Ovaj proces izgaranja nevidljivih suza,
Poklanjam tebi, umjetniče moj.
Ovaj je koncert tebi u čast odsviran,
A to se zove htjenje, to se zove ljubav,
Mada laktima probada moje isčekivanje.
Da li će ikada doći do izmirenja podčinjenog i gospodara?
Da li će se ikada prijatelji pogledati u lice
I zakopati nepostojeće ratove svih 1826 dana.
Ja žedan neznanja i magičnih riječi
- Ne želim se misliti...
Oprost je štit moj i žezlo moje vruće;
Kujem ga kao zavjeru protiv faktora iznenađenja
I palim ga na lomači za primjer,
Svima onima kojima ljubav dođe kao izgovor,
Na potrošeno vrijeme, istisnuto među zubima.
Sjećam se svih dogovora i provokacija sitnih,
Kad zlodusi mi poharaše obnaženi um.
I složili smo se da imam dušu od krvi,
Stješnjenu u korzet od srčanog mišića,
A ti je nemaš - jer pobježe kao izgovorena riječ.
A osjećao sam da ćemo se nadopunjavati,
Kao zemljopis i povijest,
Kao taktovi znane sonate,
Jer bijah pištolj, a ti zrno,
Ja bijah crno, ali ti nikad bijelo.
Najgore od svega je što ne naučih mrziti,
Ne naučih dozivati kletve pijanih stražara,
Ne naučih baratati kopljem s otrovnim vrhom
I ne usudih se pakostiti - samo plačem,
Nad krivim vremenom dubokih tajni.
Ovaj proces izgaranja umrlih pjesama,
Poklanjam tebi, umjetniče moj,
A ne vjerujem da ćeš ikada izaći iz ogledala,
Onako stvaran, kao bolji - ja i bolji - ti, u meni,
Jer zemlja čudesa je samo sakata priča.
Post je objavljen 30.07.2008. u 00:38 sati.