... pisala sam o običaju umivanja u cvjetnoj vodi u momu kraju ...
Vodi porijeklo od djevojačkoga umivanja u proljetnome cvijeću koje bi se stavilo u lavor vode i time odavalo počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću ... kasnije su svi, i stariji članovi domaćinstva, prilazili posudi u kojoj je voda s laticama raznovrsnog cvijeća. Mlađi su smatrali da će im lice biti ljepše i rumenije, a stariji da će dobro otrti oči s vodom i cvijećem, da im vid bude vedriji. ... Običaj traje i danas ... i sinoć sam potopila cvijeće u vodu da se jutros obitelj umije nastavljajući tradiciju iz moga djetinjstva kada bi mi mama ili baka priredile tu cvjetnu kupku. Da, i jutros smo uljepšali svoja lica u cvjetnoj vodi iako već dugo nisam u kraju iz kojega potječe taj običaj ...
... Cvjetnica ...
.................................. Slavi se osam dana prije Uskrsa kao uvod u Veliki tjedan kada proslavljamo najveće tajne kršćanstva: Isusovu Muku, Smrt i Uskrsnuće. Kao i tada kada je sav narod dočekao Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem u dane prije Pashe mašući palminim i maslinovim grančicama i mi smo to danas učinili sa blagoslovljenim maslinovim grančicama ... pjevajući i kličući: Hosana ! Gle, On ide ...
...
Na samom početku vjerničkoga susreta otkriva se pravi sadržaj Cvjetnice:
Danas se skupljamo kako bi započeli slavlje
Vazmenog otajstva,
Muke i Uskrsnuća Kristova.
Isus je ušao u svoj grad Jeruzalem spreman prihvatiti križ znajući da je došao Njegov čas ... I za malo vremena će sve biti vidljivo: poslije silnoga oduševljenja svjetine Njegovim dolaskom, poslije pravih ovacije i slavlja nastaje obrat. Mijenja se raspoloženje svjetine ... Stoga se ova nedjelja zove i nedjelja istine jer će pasti maske svima koji su se zatekli u tom događaju i razotkrit će se namisli mnogih srdaca ...
Moći ćemo kroz ovu nedjelju vidjeti svu bijedu grješnoga čovjeka, od izdaje, prodaje čovjeka, zataje, prevare, laži, glume, prijateljstva - neprijateljstva, gomilanja strasti svjetine, moći mase, zabluda i klanjanja idolima kao bogovima ... ,
...
Različiti svjetovi su se sudarili u tom trenutku i zaigrali igru na život i smrt ...
................................................................................................................ God's way
Na kraju ćemo vidjeti Pobjednika, obrat kakav nitko ne bi očekivao: najveći gubitnik slavi i uvodi čitavo čovječanstvo u Život, u Vječnost. No, to će se moći vidjeti tek na završnoj postaji, poslije muke, znoja, krvi, sramotnoga križa, mučne smrti i ukopa ... ... Uskrsnuće ...
Potrebno je ovo vrijeme provesti u tišini i dubokom razmatranju o svom životu, o ovozemaljskome trajanju, o načinu kako iskoristiti vrijeme ovoga života pred nama i krenuti od vlastitoga umiranja, umiranja sebi, svojoj sebičnosti, ... , zlom načinu života i okrenuti se prema životu koji nas čeka i kojega sa žudnjom iščekujemo ...
...
Stoga očišćeni i pomireni sa Bogom i ljudima /nekada je moja baka prije odlaska na sv. Ispovijed sve ukućane molila za oproštenje .../ opranih, umivenih srca u cvjetnoj kupelji ... smjelo krenimo ...
... na Put koji nije lagan ! ! ! ...
Čovjek je cvijet što cvate na ovoj zemlji,
........ ali mu je korijen u vječnosti ...
.........................................................
Pripazimo da ovdje posve ne ocvatemo,
pazimo da nam se ovdje ne osuši korijen
... ... ... ... ... zauvijek ! ! ! ... ... ... ...
... ... ... ... ... ... .. /B.D./... ... ... ... ... ... ... ...
....želim ti blagoslovljen ovaj sveti tjedan... ....imaš pozdrav! (Magdalena 30.03.2010. 07:37)
@ magdalena, hvala draga, i Tebi ovoga svetoga prepunoga Tjedna želim obilje blagoslova ... ... Isuse blagi i predobri ! ! ! Sad sam otvorila ... Hvala, hvala magdalena na ovom poklonu, iz svega srca i duše ti hvala. Majčice hvala Tebi za moju magdalenu !!! .../suzu koja je pala od ganuća i prevelike sreće poklanjam Ti od srca ...!/ ... Tebi i svima Tvojima uz žarku molitvu ... /dao dobri Bog i naša Majčica te se jednom susrele baš u Mariji Bistrici pred Njezinim oltarom kojem tako rado redovito svaku godinu hodim već pune 23 godine i o kojem, i pred kojim, bih mogla ispričati tolike priče srca prepunoga zahvalnosti za tolike Milosti ... Hvala Majčice na svemu, za život Ti hvala !!!/
dat će Bog i Gospa naša draga... grlim te... (Magdalena 31.03.2010. 19:36)
Želim Vam sretan i blagoslovljen Uskrs, želim da Vam uskrsli Isus podari mir i ljubav u srcu, neka Vam podari snage za pobjedu nad osobnim slabostima i zlom. Post je prekrasan. Lijep pozdrav. (gospa moja 02.04.2010. 09:41)
Sretan Uskrs! Neka ti uskrsli Isus daruje mir i nadu, radost i svjetlost, ljubav i razumijevanje! Pozdrav i zagrljaj (mvko 03.04.2010. 22:57)
Draga Mirjam zelimo ti cestit i blagosloven uskrs, da ga provedes u krugu svoje obitelji i najdrazih u radosti i ljubavi. veliki zagrljaj Vesna i Borut (borut 04.04.2010. 07:02)
