Sewen

Ne znam više s koje strane sunce izlazi,
Ni da li ćeš htjeti pronaći put do mene,
Ispijena lica od čekanja u zavjetrini zora kišnih,
Među proscima nakazne sudbine
I među vukovima gladnim sitosti.

Ne znam da li će svaki novi dan donijeti nadu
Ili razočaranje zbog kojeg od misli kompost pravim
Za neke sretnije generacije,
Koje se ne sjećaju Romea i Julije, ni Otela,
Ni odabranih dijela klasike pod ravnanjem Lovre pl. Matačića.
Koji se ne žele sjetiti Pogorelića,
Ni zanosa njegovih ruku.

A volim se prisjetiti kako sam te gledao
Dok ispijaš čaj,
Nesvjesno podignutog prsta prijetnje,
Gledajući pažljivo oko sebe,
Da treptaj oka ne oda raspoloženje tvoje.

Volim se prisjetiti umornih vikenda,
Na prozoru tvoga stana,
Promatrajući bujice ljudi sa stanice
Koji isčekuju i očekuju i dočekuju...
...svatko svoje!

Ne postoji misao koju ti nebi poklonio,
Još jučer za danas zbog sutra,
A ti me u isčekivanju ostavljaš,
Zapravo i ne znajući da postojim,
Ne znajući da sam cijelog života bio tu za tebe,
Svjetlo svijetla tvoga,
Košmar tvoga sna, tvoja molitva i navika,
Tvoj uspon i tvoj pad.

Jednom ću pjevati s tobom dok dolaze zore pjesničke,
Da pjesnikove magle strgnu kao okove naoko pažnjom okićene.
Jednom ću pjevati s tobom uspavanku
Za plod crvenih od bobica,
Naučen na zalijevanje od nas dvoje.
Jednom ću ti reći koliko je hrabrosti moje u tebi zasnovano
I koliko mi je daješ, moja sjenko,
Pratilice moja, misli prva,
Moja ljubavi.

I nestat ću kao rujanski dan,
Pretvarajući se u vino kojeg piješ,
Al' ostavit ću trag da me prepoznaš po okusu,
Po boji i mirisu,
Da znaš kome se vraćaš poslije življenja
I poslije sjete koju prošlost namjenila je za te'...