Valja vitar oblake, ka grobari mrtva tila,
I nika se studen u ovim obrazima skrila.
Pa mi se pari da je cili svit u neveri puka,
A ja se nisan za ovo vrime pošteno obuka.
Nosi vitar oblake, ka lopaton ih zgrće,
Na po mi duša živi, a na po od straja drće.
Pa mi se pari da će sudnji dan počet prija zore.
Skorila se zemlja, osušija zrak i zamutilo more.
Ovo život svoje verse mrakom kiti,
Oću li mu ikad nazdraviti?!
Pa me mami pa me vabi,
Da san stina, zaplaka bi...
Ovo život svoje verse mrakom kuje,
A niko ne čuje...
Post je objavljen 08.12.2007. u 15:17 sati.