*** Oprani su grijesi svijeta s Kristom svima Uskrs svanu smrtnicima nada sviće od veselja Nebo kliče!
U sve dane sretni pojmo milosno je vrijeme Raja klikće zemlja Svemir cjeli Život više nema kraja!
SRETAN USKRS
- Hvala ti na posjetama, i zajedničkom širenju Riječi Božje... uz poruku ljubavi: Tko ljubi ljubljen je i ne može umrijeti... (EuM 04.04.2010. 13:38)
Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. (Rim 6,9) Sretan i blagoslovljen Uskrs tebi i tvojoj obitelji! (Tamo gdje je srce 04.04.2010. 17:55)
..................................... Ave mundi spes Maria ....................................
........................ Ave mundi spes Maria, ave mitis, ave pia, ave plena gratia.
........ Ave virgo singularis, quć per rubum designaris non passus incendia.
................................ Ave rosa speciosa, ave Jesse virgula:
................................ Cujus fructus nostri luctus relaxavit vincula.
........Ave cujus viscera contra mortis foedera ediderunt filium.
........................ Ave carens simili, mundo diu flebili reparasti gaudium.
Ave virginum lucerna, per quam fulsit lux superna his quos umbra tenuit.
........ Ave virgo de qua nasci, et de cujus lacte pasci res cćlorum voluit.
........................................ Ave gemma coeli luminarium.
........................................ Ave Sancti Spiritus sacrarium.
........................ Oh, quam mirabilis, et quam laudabilis hćc est virginitas!
........................ In qua per spiritum facta paraclitum fulsit foecunditas.
Oh, quam sancta, quam serena, quam benigna, quam amoena esse virgo creditur!
........ Per quam servitus finitur, posta coeli aperitur, et libertas redditur.
........ Oh, castitatis lilium, tuum precare filium, qui salus est humilium:
........................ Ne nos pro nostro vitio, in flebili judicio subjiciat supplicio.
Sed nos tua sancta prece mundans a peccati fćce collocet in lucis domo.
........................................................ Amen dicat omnis homo.
Hail, hope of the world, Mary, hail, meek one, hail, loving one, hail, full of grace
Hail O singular virgin, who wast chosen to not suffer flames through brambles
................................ Hail, beautiful rose, hail, staff of Jesse:
................ Whose fruit loosened the chains of our weeping
................ Hail whose womb bore a son against the law of death
........ Hail, O one lacking comparison, still tearfully renewing joy for the world
Hail, lamp of virgins, through whom the heavenly light shone on these whom shadow holds.
Hail, O virgin from whom a thing of heaven wished to be born, and from whose milk feed.
................................ Hail, gem of the lamps of heaven
................................ Hail, sanctuary of the Holy Ghost
................ O, how wonderful, and how praiseworthy is this virginity!
................ In whom, made through the spirit, the paraclete, shone fruitfulness.
........ O how holy, how serene, how kind, how pleasant the virgin is believed to be!
Through whom slavery is finished, a place of heaven is opened, and liberty is returned.
................ O, lily of chastity, pray to thy son, who is the salvation of the humble:
................ Lest we through our fault, in the tearful judgment suffer punishment.
But may she, by her holy prayer, purifying from the dregs of sin, place us in a home of light
................................................. Amen let every man say.
..... .....
Zdravo, Marijo, milosti puna,
..... Gospodin s tobom.
Blagoslovljena ti među ženama
i blagoslovljen plod utrobe tvoje,
............... Isus ................
Sveta Marijo, Majko Božja,
..... moli za nas grešnike,
sada i na čas smrti naše.
Danas je nekako sve u znaku Marije... Post kod Ljubljene...pa kod tebe... ...a onda popodne ,...idem k Majci Bistričkoj... Veselim se....jako... ...pozdravljam te...draga Mirjam... (Magdalena 26.03.2010. 09:38)
Slažem se, draga Mirjam - male ptičice su predivne; unose još više radosti i veselja! :))) Pusa, pozdrav od Luki+Goldie (luki 2 27.03.2010. 00:01)
@ magdalena, hvala ti ... draga ... vjerujem da je u Mariji Bistrici, srcu mome jako dragome mjestu, bilo kao i uvijek ... Posjet Majčici, to je nešto predivno - pokloniti se, srcem ničice pasti, izjadati, zamoliti, zahvaliti, molitvama i suzama ... I da si nas se spomenila i Majci preporučila. Hvala !!!
