smjehotvorine

četvrtak

ožujak

2022

Mrnjau za Anastaziju

Zanimljivo je kako se kod nas problemi rade oko svega i svačega, pa tako recimo i od boravka jedne prekrasne mačke pred Kneževim dvorom u Dubrovniku.

Znači muzej Hermitage u Sankt Petersburgu pun je mačaka koje su tamo zadužene za eliminaciju eventualnih mišjih napasnika. Hagia Sophia u Istanbulu isto je tako poznata po svojim mačjim stanovnicima. Turisti ih vole, fotkaju se s njima, nikome ne smetaju. Ali Dubrovačkim muzejima smeta jedna jedina maca. Ko da je krokodil u kućici, a ne mačka. I to kakva prekrasna mačka.

Eno ih je zatrpalo pogrdama i lošim recenzijama. I pravo im budi. Umjesto da je maze i paze oni nju tjeraju. Da idem u Dubrovnik ne bi mi palo na pamet više kunu ostavit muzejima kojima smeta jedna mačka.

Živjele mačke. Toliko su posebne i toliko dobre vibre imaju.
Mrnjau za Anastaziju, dubrovačku macu koju su deložirali; tvrde da joj nije mjesto ispred njihove ustanove.

( fotke Hermitage muzeja i Aje Sofije - Visitor i Anastazija - 24 sata )

komentiraj (3) * ispiši * #

srijeda

ožujak

2022

E moj prijatelju...

Kad mi petnaest mjeseci nakon potresa tvrdi da nas razumije neko koga vozač tu i tamo doveze u Petrinju, na neki sastanak, pa odsastanči i vrati se svojoj kući na kojoj se pukotine ne šire i ne čeka ni obnovu ni rušenje - e onda ja ostanem bez teksta.

Prijatelju moj, ne da nas ne razumiješ nego nisi ni blizu toga. Kako ti možeš razumjeti ljude koji mjesecima čekaju da se nešto, bilo što pomakne s mjesta? Da ih netko nazove i kaže - sutra dolazimo kod vas početi rješavati vaš problem. Da barem dođe vidjeti njihovu kuću koja čeka na rušenje. Da vidi koliko su se pukotine proširile na kućama sa žutim naljepnicama. Da vidi koliko je loše odrađen posao na nekim kućama sa zelenim naljepnicama.
Voljela bih te upoznati sa ocem moje dobre prijateljice koji ima osamdeset i kusur godina. Godinama je radio, dizao kredite i sve ulagao u zidove koji su sada u takvom stanju da ih se može jedino srušiti. Živi u dvorišnoj zgradi i ne da se nikud iz svog dvorišta; znaš zašto? Boji se da bi netko od nadležnih mogao doći pregledati njegovu kuću, a onda on ne bi bio tamo da im pokaže svoju krvavu muku, svoj život ulupan u zidove. Znaš što je još strašnije? Taj starac nikada neće dočekati obnovljene zidove. Narušenog je zdravlja, a i godine su ga pritisnule. On će se samo ugasiti, poput dogorjele svijeće, i neće možda dočekati ni rušenje.

Znaš li ti, prijatelju, koliko su se proširila oštećenja na zgradi gimnazije i osnovne škole koje se planiraju obnavljati? Znaš li da u ministarstvu kulture uopće nemaju predodžbu koliko će vremenski trajati obnova stare gradske jezgre? Znaš li da se mi svi već mjesecima pravimo da ne vidimo kako naši konstrukcijski elementi zvani popucani zabatni i nosivi zidovi sve više zijevaju? Da razgovaramo oko u oko vjerojatno bi mi rekao da znaš i da nas razumiješ, i nastavio sipati brojke koje nama ne znače baš ništa.

Naime, mi smo po drugi put u trideset godina preživjeli kataklizmu. Mi smo već trideset godina zaboravljeni i ostavljeni da propadamo. Mi hodamo kroz ruševine da bi stigli na posao ili otišli u dućan. Mi hodamo u cik - cak malo sigurnim koridorima, malo cestom. Mi svakodnevno gledamo kako kamioni uništavaju i ono malo cesta koje su donekle uporabljive. Mi strepimo za našu djecu i unuke koji su u vrtićima i školama kad drmne novi potres. Mi se grčevito borimo da ostanemo i opstanemo u svojem gradu, jer nemamo rezervni grad. A mi smo tebi samo brojevi. Nevažni brojevi koje će već netko, nekad, riješiti. Par godina prije ili kasnije; kao da je to bitno.

Pa kad sve to slušam, dođe mi slabo. Jer gledam svoje starije sugrađane koji silno tuguju. Gledam našu djecu koja odrastaju u ruševinama. Gledam kako se bespovratno mijenja sve što sam poznavala. Gledam svoj odraz u praznim izlozima Nazorove i još uvijek se nadam da je sve to samo ružan san.

A ti kažeš da nas razumiješ?
Prijatelju moj, ti nisi svjestan svoje nesvijesti. Jednako kao što nisi svjestan ni da mi nismo nevidljivi ljudi ili brojevi.
Treba hodati u nečijim cipelama da bi ga razumio, a ti si od naših cipela udaljen tisućama milja. Živiš u paralelnom svemiru koji nema niti jedne dodirne točke s našim razrušenim životima.

komentiraj (21) * ispiši * #

ponedjeljak

ožujak

2022

O šljaski

Jutros se probudim u četri nula nula, podivljam momentalno jer već vidim šta slijedi - okreni, zakreni, vamotamo, otkrij se, pokrij se i spavanja više nema. A onda mi bljesne - pa prenose dodjelu Oscara, daj da vidim šta ima s druge strane bare među tim pustim parajlijama.

I prebacim taman kad je Will Smith zvizno šamarčinu kolegi Chrisu Rocku. Tu je mene razbudilo skroz jer ne znam zašto ga je pljusno, jel to neka zajebancija il šta. Pa pojačala teve da čujem šta je bilo, i ajde skužim šta je na stvari.
Sad za početak da prvo kažem baš ovo šta ću reć - da se meni neki šaljivdžija narugo zato šta zbog bolesti imam frizuru ko GI Jane, ne bi se moj muž trebo dizat da ga pljusne. Ja bi ga sastavila s crnom zemljom, pa bilo to torbom, štiklom, nogom il šakom. Trebo bi vod onih izbacivača da me odvuku sa stejdža. Kakav čovjek moraš bit da ti uopće padne na pamet tako nešta izvalit.

