Sewen

Zamrznut na vrelom asfaltu,
Smišljam osvetu.
Nestali su vjetrovi iz sjećanja
I slatkoća zime na usnama!

Uvijek na plusevima tražim minuse,
Uvijek na lažima, istinu.
Sit i vrijedan od umora,
Šaputanjem izbacujem stres...

Gostim se osmjesima falšim.
Znam što mi dobro stoji.
Prešao sam granicu ne pomaknuvši je!
Prihvaćam da sam ispred vremena!

Da bar znaš, kad ideš doma, da će te netko čekati,
Makar studen sa zidova curila, jer ode mi se tuga požurila.
Da bar znaš, kad umoran dođeš, da će te zanijekati,
Neka radi šta oće, više mi je do svađe nego samoće.

Prisvirim sebi dvi tri pleske da se zažare obrazi ka ferali.
Ka ono, neka namištena pozitiva me lupa po čelu.
Sve češće se pitam u kojem smo filmu mi zaleđeni ostali?
I šta će bit ako se drugi put ne pojavim u novom odijelu?..

Kao sjeme što ne niče,
Ko neispričane priče,
Kao riba suha,
Kao hladna juha...

Kao san bez sna,
Kao dno bez dna...
Ko da ne znam gdje ću
Kao da umrijet ću...

Kao samotan dan,
Kao ponizan,
Kao da samo hlapim,
Kao da živjeti vapim...

Varam vrime lakše od ljudi,
Nekako sam s vrimenom na - vi!
U sto je ljudi, iljade ćudi,
A na vrime smo ka navikli...

Sve prve krikove sam uslika,
Već se odavna paučina vata.
Bija sam i ja jednom davno dika.
Sad sam samo stari s trinestog kata.

Zagrljen sa sjenom penjem se skalama,
Lifta se prije nisam boja...
Digod se izgubim u znanim kalama.
O teška li si starosti moja!

Idem na godišnji odmor da odmorim ovo tilo,
Ovih me pet zadnjih miseci ubilo.
Al ko je navika radit, taj na poslu gine,
Samo da nije studeni, samo da nije vrućine.

Idem na godišnji odmor i planiram neplanirati
Znam da će me jedino komarci iznervirati.
Al more, sunce, izlasci noćni i moj poznati svit...
Znaju ka i ja da će nam lipo bit!

Idem na godišnji odmor, doma je uvik doma.
Bit će domaćih krastavaca i poma.
Bit će i janje na ražnju pa neka brutalno zvuči,
Ti sidi samnom za stol, guštaj i muči!

Materemi prodimiću i ja,
Ka dite san se bija propušija,
Ma san sta' i sad mi je žaj,
Mome poslu ne vidi se kraj!

Svi po redu puš pauzu prave,
Puš pauza nije za nas zdrave.
Nema druge, razbolit se oću
Pa na svaku puš pauzu doću!

I dimit ću od sprida, od iza...
Dok ne prođe ovisnička kriza.
Zakašljat se dok mi sunce sija
Da bi opet i ja sritan bija...

Moje kormilo sitnice okreću,
Sasvim je u redu što se nikad ne sreću
Sitnice bi potopile brod,
Dom bi mi postao nebeski svod.

Mojim mislima sitnice vode,
I kad lete, i kad hodaju, i kad brode.
U svim smjerovima ih pratim
Da se s njima ne sunovratim.

Spržih jezik pod oblakom kiše
I skoro da i ne pričam više.
Čovjek se na greškama stalno uči
I neka se, neka se muči!

Moje ruke su nemirne bile
Sitnice su od mene osobu napravile
Da se borim sa svitanjima,
I da uživam u pitanjima...

Sjećam se kako je zvučalo kada sam čuo,
Zamaha krila, koraka ljudskih, motora i sirena.
Često bih se na vrelom asvaltu izuo,
Sjećam se kako su zvučala vaša imena.

Sjećam se kako je bilo kada sam vidio,
Sva godišnja doba i dani i noći su me pratili.
Pred ljepotom bih se postidio.
I sve što sam dao, nikada mi nisu istim uzvratili.

Sjećam se kako je bilo dok sam osjećao,
I toplo i hladno, i glatko i grubo, i ono što srce štiti.
Sjećam se da sam znao kada sam obećao
Da će mi uvijek trebati to moje sjećanje za "biti".

Sjećam se kad sam se razbio poput atoma,
Toliko sitan, da to nitko nije niti primjetio.
Znao sam da me čeka inducirana koma.
Previše je udaraca, a ja se nikada nisam osvetio.

Neki se ljudi zavole ko najbliži svoji.
I ništa jače od toga na svijetu ne postoji.
Nije to rodbina, to smo mi srcem birali.
Da skupa bi živjeli i skupa umirali.

Po oblacima sjećanja tihe pozdrave šalju.
Neki nam postupci i nisu bili za medalju.
Al sve mi smo bili i sve smo još mogli biti.
Umrijeti je časnije nego sam ostariti.

Taj zadnji put, nitko ga nije pratio
Otišao je i više se nije vratio.
Od tada ni ja ne izlazim puno pred ljude.
Bolje da boli nego da praznina bude...