Sewen

Ovaj proces izgaranja nevidljivih suza,
Poklanjam tebi, umjetniče moj.
Ovaj je koncert tebi u čast odsviran,
A to se zove htjenje, to se zove ljubav,
Mada laktima probada moje isčekivanje.

Da li će ikada doći do izmirenja podčinjenog i gospodara?
Da li će se ikada prijatelji pogledati u lice
I zakopati nepostojeće ratove svih 1826 dana.
Ja žedan neznanja i magičnih riječi
- Ne želim se misliti...

Oprost je štit moj i žezlo moje vruće;
Kujem ga kao zavjeru protiv faktora iznenađenja
I palim ga na lomači za primjer,
Svima onima kojima ljubav dođe kao izgovor,
Na potrošeno vrijeme, istisnuto među zubima.

Sjećam se svih dogovora i provokacija sitnih,
Kad zlodusi mi poharaše obnaženi um.
I složili smo se da imam dušu od krvi,
Stješnjenu u korzet od srčanog mišića,
A ti je nemaš - jer pobježe kao izgovorena riječ.

A osjećao sam da ćemo se nadopunjavati,
Kao zemljopis i povijest,
Kao taktovi znane sonate,
Jer bijah pištolj, a ti zrno,
Ja bijah crno, ali ti nikad bijelo.

Najgore od svega je što ne naučih mrziti,
Ne naučih dozivati kletve pijanih stražara,
Ne naučih baratati kopljem s otrovnim vrhom
I ne usudih se pakostiti - samo plačem,
Nad krivim vremenom dubokih tajni.

Ovaj proces izgaranja umrlih pjesama,
Poklanjam tebi, umjetniče moj,
A ne vjerujem da ćeš ikada izaći iz ogledala,
Onako stvaran, kao bolji - ja i bolji - ti, u meni,
Jer zemlja čudesa je samo sakata priča.

Tamo u ono vrime,
Di su mi godine cvale...
Ponosim se njime,
A švere stare su stale.

Tamo di riči vride,
Tamo sam bacija sime.
Vidim prijatelje di side,
Da me oće natrag da prime...

Tamo u one dane,
Di sam još sritan bija...
Da opet duša osvane,
Sve drukčije bi napravija.

Tamo di nima kraja,
Učini bi još đitu koju.
Di srce punte zbraja
I dicu bi poveja svoju.

Da vide dica, kako se živit dalo,
Kako se odrastalo
I šta je danas ostalo...

Reltih je bio, za neke mio,
Jer uvijek bi isti san usnio.
Divna prostranstva, livade cvjetne,
Jesenje, zimske, ljetne, proljetne.

Reltih je bio, vilenjak smrti,
U šaci je znao, život da vrti.
Druga većina ljudi bi mrijela,
Čim za to ime, pitat bi htjela.

Reltih je bio, samo izgubljen brat,
I jednim je potezom, stvorio rat.
Možda je okolina kriva bila.
Možda je okolina, sve to učinila.

Reltih je bio kralj u svoje dane,
Reltih je sam sebi vidao rane.
U jednome jutru ranom, u mrazu,
Reltih je za sobom ostavio stazu....

Čak niste ni šaka zemlje crne,
Jer zemlja nam zlatom rodi.
Od vašeg poljupca, obraz mi trne,
A izdajice su danas u modi.

Čak niste ni podsmijeha vrijedni,
Jer smijeh je za ljude čistije krvi.
Oduvijek ste mrlja, prljavi i bijedni,
A ja nisam ni posljednji, a ni prvi....

Onaj tko se u životu strvinama hrani,
Ne može pjevati u vjernome zboru.
Onaj kome su susjedi žalosno strani,
Može se kupati u mrtvome moru.

I dok god me bude, dok disati znam,
Borit ću se, jer znam gdje pripadam.

Boriti se za svaki udisaj zraka,
Ili biti između 90% šupaka?!
To je pitanje za razmatranje,
Biti svoj ili nastaviti glumatanje.

Boriti se za svaki gutljaj, svaki griz,
Ili tvoriti bjednika patoloških niz?!
To je pitanje s kojim tjeskoba mori,
Biti svoj ili biti gori, što gori.

Plijesan se opružila preko groblja,
Preko živog roblja.
Preko presvučenih genitalija,
I svijet se savija....

(Žohari ruju,
Zavjeru kuju,
Tu stanuju,
Čuju se, čuju.)

Izbacujem iz sebe sve podlosti,
Iz nedavne prošlosti.
I dijelim ih sa vama ljudi,
I nek' se nitko ne čudi!
Jer meni je tako lakše biti,
A vama me osuditi....