SPOMEN NA MARIJU BISTRICU Noć je vre noć, Majka Božja. Pri Tebi molitvah ni čuti, a vani med polji se puti doma sad pašćiju spati. Noć je vre noć, Majka Božja. Al mi dva smo zdavna poznati čez leta i žalosti vse. I če Ti i kesno dohajam, poslušat buš štela, kaj ne?! Ja tak bum Ti stiha govoril, da moreš me čut samo Ti, da Sinek se Tvoj ne zbudi, koj v zlatu i svili spi. Zlo su Ti ljudi napravili, kojim si v pomoć bila, kad su ih svi vre ostavili. Kojim si suze brisala i žalost življenja skrila i v dušu veselja dala. Kojim kak mati si bila, sunčeca dela pred vrata, i svojim srcem iz zlata i najgorše grešnike čuvala. Ti, koja si ljudem alduvala, kaj Ti je dragše neg svet, neg zlata nebeska roža, Sineka svojega dragoga žalostna, Ti, Majka Božja! A ljudi su Tebe pozabili i Sina na križ su Ti pribili i jošće vu cirkvah i stanjih, po varoših i po križanjih na križ Ga pribijaju zmirom. Zlo su Ti ljudi napravili, koji od Tebe živiju i mirno pod Tvojom dobrotom pod sencom od cirkve spiju. Oni su Tebe orobili, bogečke Ti krajcere vkrali, kaj Tvoji oltari su dobili, kaj Tebi su romari dali. Oni su Tebe pozabili, Tvoju bogčiju razgrabili. Al ne, da si krušca nabaviju, neg, da si veselje napraviju, da Tebi se moreju smejat. Su z vinom si šteli zalejat i brige i trudne kotrige, i glad, kaj im z očih gledi i savest, koja ne spi. Al skoro je došla kaštiga. Po noćih su narod zapirali, po cestah kak blago ih tirali, vu reštih su dane si mudili, i onda su sudi ih sudili - Oprostiti ne znaju ljudi. - (A to je od vsega lepše.) Ne smeju oprašćati ljudi, i njih onda zakon obsudi. Oprašćati zna samo Bog i Ti Njegva sveta Mati. I meni, kaj ne?! oprostiš, da ja sem zapirati dal one, kaj Tebe su krali, kaj delaju, nisu mort znali. A kaj mi je bilo ih žal, kaj štel sem im dober biti, su mene kaštigali drugi. I prešla su leta i rešti. Vsi, koji su šteli oditi od Tebe, su v svojoj se tugi za pomoć se k Tebi obrnuli, pak su se k Tebi vsi vrnuli. I v cvetju su Tvoji oltari, i novi te prosiju dari, da moliš za našu bogčiju, za betege, kaj nas boliju, za grehe, težke kak megle kaj v zrele su strni se legle. Da sunca v živlenje nam daš, Ti, koja si lepša, neg sunce, neg zlata Božja roža, Ti, koja nit sence nemaš, Ti, čista, Ti, Majka Božja! Noć je sad pak, Majka Božja, noć v mojem srcu i v lugu, pak sem Ti tu kak i negda, svoju sad tužim Ti tugu. Hoćeš mi v srce pogledat? toplo, kak znaš samo Ti. Tebi bi štel ja povedat, kaj se nigdar ne veli, kaj me vre zdavna boli, da bi i želel poginut. Morti bu mene Ti milo, pak vračtva - il mira mi daš. - - Ja bi tak rad se počinut. Noć je vre noć, Majka Božja. /D.Domjanić/ ... ... u tihoj molitvi ... ... sa tobom i tvojima ...
@ luki 2, draga Luki, jako volim ptice, često nam dođu sasvim blizu kada smo na našem vrtu. I ne boje nas se. Još ih je pokojna teta naučila da smiju i slobodno mogu prići. Razgovarala je sa njima i bile su joj drago društvo u dugim zimskim danima ... osobito šojke ... Papigice su posebno drage ptice jer su brbljave, vole ponavljati i oponašati ljudski jezik. Često smo ih željeli u kući, da nas uveseljavaju i da se o njima sa radošću brinemo, ali zbog sinovljeve teške alergije na perje nismo dobili liječnikovu dozvolu. Naime, alergijski bronhitis i česte upale pluća koje je tada imao bile su opravdani razlog naše bojazni ... Stoga mislim da smo na moru, na našem vrtu, još više sretni kada nam se pridruže ptičice i posve slobodno, bez straha šetaju oko nas. A i hranu im svakodnevno ostavljamo pa su vjerojatno i radi toga toliko slobodne sa nama ... ; ... ptica i inače u umjetnosti ima najčešće simbolično značenje određene veze između neba i zemlje /suprotstavljanje nebeskog i zemaljskog svijeta/, a što joj predodređuje njena sposobnost letenja. U grčkom je već sama riječ mogla imati sinonimsko značenje nebeskog znaka i nebeske poruke. Ptica zna biti i slika duše koja se oslobađa tijela, ali i slika intelektualnih funkcija /razum je najbrža ptica, kaže Rgveda/. Ptice simboliziraju i duhovna stanja anđela, /Jezik ptica, Kur`an/, besmrtnost duše, magičnu moć komunikacije s bogovima itd. Različite ptice imaju različite simbole, a vrlo su česte u književnosti: orao, prepelica, patka, roda, golubica, gavran, labud, kobac, ždral, sova, lastavica, jastreb, paun, jarebica, feniks, svraka, golub, slavuj ... .. Poslala sam upravo sada 'pticu' mojih misli i u duhu ti poželjela sve najbolje, osobito sutra, na Cvjetnicu - Nedjelju Muke Gospodina našega Isusa Krista, tako dragi mi dan ispunjen sjećanjima, dubok osjećajama, prepun događanjima, ... uprisutnjenjem svega prevažnoga za naše živote ... O, Gospodine, preplavi sve ljude Ljubavlju svojom koja ljubi do kraja i bez pridržaja !!!
