Sewen

Niz moja leđa se oblaci slili
Nitko me na ovo ne tjera, ne sili,
Al' ja ne želim, molitvom prešan
Ostati srećom neutješan!

Sjedinjen tako sa svojom sjenom
Ispijenom željom i napaćenom...
Tom granicom boli, ivicom klizi
Pogled od leda što radost mi snizi...

Oduvijek sam želio biti sretan!
Tvoj otisak šaptom bradavice suši!
Krijem taj svijet u kojem pjevam
I ne dam ga da mi se sruši!
Ne dam!

Ovdje u igri nije samo sex.
Ta privlačnost i godi i umara.
Podilazim rukama tvojim.
Volim kad se netko o meni stara.

U nekoliko sam koraka život prošao
I zadnjih "svih", ja - ne bijah ja.
Ovo sad jessm, osudi me bez problema
Al' nek' se zna...

Trebam li se boriti ili ostati sa strane,
To me progoni i tjera.
Da sam ti blizu i kada ne treba
Iz sasvim suprotnog smjera.

O kako bi lako bilo izaći iz sveha,
Bez posljedica, čist i tražen.
Al' ja to ne želim, bez sporazuma
I neka se osjećam zgažen!

Na tronu su sve naše sitnice
I ja ih krunim uz blagoslov zraka.
Pogledam u tebe
A vidim sebe, neustrašivog luđaka.

Obožavam prelaziti tu granicu
Bez zaustavljanja, kao emigranti.
S tobom sam
Neka nas uhvate inflagranti!

Evo nas u četiri oka, kako se ponašati?
Ne slutim reakciju lošu,
A možeš me odbiti u svakom trenu
I moje će riječi završiti u košu.

U jednu ruku to i priželjkujem
Jer bio sam mirniji, staložen i u okviru.
Sad razbijam taj misterij,
Riješavam se svega u hiru!

...

Ispred mene zid pa još jedan,
Nema prozora, ogledala i slika.
Razgovaram sam sa sobom.
Poludio sam, iz mene bunt, vika...

Ne mogu više ovako, a tražim tu bol.
Opet se mazohist javio u meni.
Ovaj sam put nespreman za patnju
I govorim sebi - luđače, kreni...

Pala krupa pa sve stukla.
I zica od struje pukla.
Znam ja jednu caku.
Sta cemo po mraku.

Dosa vitar, ima smisla.
A ti se kraj mene stisla.
Znam sta cemo radit.
Ajmo se rashladit.

Friski zrak i mokra trava.
Ma kome se sada spava.
Zbrojit cemo dva i dva.
Koristimo sta Bog da.

Ko bi gori, sad je doli.
Ko je doli taj ne moli.
Doli, gori, dobro je.
Ajmo isponova sve.

Misliš da je lako voljeti te
U procjepu uzdaha tuge.
Al kao da sam naučen na to
Bodrim se i nema mi druge.

Misliš da je lako voljeti te
I trpiti sve hirove mračne
Dok u isto vrijeme ugovaram
Dana sunčane i pozračne.

Veselim se skitanjima
Beskonačnim pitanjima
I neriješenim sukobima koje pamtim
Priželjkujući da svjetlim i plamtim.

Hoćeš li mi moći dozvoliti
Da sam i dalje tajanstveno biće.
Samo u tvojim rukama sam sretan
Probuđen dok zora sviće...

Kazu da smrt ne boli.
Al boli cekanje na nju.
Tezak je put svih ljudi.
Sto u zivot ne vjeruju.

Ja sam nadvisio smrt.
Izborio za sve sto mi brane.
Na ovaj zadnji trenutak.
Nek me bez rijeci sahrane...

Otrgnut ko suhi list.
Vise nisam mlad i cist.
Placem sam pred ljudima.
Bila bi nam godina...

Netko drugi ljubi te.
Dok samoca tjesi me.
Sve dok zvijezde nude sjaj.
Prici nece biti kraj.

Ispred mene vjetra glas.
Oblak kisa dolazi.
Tuga je tu mjesto nas.
I ne prolazi.

Ti kažeš, vratio bi istom mjerom,
Ali ne ide.
Ti lažeš, poruke sam tebi slao
Al' se ne vide.
Ide vjetar tvojim smjerom
Evo snijeg je zapadao
Zima je.

Ne mislim o tebi ništa loše,
Samo mi je žao.
Što to prije nisam prepoznao
I dođe mi ko kroše.
Al' u obraz srca moga
Umišljenog, nevinoga...

