Sewen

Miriše na te' i lancun i kušin,
Otkad te nema, samo se gušin.
Valja mi živit, valja mi durat
Sriću iz žepa, nesmin izgurat.

Sve san ti reka i sve to stoji,
Znaš koje su boje koluri moji,
Navit ću sentiš, zaplesat samoći
I pitat zvizde kada ćeš doći.

Nisan tražija 100 godina sriće!
Reka san sebi, šta bude bit će.
I bi!
A to se naglas sad ne govori.

Nisan tražija sta nisan tija
Di god je sriće, tu je i grija
To se zna
Svaki put kad ides ća...

Ti je uvijek slusas.
Da nesto i pokusas?!
Ja mozda cu ti trebat.
Al ona ce sve razjebat.

Prodala si sebe.
E pa ko te jebe.
Vise mi ne cvili.
Jer "mi", mi nismo bili.

Stat ce između nas.
Ko bijesan pas...

Dok snaga iz mene bjezi.
Tu gdje sam tanak rezi,
I molim te zavezi.
Da nisam ni rijec čuo.
Jer nismo mi za duo!

Nisam u toj bajci.
Idi svojoj majci.
Ona ce ti trebat.
Jer ja cu sve razjebat!

Moj lik iz snova je dobio ime,
Moj ljubavnik i princ,
Moj otac i stric!
I još mu šapćem, ne zaboravi me
Budi to što jesi,
O gdje si?...

Moj lik iz snova je dobio lice
Moj crnji, moj bjelji sto puta
Srce ispod kaputa...
I gledam te sudbino klevetnice,
Što kasniš na pokop moj
Uz ptica poj...

Moj lik iz snova je dobio mene,
S one strane ogledala sam ja
Ko prpošna spodoba.
Ko Rembrant na platnu, iz sjene
Pojavljujem se bez greške
Van igre viteške...

U krivom sam stoljeću rođen,
Pogrešnim stavovima vođen,
Al znam kome opraštam...
Znam što zavrijeđujem zavrijediti
Znam koga ću slijediti
I gdje i kamo, jer...

Moj lik iz snova je dobio boju
A strah me, strah me
Odbit će dušu moju....

Moji su oblaci odnijeli sve,
Ko da sam trazio nevolje.
Htio sam da se odgodi.
Al sve se s razlogom dogodi.

Meni su istine - lazi sve,
Al tesko je kad te ulove.
Htio sam da se izbrise.
Al zivot to tako napise...

Sve smo sad podijelili.
Tebi secer, meni sol...
Ti ponesi sjecanja.
Meni ostavi svu bol...

Može li se tuga odnijeti
Na drugi kraj svijeta;
Ostaviti je tamo
Da nikome ne smeta?!

Može li se ljubav vratiti
Kad zahladi i sledi;
Ja otvorit ću srce
Ti pored mene sjedi!

Ruku mi daj
I ne puštaj!
Vodit ću te svijetom,
I tamom i svjetlom.
Vodit ću te svuda,
Još vjerujem u čuda!

Sreća nikad nije bila za slabiće,
Al' mislio sam, za nas uvijek sreće bit će.
Čovjek se navikne na dobro, tako lako,
Tada ga obori i zaboli ga jako

Sreća nikad nije pratila luđake,
Zato je tuga uvijek bila ruke lake.
Čovjek kad zavoli ne sluti da će pući
Sve ono što ga drži samog, čekajući.

Obećaj da ćeš ostaviti srca pola,
Kad ostane tišina s druge strane stola.
Obećaj, laži, bilo šta kad sve se briše
Sad kad te pokraj mene nema više...

Dozvolio sam da mi tudji ljudi.
Posjekose i sumu i gaj.
Pa me sada samo sunce budi.
A treba mi njezin zagrljaj.

Dozvolio sam da me opet slome.
Kao zicu tamburice.
Insta ces mi dome prazni dome.
Kad ne vidim njeno lice.

Sad me svi napustise,
Suza suzu sustize...

Ja prevalih milje.
Da mi lakse bude.
Nije bol za bilje.
Samo je za ljude.

Duša ko katran crna, izjeda,
Još jednom tuga viče - pobjeda.
Kad namjerim te sresti
O kako zna ujesti,
O kako razoružava...

Krv se u srcu lako zgrušava,
Ne znam ni sam što to pokušava.
O srce moje stani
Dani ti odbrojani
Zatvori vrata za sobom...

Hladni vjetre, mjesečino čedna
Zbog nje mi je glava neuredna,
Puši vjetre, mjesečino žuti,
Da se ona na mene ne ljuti...

Al' bolje i da je ljuta
Nego drugom da odluta
I bolje da je kod kuće
Nego s drugim da šapuće...

Prosula se kičma preko radnog vremena,
Bez ijedne mlake pauze.
Glava ne slusa noge, .
Noge ne slusaju ruke,
Ruke ne prate oči,
A one zatvorene.

