21

nedjelja

prosinac

2014

Samo pišem

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se,a da društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovor,a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju,s ljupkosti odraslog čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena, naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sad svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu,umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijet.
I nauči da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan i da uistinu vrijediš.
Veronica A.Schoffst

Ne želim biti patetična jer je Moj Anđeo odlučio da mu ne trebam u životu. Nije sretan pored mene,nije sretan kada me čuje ili vidi. Jednom sam mu obećala da ću učiniti sve da bude sretan. I sada je došlo vrijeme da napokon održim obećanje.
Moram ponovo naučiti disati,gledati,hodati......ja bez njega to ne znam. Moram naučiti ne gledati na mob,ne tražiti ili čitati stare poruke moram......Ma ne moram ništa ali želim. Želim da bude sretan,da miran zaspi i miran se budi. Da, kada se sjeti nas,to budu lijepe uspomene koje će mu izmamiti osmijeh na lice.
Nadu ne gubim,čekat ću do kraja života. I u svojim snovima živjeti naš život. I na proljeće obući dugačku haljinu,raspustiti kosu,staviti na glavu vjenčić od bijelog cvijeća i učiniti ono što smo planirali :-). U našem parku,na našoj klupi :-)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.