Ti kažeš, vratio bi na isti način
Ali neće moći.
Ti kažeš, pusti nek vrijeme teče
Možda će me proći.
U svemu si dušo začin,
No srce mi samo reče
Zima je...

Ne znaš kako živim bez tebe,
Zatvorene sve su granice,
Izgubljen sam ,lutam svijetom,
S nostalgijom tom prokletom,
Umrijet ću i nećeš saznati
Nećeš mi se ni nakloniti.

Ne znaš što mi dušu razdire,
Molio sam da sve potraje.
Ko trenutak, pamtim vječno
Izgovaram ime tečno,
Trag na srcu davno zapisan,
Nekom drugom rado ostavljam...

Meni ne treba bučna rijeka,
Potok me može utopit
Na kraju puta nitko ne čeka
Za mokre ruke utoplit.

Tko može sagraditi most
Biti moj, a ne kao gost,
U ovom slučaju sve je teže
U grudima boli i reže
I reže...

Naša san srce na dnu mora plava
Pa mi se činilo ka da samo spava.
Prominilo je boju, zgrašpano, oteklo,
Bačeno iz grudi, opet se opeklo.

Naša san srce, plime su ga vukle,
Jer bilo je moje - mene su dotukle.
Neke teške pisme, riči, zvuk tišine,
Jer teško je trpit, lakše kad se gine...

I sad ću ga uzet i spremit u mažu,
Neće me bit briga to šta ljudi kažu,
Neka san bez srca, jubavi i duše
Neka drću ruke, nek me noge sruše,
Životu ću ostat dužan, nesritan i tužan,
A valjda san ja, to zaslužija...

Na početku ko u bajci bješe
Svi problemi trenutno se riješe.
Tko nam vodu danas muti
Ne znamo se okrenuti...

Nemirno je, bijes se ovdje svila
Letjeli smo i slomljenih krila.
Tko nam to zrak razrijeđuje
Tko u svemu pobjeđuje?!..

Ja ću navit sat zarana
Još po mraku poć iz stana
Sve sam jučer zapisao
Dugove ti otpisao.

Ako se budemo sreli
Povest ću te u svijet bijeli
Ako te ljubav ne šalje
Ti ostani, ja ću dalje!

Ako mi ne možeš vratiti ljubav
Ni nadu mi nemoj dati.
Ja svoju zvijezdu od ostalih čuvam
Ti svoju nebu vrati!

Ako mi ne možeš u svakom trenu
Mislima dotaći pramac,
Okreni jedra da vjetar te nosi
I pusti da budem samac.

Protutnjat ću ko tvrdi rujan
Al' trudit ću se bit nečujan
Tek donijeti pokoju kaplju kiše
Da ne vidiš suze sa lica više.
Hoće, biti će tako
Jer ako...

Zarobi me kao sunce zrakama mekim,
I slomi mi svaku nadu za nekim
Tko se trudi ravnodušan biti
Da me zaštiti.

Zatvori mi oči da ne vidim neznane staze
Da ne prepoznam lica kada me spaze
Dok gorim u krošnjama strasti
Za koje ću pasti!

Prepoznao si davno moje namjere
I shvatio da nema akcije bez zavjere.
Ni straha na koji naviknut jesam
Da ne znam gdje sam...

Mjeseče, saberi se, prostora mi daj,
I noćas me ne diraj.
Da ne završim na otoku izgubljenih srca
Da se od plača ne zagrcam.

Mjeseče saberi se, prostora mi treba
A ne nekog da me s visoka vreba.
Jer cijeli sam pun suprotnosti čedne
Lakomislenosti i nade bezvrijedne...

Ugušit ću se u jecajima svojim
Jer tebe volim i jer se bojim!

Šta će meni zora rana.
Bez tih ruku i usana.
Da mi dobro jutro želi.
I da samnom dan podijeli.

Mjesto jutra, večer sviće.
Konobaru toči piće.
Toči kratke s puno leda.
Otić mi se kući ne da.

Ja ne plačem, suza nema.
Muśko drži sve u sebi.
Prva si i zadnja tema.
Mjenjao te nikad nebi.

Ja ne plačem da me vide.
Pa neka se duśa kida.
Muśkarci se suza stide.
Drže to u četiri zida.

Sklonjeni od javnosti i dovoljno blizu
Nije ovo još jedna od površnih, u nizu...
Tamo imam naš mir i slobodno te gledam,
Tamo žive plave strasti i slobodno se predam.

Zaljubljeni umjetnik te ljubi
Svakim danom više i jače.
Netko tko je naučen da izgubi
A opet i dalje mu znače
Tragovi...