I nebi mi žao bilo.
Da je bar nagrada stigla.
Makar i prekasno...
Nebi mi žao bilo objasnjenja,
Kad čovjek se za riječ tvrdo drži...
Nebi mi žao bilo,
Al jest...

Ti i ja
Opet sjedimo na krivoj strani
I zalazak sunca će nam pobjeći...
Mirišeš na jagode...
Sjedimo na grani
Koju ćemo posjeći!

Ti i ja
Ne raspoznajemo što je bitno,
Pa se gubimo u gomili misli,
Ne razgovaramo,
Sve krupno je sitno!
Da se čovjek promisli...

Dodjeljujem ti generalski čin
Jer svakim danom me razoružaš!
I još jače mi zabijaš klin.
Lažan zagrljaj pružaš.
I čini se blistaš u tom!
Ja to nazivam pokorom...

U meni se sudaraju svjetovi,
Jedan je moj, drugi je svačiji...
Dok razum vuče na svoje
Znam mogu biti drugačiji...

I zapitam se, tko sam,
Sve češće i češće,
Pa zaboli preko grudi
Sve žešće i žešće...

Tjeskoba preleće misli, u prazno se čuda troše,
Nemir obuzima dušu i opet ću biti loše...
Za nekim pogledom dugim još uvijek mi srce vapi,
Preplivah oceane, a utopih se u kapi...

Kako vrijeme odmiče.
Sve manje o tebi znam.
I svaki korak pogresan.
Bez riječi opravdam.

Kako vrijeme prolazi.
Za tebe me malo veže.
Znam treba biti lako.
Al meni je sve teže.

Sasusit će me tuga.
Od pepela i luga.
Ko naranča u oko kad prsne.
Zabolit će, al nek tijelo očvrsne.

Zadrhtit će ispod brade.
I srezati u grlu.
Jer tako izgubljeni rade.
Podijelit ćemo tu naranču trulu.

Da osjetis i ti, kako meni je,
Kad je teže perje nego kamenje...

I sad mi ruka zadrhti.
Zbog pisma bez adrese.
Jednom smo rekli, do smrti.
Jos dusa se trese.

Sve je tragedija samo.
Cista drama uz grimase.
Kad na vrata zakucamo.
Odgovor zna se...

I postali smo duhovi u trenu.
Sad dusu svoju drzim zatvorenu.
Prema svijetu, prema svima,
Sve mi odnijela je plima.
Postali smo tek tijela bez casti.
Morali smo jednom pasti...

Ja jos sjecam se te zadnje godine,
Hladna zima je grlila proljece.
Mrak je kasnio, a svjetla niotkud.
Ja u suzama, za tobom bijah lud.

Cini mi se da sam tamo ostao.
Jer zbog tebe sam ovakav postao.
Da nemam sjecanja, danas bih volio.
Al konobar je praznu casu dolio.

Kazu nije covjek, ako ne zaplace,
Nit je srce pravo ako ne preskace,
Ako nema boli, to ljubav i nije.
Ni ja eto ne znam drugacije.

Nosim u sebi dva života svega.
Lanjskih kiša, lanjskih vjetrova, snjega...
Ne ograđujem se od turobnih misli svojih,
Jer toliko toga ne stigoh, ne nabrojih...

I pjesme što čuvam, samo su teret meni
Hej zrcalno lice, ti genisu nasljedni.
Ne ograđujem se i rado bih ograde maknuo,
Kad bi me žezlom života, taj netko dotaknuo!

Bol mi dođe k'o dodatak nepostojećoj sreći,
Nisam ni prvi, ni drugi, možda ni treći...
A opet tvrdim da sam poseban u bijedi,
Mada mi jasno je što sada opet slijedi...

Da mi je zapesati i cijelu noć plesati,
Da mi je biti u carstvu smijeha, nenačet od grijeha,
Jednostranosti sklon, jer sada sam klon
Sada sam dio podsmijeha i laži...
I cinično velim, srcem cijelim
- "Ti su mi najdraži!"

Frizerka mi skratila po uva
Pa sam pao, cili se ugruva.
Sad joj psujem sve što pamet stigne
Nema ništa šešir da podigne.

Eh frizerko ruka ti se tresla,
Mračno, ko da nije rođen Tesla.
Zbog frizure nit vidim nit čujem
Ne znam di sam pa pijem i psujem.

Puštam kosu, brkove ne štucam,
Na tebe ću mala da zapucam.
Zbog tebe sam ostao bez uva
Past ćeš mala bez baruta suva.

Frizerka mi izvinjenje dala
Jedan flaster i stidljivo - fala!
Neš se mala izvuć tako lako,
Ljubit ćeš me jer me boli jako!

Pisao je pjesnik pismo,
I u njemu pjesmu slao -
Svaki kontakt izgubismo
Al' još nisam odustao...

Još me vuče, još me pati
Sve u meni kipti, vrije
Još je molim da se vrati
Sve je isto, a ništa nije.

