Sewen

Ne more se čovik silit,
Ne more se tuga smirit,
Ni izmirit, ni izvagat,
Ne more se čovik lagat...

Nije tuga da se pipa,
Nije tuga, šesna, lipa,
Ma se uvik u nas smisti,
Niko od nas nije isti.

U čekanju, mir se stiva,
Pa je svaka slika živa,
Pa se vratu smij i gušti,
Isprid dvora lišće šušti...

Ne more se čovik patit,
Ne more se ništa vratit,
Ma je tvrda ova vira,
Ća nas drži, ća nas tira...

Dohvati me ljuti plamen,
Bacila si prva kamen,
Kao da si ti bez grijeha,
Ti bez grijeha, ja osmjeha.

Ja bez duše, vreća mesa,
Pogodi me sa nebesa,
Kao da si ti sva sveta
Ti sva sveta, a ja meta.

Ne blagujem više petkom,
Dokrajči me zadnjim metkom,
Kad pred tebe ja sam stao,
Ko da nikad nisam postojao!

Dohvati me i ne pušta
Ta se šansa ne propušta,
Kad ti više nije milo,
Nit je milo, nit je bilo!

Imao sam nemirne snove
I ova kiša s prozora zove,
U panici, na stanici
Ostat ću sam.

Imao sam ideje neke,
Odnijele ih moru rijeke,
Misli se množe i gol do kože
Ostat ću sam.

Imah i tebe
U krivo vrijeme.

Na palubi moga broda
Tek vjetar besramno hoda,
Sa neba se kiša slijeva,
Oluja prijeti i sijeva.
Na palubi obećanja,
Pred daleka putovanja,
Nade recikliram
Ostat ću sam!

Ja sam zarobljen u šumi ostao,
Kad ti si strmom stazom krenula.
Sav život je u trenu nestao,
A ti to nisi ni spomenula.

Kad nekog voliš, onda nema kajanja,
Kad nekog voliš, onda nema stajanja,
Dal' kriv sam ja, što tebe nisam pratio,
Il' pravedan, jer sve sam davno shvatio.

Ti si ubila moj divan san
Nisi rekla da ti ne trebam
Al' si to uradila,
Ti si se pomladila.
Ja nek budem star,
Kad u meni vidiš kvar!

Lažem, kada kažem,
Da sam bol izgurao
Iz grudi.
Jad na tugu slažem,
Ja sam se narugao
Zbog ljudi.

Lako je ispasti mangup i glup,
Nestane luksuz, a život skup,
Kad shvatiš gdje si, već platiš masno,
I sve je prošlo, za sve je kasno.

Ti još vjeruješ u sne
Vjeruj i u mene,
Ja ću doći u tvoj san
S prošlošću se opraštam.

Ti još vjeruješ da svijet
Nije ružan i proklet,
Oprost tražim, samo to
Makar se ne vratio.

Ne može se svijet, promijeniti u tren,
Al' ruku dati možeš onom tko je ostavljen.
Svaka riječ ko zvijezda, što na nebu svjetluca,
Progledajmo srcem, što u nama kuca.

Nije Božić stol, raskošan, ja znam
Ako za njim čovjek, sjedi sasvim sam.
Jedan dodir plah, nestaje sav strah,
Svjetlo Božića, neka ljude obasja.

Podijelimo noć, upalimo svijeće,
To mjesto nas, nitko drugi neće.
Nek' svjetlost traje, nek bude dan,
Netko sa nama, noćas ima plan.

Sklopi oči i umiri tilo
Pa mi reci jel' se poklopilo
Ća si tila, jesi učinila,
Jesi li me vilo ti usnila.

Sklopi oči kad se dan oladi,
Za života, čovik sve izgradi.
Bili znala samenom proživit
Lipu starost moremo doživit.

Noć je vrila, zvizde privarila,
Pa mi zlato o radosti skrila
Noć je duga, zvizda zvizdu vara
Ona s nekim drugim razgovara.

Da se nebo, sivo na me saspe
Da mi tilo kraj tvojega zaspe
I kad umren, jedno ja bi tija
Samo bi se, tebe uželija!

Čitav život k'o pod maskom
Ti se kriješ, ti to znaš.
Što mi vrijedi da se borim,
Kad me nikad ne slušaš.

Neka ide, dokle ide,
Zar je to riješenju trag,
Samo dva su odgovora,
Jesam il' ti nisam drag.

Reci glasno, da te mogu čuti,
Samo ne šuti.

Neka vrišti, što te tišti,
Reci riječ il' barem slog,
Daj olakšaj svoju dušu
Ne tražim više od tog.

Prekasno sam spoznao da
Oduvijek smo svijeta dva
Naše svjetlo, našu tamu
Ti si sve razdjelila

Skreni pogled, makar se naljuti
Samo ne šuti.

Vjeruj dušo mogu podnijeti
Više no što možeš odnijeti,
Vjetar tuge kad zanjiše
I kad jesen zamiriše
Nek se priča da nas nema više...

Sebe ti dajem
Sve ono čisto i razvratno
Sebe ti dajem
Nepovratno.

Sa ovim dlanovima šupljim
Ja trgam svoje molitve,
Zadnje čari što ih kupim
Poklanjam jer svejedno je.

Naš je život prosta priča
Netko drugi kuša med,
Kad se tuga uveliča
Zna se što bi bio red.

Sebe ti dajem
Sve ono čisto i razvratno
Sebe ti dajem
Nepovratno.

Učini što znaš
Bez da razmišljaš!

Da je po tvome, ti da sreću dijeliš
Rado bi htjela, da nas razdijeliš,
Mora da vrazi imaju loš dan
Pa se tako dobro osjećam.

Neka ti bude, sve što si htjela,
Kad nam se priča na šutanje svela,
Anđeli svoja, sklopiše krila,
Ti moja nikada nisi ni bila.

Anđele, vraže
Što ti je draže,
Čini što moraš, baci me na cestu
Kad kola krenu
U krivom smjeru
Možda bih isto, na tvome mjestu!

Kad hladne noći krenu
Ja stežem uspomenu
Ko šakom list papira
I ruka te ne dira.

Stepenica je puno
Kad ljubav želi rasti
A dovoljna je jedna
Da sve to upropasti.

Ne živim ne, najbolje,
Otkako sam bez tebe.
Jer bez tebe ko bez ikog svoga
A mogao sam prije i bez toga.

Kad ukažu se kiše
Naizgled sve se briše
Taj oblak sve proguta
I ne vidi se puta.

Slupa san se stručno
Tebi zvuči milozvučno.
A meni se stalno manta
Od buke agregata.
Koji mi daju da dišem,
Komiran sanjam i uzdišem.

Doktor ti je reka
Da bit ću ka biljka neka,
Sezonska, domaća, zdrava,
Karota je strava.
Ne tribaš me žalit
Samo ponekad zalit.

Tila si me pustit,
Moreš me napustit,
I ja tebe puštan
Aj guštaj.

A valja se potrudit
Moran se probudit.
Ne da ti snove srušin
Nego da se ne osušin.
Od mene neće bit ploda,
Fali mi, fali mi voda.

Tila si me pustit
Moreš me napustit.
I ja tebe puštan
Aj guštaj!

Zacvilila su vrata, našeg trošnog stana,
Kad si se iskrala, mržnjom otrovana.
A meni je to bila, bezazlena svađa,
Tebi razlog više, da si drugom slađa.

Dal' će se sa tobom, ikad znati snaći,
Kad zaprijeti vjetar, kiša, a dani su kraći.
Od sitnica satkano je, ono što nas grije,
Sad nas drugi kradu, sada je ničije.

Još se zacrvenim od jada
Dok se pitam, kako ti je sada.
A otkud mi pravo na to
Kad sve je gotovo.

Ja uredniji sam postao,
Još poštanski je pretinac ostao
Da ga uredim i stavim bravu,
Ako se vratiš, ako sam u pravu.

Prljavi mi dlanovi od otimanja,
I uzdasi puni narkoze,
Progonjen nastranošću,
Kletvom ovog kamena,
Vrim...
A snove mi odvoze!

Tope se hrskave kosti
Na rosi ljetnjih uzmaka,
Dok ištem san.
Trpim poglede
- gle čudaka...

Gordo istupam u gomili plahih,
Nesputanom strašću straha,
Spreman postati liderom
Siromaha...

S ovom se rukom, rukovat nećeš,
A znaš da slučne, nikad ne srećeš.
Jednom si meni, podarila pažnju,
Jer svaka ponuda, ima potražnju.

Iskrenost nije između redova,
Već bogata večera s nekoliko sljedova,
Ovu si ruku ko papir strgnula,
S moga si prestolja, sebe svrgnula.

I nije život više poezija,
Fali mjehurića, fali magnezija,
Ostaju šifre s kojim se gubim,
A samo sam htio da te poljubim,
A samo sam htio da ljubim...

Ne volim ona čudna stanja
Ne volim onu "što sad" fazu,
Da se izvučem, šansa je manja
Jer sam na ledu, prkosim mrazu.