Nisam požar,
Više na zgarište ličim.
Ja sam kožar,
I tuđom se kožom dičim.

Nisam sjajan,
Više sam miran, ne režim,
Samozatajan,
Al' kad se naježim....

Pomičem neba,
Otpuhujem svjetla i tame,
Jer sve što mi treba...
Da ostave nas same!

A nemam to,
Jedinu želju mi gase,
Desit će se zlo,
Neka se sada spase!

Previše sam za proljeće mračan,
Neprivlačan.
Previše sam siv i štur,
A miriše božur.

Previše sam za proljeće sjetan,
Neprimjetan.
Previše sam tvrda lica,
A miriše ljubičica.

Previše sam za proljeće - jesen,
Nezanesen.
Previše sam dao smeća
Za mirise cvijeća.

Probah tvojim očima pratiti sjene,
Sve proklete i zaljubljene,
Al' svijet moj nezasitan osta',
I rekoh si - sad je dosta.
Ne vrijedi gubiti svoje - ja,
Bez razloga.

Probah tvojim mislima ganjati sne,
Izgubljene i neisanjane,
Al' moja zbilja mi sve to brani,
Drugom me požudom hrani.
I ja sam morao dalje ići,
Tebe prestići.

Probah tvojim koracima lomiti pažnju,
Kao janje sam na ražnju.
I pao sam, jako pao sam,
A znao sam, znao sam,
Nema tu više vruća kruha,
Ni onog suha.

Nisam faca ka i Smoje,
Al' imam ono nešto svoje.
I tiran po svom, mimo straja,
Ne smeta mi ni promaja.
Ne smetaju mi ljudske patke,
I zaboli me... za nedostatke.
Najjači sam na svitu bilu
I divim se svome dilu!
U stilu!

Tvoj sam tihi strah,
Bescjenje tvojih vrlina,
Tvoja sam blizina.

Tvoj sam šapat plah,
Prorok za želje sve.
Tvoje sam znamenje.

Ne boj se mene,
Ja ne sijem tugu,
Vlakom prema jugu.

Kraj uspomene
I početak sam novi,
Što tebi plovi.

Nećeš me vidjeti da plačem,
Ne dam ti svoje aveti.
Zamjenih se s promatračem
I to je van pameti.
Znam,
Al' zaboravljam.

Nećeš me vidjeti da cvilim,
Ne dam ti svoga duha.
Nećeš me zazvati milim
U sobi od propuha.
Znam,
Jer ti opraštam.

Sve što me je davilo,
Sad je izgorjelo,
Sad sve se savilo,
Do kosti ogoljelo.
I nije fer,
Al' tvoj sam voajer.

Sve što me se ticalo,
Sve se preboljelo,
U grču se micalo,
U grču okorjelo.
Al' nevažno jer
Tvoj sam voajer.

E Ivane moj, bija si dobar dida,
Pa se svaki put dil od nas kida.
Kad gledamo slike i snimke di si ti...
Manija bi rukom i sta se smijati...

I onda se sitimo svih tih pizdarija,
I dica se smiju, a ona su danas starija.
Znaju sve finte koje si im govorija,
Čuvaju ti svit, koji si za njih stvorija.

I nije loše, nikako loše ni ne more bit,
Samo se malo više pokvarija ovi svit.
Ma mi se još držimo skupa ka prije,
Jer svi smo dil od iste fantažije.

Mokra suština djelovanja...
Parazitski smisao u strepnji...
Iluzija razjedinjenih osjećaja...

I počinjem shvaćati,
Gorčinu svakog ustajanja,
Bez tajni, bez kolebanja
I najgore - bez nade.

Zato je dobro imati nekog svog!

Solidaran sam s rubovima uma,
Ja nosim karizmu gladnog blagostanja
I gušim se sekretom govora.

Svoju aroganciju tješim,
Da je sve prolazno
I da je sve nestalno
I da je sve - sve je da i.....

Zato je dobro imati nekog svog!

A povremeno shvatim da malo ih je,
Koji bi tako prenisko pali;
Što za mene je čin ljubljenja
Pa opsujem hrabro....

Zato je dobro biti sam!

Sanjalice mekih koraka,
Tragove je skrila prašina.
Prašina od suhog zlata
Iza zaključanih vrata.

Jednom smo se smijat znali,
Bezbrižno smo odrastali,
Sad tražim gdje nam je dom,
Imaš li i ti poći kom'...

Na tebe pomislim često,
A ne znam gdje mi je mjesto,
Dal' smo mogli život birati?
Imamo li pravo pitati?