Sewen

Nosim u sebi dva života svega.
Lanjskih kiša, lanjskih vjetrova, snjega...
Ne ograđujem se od turobnih misli svojih,
Jer toliko toga ne stigoh, ne nabrojih...

I pjesme što čuvam, samo su teret meni
Hej zrcalno lice, ti genisu nasljedni.
Ne ograđujem se i rado bih ograde maknuo,
Kad bi me žezlom života, taj netko dotaknuo!

Bol mi dođe k'o dodatak nepostojećoj sreći,
Nisam ni prvi, ni drugi, možda ni treći...
A opet tvrdim da sam poseban u bijedi,
Mada mi jasno je što sada opet slijedi...

Da mi je zapesati i cijelu noć plesati,
Da mi je biti u carstvu smijeha, nenačet od grijeha,
Jednostranosti sklon, jer sada sam klon
Sada sam dio podsmijeha i laži...
I cinično velim, srcem cijelim
- "Ti su mi najdraži!"