Nadalje, to je svijet za koji mi mali smrtnici znamo da troše svakojake dodatke prehrani, i pritom ne mislim na multivitamine il žele bombone. Ko zna čega se nadimio il šta je proguto pa ga prebacilo na neslane pošalice koje ne idu ni uz ringišpil. a kamoli uz dodjelu Oscara.

Još malo nadalje, išla sam malo pročitat reakcije na taj tukež i opet se ostala čudit ko pura dreku kakve sve komentare ljudi ostavljaju, da ne povjeruješ. Ona vaka ona naka, dobro je i reko krmači, neka ga je pljusno, šta on ima pljuskat i to radi koga na dodjeli Oscara...ma cijela čudesa.

Pa sam samo htjela, onako izdaleka, svim komentatorima reć slijedeće - jel vi zbilja mislite da je Willu Smithu stalo do toga šta ćete vi mislit o njegovoj šljaski i o njegovoj ženi? Čovjek je do sada zaradio preko tristopedest miliona dolara. Znači ne da mu nije stalo do naših mišljenja, nego mu se živo fućka šta će neko tamo o njemu mislit. Da više ne pomakne ni noktom, osiguro je lagodan život idućih deset generacija svoje obitelji. Boli ga ćošak za nečija mišljenja i komentare, vjerujte mi. I vas bi bolio da ste na njegovom mjestu.

Mene od komentiranja takvih vijesti više zanima naprimjer bi li gospodin Rock tako nešta izvalio za pratilicu Mikea Tysona. Jebote, još sad bi ga vadili il iz parketa il iz reflektora na stropu.
Naučio bi na teži način kad treba držat jezik za zubima. A jest bez slamke - za jedno dva do tri mjeseca.

komentiraj (16) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2022

Savršeni, al repići

Danas sam se jedva nekako pritjerala malo pogledat – pazi sad – pregled tjedna Gospodina Savršenog. Možda ne bi ni danas, al bilo mi je dosadno dok sam čačkala oko poprilično kasnog nedjeljnog ručka.

Odabrala za današnji jelovnik svinjske repiće sa krumpirom. Srećom sam ih stavila peć ranije pa sam mogla popratit napeta dešavanja oko Savršenog i harema iz kojeg bi on trebo odabrat svoju životnu supatnicu. ( Repići se inače mogu radit i u finom dunstu sa češnjakom, al danas mi se nije dalo špricat po gornjem dijelu peći pa sam ih bubnula u rol, fino začinjene. ) Pa gledam ja taj šouprogram i sve ne vjerujem šta gledam.
Kome uopće može past na pamet osmslit šou gdje frajera strpaju u kuću sa dvadeset žena, pa on bira i prebire koja bi mogla bit ko stvorena za njega? Pa dijeli ruže. Pa bleje one koje ih nisu dobile. Pa ih vodi igrat graničara. Pa bleje one koje pogodi lopta. Pa ih vodi jašit konje. Pa one sline jer da on u traper košulji i trapericama izgleda ko eurodžekpot. Pa jednu po jednu izvodi na dejt il na neki razgovor i opet dijeli ruže. ( Ja dok traju reklame letim podlijevat repiće koji već fajn miriše iz rola i gulim skuvani krumpir da ga na kraju bubnem samo da se dobro zapeče. ) Baj d vej, dotuko me izjavom - ne doživljavam sebe u ulozi savršenog, više se doživljavam kao kompletna osoba koja u show ulazi u potrazi za onom zadnjom, velikom i bitnom stvari koja mi još nedostaje u životu, a to je ljubav. Pa si mislim – dečko, imaš trideset i jednu kvrgu na leđima i nemaš druge ideje kako pronać ljubav nego se prijavit u teve šou da između njih dvadeset prebireš, pa ako pogodiš biće dobro?!

Kandidatkinje su klasika za današnje vrijeme – umjetne trepavice, umjetni nokti, nabadaju na štiklurinama neka više, neka manje. Olajavaju jedna drugu iza leđa – ona vaka, ona naka, jezika ne uvlači, stalno šuti. Trepću tim umjetnim trepavicama da propuh nastane čim Savršeni uđe u prostoriju. ( Repići su gotovi, pa ih vadim van iz rola i bubam krumpire da se zapeku; sad sam već opasno gladna. Vadim i kiselu papriku, za bolji umjetnički dojam. ) Savršeni po petnajsti put dijeli ruže, ja i kišem i kašljem, biće me uz sinuse uhvatila i alergija kroz ekran od tevea.

Odlazim jest svoj savršeni ručak, i masna do lakata razmišljam – šta i da imam trideset godina manje, opet ne bi prošla. Koga može zanimat neka bez umjetnih trepavica šta rade propuh, koja jede svinjske repiće sa krumpirom i mladim lukom?
Savršenog sigurno ne. Al to me nije spriječilo da se uneznano natrpam da me evo još želudac boli.

komentiraj (10) * ispiši * #

subota

ožujak

2022

Jedan dobar dan

Danas s vama želim podijeliti dvije stvari.

Prvo, već sam nekoliko puta pisala o pratiteljima moje skromne stranice koji su osjetili potrebu da mi na neki svoj način zahvale za – kako oni kažu – smijeh koji pronalaze u mojim pričuljcima. Tako su do mene stigle breskvice, limuni i domaći arancini, lavanda i smokve, škare za ljevake i patchwork torba, hrpa šminke i slatkiša. A danas sam, usred Brezja, od nekoga tko me prvi put vidi u životu, dobila maleni buketić narcisa i fini čokoladni liker uz iste riječi – hvala vam za smijeh. Ne znam možete li pojmiti kako je dobar, dobar osjećaj znati da svojim riječima dotičeš duše drugih ljudi. Hvala vam svima, i vama koji komentarima ispunjavate djeliće ove stranice, i vama koji ste osjetili potrebu da mi na neki svoj način kažete – hvala za smijeh. I vi dotičete moju dušu na jedan topao, ljudski način.