Prekrasni post. Hvala Vam na ovome. Pozdrav veliki. (gospa moja 27.03.2010. 20:14)
Hvala na lijepim porukama i dobroj glazbi! (borut 27.03.2010. 20:17)
Hvala Ti, draga Mirjam, što si napisala predivan koemntar za mene! Znala sam za simbolička značenja u književnosti, a lijepo je prisjetiti se da su pričice - i duša i razum....Točno tako! I ja Tebi, od svega srca , sutra na Cvjetnicu želim sve najbolje; Tebi i svima Tvojima! Nadam se da će netko čuti vapaj za životinjice - i da se to više neće događati :(((( Jako sma tužna zbog toga.... Sve ostalo je bilo - mljac! :)))) Vrhunski! :))))) Pusa, vole Te Luki+Goldie (luki 2 28.03.2010. 03:05)
Draga mirjam,Sretan Uskrs tebi i tvojoj obitelji uz pregršt zdravlja i sreće od srca želim:-)))
......................................................... Badem cvjeta u proljeće među prvima ...
......................................................... na hebrejskom se zove šeked, "bdjelac".
11 I dođe mi riječ Jahvina: "Što vidiš, Jeremija?" A ja ću: "Vidim granu bademovu." 12 Tada mi Jahve reče: "Dobro vidiš, jer ja bdim nad riječima svojim da ih ispunim!"... /Jr 1, 11 -12/ ...
.............................................. Rekao sam drvu badema
.............................................. brate, pričaj mi o Bogu
.............................................. i gle, badem je procvjetao
Sretan Ti imendan, draga! Predivan Vivaldi; baš prigodno! Pusa, pozdrav - mislim na Tbe1 Ugodan vikend od Luki+Goldie (luki 2 19.03.2010. 21:08)
@ luki 2, Hvala Ti velika na čestitci !!!... Željela bih još dodati da sam neobično sretna što su mi moji roditelji izabrali baš ovo ime kada su me nosili na krštenje. Tada su se djeca nosila na krštenje odmah po rođenju ... Iako jako dugo nisam ni znala da ga imam, da su mi ga dali i da je upisano u Knjige kršenih i to sam saznala tek kada sam vadila Krsni list potreban za vjenčanje, ugodno sam se iznenadila - da imam tako jakoga zaštitnika, Sv. Josipa !!! Jasnije i još draže mi je postalo kada su mi objasnili povod izboru, ... i razlog ... , i odtada ga sa posebnim veseljem u krugu obitelji slavim !!! Hvala im !!! ... Vrijeme je prekrasno, k'o stvoreno za šetnju. I iako puše izići ću i udahnuti da osjetim ljepotu početka proljeća ... Ugodan ti vikend draga Luki !
