storm with his hand?
Did you know that your baby boy
Has walked where angels trod?
When you kiss your little baby
You've kissed the face of God.
The blind will see
The deaf will hear
The dead will live again
The lame will leap
The dumb will speak
The praises of the Lamb
*************** Mary did you know
That your baby boy
Is Lord of all creation?
Mary did you know
That your baby boy
Will one day rule the nations?
Did you know
That your baby boy
Is heaven's perfect Lamb?
This sleeping child you're holding
Is the Great I Am
*************
A jedna žena koja je privijala svoje čedo na prsa reče:
"Pričaj nam o Djeci."
A on reče:
"Vaša djeca nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, iako su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Možete im skučiti tijela, ali ne i duše,
Jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice,
koju vi ne možete pohoditi, čak ni u snovima svojim.
Možete težiti da budete kao oni,
ali ne pokušavajte da ih tjerate da oni budu kao vi.
Jer, život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se djeca vaša poput
živih strijela odapinju naprijed.
Strijelac vidi metu na stazi beskraja i On vas
savija snagom svojom,
kako bi strijele Njegove letjele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreća što vas
Strijelac savija u ruci svojoj;
Jer, baš kao sto voli strijelu što leti,
On voli i postojani luk."
/Libanonski pjesnik i slikar Halil Džubran
(Kahlil Gibran) rodio se 6. decembra 1883.
Kahlil Gibran umro je,
kao 48-godišnjak,
u petak 10. aprila 1931./
********
U srcu svakog kršćanina trebao bi snažno odjeknuti:
”Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!”
Da, svaki bi si kršćanin morao posvijestiti što to znači biti kršten. Na pomisao da je kršten svaki bi kršćanin trebao poskakivati od radosti i ponavljati zanosno:
”Ja sam od Boga rođen /usp. Iv 1,13/, ja sam ljubljeni sin Božji, ja sam ljubljena kćerka Božja, ja sam novo stvorenje u Kristu, ja sam član obitelji Božje, pripadam obitelji Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i Božji sam miljenik,
ali ulazim i u obiteljske veze sa svim kršćanima, sa svim ljudima; svi smo braća i sestre u Isusu Kristu...
***
No, u isto vrijeme svaki bi kršćanin trebao postati svjestan i svoje velike odgovornosti. Jer krštenje je poziv, izabranje:
”Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane...”, govorio je Isus /usp. Iv 15,16/.
Po krštenju mi smo pripojeni kao nova mladica Kristu čokotu kako bismo zaživjeli Kristovim životom /usp. Iv 15,1 sl./.
Krstiti znači zapravo ”kristiti” – kako to voli reći p. Duda, tj. učiniti nekoga Kristom. Po krštenju, dakle, postajemo dionici onog misterija koji sv. Pavao izriče riječima:
”Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist” /Gal 2,20/.
I još što se također nameće kao naš kršćanski poziv:
”Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaše dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima” /Mt 5,16/.
To znači proći ovom zemljom ”čineći dobro” – kao Isus /usp. Dj 10,38/.
Dakle, poslanje kršćana u ovome svijetu, na ovoj zemlji jest: biti drugi Krist. ***************************
***
***************
****************************
RIJEKA JORDAN – MJESTO ISUSOVOG KRŠTENJA
Rijeka Jordan je najveća rijeka Palestine. Nastaje iz više izvora na Hermonu. Jordan ponajprije protječe kroz plodnu ravnicu i potom strmo pada u Genezaretsko jezero, a odatle u brojnim kruženjima prolazi kroz Jordansku dolinu sve do ušća u Mrtvo more.