Drugo, danas sam se konačno nasmijala kao luđakinja gledajući snimku koju je objavila moja dobra poznanica. Snimala žena svoju vešmašinu dok centrifugira, da zorno prikaže drugoj poznanici koje zvukove vešmašina proizvodi tijekom centrifuge ( a bogme čudne zvuke proizvodi ). I onda usred centrifuge otvara se neka ladica ispod bubnja, i ispada šeraf veličine manjeg čekića. Takav da se pitaš gdje je ta skalamerija uopće stajala i čemu je služila. I dok sam se smijala, dodatno se sjetim epizode s mojom rođenom vešmašinom koja je u naletu centrifuge doskakala do vrata od kupaone i onemogućila mi ulaz u istu. Mislim, čula sam ja da ona malo previše đika, ali nisam se nadala da će mrcina baš zablokirati ulaz u kupaonu. Srećom je junior bio dostupan pa je vratio skakačicu u prvobitni položaj; ja sam je mogla samo mrziti s druge strane vrata.

I smijala sam se, i smijala, i smijala toliko glasno da sam počela štucati od smijeha.
Sve u svemu, bio je ovo dobar dan.

komentiraj (6) * ispiši * #

petak

ožujak

2022

Nema naslova

Teško je pronaći razlog za smijeh dok svjedočimo ispaljivanju balističkih projektila koji silovito razaraju kuće i stambene zgrade i ubijaju ljude.

Strašno je i pomisliti da oni koji su ostali u svojoj zemlji nemaju ni vode ni hrane. Koliko god mi je poznat strah i očaj kojeg ljudi proživljavaju, nikada tijekom rata nisam bila gladna niti žedna. Sirene i detonacije nekako i možeš podnijeti ako si u skloništu, ali glad i žeđ...pogotovo kada prestravljenom djetetu ne možeš pružiti ni komadić kruha da pojede.
Pa sjedeći u svome skromnom domu, već 15 mjeseci ukrašenom žutom naljepnicom i popucanim zidovima, ne mogu se otarasiti misli da uvijek postoji i gora situacija od one u kojoj se nalaziš. Hodam svakodnevno kroz ruševine, cijela kuća podrhtava kad prođe kamion pa se stresem jer mi treba par sekundi da shvatim da nije potres, ali sam u toplom i imam što jesti. Imam puno više no što u ovim trenucima imaju stanovnici Mariupolja i Kijeva.

A veliki Čovjek koji je prvo pomagao sirotinji na ulicama Buenos Airesa, pa otvorio vrata Vatikana rimskim beskućnicima. molio je i danas za mir, posvetivši ponovo Rusiju i Ukrajinu Bezgrešnu Srcu Marijinu. Ako i niste vjernici, morala bi vas dotaći njegova molitva jer je iskrena i dolazi iz srca. On ne može zaustaviti balističke projektile, ali čini sve što je u njegovoj moći da kao pastir ljudskih duša pokuša zaustaviti bezumlje koje vuče svijet u potpuni mrak.

Hoće li svijet iznaći načina da se vrati s ruba ponora? I ima li savjesti za povratak onaj tko već danima ubija djecu?
Bojim se da na ovakva pitanja nitko nema odgovora. Mrak koji ovija svijet nije samo noć koja će izblijediti sa novim svitanjem.
Bojim se za svu djecu svijeta.

( photo by CNN, satelitske snimke Mariupolja )

komentiraj (16) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2022

Sinusologija

Eto su mi se opet upalili sinusi.

Obzirom da su ovi s lijeve strane popucali u onom karambolu u autu, a u desnom maksilarnom imam polip, onda samo možete zamišljat kako je to dobro kad krene upalni proces. Probudila se, glava puca. Iz nosa ispuhala toliko toga da ne znam kako me nije udavilo po noći. Grlo peče jer se ta govna iz sinusa slijevaju u grlo. Uglavnom - fuj. E onda šibaj po kućni test da se uvjerimo da nije korona ( naravno da nije, sinusi su ), jer doktor radi popodne pa da mogu na pregled. Pa sve takva šmrkava skuvala grah i kiselu repu, i uništila se jeduć. Ubila oko iza ručka. Nazvala ambulantu, kaže - dođite pa ćemo napravit test i onda pregled. Pa napravila sam jutros test, negativna sam skroz. Da dobro, al svejedno moram opet. Jedva se dovukla do ambulante, kud je vruće tud je sve puno prašine, a mene ionako davi šlajm. Obavili još jedno rovanje po nosu ( test negativan, drugi put ) i malo čekala da me doktor pogleda.
Neznatno me nasekiro neki stariji tip, dovezo ženu na nekciju ( nisam zaboravila slovo i, to on kaže nekcija jedno četrnajst puta ) pa baulja vamotamo, pa se naviruje dok žena prima nekciju iza onog zastora, da je ne bi neko napo il ko zna šta joj napravio, pa je dočekuje na vratima ko da je od vjenčanja nije vidio. Reko - oćete se smirit više, kud ne mogu disat ispod jebene maske tud moram gledat oćete me srušit na pod dok manevrirate. Ajde ode sjest, a i mene zvalo u ambulantu pa se nismo stigli posvađat. Dobila antibiotik, pa u apoteku.
Tamo opet specijalac, urla ko da su magistre gluhe jer je ispred njega ono staklo i valjda se nada da će ga srušit glasom. Žena me nešta pita, ja samo vidim da otvara usta jer ovaj na metar od mene viče ko da iz Hrastovice razgovara sa ženom s druge strane stakla, sve mu žile poskakale po vratu. Reko - oćete prestat vikat, puca mi glava od sinusa, čujete se do Siska čovječe. Ajde smanjio on buku za desetak decibela pa sam uspjela čut šta mi magistra ima za reć. Jedva se dovukla doma od vrućine i glavobolje, plus tuđe arlaukanje.

Sad sam večerala, idem se izinhalirat prototipom inhalatora ( ranjgla sa biljčicama u kipućoj vodi plus morska sol i ručnik na glavu ) i slušat tišinu, jerbo mi je danas prevršilo sa dovikivanjem o nekcijama i korištenju prašaka u apoteki.
Ko bi reć da sinusima tako smeta galama iz okoline?

komentiraj (10) * ispiši * #

utorak

ožujak

2022

Proljetne tuge

Samo tuga i još tuge ovih dana, a stiglo je proljeće i trebali bi ga udisati punim plućima. Nažalost, sjećanja na neke tuge koje zauvijek ostaju i tužne vijesti sve su češće dio naše svakodnevice.

Mojoj je mami jučer bio rođendan. Već je to dovoljno za puno sjete i sjećanja na sve što mi je darovala kroz život, a darovala mi je tako puno. Cijeli su mi dan pred očima samo iskakale tako žive slike svega što smo zajedno prošle.