Hvala najljepša draga Mirjam! Uživaj; udahni svježi zrak - baš kako smo to danas činile Goldie i ja....Vole Te Luki+Goldie PS: Komentari su se pojaviti i kod Tebe! Hura! Pusa, L+G (luki 2 20.03.2010. 18:12)
@ luki 2, ma, htjela sam još nešto napisati i dodati u post vezano za sv.Josipa, neke meni drage stvari, osjećaje i doživljaje, ali mi se blog nije otvarao /ni komentari/ . I inače radi toga u zadnje vrijeme pišem k'o u nekim nastavcima i dodacima. Ne znam koliko pokušaja treba da uđem u blog, a ne da nemam strpljenja nego jednostavno za to nemam vremena. I kako ne pripremam post na posebnom papiru nego pišem direktno /trebalo bi to možda spremati pa svaki čas pokušavati, ako uspije!/, osim nekog okvirnog nacrta oko teme što nekad poslije ne bude ni blizu toga u postu ... hahaha, to nestane ili tad ne primi ono što sam napisala. Poslije mi je teško tako isto napisati. Ili mi to više nije to. ... I eto sve čekam nadajući se da će ove poteškoće sa blog-om.hr uskoro biti rješene. I vjerujem da hoće, da rade na tome i da čuju koliki su problemi. Danas sam im i ukratko napisala tražeći pomoć no, odgovor je bio samo neko nabrajanje error-a. Ukratko nisam ništa razumjela. ... Strpljivo čekanje je jedini izlaz. Bit će ... ... Dan je uistinu bio divan ..., a vidim i Tebi i Goldie-ci. I, huuuuraaaa, stvarno su komentari proradili /do kad???/
Nase rijeci nasi snovi... Bozje rijeci, put, istina i zivot...Lp (EuM 21.03.2010. 14:11)
Nadam se da će sada komentari raditi; i ja pišem "direktno" postove - pa se zna dogoditi - da nestanu...I slažem se - pokušaš ponovo - no to više nisu te iste riječi.... Slažem se za hranicu kod mene - finoooo! :))) Vole Te Luki+Goldie (luki 2 21.03.2010. 20:02)
@ Slavko, evo, osim ove divne duhovne glazbe, ... , koju mi/nam daruješ i na kojoj ti zahvaljujem privukao me je naš prekrasan kršćanski pozdrav kojim su se nekada ljudi uvijek pozdravljali, osobito kod ulaska u nečiju kuću, i na koji rado odgovaram:
za dobre želje nije nikad kasno...zar ne?... Pa...neka ti sveti Josip izmoli nevidljivu svetost.... ...baš poput njegove... Sretan imendan...draga... (Magdalena 24.03.2010. 21:18)
@ magdalena, hvala draga, nikada nije kasno za čestitke i dobre želje ... ... ... Njegova šutnja, tako očevidno suprotna bezobzirnosti današnje prožeta je razmatranjem Božjega otajstva, u stavu potpune raspoloživosti božanskoj volji. Drugim riječima, šutnja svetoga Josipa ne izražava unutarnju prazninu, nego naprotiv, puninu vjere koju nosi u srcu, i koja vodi svaku njegovu misao i svako njegovo djelovanje … Dopustimo da nas 'zarazi' šutnja svetoga Josipa! To nam je toliko potrebno u svijetu koji je često previše bučan, koji ne pomaže u sabranosti i slušanju Božjega glasa /istaknuo je Sveti Otac 18. prosinca 2005. god/. To što svetoga Josipa čini neprolaznim uzorom upravo su njegove kreposti čestitosti, sposobnosti za rad za dobro obitelji, te njegove pouzdanosti stavljene u službu ljubavi, koje su danas tako daleko od opće osjetljivosti, i koje su često ismijavane, te stoga još potrebnije, ... Koliko je našem svijetu potreban primjer, vodstvo i mirna snaga ljudi poput Josipa! Njemu bih želio povjeriti mlade koji teško ulaze u svijet rada, nezaposlene i one koji trpe zbog posljedica raširene krize u zapošljavanju. /14. svibnja prošle godine Sveti Otac je glasno istaknuo/ ... Neka sveti Josip, zajedno s Marijom, svojom zaručnicom, bdije nad svim radnicima, i izmoli smirenost i mir za obitelji i cijelo čovječanstvo /Sveti Otac na svetkovinu svetoga Josipa, 2007/ ... I presretna sam što mi dadoše to krsno ime i odabraše takvoga zaštitnika !!!
@ Dori, nikada nije kasno, a od dragih osoba mi je uvijek posebno srcu milo primiti čestitke i dobre želje. Teško je to objasniti rječima, bitno da je srcu posve jasno, koliko sam sretna i ponosna radi toga, na moga/našega zaštitnika. ... Sveti Josip je zaručnik Blažene Djevice Marije i zaštitnik Crkve. Sv. Josip je dostojan tolike časti jer u povijesti spasenja poslije Isusa i Marije ima najpovlaštenije mjesto. "Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist" /Mt 1, 16/ ... u njegovim žilama je kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, zaručnik i muž čista srca, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, čovjek koji je s poštovanjem živio s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala. Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. ... ... Badem, bajam, mendula, ... i kod mene ima posebno mjesto u srcu ... A mjesec u kojem cvate i sva događanja sa tim vezana svake godine sa radošću iščekujem. I ... kao što on procvate i u punom sjaju tad zablista i moja duša se tada uzdigne i napuni milostima ... veseljem koje se proširi kućom. i nikakva bura, zima, ... ah, prečesto ih ima, draga, i često su znale ta naša iščekivanja i radovanja opaliti mrazom svojih jezika, svojom opakošću i prevrtljivošću. No, ako i uspiju te jedne godine i unesu žalost u naša srca neispunjenim, a opravdnim i zasluženim nadanjima, zasigurno sljedeće neće uspjeti. Jer sunce, svjetlost, je na našoj strani. I uvijek pobjeđuje ! I radošću cvata nas daruje ! Da, bdijelac je to vjekovni nad svima nama. Onaj koji ispunja datu Riječ, data obećanja. U svakom trenu ! I kada se zagledamo u svoje živote uočit ćemo da je svaki cvat Njegovom milošću dat, ruka Njegova ga je pomilovala i blagoslovila. Dodirnula dušom svojom. ... I Njegovom ljubavlju ispunila. I Njegovom voljom i željom duše mnogih povezala. Da budu jedno !!! ...