U Bibliji se spominje kad su Izraelci pod Jošuom prešli preko nje /Još 3–4/. Na rijeci Jordan Elizej je postao nasljednikom proroka Ilije /2 Kr 2,1–14/. No ona se najviše spominje kao mjesto Isusovog krštenja. Stoga rijeka Jordan budi u svakom kršćaninu posebne osjećaje. I oni koji su je vidjeli ne pamte je toliko po izgledu ili krajoliku oko nje, nego upravo podsjećajima na Isusovo krštenje, taj tako veliki i značajan događaj u povijesti kršćanstva, a možemo reći i u povijesti čovječanstva. ***********************************
Na rijeci Jordan Ivan je krstio ”krstom obraćenja na oproštenje grijeha”. Grnula je tada ”k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci” i primali su krštenje u Jordanu. Nakon njih ”dođe i Isus iz Nazareta galilejskoga i primi krst” u istoj Rijeci. Isus – jedan od nas, ali ”jači” od nas, krstio se da tako ”ispuni svu pravednost” /usp. Mt 3,15/. Tako rijeka Jordan, po Isusovom silasku u nju, postaje svetom rijekom. Voda rijeke Jordan označava vodu za novo krštenje, po kojem čovjek postaje kršćaninom, novim stvorenjem u Kristu Isusu.
Događaj Isusovog krštenja Otac je iskoristio da još jednom svijetu objavi da je Isus njegov ljubljeni Sin, da je njemu u njemu ”sva milina” a prigodom Preobraženja dat će nam i zapovijed: ”...slušajte ga” /Mk 9,7/.
Na rijeci Jordan mnogi se i danas krste, a svi hodočasnici kršćani obnavljaju svoja krsna obećanja. I zato je posjet Jordanu nešto što se kod hodočašća u Svetu Zemlju najviše pamti i ostavlja najdublje tragove.
** Jesus of Nazareth - His Baptism - Na Jordanu se opet dogodila Epifanija - Bogoobjavljenje:
sa nama u redu stoji i Isus, sa nama koji čekamo vodu spasenja.
Ovdje se dogodila razmjena - On uze grijehe radi našega spasenja.
Po liturgijskom kalendaru blagdan Isusova krštenja slavi se u nedjelju nakon svetkovine Bogojavljenja /Tri kralja/. Po svom sadržaju povezan je s Bogojavljenjem. U svetkovini Bogojavljenja, naime, slave se zajedno tri sadržaja ili događaja:
Isusovo rođenje, krštenje i prvo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj.
Povijesno gledano Isusovo rođenje se prvo slavilo na Bogojavljenje /6. siječnja/, a tek kasnije i danas 25. prosinca. A od godine 1960. Isusovo krštenje na Jordanu je uvedeno i kao zasebni blagdan. Time se želi vjernicima istaknuti važnost toga događaja. Naime, kad je Isus, došavši na rijeku Jordan, zatražio od Ivana da ga krsti krštenjem pokore /to znači solidarizirao se s ljudima, grešnicima/, u toj su se prilici, zabilježili su evanđelisti, zbili događaji važni za Isusovo spasenjsku ulogu i djelo. Bog Otac i Bog Duh Sveti posebnim znakovima potvrđuju da je Isus božanska osoba, Sin Božji. Zatim da je on Krist to /hrvatski/ znači Pomazanik, Božji poslanik koji će svojim djelom donijeti spasenje ljudskom rodu. U tom događaju se također posvećuje voda /simbol i izvor života!/, koja postaje znakom oproštenje grijeha u sakramentu krsta. Isusovo krštenje, dakle, nije samo obični ili neobični događaj, nego ima svoj teološki sadržaj, to znači vjerski sadržaj i poruku. Krštenjem na Jordanu Isus započinje svoje spasiteljsko djelo i otada kroz tri godine javno nastupa kao Učitelj i Mesija.Očeva objava na krštenju bila je uvod u Isusovo Galilejsko poslanje.
13 Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. 14 Ivan ga odvraćaše: "Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?" 15 Ali mu Isus odgovori: "Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!" Tada mu popusti. 16 Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. 17 I eto glasa s neba: "Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina!"
/Mt 3,13-17/
Blagdan Krštenja Gospodinova budi u nama vjernicima nadu da je doista Gospodin svojim dolaskom odlučio spasiti nas ljude . Cjelokupno njegovo djelovanje vraća osmjeh na lice, briše svaku suzu s očiju. Ako je Bog to bio spreman učiniti za nas ljude, biti će spreman uvijek nam pomoći.