Jučer je građanska inicijativa Petrinjsko proljeće u našem parku, na zaštitnu ogradu oko uništenog paviljona, postavila simboličnu podršku Zagrebu o drugoj godišnjici potresa. Dok sam tražila fotografije za hamere prisjetila sam se tog jezivog nedjeljnog jutra i potresa koji me probudio. Bilo je vrlo hladno; naložila sam kamine, skuhala kavu i zvala redom moje Zagrepčance, gledajući izvanredne vijesti na televiziji. Zauvijek mi se u sjećanje urezao prizor majki ispred bolnice u Petrovoj, koje su u tankim bolničkim spavaćicama stajale vani golih nogu, držeći u naručju svoje tek rođene bebe. Tada nisam mogla znati da će moj grad za svega devet mjeseci poharati još razorniji potres i pretvoriti nam živote u svojevrsnu kataklizmu ispunjenu strahom, očajem i iščekivanjem. Kao što sam napisala u prigodnom tekstu - grli te Petrinja, Zagrebe. Grli tvoje ranjene i srušene kuće svojim ranjenim i srušenim kućama.

Jučer je, na svoj imendan, usnula u vječnosti Vesna vukovarska. Hrabra žena koja je na svim snimkama djelovala tako smireno u paklu kojeg je proživljavala. Kako se osjećala gledajući tolike ranjenike, pogotovo kad su došli dani bez lijekova, zavoja, vode i hrane - to je samo ona znala. Na njenom se licu nije moglo iščitati ništa. Nije na njemu bilo ni straha, ni panike. Imala je takav impresivan mir, za ne povjerovati; kao da radi i živi u savršenim životnim okolnostima a ne u klaonici Vukovara. Kad god bih je vidjela na ekranu, zapitala sam se - pa gdje pronalazi takav mir, otkud izvire?

A onda sam shvatila - Vesna vukovarska odlučila se uhvatiti u koštac, u borbu na život i smrt sa zlom koje ju je okruživalo, i Vesna vukovarska izašla je kao pobjednica. Cijena pobjede bila je skupa, krvlju ispisana, ali pobijedila je zlo.
Valjalo bi nam se u mnogo toga ugledati na nju; možda bismo i sami uspjeli pobijediti sve demone koji nas okružuju. Vesna neka mirno sniva u vječnosti; sad je sa svim onim dušama koje je okrijepila svojim mirom u najstrašnijim danima njihovih života.

( photo Vesne Bosanac - Narod )

komentiraj (12) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2022

Šta reći

Ajme šta volim kad veleumovi rade istraživanje u kojem onda ispadne da su žene koje žive same sretnije i da duže žive. Ma nije moguće. I čemu uopće uspoređivat podatke i radit istraživanje o nečem tako bjelodanom. Uglavnom se kod frajera ( čast časnim iznimkama, a ima ih ) stvari odigravaju po sljedećem scenariju.

Kad ga mladenka u nastajanju upozna, onda je on oličenje savršenog muškarca – ne pije, ne izlazi, iza njega u veceu ostaje oblak osvježivača prostora, otvara vrata i pridržava kaput, kad se najede sve sklanja sa stola, čak zna uključit i usisavač i barem pokušava savladat tehnike uključivanja vešmašine. I kak onda njoj neće poteć suze jačine slapova Nijagare kad on iz džepa istandrlja kutijicu s prstenom i zaprosi je? Pa to je ostvarenje snova, ništa drugo. Zapravo se kod njega radi o završetku početne faze života udvoje.
Jer kad prođu svatovi, pa prva trudnoća i porod, pa druga trudnoća i porod, on zapravo onda kreće u početak završne faze života udvoje. Šta znači sljedeće.
Kad dođe s posla mrtav je umoran, ko da je preuzeo precjedničke dužnosti od američkog precjednika; jedva se uspije najest i dić od stola ( dakle nema nošenja tanjura u sudoper i kupljenja mrvica, pa strgan je sav ) i odbauljat u dnevnu sobu da škicne rezultate od kladare. Sve malo pomalo sa ekipom ode nekud jer eto svi idu pa kak da on ne ide ( uz naravno skrušena podpitanja – pa kak da ne idem kad svi idu, pa oćeš ti moć sa djecom, eto ićemo mi na sladoled drugi vikend s klincima ) i onda dolazi u nedoba, i obavezno probudi barem jedno dijete jer mu ispadnu cipele i poruši tegle s cvijećem u hodniku dok skuplja šunjalice, pa mu ispadne zahodska daska i tresne od školjku, pa ide samo škicnut rezultate od kladare i zabunom umjesto gumba od teleteksta stisne zvuk na maksimum. Iza njegovog boravka u veceu ima pol sata posla; prvo otvaraj prozor jer ga on iza vjenčanja više nijednom nije otvorio - ko da su uroci na prozor bačeni, pa odštopavaj lavabo od pjene i dlaka od brijanja, pa skupljaj kaladont i četkice koje je srušio dok je prao zube, pa operi školjku i izvadi rukavicama osvježivač koji je upo dok je on pokušavo očistit školjku, pa obriši lokvu oko školjke, pa pokupi iz tuškabine gelove i šampone koji leže ko da je cunami prošo….kolko sam rekla, pola sata? Više treba za kupaonu. Vrata više ne otvara, ni kućna ni od auta; dapače, u auto čim staviš lijevu nogu i kreneš sjest on je već za volanom i na cesti, diže na stotku u pet sekundi i jedva uspiješ desnu nogu ubacit unutra, da ne ispadneš na prvom zavoju. Pridržavanje kaputa – zaboravit ko da ga nikad nije bilo, ak i uzme kaput u ruke gleda pogledom tipa – pa jel jedini ja ženi moram držat kaput, jel nisi u stanju ni to sama napravit? Usisavač ne pali ni u ludilu, navodno ga je tuklo žnorom od usisavača dok je bio mali pa ostale traume; ono u početnoj fazi je samo isprobavo da vidi oće se onesvijestit kad usisavač počne zvrljit. Vešmašinu može upalit jedino na način da na 95 stupnjeva iskuva mašinu crnog veša, pa je bolje da je ni ne gleda ni ne dira.