Hvala draga Dori ! Duša duša naših je duše dotakla, ispunila i proširila, otvorenim za milost učinila da bii ovakav susret duša upriličila ...
“Sinko, ti si uvijek sa mnom, i sve moje - tvoje je.
No, trebalo se veseliti i radovati,
jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje,
izgubljen bijaše i nađe se.“
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
1 Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. 2 Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." 3 Nato im Isus kaza ovu prispodobu: 4 "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? 5 A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan 6 pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' 7 Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." 8 "Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? 9 A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' 10 Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika."11 I nastavi: "Čovjek neki imao dva sina. 12 Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. 13 Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno." 14 "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. 15 Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. 16 Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." 17 "Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! 18 Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! 19 Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'" 20 "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. 21 A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' 22 A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! 23 Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo 24 jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." 25 "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru 26 pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. 27 A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' 28 A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. 29 A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. 30 A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' 31 Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. 32 No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'"
........................................................................... Parable of the prodigal son
......................................................................... from the film Jesus of Nazareth
* * *
Otkad postoje ljudi
i dokle god bude ljudi,
ponavljat će se prizor iz današnjeg evanđelja,
... Isusova parabola o rasipnom sinu ...
I svi ćemo se moći uvijek prepoznati
i u starijem i u mlađem sinu:
bilo da odlazimo,
udaljavamo se od kuće Očeve,
a onda prepuni tuge za izgubljenim
i nanovo spoznatim se vraćamo
i nadamo se ...
vjerujemo da će nas raskajane,
bez obzira na sve, primiti;
bilo da kruti u svojoj pravednosti
i u umišljenosti o svojoj bezgrešnosti,
u svojoj oholosti ne sudjelujemo
u radosti povratka svoga brata
niti u plemenitosti i sreći Očeva srca.
...
kamena srca ne dozvoljavamo povratak ...
...
Od 39 evanđeoskih parabola vjerojatno se najviše pamti
i najjače našem vjerničkom srcu govori ova parabola o „rasipnom sinu“
......................... / Lk, 15,11…/.............................................
............. Ova parabola sačinjava kratak sažetak evanđelja.
......
Doživljavajući kroz nju neizmjernost Božjega milosrđa osjećamo sigurnost,
osjećamo da uvijek, ali baš uvijek,
možemo računati na Njega,
na Njegovu Ljubav.
...
Da nas naš nebeski Otac uvijek čeka,
radosno prima i prašta ...
........
.............................................................................. "Nemo tam pater ut Deus“
........................................................................ "Nitko nije takav otac, kao što je Bog“.
............................................................................................ /Tertulijan/
Pravo pitanje si postavila....Pusa, pozdrav od Luki+Goldie (luki 2 14.03.2010. 22:07)
@ luki 2, draga Luki, evo, imam napisan post i rado bih tu sve stavila, ono što osjećam slušajući, čitajući, promatrajući, razmatrajući, ... , i u svoj život stavljajući, smještajući u prošlost, premještajući i nastavljajući u sadašnjost i već ove sekunde u budućnost koja čeka, ali ... ne osjećam se dobro. Opet bolovi i, ne mogu /Bože, čudne mene ! - Oprosti mi, Bože moj, al' zaista nemogu, a želim ... !/. Možda drugom prilikom, nije ovo vrijeme za to, sve me je pritislo ... Ponekad mi se čini da i ovo što tu pišem nema potrebe. Čemu iz škrinjice vaditi nešto što je tamo davno pohranjeno, sa razlogom brižno skriveno? Bolje da tamo ostane. I zriju ... Do žetve ... Neka se ne otvara i same sebe neka ne ranjava. ... Mogla bih laganije, ali to ne bi bilo ono što bi odzvonilo u mojoj duši nego samo nešto tako da se napiše, filozofski, možda čak i mudro, ljudima dopadljivo, tko zna?, a to ne želim ! Kako god, čitat ću ovo napisano u miru, natanane mimo posta. I ostaviti da bude, da pričeka, za neko drugo naklonjenije mi vrijeme. Bez obzira na sve sada, vjerujem u ono što ima biti. Vjerujem u Ljubav. Bog jest Ljubav !!! I to upoznasmo, upoznasmo kakvu Ljubav ima prema nama. Koliko god to baš ovoga momenta ne osjećali ... I po vidljivim nam ljudima /o, ljudi !?, samo smo ljudi !/ oko nas ne prepoznavali .... Sutra, već sutra će neka sitnica, nešto sasvim malo, za sve ostale neprimjetno, nešto što oduvijek postoji, a da ni vidjeli nismo, učiniti, otvoriti i ponovno zaiskriti i plamen upaliti. Vjeru ojačati. Podignuti. Dušu napuniti. I novom snagom povesti .. do veselja i slavljenja je dovesti ... i uvesti u novost ... života! ... ... / ... odmaram i skupljam snagu ... / ... :-)
@ Dori, hvala ti draga ! uistinu sam potrebna odmora koji si sada baš i nemogu priuštiti pa hvatam rijetke trenutke tišine u svome domu i uz čitanje odmaram. Da, i zdravlje mi baš nije najbolje pa to malo otežava ... No, sve je to samo privremeno ! Vjerujem da ću uskoro biti dobro. Mislim da će mi i odprije planirani kratki odlazak na moje more sada kada se i sunce polako pomalja i duže zadržava, kada je nešto toplije, pomoći ne samo odmoru tijela nego i odmoru duše - tamo vrlo brzo postajem svoja !