Prošao je svijetom čineći dobro !
1 Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. 2 On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. 3 On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, 4 ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom. 6 Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, 7 da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.
/Iz 42, 1-4. 6-7/
O malo d'jete Isuse!
Al' zvjez'da k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima,štono sam ih sadio
Uz moje r'jeke proljetne,
U zlatnom dvoru štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kad vidjeh,da se rađaš samo
Sred tame mrzle ponoći,
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al' u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali se vihori,
Po mojoj njivi valjali se smetovi.
A vukovi su sjedjeli
Na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
Al' nisam znao,da,sin sunčev,silaziš,
U tamnu jezgru zemljinu.
Da u njoj rasteš,da je griješ,oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi,prvih listića
Na smokvi,prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom,
I prvih slatkih kucaja
Mog srca,i svih nemira,
Što nosim ih u žilama
U rosne dane aprilske.
Ja dosad nisam znao,
Da Isus,malo d'jete,
Uvijek se rađ'o i uv'jek će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici,
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorom ljudskijem,
Pa stoji,tiha,šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al' noćas ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi.Vihori
Po mojoj njivi šetaju se.Vukovi
Pred mojim pragom sjedaju.
Al' na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici,
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorom ljudskijem.
Maleno sv'jetlo sja:
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika,
Što čitav sv'jet su obašli:
Gar mojih sanja proljetnih,
Kraj mojih ljetnih zanosa,
Knez mojih tuga jesenjih.
I prostrijevši na tlo
Najljepše svoje darove,
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim,što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
/Vladimir Nazor/
-----------
Moj Bog Našao sam ga i on je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni i za me
i ja se njemu radujem
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.
************
************* A ovo meni, možda i vama, za dušu ...
************* Neka tiha sjeta me obuzela ...
************* I evo, poslušajte, kliknite na :
i gledam more gdje se meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru
/Josip Pupačić/
********
Na nebu je zvijezda izašla visoko, visoko, visoko
i na široko, široko, široko.
I divno je ona blistala, blistala, blistala,
Zvijezda od sviju sjajnija, sjajnija, sjajnija.
.....................
Nebo, daj oku zvijezdu visoku vidjeti, jer triju Kralja stazicu valja slijediti, slijediti.
Svijetla nebesa čine čudesa rođenom,
Anđeli svoju pjesmicu poju malenom, malenom.
Kraljima zvijezda u Betlem kaže stazicu,
Po njoj su tako spoznali lako štalicu, štalicu.
Tamjan i zlato, mast dragu na to uzeše,
Slijedeći svjetlost, od Boga milost, pođoše, pođoše.
Došav u Betlem, pred Kralja mladog padoše,
Darove svoje Isusu kralju dadoše, dadoše.
Kralju kraljeva nek slavu pjeva svaki nas,
Daj svijete cijeli ti se veseli ovaj čas, ovaj čas!
***
Tri kralja jahahu s onih sunčanih stran,
tri dara nošahu: mirh, zlato, tamijan.
Tri kralja dođoše pred grad Jeruzalem
pitajuć za mjesto gdje se rodi Isus.
U palači stojeć, odgovori Irud:
naći ga nećete, zalud je sav vaš trud.
Ako ga nađete, natrag se vratite,
i meni Irudu glase donesite.
Irude prehudi, Irude prekruti,
Krista hoćeš ubit, to nam srce sluti.
Al im od anđela, u snu nauk je dan,
nuke dalje krenu, iskati drugi stan.
*************
Na današnji se dan Crkva sjeća događaja opisanog u Evanđeljima, kada dolaze trojica maga, trojica kraljeva sa željom da se poklone novorodenom kralju. Došli su izdaleka i tražili Krista. U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskog dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibici medu siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, on je skriven, stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu, ne radi sebe, nego da svrate pozornost na novorođenog Kralja, kojega i oni naviještaju. Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im imena: Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila dražesna legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, cak do Indije. Poslije smrti triju kraljeva njihove bi relikvije bile odnesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle budu prenesena u Koeln. Nad tim je relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignuta na njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveci ures grada Koelna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Ti sveti magi ili kraljevi bili su predstavnici poganskoga svijeta koji se dodoše pokloniti Isusu i na taj nacin naznaciti da je on Spasitelj za sve ljude.