Neću dalje nabrajat. Žene koje žive same uopće ne žive duže i tužne su ko žalosne vrbe. To je jedina istina.

komentiraj (21) * ispiši * #

subota

ožujak

2022

Mome Josipu

Ne znam možete li zamislit odrastanje uz pjesmu nekih desetak ili više članova najuže obitelji?

Moj otac imao je šestero braće i sestara, i svi su bili sjajni pjevači osim tatinog strarijeg brata, kojem su onda već po potrebi govorili - ti malo tiše, ili - ovu nemoj uopće pjevat. U svakoj su prigodi pjevali, i to četveroglasno, poput malog zbora. Ni moja mama nije zaostajala, doista ona je uz pjevanje uvijek imala i dostojnu koreografiju jer nije mogla samo pjevat, moralo je pasti i barem malo plesa.
Moj tata rođen je 9. ožujka, na Josipovo je bio njegov imendan, a mama je rođena 21. ožujka, tako da su se svake godine obavezno nalazili kod nas negdje između ta tri datuma da ih dostojno obilježe. Uvijek je bilo finih domaćih kobasica koje je tata rezao tanko poput paus papira i čvaraka, a ni tekuće logistike nije nedostajalo, pa ne možeš suhog grla pjevat. Stolove bi obično složili u bratovoj sobi, mama bi izvadila svoje dragocjene damastne stolnjake i tanjuriće iz špajzservisa koji se nisu dirali osim u tim prigodama. Kristalne čaše nisu išle na stol, jer šta ako se koja razbije i raspari se servis.

Zauvijek ću pamtiti njihovo zapravo posljednje okupljanje u takvom, vrlo veselom izdanju koje se odigralo nekako ovih dana 1977. godine. Sve je išlo po peesu, pjevali su poput slavuja, onako istijana za dušu, i onda je krenulo. Nekoga je od njih pogodila pjesma koju su pjevali i razbio je čašu u lijevi ugao sobe, baš ove u kojoj sada pišem. Nakon prvotnog šoka odletilo je još par čaša u isti taj ugao. Mama se prvo digla da donese partviš i lopaticu, da pokupi lomljavu, ali dok se vratila već su pale nove staklene kolateralne žrtve jer je krenula nova pjesma, i izgleda da im se svidio zvuk lomljave stakla. U najboljim manirima sakupljača perja skršili su te noći doslovno sve raspoložive čaše ( a bilo ih je podosta ). Naravno sve osim kristalnih; kad je donijela servis šalica za kavu i čaj da iz njih piju, tata je pitao - pa jel nam nećeš dat one kristalne da iz njih pijemo? Mama je samo podigla obrvu i dalje nastavila dijelit šalice za konzumaciju, a onda je i nju pogodila pjesma pa je razbila svoju čašu koju do tada nije dala ni dirnut.

Ujutro je u kantu pokupila nepoznatu kilažu stakla i prokomentirala da je to van pameti jer će morat kupit barem tri, četri servisa čaša za pit da se ne pije iz šalica. Tata je usljed naleta glavobolje tek promrmljao - biće čaša više nego nas, baš smo ih dobro smazali.
Tog je ljeta moj tata doživio teški moždani udar sa samo 43 godine. Nikada više nije zapjevao; ako bi i krenula neka pjesma, njemu bi krenule suze. Kao da su slutili da im je to posljednje zajedničko pjevanje, pretvorili su ga u neviđenu izvedbu sa puno popratnih zvučnih efekata.

I onda kad me netko pita otkud moja ljubav prema glazbi i zašto sa svih sličnih priredbi kući dolazim bez glasa i naotečenih nogu. Genetika je to koja me naprosto nije mogla zaobići.

( napisano o Josipovu 2020.; ovaj zgodni mladac na slici lijevo je moj Josip; grlim ga u mislima i u sjećanjima, posebno danas )

komentiraj (12) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2022

Moja ljepotica

Teško je, gotovo nepodnošljivo gledati kako nestaje dobro poznati, voljeni svijet koji je čitavog života bio tvoje utočište.

Svjesna sam da mora nestati jer se mora ukloniti sve ono što predstavlja ugrozu, a opet...svaki komadić moje duše nijemo vrišti gledajući teške strojeve kako nemilosrdno ruše moja sjećanja i krhotine onog što je bio moj život.

Danas sam idući s posla vidjela da je započelo uklanjanje moje najdraže slastičarne. One iste o kojoj sam toliko puta pisala, jer uistinu svaki put kad prođem onuda vidim svog oca kako silazi sa Rogovog bicikla, pa me pažljivo skida sa malene sjedalice i ulazimo kod Behadina po moj najdraži sladoled od limuna i jagode. Gledam Behadina kako pretrpava kornet kuglicama sladoleda i pruža mi ga izlazeći iza pulta, sa širokim osmijehom na licu. Uvijek bi klimnuo glavom uz pozdrav i izašao za nama do vrata. Gledam oca i sebe dok me gura na biciklu stazicom parka, a zlaćani prah lipa prosipa se po nama šireći neodoljiv miris koji je urastao u svaku poru mojih sjećanja. Gledam sebe kao srednjoškolku kako ulazim u slastičarnu po sladoled koji je uvijek imao isti okus, kao da jedem prave jagode. Gledam svoj život koji se bespovratno izmijenio, nažalost ne samo zbog činjenice da je proteklo puno godina. Nestaje toliko toga što je zauvijek utisnuto u mene, poput pečata koji se ničim ne može raskinuti.

Ispunjena tim i takvim mislima polako sam prišla onome što je još ostalo. Balustrada na nekadašnjoj polukružnoj terasi, pročelje zgrade sa izlogom. Strojevi još ubacuju šutu i cigle u kamione. Ja vadim mobitel, da napravim još poneku fotografiju iako ih imam puno. I onda shvatim da ništa ne vidim od suza. Brišem slanost sa lica, brišem nos i ponovo vadim mobitel. Prilazim nogostupom da je uslikam, a te uporne suze cure i cure, i opet ih brišem. Konačno uspijevam uslikati moju ljepoticu, i krećem Nazorovom prema trgu. Hodam ostacima naših života, gledam sunce na nebu i cvijeće u izlogu Judaševe kuće, potpuno tupa od siline emocija koje su me maločas oprale poput proljetnog pljuska.

Budite zahvalni, jako zahvalni vi koji nikada niste osjetili takav košmar.

komentiraj (26) * ispiši * #

utorak

ožujak

2022

Priča o bakama

Neki dan kupila sam pekmez od šipka koji me poput vremenskog stroja vratio u dane djetinjstva i priče mojih baka.