"Al' onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima ..." /Iz 40:31/ ... Kada god sam u nekim tjeskobnim situacijama, kada me nešto iznenada potrese, smete, ............... kada me nešto muči i umori ............................... i kada mi se čini da ne čujem srce, da mi ga je zaglušila buka ovoga svijeta ... ne dopuštam, ............................ ne, ne dopuštam da prodre ... i da me satre, jer:
„Gospodin je moja snaga, moja pjesma, moj mir! On je Bog i Spasitelj! U Njeg se uzdam, ne bojim se. U Njeg se uzdam, ne bojim se!“
... - Ako je Bog sa nama, nada je veselija, a tišina nije prazna, nego je mir. - I tada se povučem, koliko mogu, ... moja školjka se tiho zatvori, na čas odvoji od svega i u miru i tišini traži, sluša ... i opet čuje: ... dok se duša nanovo prepuna u krilu jakosti Očeve koja je štiti sigurna ne vrati ...
Ja vjerujem u Tebe; u Tvoje ozdravljenje; ja sam mislima s Tobom! Vole Te i brzo ozdravljenej žele Luki+Goldie PS: Znam da će biti sve u redu - jer poznajem Tvoju snagu! Vole Te L+G (luki 2 17.03.2010. 22:02)
@ luki 2, hvala Ti velika. Ma, već je bolje ... :-) ... skoro će i prvi dan proljeća ... ... i osjećam to ... ... i veselim se ... ... Moj današnji imendan, onaj za koji znaju samo najbliži - koji slavim po krsnom imenu!, su mi već čestitali moji dragi iz daleka i ovi moji iz bliza tako mi nema druge nego biti dobro i veselo :-). /slavlje ću pripremiti u nedjelju .../. Učiniše to tako da me obasulo pravo veselje, kakvo i inače osjetim kada ih čujem, posebno ove iz daleka, iz rodnog mi kraja gdje me u proljeće jače srce vuče, ... , - 'Bog je umnožio, povećao'. - Hvala Gospodinu !!!
Majka je najljepši cvijet u pjesnikovoj bašti i miris toga cvijeta. Ona je biljka koja liječi, pčela koja neumorno radi, kap vode na suhim usnama, i zvijezda vedra koja se smiješi, kao što pjesnik pjeva u pjesmi Majčina suza.
....................................................................... Majčina suza, zvijezda vedra
................................................................... Što bdi nad tobom dok se smiješiš,
....................................................................... Koja te čuva, koja te gleda,
....................................................................... Da ti se ništa ružno ne desi.
...................................................................................... /Milošević/
............................................. Moja mati je bila velika sirota,
............................................. tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala.
............................................. Sva svoja lita otkidala je od svoga života,
............................................. i malo po malo sve je drugin razdavala.
............................................. Od vrha do dna su noj dani bili puni rabote,
............................................. noći je živila u strahu i škrbi za druge.
............................................. Svako je brime nosila sama od svoje dobrote,
............................................. prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge.
............................................. Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli,
............................................. ona je prasce hranila, drugi su jili pršute.
............................................. Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli:
............................................. od mrsa, vina i smokav, od sira i skute.
I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja,
daleko je ona od mene , sama prez ninega svoga.
Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja,
i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.
/Mate Balota/
........... Moja Mati ..............