Sanjao sam da me sanja
Da smo skupa kao prije.
Još u duši sve odzvanja
Sve je isto, a ništa nije...

Evo pjevam, a do tog mi nije
Al' pjevat ću da me ne ubije.
Al' pjevat ću da me bol ojača
Taj tko pjeva, nije mu do plača!

Ti si jubav, ti si žena
Ovom dušom obljubljena,
Ti si način kako živim,
Stvorena da ti se divim.

Ti si srića koja blišti
Kad zamrači, kad me tišti,
Ovo srce kada stane
Ti ćeš previt moje rane.

Ja baraba muških gena
Volim sve što nudi žena,
Vičem iz svih glasnica
Neka živi vlasnica
Neka živi božica
Dugih lipih nožica
I krune šta nosi
A nije u kosi...

Ti si jubav, ti si žena
Bezvremenska, bezimena,
A ime ti svak zaziva
Jer si žena, jer si diva!

Ne triba mi puno, pofrigaj mi jaje.
Mrsavu bevandu, da mi duze traje.
Ne triba mi skitat, ja cu ostat doma.
Bez tebe sam jednostavno koma.

Ne triba mi puno, mogu i bez struje.
U ladnoj cu vodi pivat da se cuje.
Ne triba mi niko, samo da smo skupa.
Bez tebe bi totalno prolupa.

Mos mi rec sta os.
Sa tobom nisam los.
I bit cu bolji jos.

Volim te ka sta se voli.
Samo se po meni proli.
Nikad se necu brisat.
Samo cu s tobom disat.

Volim te i vise od toga.
Tako mi dragog Boga.
Sa tobom ocu zlatni.
Da slavimo dijamantni...

Nekad bi bacio u vjetar.
Sva obećanja, albume želja.
Sva nadanja.
Od Splita do Celja.

Nekad bi bacio u vatru...
Snovima spalio bi krila,
Pjevao bih.
Kako me je ostavila.

Razvodnio sam suze svoje,
Da ih ima vise.
Neka teku, ionako.
Nikog nema da ih brise.

Sam sam navikao ja,
Pa se borim do kraja...

Ja nisam covjek koji se odmah snađe.
Kad ti se moje ime ba usnama nađe.
Nama su davno potonule sve lađe...

Ti ko da ne vidis ili neces.
Mene odavno bi slucajno ne sreces.
Vjerujem da i bez mene uspjet ces.

Ne pretvaraj se vise.
Ne sapuci lazi.
Bole me kapi kise.
A tijelo bas to trazi.

Idi bez objasnjenja.
Dosta mi je raznosenja.
Ove sakate duse.
Idi da me suze ne uguse!

Uvijek kada zatreba.
Nema nigdje nikoga,
Da na vrata zakuca.
Ni da casu vode da.

Uvijek kada zatreba.
Kada stisnu sjecanja.
Mene zatvor doceka.
Hladna soba dva sa dva.

Nema nikog da me stiti.
Valjda tako mora biti.
Valjda sam zasluzio sve to.
Pa mi sve je daleko...

Di zemlja je plodna, di zemlja je skrta.
Davno je međa, davno je crta.
Ode je covik pustija zile.
Nase su majke kraljice bile.

Ode se zivi, casno, posteno
Ovo sta cujes, srce je njeno,
Hrvatska moja, traje i dura,
Kontra svih zala, kontra svih bura.

Cuvali te sa planine vuci,
Cuvale te tice neba plava,
Sa barjakom sta drzim u ruci.
Tebi sam se uvik cili dava.

Cuvaju te ova tvoja dica.
Tezaci sa mora i sa polja,
Klicemo ti nasmijana lica.
Jer za nas si od sviju najbolja.

Neke su stvari neponovljive,
Izbrisu se bez najave,
Ohlade...
Ruze prestanu mirisati.
A rijeci su bez smisla da se
Oklade...

Sve ima svoj pocetak i kraj.
Ono nesto za borbu spremno.
Svitanje.
Ja unaprijed znam da gubim.
Bez da mi postavis.
Pitanje...

Autizam skriven ko sjena,
I paznja neopazena.
U drhtajima cu provesti dan.
Bez smisla, bez da se pretvaram...

Htio bih se dogovoriti.
Htio bih te odgovoriti.
Od mukotrpnih parnica...
Jer bit cu starac, a ti starica...

Duša mi je u crveno, već odavno
Čini mi se, ubrzo ću, vodoravno,
Odavno mi tuga uteg nije
Samo fali da se sad nasmijem!

Upamtit ću sve što treba kada krenem,
Zatrovan sam, a nikako da uvenem,
Nije za me' da sreću prozivam,
U životu ovom da uživam...

Tako mi je, kako mi je
Neka mi je, e pa šta.
Drugačije nisam ni navikao ja!
Znam ja dobro kako da se nosim s tim,
Bolje tako nego da ne postojim!