Tada se taj fini, crveni pekmez prodavao u limenim kanticama, koje su kasnije mogle poslužiti za svašta – moglo se u njima držati brašno, tjestenina ili posaditi cvijeće. Najviše sam voljela palačinke namazane pekmezom od šipka. U to vrijeme nisam znala koliko je truda potrebno za izradu puno jednostavnijih pekmeza ili džemova; sa šipkom ima daleko više posla.

Moja baka po ocu rodila je desetero djece. Zamislite što znači nahraniti njih desetero; govorimo o vremenu puno prije pojave trgovačkih centara i mogućnosti kupovine, ali i o gladnim godinama Drugog svjetskog rata. Da bi im namazala pekmeza na kruh, valjalo joj je prvo napraviti pekmez od sveg mogućeg voća koje je mogla ubrati, a onda ispeći i kruh, bolje rečeno nekoliko njih. Išla je kopati u nadnicu, za nešto namirnica. Imala je dosta velik vrt i jednu kravicu, koju je čuvala bolje od same sebe jer je ona bila hraniteljica njene djece. Sve do smrti hranila je i kokice, jer su neumorno nosile jaja od kojih su rezanci bili žuti kao da su obojeni zlatom. Sjećam se drvene kace u kojoj je nekada kiselila kupus. Bila je ogromna. Što je drugo mogla zimi skuhati djeci osim kupusa, graha ili žganaca? Meso je bilo pravi luksuz i jelo se u iznimnim prilikama. Znala je razvući tijesto za štrudl preko ogromnog kuhinjskog stola a da nigdje nije bilo ni najmanje pukotine; njen štrudl sa trešnjama gledala sam gotovo sa strahopoštovanjem, toliko je majstorski bio složen.

Baka po majci jednako je tako vrijedno radila, iako je rodila skromnu brojku od troje djece. Njena je špajza bila uvijek puna ukiseljenog povrća, pekmeza, graha, krumpira i kiselog kupusa. Radila je najfiniji sir i vrhnje i domaći putar. Voljela sam biti kod nje, jer tamo nije vladala gužva od unučadi na čuvanju kao kod druge bake. Sve sam radila s njom – brala dugačke, meke žute mahune, mijesila tijesto za kruh u malenoj posudici koju bi mi dala, pomagala joj skidati vrhnje sa mlijeka. Ona je bila majstor za torte; za svaki moj rođendan donijela bi na avzacu tortu ukrašenu ružicama i čokoladom ispisan „Sretan rođendan“ ( na užas moje mame, kojoj su torte uglavnom loše ispadale ).

Što zapravo želim reći? Hoće li svo ovo zlo koje se dešava naprosto prisiliti ljude da se vrate majci Zemlji i obrađuju je kako bi sebi i svojoj obitelji priskrbili hranu? Hoće li se konačno početi koristiti bogatstvo ekološki čiste zemlje koje imamo u izobilju, a zahvaljujući maćehinskom odnosu prema selu i poljoprivredi naša sela uglavnom zjape prazna i majka Zemlja tuguje zarasla u drač i kupine?
Vrijeme će pokazati, bojim se vrlo brzo. Bojim se da će biti sretan onaj tko rano ujutro bude hodao rosom do svoga vrta da ubere mahune ili fine tikvice, onako kako sam ih ja kao dijete brala kod bake u vrtu.

komentiraj (14) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2022

Pa baš sam budalasta

Pa baš sam budalasta.

Gledam te štokakve influenserice, na kakve briljantne ideje dolaze e da bi povećale popularnost, a ja svaki dan razbijam glavu šta ću napisat a da se ne ponavljam. Evo recimo danas uopće nemam ideje šta bi pisala. Ne ide pa ne ide.

Al zato žena legne na hrpu prljavog veša u kupaoni, baci fotku i prigodan komentar i riješila je problem svekolike popularnosti. Ja ne mogu ni to. Mislim, imam ja prljavog veša ( doista opralo se šareno i crno, osto je bijeli veš za sutra ) al imam sto drugih problema. Prvi inajveći je taj šta ja niše nemam ni dvadeset, ni trideset; znači ja dok se spustim na pod pa dok zalegnem pa me nema ko slikat pa dok se dignem, a kičma puca po šavovima. Brufeni na gotvos, da odmah po izlasku iz kupaone suknem ( pod uvjetom da se uopće uspijem dić sa poda ). Nadalje, uopće mi se ne sviđa ideja kondrljanja po zmazanom vešu. Ja imam gorenje vešmašinu sa bubnjem u koji stane deka sa bračnog kreveta, jel znate vi da ja cijeli tjedan trebam skupljat jebeni veš da uključim mašinu da pere? Jer ako ima manje veša - podivlja kod centrifuge i mlati po kupaoni da je jedva savladam. Još malo dalje, kod mene u kupaoni uz vešmašinu stoji sto čudesa - prašak za veš, omekšivač, kanta s močom za pranje poda, kojekakva sredstva za pranje - nema kakvih nema, to za kamenac, pa za prozore, pa za podove, pa za tuškabinu. Pa velika multipraktik košara u kojoj stoji sve i svašta - turpija za pete, kreme za noge, stari lakovi za nokte, novi lakovi za nokte, osvježivač zraka, rezervni bref za u vece školjku, toaletna torba u kojoj su škare i grickalica za nokte i toplomjer sa živom. Pa pakiranje toalet papira i košara sa zmazanim vešom.

I kud da ja legnem, kud? Znači trebala bi prvo iznest iz kupaone u hodnik kantu sa močom, prašak za veš, sve one puste flaše sa sredstvima za pranje, multipraktik košaru i toalet papir, pa onda razbacat po podu zmazani veš, pa leć na to da se poslikam i onda sve vraćat nazad? Plus šta moram pazit kud je pauk Đuro uteko u toj sveopćoj gunguli, da ga ne satarem pravog - zdravog. Krivo sam rekla, treba mi i Brufen i Ketonal da to sve zbavim.

Nikad od mene influenserice. Nikad. Da se ja nisam u stanju sjetit leć u zmazani veš?! Pa u šta su mi godine prošle? Ja se eto trudim bit ko šaljiva i pišem te svoje drljobe, a nikad mi ne padne na pamet da bi sa hrpom zmazanog veša mogla riješit problem.
Jer čim sijevne jedna tako dobra ideja, druge se samo nižu za njom.