Volim promatrati zvijezde ...
Čudesnu ljepotu njihova sjaja jače uočavam od noći kada me je ta ljepota privukla, uvukla se kroz pukotinu potpuno slomljene i u mrak zavučene duše koja već duže vremena nije zamjećivala ništa oko sebe. Bila je pobjegla u samoću u nemoći se pitajući:
"Kamo? Kako dalje"
"Ovdje je kraj svega, dalje više ne mogu." - bio je odgovor.
"Da, ali nisam sama. Postoje osobe koje ovise o mojoj prisutnosti, koje neće moći nastaviti i naći put bez mene ..." - ostala je tiha konstatacija u zraku.
Batrgala se moja duša u vrtlogu crnih misli dok ih zvijezda najjače svjetlosti nije odvukla i usmjerila na svoj očaravajući sjaj. Kao hipnotizirana sam je gledala i poput bljeska u moždane je doprlo:
"ISUS !!!
On je ljubav. On može što ti ne možeš. Pred Njega stavi sve!
To su tvoji darovi koji će Ga obradovati jer Mu ih povjeravaš uzdajući se u Njegovu moć, moć Ljubavi prema tebi koja će pronaći rješenje, najbolji put.
Darovi su to samo tvoji i On ih već dugo očekuje da Mu ih pokloniš."
Put kojim me je On usmjerio više nije bio isti. Ne samo da se promijenio smjer kojim sam namjeravala krenuti nego što je najvažnije:
Više nisam bila sama. Netko me je primio baš ovakvu kakva jesam i na put krenuo sa mnom ...
**********************
1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. 2Ona bijaše u početku u Boga. 3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade 4u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; 5i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
/Iv 1,1-5/
Dakle upravo ova Riječ je ono sjajno svjetlo u tami noći, ona zvijezda vodilja koja se daje mnogima, ali je vide samo oni kojima su oči duše širom otvorene i koji su na taj način mudraci koji nalaze put do onoga mjesta gdje se Isus uvijek iznova rađa i dolazi kako bi nas spasio od smrti grijeha i dao nam život vječni.
Uz: Wien New Year Concert:
Marcia di Radeschi - Radetzsky march, Johann Strauss stariji
JOHANN STRAUSS STARIJI - Osnivač dinastije kraljeva valcera, koja je gotovo cijelo stoljeće vladala bečkim glazbenim životom, Johann Baptist Strauss, poznatiji kao Strauss otac - Vater, rođen je 14. ožujka 1804., a umro je 25. rujna 1849. u Beču.
Bio je to austrijski kompozitor koji je bečkom valceru dao klasičan oblik, začetnik dinastije Strauss koja je uzvisila bečki valcer do najviše točke. Valceri su i danas ostali vrhunska djela glazbenoga stvaralaštva zbog stilske živahnosti i profinjenosti. Komponirao je više od 150 valcera, veliki broj marševa, među kojima i čuveni "Radetzky marsch", polke, kadrile.
Bečki Novogodišnji koncert /njem.Das Neujahrskonzert der Wiener Philharmoniker/ je tradicionalni koncert klasične glazbe koji se održava 1. siječnja svake godine u Beču. Koncert, koji u čuvenoj Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina izvodi orkestar Bečke filharmonije, izravno prenose televizijske postaje iz više od pedeset zemalja širom svijeta, što ga čini jednim od najpopularnijih događaja klasične glazbe u svijetu.
A i zaplesalo se uz sigurno najljepši valcer Na lijepom plavom Dunavu - Valzer Danubio blu
- Blu Danube waltz, Johann Strauss mlađi,
kojeg Austrijanci nazivaju svojom neslužbenom himnom.
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ... /Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...
