Sewen

A moj Kara, ode i ti u vična lovišta.
I nisi ka ni drugi, ponija ništa!
Dobro, nisi baš puno ni ima...
Pitan se, jel ti na kraju bilo zima?

A moj Kara, došla bolest po svoje,
Češće se putevi rašivaju nego kroje!
To je danas tako došlo među svit,
Ko bi prije ovo moga i pomislit?!

A moj Kara, ja ti želin ako ima raja
Da ti radost nikad nema kraja.
Sad si ladan, od svega štuf i sit...
I opet ću jednu suzu skrit...

Kiša opet prezire mjesto,
Čini mi se da pada prečesto.
Ne mogu se zaredati dva sunčana dana
Ona kao s neba, mana...

Saznao sam da su mi patike, one novije
Šuplje! Voda se svuda probije.
Još jedan razlog da kišu ne volim,
Možda se slabo molim...

A skloni smo mi ljudi žrtve prinositi
Samo kad nam je teško. I prositi
Za mrvu naklonosti i vječne nade!
Evo što mi crne misli rade...

Kiša opet kamenuje ramena.
I nisam težak, to je od kamena.
Nosim teret sa sobom gdje god bio.
Nisam se jutros ni umio...

Nemaš ti pojma dišpet šta je,
I da se duša s Hajdukom kida.
To diže do neba i ne pristaje,
A cili grad je Torcida.

Nemaš ti pojma ali se uči,
Odi se čovik nikad nebi prida
Ka tice kad pivaju umirući...
Jer svi smo mi Torcida.

Sa tim se rodiš, to je u krvi,
I da je zadnji, Hajduk je prvi!

Nemaš ti pojma kako se piva,
Bila se boja nikad ne skida.
Kako se živi i kako uživa...
Jer samo je jedna Torcida.

Smiruje me kad te vidim,
Ja bez tebe blidim.
Ja sam kvarat, a ti tri
Vrime nam je jubavi...

Smiruješ me jer mi vridiš
I kad pored mene sidiš,
Cili svit je ploča ravna
A ti u životu glavna!

Stavi me na ranu ka lik
I bit ću ti viran zauvik.
Bit ću ti ruka da te ziba
Kad god ti zatriba...

Ljudima nikad ne otkrivajte koga volite.
Neka ne vide kada se tiho pomolite.
Nek ne znaju kada vam oči zaiskre.
Ljudi su to, pokvarit će sve...

Ljudima nikad ne kažite kuda ste pošli.
Koliko ste toga u životu prošli.
Nikad ne priznajte što vas u dušu dira.
Ljudi su to, pokvarit će iz hira!

Ljudima nikad ne otkrivajte zašto se smijete,
Kakvu to tajnu u njedrima svojim krijete.
Nikad ne recite nema i kada nema!
Ljudi su to, pokvarit će bez problema...

Pomno promatra moje lice
I jedino joj se sviđaju trepavice.
Koji sam sretnik, koji ljepotan
Izgubljen i totalno smotan.

Našla je što joj je "ono baš"
Al rekla mi, ma ono znaš...
Nekako si mi kao i brat
I ne mogu te svojim zvat.

Takve sam, kakve sam sreće,
Eto, ni ona me neće,
Nije mi život sladak ko med.
Nema mi druge već u drugi red!

Tu su nekad živjela djeca koja se nisu smijala.
Tu su nekad gorjele vatre, al nisu se zgrijala.
Neke se rane otvore i nemaju namjeru zarasti.
Ponekad je tako lako sve ništavilo ukrasti...

Tišinom se gura plač za ukradenim čedom,
Ne prija suhi kruh sa stvrdnutim medom.
Pod križem molitve časnih sestara,
Pogled koji obećava, a zapravo vara...

Da ćemo ikada saznati pravi broj zla?
Da li ćemo saznati što je sve Crkva sakrila?
Ili ćemo biti sljepi jer nas se ne tiče...
Nestaju dokazi, korov već odavno niče...

Kamen pod kamenom pod pijeskom,
Obavijen vjetrom i maramama dugim
Povijest bez pokušaja povijesti s pričama
Pod vrelim suncem Palestinskih nada.

Nismo li slučajnošću svi tako prazni
A opet dišemo prolaznošću poraženi...
Duševni mir stružem s golih grudi
Da ga dijelim sa svima koji ga ištu...

U davanju je snaga, davanjem se troši
Da bi obnovili život, stvorili mladu krv
Zamre čovjek, zamre grad, a čovjek je grad
I grad se gradi sve dok se ne sruši...

Ova je karta u jednom smjeru,
Ne gubi nadu, ne gubi vjeru.
Ti ćeš se snaći, ja se ne brinem,
Kad zamrači nebo, sve sa sebe skinem,
Bit će nam isto kad zaborav krene,
Krv će poteći kroz natekle vene...

Ova se karta vratiti neda,
Isteklo vrijeme, kosa je sijeda,
Tako to život postavi mreže,
Kad treba lako, bude najteže,
Čovjek je rođen da trpi i plače,
Zadnji put suze, tvoje mi znače!

Ova je karta, sve što se nudi.
Živi zbog sebe, ne drugih ljudi...
Ne traži razlog za jutra snena,
Šansa je stara i potrošena,
Rastrešena duša nek mira ima,
Skoro će jesen, skoro će zima...