Pa baš sam budalasta.

komentiraj (13) * ispiši * #

petak

ožujak

2022

Pješak kamikaza ( a ima i dodatak )

Idem ja kući s posla krepana naskroz. Vesela šta ide vikend pa se mogu zamotat u dekicu i bit u toplome.

Kadli kroz moj radijus kretanja gužva samo takva. Šibaju auti i kamioni kraj općine u oba smjera, a ja se vučem uz onu zaštitnu metalnu ogradu ko mačka i molim Svevišnjeg da me ne pobere kamion, da ne završim na kirurgiji umjesto pod dekicom. Dođem do pješačkog i čovjek mi stane da pređem cestu, al šta vrijedi šta je on stao kad iz drugog pravca nadire nadobudni bagerist koji smata bagerom ko da ga nikad vozio nije. Još meni ko mlatara rukom – ajmo brže to malo da se ne moram zaustavljat. Meni na tren došlo da legnem na zebri, srećom brzo me prošlo jer da sam legla ne bi sad ovo pisala. Ne da ne bi stigo stat nego bi me spljesko da bi samo flek osto na cesti. Jedva se nekako mimoiđemo jer nije on imo vremena čekat da ja pređem preko zebre; on je mene zaobišo i natjero dva auta da idu u rikverc, da se on može provest ko da ga svi vrazi gone.

Riješim slučaj prve zebre i dolazim do druge, a prema njoj vozi frajer naglocrveni kamion, praši se za njim da se ne vidi ni hodat ni vozit. Priča na mobilni uređaj, iz kabine ori neka cajka, a na šoferšajbi ima neku tablicu, šaljivu naravno, al nisam stigla pročitat šta od brzine šta od oblaka prašine. Mene uopće nije konstatiro, pa nije poludio usporavat kad se tako dobro raspeljo i došo do sto na sat u četri i pol sekunde ko da Ferari vozi. Zanimljivo je da mi nije palo na pamet tu leć na zebru, ne znam zašto. Možda zato šta bi morala slušat jauke cajke dok me manijak gazi kamionom.

Konačno se dočepam Brezja, kadli pred mojim dvorištem stoje neka dva geliptera i ko nešta razgovaraju, i jedan radi ono šta najviše mrzim. Vuče iz najdubljih dubina glave, ne iz sinusa, one odvratne hračke i pljuje da se sklizat možeš. Ja u šoku, pa moram prejašit preko tog sranja da uđem u rođeno dvorište. Ja s ključem u ruci, reko – ako bi se zaustavio s pljuvanjem samo dok otključam vrata, molim te. Nema problema, veli on. Prestalo dijete da mogu nezapljuvana uć u kuću. Pitam jel čuo on za koronu, on pita frenda nešta šta nisam čula jer mi je šumilo u ušima, biće mi je tlak bio nemjerljiv. Mene stavio na ignor, šta njega briga za moje dizertacije oko pljuvanja i korone.

I šta se ja onda imam iščuđavat ko pura dreku šta sam sama sebi danima čudna? Pa ja sam pješak kamikaza, plus bonus sklizavoća u vidu hračaka na nogostupu.
Da sam najnormalnija morala bi postat čudna.

komentiraj (12) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2022

Tako sam umorna...

Tako mi i treba kad pišem direktno pa nešto slučajno stisnem i odletim sa stranice van.

A možda mi to netko ili nešto pokušava reći - nemoj uopće pisati o tome koliko si tužna i umorna od svega ružnog što se dešava već duže vremena. Radije potraži smijeh koji je prije samo iskakao iz svakog zakutka sjećanja i svakodnevice. Dok ga ne pronađeš, preživljavaj od dana do dana. Onako kako se radi u teškim vremenima. Prije ili kasnije smijeh će se sam pojaviti, kad se najmanje budeš nadala.

Znači danas samo fotka stara tri godine koja je trebala pratiti tekst( jaka posvuduša, nema tu šta ) i vrlo malo teksta. Naprosto se ne mogu prisiliti pisati ispočetka, izgubila sam nit. Umor i tugu nisam.
Valjda će doći dan da i to izgubim, za sva vremena.

( gledam fotku i ne mogu se načuditi kako sam bila opuštena )

komentiraj (13) * ispiši * #

utorak

ožujak

2022

Sretan Dan žena, Julija

Virtualni i stvarni svijet prepun je cvijeća i lijepih želja za današnji Dan žena.

Svjesna da moja čestitka neće stići do nje, ja ću svejedno čestitati Dan žena jednoj posebnoj ženi. Zove se Julija Piseckaja. Ja bih je nazvala Majka Hrabrost. Ona je svog jedanaestogodišnjeg sina utrpala na vlak za Slovačku, sa brojem telefona napisanim na ručici. Ne znam jeste li uopće svjesni koliko za to treba imati snage i hrabrosti? Ona je ostala u Ukrajini jer ima bolesnu majku i ne može je ostaviti. Svog sina je maknula odande jer žive u blizini nuklearke Zaporižje. Ne mogu i ne usuđujem se ni pomišljati kako se osjećala dok je ulazio u vlak. Kakve su joj misli prolazile glavom. Kakvo je olakšanje osjetila kad je saznala da je sretno stigao.

Sumnjam da je danas dobila cvijeće ili bombonjeru, ili bilo kakav maleni znak pažnje. Baš zato njoj želim reći - sretan ti Dan žena. Ona je živi, hodajući dokaz što je sve žena u stanju učiniti i kakvu snagu i hrabrost ima u sebi.

Nije jednostavno biti žena. Nisu ni sve žene iste. Ali jakim, hrabrim ženama poput Julije mogu reći samo - naklon do poda. Žene poput nje uistinu zaslužuju da im svaki dan bude Dan žena.
U mojim je očima velika poput diva.

komentiraj (16) * ispiši * #

nedjelja

ožujak

2022

432

Ne možete vi nas razumjeti, gospodo ministri, državni tajnici, konzervatori. Nemojte to niti pomišljati, a kamoli izgovarati.

Pred vašim se očima nije srušilo srce grada koji je posljednjih trideset godina sustavno zanemarivan. Vi niste slušali jauke zidova koji su pucali pod silinom udara iz utrobe zemlje. Vi niste slušali jauke krovova koji su bili počupani i porazbacani gradskim ulicama. Vi niste napustili svoje stanove da se više u njih ne vratite, iznoseći samo ono što ste imali na sebi, sretni što ste ostali živi. Vi niste umirivali svoju djecu koja su vrištala tražeći da im pomognete tijekom tih tridesetak sekundi koje su bile duge poput vječnosti.