Sve poruke moje izbezumljeno gutam,
Dok mislim "o gdje si", dok gradom lutam,
Tamo me čekaj gdje sam navikao napamet doći
Tamo u plavoj oazi gdje smo prepušteni samoći.

Zaljubljeni umjetnik te čeka
Razračunavam se, srce plače.
Scena - ti dolaziš iz daleka
Umirem, al' i dalje mi znače
Tragovi...

Misec ne izgleda nimalo mlađe
Jutros mu krv u obraze šiba.
Za svakog misec dah žutila nađe
Nije me taklo jer nisan ti triba...

A uvik smo rekli da vičnost bit će
Sve more nestat, a mi ćemo trajat.
Šta ćemo sada kad evo već sviće
Život ka robu sa greškom prikrajat?!

Moš reć šta oš, al' meni je stalo
Znan ja to ručno krpit.
Jer mogu i oću, malo po malo
I podnit i čekat i trpit...

Uvik u kasnu uru, kad za me ne bude mista
Čekat ću da se vratiš jer moja je navika ista...

Ko poražen ratnik.
Izgubljen romantik.
Ljubav zlatio.
Pa se osakatio.

Ko amater kunem, blatim.
Što ne mogu sve da vratim.
To mjesto gdje palismo svijeću.
A koje vise ni pogledat neću...

Da, baš je teško bez tebe biti
Srce te želi, a razum štiti.
Do tvojih vrata u tri sam skoka
Dolje te čekam, kod kružnog toka.

U ovoj igri, ponos se kida,
Granice tvrde gubim iz vida,
Granice meke, njih obraz štiti
Da, baš je teško bez tebe biti.

Da mi nije ove duše zatrovane tobom,
Nebi lice umivao, nebi bio robom,
Ja sam svjetlo, ti si tama pa mjenjamo strane
Potrošit ću ovo srce sve dokle nestane!

Ipak je lakse u casi naci smisao.
Jer nisam do danas nista izbrisao.
Biljezim slike, notes u glavi.
Na koljena padam, spustam se travi.

Ja proljevam mlijeko, a da ne zalim.
Pokusavam sve to ipak da spalim.
Prevelik teret me gusi i lomi.
Naizgled zdrav sam, zapravo u komi.

Pjesacim ovim zivotom sitnim.
Kako da sve to ucinim bitnim.
Ima li netko poslije ove boli.
Da me opet zavoli.
Ako si to ti.
Slobodan sam, izvoli...

Ne biras vise, koji je dan.
A ni ja vise nisam uporan.
Ne biras vrijeme, ne biras mjesto.
I sve sto radis, uradis cesto.

Nije ti stalo, nije ni meni.
Slobodno idi, slobodno kreni.
Tebi je mjesto dolje u luci.
Slobodno masku kucke obuci.

Nije do mene, do tebe nije.
Mi dvoje znamo sve to od prije.
Za pustit vodu, treba mi rucka.
Samo poteci, ostani kucka.

Bacardi orange i whisky cola
Dvije prazne čaše sa drvenog stola,
Pogled na sobu, jedan ležaj prazan
I jedan pogled zarazan...

Sinoć smo pili i pričali dugo
Na prozor jutro je donijelo jugo
Da li smo riješili svo razvodnjeno vrijeme
Da loše vibre opet zanijeme...

A klanjam ti se jer ja to i želim,
Odavno ja sam spreman tebe da dijelim,
Ja ću ti doći kad dodirneš dno
I kad te on ne bude više volio.

Klanjam ti se zbog svih tvojih mana
Meni si ono nešto od prvog dana
To što nas život je zakasnio sresti
Nebitno, našli smo se, to su dobre vijesti...

Odlazim u noć u svoj tihi zamak
Koraci imaju jednaki razmak
Ne smijem se okrenuti, znam nećeš ni ti
Jedna je čaša viška, nastavi piti.

Na nepcima je isti okus od prije
Dok me tišina grli i kiša lije
Ja ću se čuvati ko igrač sa klupe
Naviknut da popunim rupe...

Navikao sam da te volim.
I sve sto vidim okom golim.
Podsjeca na srecu od prije.
Na koju se srce ni naviklo nije.

Navikao sam da te nemam.
Pa svaki dah u ladice spremam.
Nije mi lako u samoci.
I tjesim se da cu moci.

Mjeseca pun je ćup do vrha.
Pitam se koja je svemu svrha.
Budis se, okreces glavu od mene.
Do podne sve opet na lose krene.
I posla je suza krisom da skvasi.
Ono sto ne moze da se spasi.