Sewen

Zarobi me kao sunce zrakama mekim,
I slomi mi svaku nadu za nekim
Tko se trudi ravnodušan biti
Da me zaštiti.

Zatvori mi oči da ne vidim neznane staze
Da ne prepoznam lica kada me spaze
Dok gorim u krošnjama strasti
Za koje ću pasti!

Prepoznao si davno moje namjere
I shvatio da nema akcije bez zavjere.
Ni straha na koji naviknut jesam
Da ne znam gdje sam...

Mjeseče, saberi se, prostora mi daj,
I noćas me ne diraj.
Da ne završim na otoku izgubljenih srca
Da se od plača ne zagrcam.

Mjeseče saberi se, prostora mi treba
A ne nekog da me s visoka vreba.
Jer cijeli sam pun suprotnosti čedne
Lakomislenosti i nade bezvrijedne...

Ugušit ću se u jecajima svojim
Jer tebe volim i jer se bojim!