samo tako...

Ustala se rano,kao i svakoga jutra. Isti ritual već žmirećki obavljen. Stala je pred ogledalo da se našminka. Inače rutina-traje 5-6 min. Ovoga jutra gledajući se u ogledalo vidjela je suzu kako joj klizi niz obraz. Nije ju osjetila samo vidjela. Od silnog plakanja ovih godina više i ne osjeća kada suze klize. Obrisala je obraz želeći nastaviti ali.....stiže još jedna pa još i još....
Eh da,dođe to.Samo ju obuzme taj val i suze krenu bez najave i upozorenja. Nikakvo čudo ......cijelu noć ju je stezalo u prsima od želje da ga sada osjeti pored sebe,da se nasloni na njegovo rame da ga čuje kako diše i da gleda onaj njegov mali tik dok spava. Već dugo joj nije tako nedostajao!
No,na posao se mora pa je krenula nenašminkana. Učinit će to kasnije.
Došavši na posao nabacila je onaj svoj poznati osmijeh,našalila se,popila kavu sa kolegicama i primila se posla. Klimala,smiješila,usluživala,udovoljavala. A u njoj je vrištalo " ne želim se više lažno smijati,ne danas"!!!!!!!!
Ali život ti ne daje u tom trenu baš puno izbora. Takav je posao,idemo dalje. U želji da si bar malo olakša dan nazvala ga je. Samo da mu čuje glas,da mu kaže šta joj se desilo,da mu kaže da joj nedostaje,da......Nije bio raspoložen za nju,nije želio to slušati. Mic po mic izgovorio joj je opet gomilu ružnih riječi. Navikla je ona i na to. Samo što se sada zapitala da li je stvarno toliko loša osoba? Da li netko tko voli iskreno može vrijeđati voljenu osobu?
Povukla se u sebe, nestao je i osmijeh sa lica. Završila je radni dan uz ispriku da je boli glava (nije ni lagala)
Došavši doma očekivala je njegov kratkotrajni,usputni posjet. Očekivala je neku ispriku,lijepu riječ,osmijeh. Ali to su bila samo njena očekivanja.
Večeras će opet leći u krevet sa istom boli i istom željom. Ako bude bilo sreće možda će se ujutro moći bez problema našminkati...možda!