Sewen

Vremena se mjenjaju
I ljudi isto.
Nekad je sve bilo uredno i čisto.
Vremena se mjenjaju
Polovi se tope,
Kazaljke će skoro da se poklope.

Vremena se mjenjaju
Ja idem s njim.
Vrijeme je da se sa svim pomirim.
Vremena se mjenjaju,
Fauna i flora.
Čekamo čudo s praznog kolodvora.

Vremena se mjenjaju,
Koga smo lagali?
O kako smo se nekad slagali.
Vremena se mjenjaju,
Ona prava
I mislim samo, kako mi se spava.

Moja utroba je rastrgana među bijesnim psima,
Al' ja sam iznad tog tijela,
Ja sam visoko gore.

I ne osjećam više bol ni strahove,
Ne pravim omamljene grimase.
Ja sam visoko gore.

Nerazumjevanju sam sklon,
Pa kako onda pronaći razriješenje i oprost,
Kako ispraviti krivulju vjetra po vratu,
Mjestimično ukočen, pothlađen....

A potreban mi je čovjek, ne sluga,
Da ljudujemo bez opaski i bez srama,
Te novim "spasonosnim zapovijedima potaknuti"
Bdijemo visoko gore....

To šta nosiš križ oko vrata,
Ne znači da nemaš crna ispod nokata,
Ne znači da moreš upirati prstom
I da me moreš nazivati nižom vrstom.

To šta nediljom slušaš misu,
Ne znači da tvoji koraci bez grija nisu,
Ne znači da će te On volit jače
I da će mene otirat, kad mi se plače.

To šta se ljudi sakramentima kite,
Ne znači da i ja nisan Njegovo drago dite,
Ne znači da mi mogu prišit boli,
Jer ja san u viri, da i mene voli!

Ode se uvik krstilo vinom,
I Duhom svetim i Ocem i Sinom.
Ode su legende svom puku dane.
Otkad je svetog Jakova i Ane.

Vino se pilo, otkad je Boga,
Čovik se drža od rada svoga.
Zemlja je škrta, ma blagom rodi,
Vino je u krvi i svetoj vodi.

U ono vrime, glasnici dođoše,
I ovim krajem smjerno prođoše.
Jednome se svidi zemaljski raj,
I Bog mu šapne, to sačuvaj!

Uz božje riči i zrno grožđa,
Ode bi vira tvrđa od gvožđa.
Rič posta zakon, a zakon riči,
I danas se čovik, ponosi, diči.

Stolića prošla od živa Krista,
Ma žila života ostade ista.
Za istinu živit i za nju mrit,
Tako je navika ovi svit.

Čovik ka i trs, iz zemlje klija,
Pa se ka loza, vitru savija.
Al' neda svoje i neda na se'
Ni da ognjišta vitri ugase.

Težak i tvrd, život bi takov,
Al' triba opstat i reče Jakov,
Ko vodom krsti i vino pije,
U tog se tuga, dirat nesmije.

Ode se vinom kumovat dade,
Ode se vinom dočekat znade,
Volit će se, sastajati
I u miru umirati....

Gorka je istina,
Što sin vam dobi metak u glavu.
Gorka je istina,
Što na njegovoj smrti stekoste slavu.

Razvlače vas novinari,
A vi ko poslušni psi, tuđi učenici.
Razvlače vas novinari,
Pa postatste zlatni srpski mučenici.

Ne razumijem,
Da čovjek za tugu vremena nema.
Ne razumijem,
Da mržnja vam postade jedina tema.

Pjevaju šume,
Da mi otjeraju slagalicu strave.
Pjevaju šume,
Na duši melem, ljekovite trave.

Bosa, Gojko,
U mene nitko neće upirati prstom.
Bosa, Gojko,
Zamjeniste ljudskost nekom nižom vrstom.

Krvave misli,
Stoput su krvavije od krvavih ruku.
Krvave misli,
Dozvoliste da vas u pakao povuku.

Bio jednom čovjek,
Nema ga, samo uspomenu štujem.
Bio jednom čovjek,
Špiro, ja o ničem ne odlučujem...

Nisan ti više bezbrižan i sritan,
Ka da se nika mižerja uvukla u kosti,
Ka nož me riže i oće probosti.
A odavna san posta punolitan,
I dikod popizdin na sve šta se miče,
A triba bi reć, ma šta me se tiče.

I onda se zgužvan ka stara karta,
Provajen sakrit sve zapise koji tište,
Provajen nać neko novo utočište.
I svakoga jutra iznova se starta,
Probivan se kroz kišu bisnih riči,
Al' do noći sve na promašaj liči.

Piturajen dušu u sve poznate kolore,
Tija bi se prilagodit nikoj naivi,
Da me ponesu ti pokušaji krivi.
Najvolin tako sist uz bisno more,
Mislin da će valovi otirat sne,
I ja ću se vratit u nerazmišljanje.

To oprašta se dan od kiše,
To zemlja upija, siše...
Da nam plodove da.
Bit će plodna godina!

To sunce na nebu žeže,
I kad nam bješe najteže,
Priroda se naklonit zna,
Za ovog čovijeka.

A što smo joj dali mi,
Kad smo se rodili?!
Sve bacamo u lug,
Tako joj vraćamo dug....

Za koliko bi uradio psinu?
Za koliko izdao Domovinu?
Za koliko bi prevario ženu?
Sve ima svoju cijenu!

Za koliko bi predamnom klekao?
Za koliko bi me sačekao?
S cijenom bih te srušio!
Za koliko bi mi popušio?

Za koliko bi puzio po žaru?
Za koliko bi prodao staru?
Možeš nestati u trenu!
Uz odgovarajuću cijenu!

Sve svoju cijenu ima!
Sve može da se naštima!
Čovjek će zlo oko sebe sjatiti!
Al' kako mir opet vratiti?

Koliko tražiš da zašutim?
Koliko tražiš da te ne ljutim?
Koliko da stopim se u sjenu?
Sve ima svoju cijenu!

Siva soba panike,
Što sljeva se niz zidove,
K'o predsjednički govori,
Uz čašu mlake vode....

Siva soba panike,
I podignute ručice,
Groteksno dodvoravanje,
Ispod sive zastave.

Odškrinut ću vrata,
Prošaptat ću trač.
I bit ću okidač,
I bit ću promatrač!

Siva soba panike,
Puna je sivih ljudi.
Ili ja to predugo gledah,
A da se ni ne trudih....

Prošli smo kroz blato,
Sad smo ptica jato,
Nato, zlato!
Po zasluzi nam dato....
Platismo bogato,
Nato, zlato!

Oćemo li biti tužni?
Oćemo li biti dužni?
Di smo se umišali?
A još u pelene pišali!

Ma kažu mi svi iz tabora,
I iz Vlade i iz Sabora,
I predsjednik je za to,
Baš zato NATO zlato.....

Jednom će ovo vrijedno biti,
Možda će netko uglazbiti
Poneki moj stih.
Ja vam ih zato ostavih.
Djeco moja.

Jednom će ovo biti lektira,
Drugih života uvertira.
Al' najviše ste vi,
Radost u dušu unijeli.
Djeco moja.

I dok suton zamah hvata,
Znam da ćete sretne sjati.
I reći - to je naš tata,
S neba će nas on čuvati....
Djeco moja!