Marketing
Obraćenje ...
Pitate me tko sam?
Mogu vam odgovoriti:
Ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha ... Moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga...
"To se čini vrlo nevjerojatnim.
Bez razmišljanja i rasprave nema prijelaza iz nevjere u vjeru. Obraćenje je rezultat unutarnjeg razvoja koji može biti više ili manje spor, a njegove etape često se mogu rakonstruirati tek mnogo kasnije, a u tim razdobljima sama podsvijest igra tihu, ali aktivnu ulogu. Niti jedan sud ne može doći do presude ako prije nije bilo rasprave, a sud savjesti može se izreći tek pošto ona potpuno upozna slučaj. Osim toga, slobodna volja pretpostavlja izbor, a izbor između dvije proturječne misli nije moguć ako nisu obje dugo ispitivane. Rijetki su primjeri nenadanih obraćenja, i o svima se može raspravljati.
Promotrit ćemo dva slučaja – obraćenje svetog Pavla i Paul Claudela.
Sveti Pavao, Židov velike kulture, odgojen u Gamalijevoj školi, obratio se na putu prema Damasku, kamo je krenuo da rasprši i uništi kršćansku zajednicu. Sam je ispričao kako je o podne iznenada zaslijepila silna svjetlost /u doslovnom smislu/, dok ga je neki glas zapitao:
"Savle, Savle, zašto me progoniš?"
Na pitanje
"Tko si ti, Gospodine?",
glas je odgovorio:
"Ja sam Isus kojega ti progoniš".
Sveti Pavao se odmah obratio na kršćanstvo. Čas prije toga bio je progonitelj, a od tog časa započeo je karijeru prognanika, što će ga odvesti u Rim i u mučeništvo. To je najznamenitije obraćenje u povijesti, tako da je izraz "naći svoj put u Damask" postala uzrečicom. Ipak treba istaknuti da se to dogodilo o podne, da je sunce bilo u zenitu, te da uz takve uvjete nije ništa običnije doli blještavilo, posebno usred pustinje. Osim toga, neki smatraju da je Pavao bolovao od neke živčane bolesti, a povremeni napadi mogli su u mozgu izazvati neke pojave koje su se očitovale u obliku halucinacija ili bljeskanja, popraćenih sa više ili manje slušnih obmana. Konačno, polagano kretanje karavane što je krenula iz Jeruzalema u Damask, pogodno je djelovalo za meditaciju, pa i ne uzimajući u obzir čudesno zbivanje, može se razumski pretpostaviti da je sveti Pavao malo pomalo postao svjestan izvanredne ljepote Kristove poruke, da nakon nekoliko sati dubokog razmišljanja dođe do objave, do onoga što nazivamo "rasvjetljenje", želeći izraziti snagu kojom se neka izvjesnost nameće našem umu.
Što se tiče Claudela, sjetimo se da je po rođenju bio katolik, da je primio kršćanski odgoj, da je bio pjesnički genij – sve je to pridonijelo da je pronašao smisao za "vječno Božje djetinjstvo" u Notre-Dame jedne božićne noći, usred svijeća i pjesama; to se može smatrati dosta prirodnim. Claudel je osim toga priznao da se četiri godine opirao milosti, što jasno pokazuje da njegova vjera nije došla iznenada, nego da je sazrijevala i da je prihvaćena tek na kraju teške borbe.
Uostalom, i sami crkveni ljudi više ne inzistiraju toliko na čudesnom značaju obraćenja svetog Pavla, još često i rado citiraju obraćenje Paul Claudela samo zato što se za njega može dati psihološko, sasvim vjerodostojno tumačenje."
MEĐUTIM,
Ja sam kao ateist ušao u jednu kapelu, a nakon par minuta izišao sam iz nje kao kršćanin, promatrao sam svoje osobno obraćenje sa čuđenjem koje još traje.
Nenadana obraćenja nisu tako rijetka; činjenica da o njemu piše onaj koji ga je doživio – zbog suzdržanosti, bojažljivosti ili straha od nerazumijevanja, ne znači da je takvo obraćenje stvarno nemoguće. Jedna ponoćka može stvarno probuditi duboka čuvstva u mladiću koji je bio "kršćanin po rođenju", kao što je bio Claudel, svakako i iznad svega kad je kroz dulje vrijeme napustio vjeru – ali osjećaj koji traje cijeli život i koji usmjeruje sve djelovanje, to nije baš veoma često. Više negoli neko posvješćivanje, obraćenje Paul Claudela bilo je uspostavljanje veza s transcendencijom na koju je njegovo srce zaboravilo, a njegovo je vrijeme nije poznavalo.