"Old Woman Praying,"
by Matthias Stom,
Flemish painter,
1600-c. 1649
ova mi je pjesma oduvijek bila draga... ...jutros je pak čujem na sasvim drugi način... Pozdrav tebi draga Mirjam... ...i blagoslovljeno ovo vrijeme.... (Magdalena 09.03.2010. 07:16)
Slike koje traju, riječi koje ostaju, život koji se ljeska u kapljicama žive vode. (Međugorski glas 10.03.2010. 16:35)
Krasna pjesma mirjam...ovih dana posebna tuga u meni ...tuga za majkom i praznina su prevelike...Predivan post si napisala:-)) Veliki ti pozdrav:-))
Ova pjesma me podsjetila na moju pokojnu baku, opisuje baš njen težak život. Lijep pozdrav. (gospa moja 12.03.2010. 11:28)
Divno je imati mati, biti mati. Majka je posebnost. Imati sjećanje u krilu majke, živjeti za majku, vratiti joj ljubav, dar je. (mamaposebnogdjeteta 12.03.2010. 15:18)
Svaka rijec na mjestu! I puno hvala na cestitkama! (borut 12.03.2010. 18:03)
VESNA draga Mirjam, koliko custava tuge, brige ali prije svega ljubavi iskazuju rijeci splete u pjesme. Balota mi je uvijek bio pri srcu, ali se ne sijecam kada sam ga posljednji put citala. Hvala na cestitkama za moj R-dan. Nadam se da ce mi vrijeme do slijedecega biti ispunjeno zdravljem (misli na mene slijedeca dva tjedna) i puno zadovoljstva. Voljela bih malo vise vremena provoditi sa nasim unukom. Vozimo se u svakom smijeru dva sata, kako bi barem dva sata bili sa njime. Ali on ce biti naviknut na to i sretan kad smo s njime, pa zasto tugovati, bolje je uzivati u njegovoj sreci, zar ne ? (borut 13.03.2010. 14:36)
@ borut, Draga Vesna, često mislim na vas. Uvukli ste mi se u dušu. I mislit ću intenzivnije ove dane ... Molit ću ... ... Bit će dobro Vesna. Čvrsto vjerujem da će sve biti dobro ... ... ... Da, sretno i veselo je to dijete. Naš Jotam. Nasmijanog lica, okica sjajnih, prepunih zvijezdica. Prekrasan je !!! Volite se. i to je najvažnije! Ljubav koja vas veže. I svaka sekunda u društvu sa njim je dragocjenost koju valja pohraniti u dubinama. I pamtiti. Od nje živjeti ... ... Sve najbolje ... I hrabro ... /znam da ti to jesi ... , ... hrabra i vesela prepuna ljubavi ... i okružena ljubavlju, svojima najmilijima/
Mama je jedna i jedina; nikim zamjenjiva....Govorim to i iz vlastitog iskustva i života, i zato skidam kapu ovim divnim riječima za mamau... Naježila sam se dok sam ih čitala - ulaze u srce i razmišljanje; jer - majke jednoga dana neće biti...Jesam li prema njoj bila uvijek kako treba?! Što bih još mogla napraviti i kako pomoći.... Misli za razmišljanje! N apredstavi je bilo predivno; Alma je - posebno biće! Neusporediva s nikim, koga sma u život upoznala... Vole Te Luki+Goldie (luki 2 14.03.2010. 03:07)
Ni s kim - trebala sam gore napisati :)))) No, dobro...Valjda mi je oprošteno... Pišem brzo; greške s epotkradu - isprika na tome... Srđan i Buco - koje lijepo prisjećanje...Tako će i Tvoja djeca "otkrivati" neke lijepe pjesme od Plavog orkestra...A treba otkrivati i stvarati o tome svoje mišljenje...Bravo za njih! Pusa, pozdrav od Luki+Goldie (luki 2 14.03.2010. 19:01)
@ draga Luki, toliko brzo opraštam da me teško stić. ... ha,ha, ha, ... Ma, iskreno, čemu gubiti vrijeme i mučiti se sa neopraštanjem, u sebi gajiti te čudne, razarajuće osjećaje ? Škode zdravlju. Tako da ti evo, čisto iz sebičnih razloga - ha, ha, ha, ... - opraštam na toj greškici. A moje grešketine ? Uhuhuhu, molim Te za oproštenje, znam da ih je puuuuuuuno, ali pokušaj, please. Obećajem, ubuduće ću paziti. I znaš što, voliš me tako da ti nema druge nego oprostiti kao i ja tebi, iako su tvoje greškice tako neprimjetne naspram mojih ! ... Srđana i Bucu jako volim i često sam njihove ploče /tko se još sjeća ploča? - oj starosti moja .../ puštala do besvijesti da su moji puno sjedih od toga zaradili, a nisu se baš previše bunili nego čak nakon nekog vremena slušanja ih i zavoljeli. Nisu imali izbora. Ili, ili ... Pametniji popušta ! - ha, ha, ha, ... Sva sreća mama je savršeno dobroga sluha /na nju sam, da se malo pohvalim - tata sorry, na tebe sam po svemu ostalome: recimo, pametna na tatu, ha, ha, ha, .../ .../, ali tata ni da bi ton pogodio tako da je često znao reći da je bio u badnju kada je Bog sluh dijelio, pa mu je sve bilo dobro što bih puštala. Ipak je to od njegove prve i najdraže. Pa još i pjeva ! ! ! Hoću reći, kada voliš, kada se voli sve je lako, sve se može ... prihvatiti, oprostiti, zavoliti čak i ono što inače ne voliš, u različitosti se obogaćivati i uživati, pustiti voljenome da bude svoj ..., i rasti u ljubavi svaki ponaosob i onda i zajedno tako rastuću ljubav udruživati, nadopunjavati i umnažati. ... Bravo ! ! !, i ja kažem i uživam kada imaju svoje izgrađeno mišljenje, stav ,... , kada su osobe i kada se zrelo sa tim znaju nositi i obraniti ga bez obzira što mi ili drugi na to rekli. ...
Od srca ...
BTB !!!
Lijep pozdrav ... /Tebi i Goldie-ci! (mirjam 14.03.2010. 19:38)
Hvala Ti najljepša; Tvoje greške nisam primijetila; Goldie je oprostila pivce za živce :))))) i to - finoooo, najfinije - od jabuke...Mljac! Pusa, pozdrav od Luki+Goldie (luki 2 14.03.2010. 20:03)
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...
Blog.hrPrijavi seDNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ĂĂË€šĂ‚¦ÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„Äľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica