Sewen

Kiša se lomi, brzo će stati,
Možda će sunce, opet da svrati.
A možda munje pošalje vjetar,
Snjegovi padnu za cijeli metar.

Aveti noću, ulicom love,
Dok čekam nekog da me pozove,
Bježim od svijetla, bježim od tame,
Od šapata bježim i od galame.

Probudi se srce, zavijori kao zastava,
Znam da nisi beton, armiranog sastava.
Al' kroz ovo srce, morat ćemo skupa proći,
Oteti se treba srce, ovoj tuzi i samoći.

Možda ću opet, voljeti kiše,
Od dana sivih, stvorit slatkiše.
Prije no planeš i dok me sudiš,
Bitno je samo da se probudiš.