Pripisivati obraćenje svetog Pavla složenim utjecajima sunca i delirijima mozga, predstavlja dvostruko veću poteškoću, suprotstavlja se opisu samog apostola, čini nerazumljivim oštroumnost njegove misli, širinu njegova izlaganja, ispravnost njegova života. Sunčanica nije nikad bila u stanju potaknuti nauku o nekoj novoj religiji, i čovjek s halucinacijama ostaje im podložan, ali ne ponavlja se isti govor kroz trideset godina. Odbijajući vjerovanje u ono što smatra nemogućim, čovjek upada u nevjerojatno.
Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam stupio na krivi nogostup i umjesto da uđem u višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću redovnica klanjateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati.
Ono što vam kanim ispričati nije povijest nekog intelektualnog otkrića. To je opis kao o jednom fizikalnom pokusu, skoro kao laboratorijski pokus.
Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist... Bio sam to još i unutra u kapeli. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima sam mogao otkriti svog prijatelja; na kraju tog prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakramenat.
Nikakva ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je bila za mene kao neka stara tlapnja, a kršćani kao neka vrsta što je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem pred dva ili tri stoljeća. U našem ambijentu religija je već bila toliko promašena da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji.
A tada se dogodilo ono neočekivano. Kasnije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući, za nju bio pripremljen, da je moje obraćenje bilo samo naglo, svjesno spoznanje duhovnog raspoloženja koje da me već davno predodredilo za vjerovanje. To je pogrešno...
Još i danas vidim tog dvadesetgodišnjeg mladića, što sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one kapele, bez osobite ljepote, na jednom pred njim otkriva jedan svijet, jedan drugi svijet nepodnosiva sjaja, lude jačine, čija je svjetlost u isto vrijeme otkrivala i sakrivala prisutnost Boga, onog Boga, za kojega bi se čas prije zakleo da nikad nije postojao, osim u ljudskoj mašti; u isto vrijeme ga je preplavljivao neki val koji je zajedno širio radost i nježnost, bilo je to kao neko talasanje čija je moć lomila srce. Sjećanje na to nikada se nije uzgubilo, pa ni u najgorim časovima života, koji je više nego jednom donosio užas i nesreću; od onda nema on druge zadaće nego svjedočiti o toj nježnosti i o toj jasnoj čistoći Boga koji mu je onog dana pokazao kako je on sam nešto suprotno – da je od blata sazdan.
Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha, što bih zbog taštine koja se svuda uvlači – mogao sebi pripisivati više tame no što je moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće počiniti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga. Ovo svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to i nije bilo svjetlo što nas osvjetljuje i od kojeg pocrnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost koja poučava – to je bila istina u usijanom stanju. Ona je definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza.
Mnogo puta su mi rekli:
"Gdje je nestao vaš sud, vaša slobodna volja? Čini se da se od vas može učiniti što god se hoće. Vaš je otac bio socijalist, pa i vi postajete socijalist. Ulazite u jednu crkvu i postajete kršćanin. Da ste ušli u neku pagodu, postali biste budist, a da ste ušli u džamiju, postali biste musliman."
Katkad si dopuštam da odgovorim na takva pitanja pa mi se dogodi i to da odlazim s kolodvora, a da ipak nisam vlak. Što se tiče mog suda i moje slobodne volje, mogu ustvrditi da sam se njome služio tek poslije svog obraćenja, kad sam shvatio da nas samo Bog može spasiti od svih ovisnosti na koje bismo – bez njega – bili nemilice vezani.
**************************
Konačno tvrdim:
Bilo je to objektivno iskustvo, nešto poput fizičke pojave i ja nemam ništa dragocjenije da vam prenesem od slijedeće poruke:
povrh ili – još bolje rečeno – preko svijeta koji nas okružuje i kojega smo dio, postoji jedna druga STVARNOST, neizmjerno konkretnija od ove u koju općenito imamo povjerenja, a ta stvarnost je ona konačna pred kojom više nema pitanja.
/André Frossard, ulomak iz knjige Bog u pitanjima/
Post je objavljen 25.01.2008. u 21:41 sati.