Sewen

Ode san ka i doma, postole san skinija,
Nalija bevandu i salatu začinija.
Obid je predobar bija
Pa bi se odmorija.

Ode san ka i doma, kava me već čeka,
I dva, tri keksa, čokolada braco i seka.
Dobar je ovi dan,
Ni danas ne idem van.

Moja adresa nikakva tajna nije,
Svi poznamo se od ranije.
Imena nisu važna i ne triba ih krit
Jer ode je moj dragi svit!

Šta si se skupija ka i žunta,
A još bi moga i zabalat.
Triba se s oblaka poć skalat!

Ka duša zgrbljena bez punta,
Oli ti je za poć priša,
A di bi to iša?

Potoćaj misli u kainu
I pusti visinu...
Nije vrime za fale.
Životne uske su kale!

U jednoj sobi je mrak,
Na prozoru mjesec ne gori.
I hladan prolazi zrak,
Tišina, nitko ne zbori.

Tu nitko kucati neće,
Vrata će ostati hladna.
I ovo blaženo veče,
Djeca će ostati gladna.

Al' vaša bol i moja je,
Za moj stol, dođite.
Ništa na svijetu nema ružno,
K'o dijete tužno...

Ja korak sam tek sitan,
Al' korak jako bitan,
Da dječiji osmjeh k'o sunce nas grije,
Pustimo dijete da se smije.
Nek' igra im životom vlada,
Ovdje i sada!

Znaš li da je noć svjetlosti,
Znaš li da je noć svetosti,
I obasjan je cijeli grad,
Znaš li da je Božić sad?..

Da li se pitamo ljudi,
Tko se to nesretan budi?..
Da li smo spremni dati,
Zauvijek opraštati?..

U zimskoj pjevamo noći,
K'o da će sva tuga proći,
Da li smo čuli taj plač,
Što sječe kao i mač?!

Tko želi ruku dati
I suze obrisati?..

Prijatelju, u sretan Božić, sveti,
Tu sam ako nevolja zaprijeti.
Tvoja patnja neka zadnja bude,
Dođi među svoje ljude!

Ana,
S neba ako nas gledaš, a jesi,
Ovu radost nebu prenesi.
Što ljudi sve mogu
Kaži Bogu...
Da smo jači nego ikad prije
I čovjek se češće smije.

Ana,
S neba ako se smiješ, a jesi,
Dah srca našeg ponesi.
Što ljudi sve znaju,
Reci raju...
Da smo jači i kad sijeva
I čovijek sve češće pjeva.

Ana,
S neba ako nam mašeš, a jesi,
Svi znamo, ti, gdje si!
Zbrojili smo punte zlu,
Kaži Mu...
Da smo jači i kad suza stigne,
Tad nada namigne...

Mogu gledati u noć i ne vidjeti priču od zvijezda,
Ali ne znam pustiti se i biti netko treći.
Ja sam kao ptica ustao iz gnjezda,
Da letim i uživam u poklonjenoj sreći.

Sad prije sna, što će doći, na ove vilenjačke oči,
Zapovjedih srcu da još jednom s vama skoči,
Da svi vide,
Još mi dobro ide...

Jutros je rijeka nosila maglu.
Hladnoća skrila je trud.
Nepromišljenu, odluku naglu,
Donese strašan sud.

Ljubav je naša ko od papira,
Ni jedna glazba za nas ne svira.
Dušmani opet jači su bili,
Tebe od mene su odvojili.

Vikala jesu djeca u čudu,
Da nešto rijekom pliva.
Saslušat nisam htio presudu,
Da više nisi živa.

Ljubav je naša za drugo vrijeme.
Rasuta poljem k'o uspomene.
Netko će pjevat pjesmu o nama.
Jedan muškarac i jedna dama.

Kad oči sklopim, ugasi sviću,
Već imam krila i lako stiću,
Tamo di svi su koje san tija,
S kojim sam plaka, puno se smija.

Kad oči sklopim, ne plači više,
Pusti da tilo slobodno diše.
Tamo di jesam, boli ne bole,
Tamo su dragi koji me vole.

Doći ćeš jedne jeseni kasne,
Kad tvoja zvizda tiho ugasne.
Ja ću te čekat i svi naši preci,
Ništa ne brini, ništa ne reci.

Još ima posla, nije ti vrime,
Kad ono dođe, zvat ću ti ime.
Čuvaj nam dicu i dice dicu,
Zadnje da vidim - radost na licu.

Valja vitar oblake, ka grobari mrtva tila,
I nika se studen u ovim obrazima skrila.
Pa mi se pari da je cili svit u neveri puka,
A ja se nisan za ovo vrime pošteno obuka.