Ne volim one nasilne priče,
Ne volim da me umorni tješe,
Iz svake sriječi. nov problem niče,
Zapravo žele da me se riješe.

I ti si to učinila,
Otvorena rana, prijelom vidljiv je,
Nema nikog da me njeguje,
Da mi ranu srca zašije...
I ti si to učinila,
Jednostavno si me gurnula,
U ponoru mi duša strunula...

Postole tisne
Duša ni da pisne.
Tanke su šjole,
Pa noge zabole.
Stivajen brime
U kratko vrime,
Oću se smirit
I sviton izmirit.

O pustih žuja
Manta me, ljulja,
Kalupi kruti,
Da se izuti...
Ma tiran svoje
Znan bit će boje,
Forcu ću skupit,
Valja istrpit.

Jer s druge bande
Priko verande,
Kad jutro svane
Nestat će rane
I reć će svit,
Naš mora bit
Trpi od jida
Ma nije se prida!

Nemam opravdanja za ovo stanje
Što više dajem, imam manje.
Nit radosti, nit zdravlja
Nit tebe kraj uzglavlja
Nemam.

Zalasci sunca, više me ne diraju
Nepoznati glazbenici moju pjesmu sviraju.
Nit početka, niti kraja,
Niti tame niti sjaja,
Nemam.

Živote, ja marim,
Al' prebrzo starim.
Ne želim bez nje, samo,
Dok srcem u srcu ne zakucam!

Okrećeš glavu, zar ti neugodno nije,
A bio sam onaj što te najbolje nasmije.
Do prije 5 sam minuta bio titraj u oku,
Sad ko student što ispit nije dao u roku.

Okrećeš glavu, mi se ne poznamo više,
Naši puti se dijele, vjetar nam tragove briše,
Otkrih ti planove gdje sam htio vidjet nas dvoje
Pomislih, život je jedan, takvi se rijetko spoje.

Nit do mene, nit od mene,
Riječ da bol izusti,
Tek tišina ostala je,
Kad me smijeh napusti

, obriši sline,
Tužni, nečiji sine.
Al' majka nije znala,
Majka ko majka je dala,
Sve što umije i zna,
Al' ta greška genetska,
I kromosomska modulacija,
Pogrešna ovulacija
Umjesto da nosi cvijeće
Donijela je smeće.

, nitko te neće
A svijet se okreće.
Svakim udahom mrtvih stanica
Pomiče se granica,
Gluposti i debilizma!
Sad znam što je kataklizma!
I taj osjećaj odbacivanja uma,
Nedostatka zdravog razuma,
Što izjeda, izobličuje pa se mrijesti
Na mjestima gdje nemaš kog sresti.

Al' i dalje napada
Negdje sa trulog zapada,
I to što ga nisam volio,
To što mu ne bih ugodio,
Tehnički, stvar je daveža,
Pa opet zareža...
Ma stvar je klase, staleža,
Ne ujeda poslije laveža!

Mnoge su rijeke potekle,
Ti nisi prst umočila.
Ti nikad nisi plivati znala,
U rijeci me uočila.

I nećeš znati kad rijeka nosi,
I nikad nećeš vidjeti slap,
Samosam htio u tvojoj kosi
Na tvojoj koži, biti tek kap.

Još me boli to sve
U snu okrećem se
Ispada da ti ovo srce više ne vjeruje,
Još sam sanjiv i lud,
Ne priznam zemaljski sud
Ja sam negdje visoko, ja sam ovdje i svud!
Ja sa rijekom putujem sam
Volim te pa ti opraštam!

Ja sam zvijezda, one ne padaju,
Ako posrnem, svi nastradaju!
Bez obzira na godine i stalež,
Poslije svega ostati će palež.

Ja sam pun, samopouzdanja,
Meni je dosta svakojakih sranja.
Bacili ste bisere pred svinje,
Prekrit će vas prva rosa, inje.

Češće,
Dođe mi da opsujem još žešće.
Da iskidam okovratnik,
Ja sam ratnik, a ne patnik!
Osjećam se jače, svježe,
Izdajice samo bježe!

Soba miriše na izgubljeno vrijeme,
Ljubav nema oči, slijepo vjeruje,
Boli sve sa ove moje strane lijeve,
Sjećanje na tebe mi naređuje...

I gubim razum dok me tama povija,
Na stolu suhe smokve, prazna šalica,
I film se vrti pa se tuga razvija,
Nikad ti nisam bio iznad koljena.

Kad mjesec zatamni
Taj je datum glavni,
Tad miluju sjene
Nas zaboravljene.

Kad se mjesec skrije
Kad more popije
Tad miluju sjene
Nas zaboravljene.