Nosi vitar oblake, ka lopaton ih zgrće,
Na po mi duša živi, a na po od straja drće.
Pa mi se pari da će sudnji dan počet prija zore.
Skorila se zemlja, osušija zrak i zamutilo more.

Ovo život svoje verse mrakom kiti,
Oću li mu ikad nazdraviti?!
Pa me mami pa me vabi,
Da san stina, zaplaka bi...
Ovo život svoje verse mrakom kuje,
A niko ne čuje...

Bilo je malo svita,
Baš onako kako si tila.
Srid zime - jedan dan lita,
Jer dobra si duša bila.

I gleda san u tle,
Nisan da suzu da vide.
Još kumče san i volin te,
A iman već i ja side.

A onda prid vični kraj,
Kad otišli svi su moji.
Ka da san vidija raj
I tuga se sa srićon spoji.

Ka da san vidija te,
Ovo se više ne broji...
Rekla si, sve dobro je,
Baš lipo ti veštit stoji.

Ne znam više s koje strane sunce izlazi,
Ni da li ćeš htjeti pronaći put do mene,
Ispijena lica od čekanja u zavjetrini zora kišnih,
Među proscima nakazne sudbine
I među vukovima gladnim sitosti.

Ne znam da li će svaki novi dan donijeti nadu
Ili razočaranje zbog kojeg od misli kompost pravim
Za neke sretnije generacije,
Koje se ne sjećaju Romea i Julije, ni Otela,
Ni odabranih dijela klasike pod ravnanjem Lovre pl. Matačića.
Koji se ne žele sjetiti Pogorelića,
Ni zanosa njegovih ruku.

A volim se prisjetiti kako sam te gledao
Dok ispijaš čaj,
Nesvjesno podignutog prsta prijetnje,
Gledajući pažljivo oko sebe,
Da treptaj oka ne oda raspoloženje tvoje.

Volim se prisjetiti umornih vikenda,
Na prozoru tvoga stana,
Promatrajući bujice ljudi sa stanice
Koji isčekuju i očekuju i dočekuju...
...svatko svoje!

Ne postoji misao koju ti nebi poklonio,
Još jučer za danas zbog sutra,
A ti me u isčekivanju ostavljaš,
Zapravo i ne znajući da postojim,
Ne znajući da sam cijelog života bio tu za tebe,
Svjetlo svijetla tvoga,
Košmar tvoga sna, tvoja molitva i navika,
Tvoj uspon i tvoj pad.

Jednom ću pjevati s tobom dok dolaze zore pjesničke,
Da pjesnikove magle strgnu kao okove naoko pažnjom okićene.
Jednom ću pjevati s tobom uspavanku
Za plod crvenih od bobica,
Naučen na zalijevanje od nas dvoje.
Jednom ću ti reći koliko je hrabrosti moje u tebi zasnovano
I koliko mi je daješ, moja sjenko,
Pratilice moja, misli prva,
Moja ljubavi.

I nestat ću kao rujanski dan,
Pretvarajući se u vino kojeg piješ,
Al' ostavit ću trag da me prepoznaš po okusu,
Po boji i mirisu,
Da znaš kome se vraćaš poslije življenja
I poslije sjete koju prošlost namjenila je za te'...

Ovaj vjetar kojeg držim u rukama,
Je za prijatelje znane i neznane,
Za sve one namjernike s Božje strane.
I za usamljene, prepuštene tvrdim mukama,
Bez izlaza, bez nade, bez krila od sna,
Jer svijet sam izgubio u danu i ja...

Ovaj vjetar kojeg sad puštam iz ruku,
Je za prijatelje, da osjete moj zov,
Dok se rađam čist, neiskvaren i nov.
I za neke druge, koji sličan teret vuku.
Ja vam nudim putovanje morskih vala,
I jedno iskreno - za sve vam hvala....

Krvniče, ništa mi ne možeš,
Jer svoje sam snove sačuvao
Prije tvog pohoda u odaje mog svijeta.
Ne možeš nadglasati moju serenadu,
Ne dam ti odbolovati moju bol,
Ne dam da okusiš meda s moga cvijeta...

Krvniče, ništa mi ne možeš,
Jer tamo gdje putujem
Ja vodim te sa sobom kao štit.
Po tebi će pljuvati narodi,
A tvoje lice...
Ne, njega nećeš moći skrit.

Krvniče, ništa mi ne možeš,
Okrvavljenu omču svojim suzama obriši,
Jer jao onima kojima se smiješ.
Dirao si prljavim rukama stol,
Dirao si zabranjene usne,
Dirao si tamo gdje ne smiješ.

Krvniče, ništa mi ne možeš,
Čak ni bijes mi ne znaš oduzeti,
Jer ostvario sam želje pred tvoju žetvu.
I opet se smijem pod maskom novom,
I šapućem...
I poklanjam ti vječnu kletvu...