Od vas se zapravo ne očekuje ni sućut, ni razumijevanje. Ionako nam to ne možete dati, niti će to izgraditi kuće i riješiti sav očaj koji živimo posljednjih 14 mjeseci. Od vas se očekuje da konačno počnete raditi ono za što ste plaćeni, da samo radite svoj posao i da rezultati vašeg rada konačno postanu vidljivi. Od vas se očekuje da prestanete davati obećanja koja nas nisu pomakla s mjesta, da prestanete davati objašnjenja i izgovore koji tako šuplje zvuče, da prestanete iznositi sve moguće razloge zašto se tako malo napravilo i kada se misli napraviti.

Znate li vi da naša djeca recimo pješice ne mogu doći iz Radićeve do balona za treninge postavljenog na rukometnom igralištu? Znate zašto? Jer pješaci Radićevom i dalje voze slalom od kuća uz koje su postavljeni takozvani sigurni koridori do kuća koje su ograđene samo trakicama. Ako dalje krenu Nazorovom uistinu riskiraju živote, jer tamo i dalje stoje građevine opasne po život ( zanemarimo činjenicu da je tamo uvečer potpuni mrak ). Ako krenu Gundulićevom, još su izloženiji jer automobili i dalje prolaze u oba smjera, a zaštitne ograde - postavljene da na nekog ne padne nešto sa krova zgrade općine ili katastra - suzile su mogućnost kretanja na minimum. Zar nije dovoljna trauma koju su preživjeli, tisuće potresa koje su herojski istrpjeli, hodanje kroz ruševine? Naša djeca ne mogu se provozati na biciklu ili rolama, jer je sve prepuno ruševina, raskopina, građevina sa kojih padaju crijepovi i cigle.

Prošla su 432 dana, gospodo. Vama taj broj vjerojatno ne znači baš ništa. Nama je to 432 dana straha, boli zbog svega zauvijek uništenog, nade i iščekivanja da će se ipak nešto pokrenuti. I na kraju, dajte da vas razočaram. Mi od našeg grada nećemo odustati, koliko god vam to zvučalo nevjerojatno. Ne zbog nas; zbog naše djece koja zaslužuju obnovljene kuće, sigurno kretanje i normalno odrastanje. Zbog našeg razrušenog grada koji je dva puta silovito razoren u samo trideset godina naših života. Zbog svih uspomena koje i dalje isijavaju iz svake srušene kuće, iz svakog razbijenog prozora koji škripi pod naletima sjeverca, iz svake ulice.
Ne može se odustati od nečega što je neodvojivo od naših života, gospodo.

( fotografije - Josip Škof, 29. prosinca 2020. )

komentiraj (14) * ispiši * #

četvrtak

ožujak

2022

Jodna situacija

Jeste i vi primijetili da mi svako malo, iz kojekakvih razloga, imamo nalete tjeskobe pa se onda nakupuje andrlja za par godina trošenja?

Ajde se sjetite početaka pandemije. Pa to je bila luda kuća po dućanima, neki su nakupovali zalihe germe, guzobrisa, šećera, brašna, ma svega za barem pet godina. Pa onih pitanja po tim kuvarskim grupama - imam malo viška germe, jel se može germa stavit u kištru? ( Čuj malo, ima sedam kila germe al kud će to napisat pa onda pita ko da je greškom kupila par kocki pa eto da ne propadne ). Pa je svi popljuju u komentarima - sram te bilo, još ideš pitat jel se može stavit u kištru, da si kupila malo viška ne bi ti zauzelo pola mjesta u rođenoj kištri, pa sad materi nosiš meso u kištru jer treba imat pola praseta i juneću četvrt, plus devedeset pilića, jebiga slabo se jedu čušpajzi. Kad god sam znala doć u neki veći dućan - tukež da paničari natrpaju troja kolica, da se ima puna špajza plus zalihe konzervi i brašna u šlafcimeru u ormaru.

Sad nema potrebe za tom vrstom panike, šta će ti zalihe hrane ako neko kihne pa slučajno pritisne onaj crveni gumb? Džabe brašno i konzerve, ne štite od zračenja. Al zato je nastala pomama za jodom. Džabe struka upozorava - nemojte lokat jod, možete si više naštetit nego koristit. Šta zna struka šta su naleti tjeskobe kod čovjeka koji trenutno ima u kući tristo paketa guzobrisa, a čuo je da je jod koristan kod zračenja. Pa je panika oko joda.
Nemojte se sekirat, ko boga vas molim. Znači ako spadate u grupu onih koji nisu nabavili jod da bi se spasili, saću vas ja momentalno prosvijetlit. Joda ima i u hrani. i to u bakalaru, lososu, konzerviranoj tuni, kravljem mlijeku, jogurtu, jajima, mesu, brokuli, karfiolu, češnjaku, grahu, bananama, ananasu, brusnicama. Maznite jedan jogurt i dva jaja i pojeli ste dnevnu potrebu joda.

Priznajte da vam je sad lakše. Barem znate kako se dočepat joda u hrani, kad su već planule tablete.
To šta su nam atomska skloništa u banani il ih uopće nemamo a sad se ne stignu kopat puno je manji problem. Jod je bitan, ljudi.

komentiraj (24) * ispiši * #

utorak

ožujak

2022

O odricanju

Svako odricanje zahtijeva izvjesnu žrtvu. Nemoguće se odreći nečega bez žrtve. Stoga me još i više čudi kada se ljudi u korizmi odriču cigareta, slatkog, masnog, tko zna čega sve ne. Zar je to uistinu najveće i najvažnije odricanje koje je moguće poduzeti u svrhu pročišćenja i postajanja boljim čovjekom?

Ne bih rekla.
Odreknite se mržnje. Ona toliko truje da se s vremenom uvuče u svaku poru i čak i tjelesno vrlo privlačne ljude pretvori u duševne rugobe. Otvorite svoje živote ljubavi, prema svijetu i svim bićima koja vas okružuju. Dozvolite ljubavi da oboji vašu svakodnevicu najljepšim bojama i ukloni i onaj najmanji trag mržnje.
Odreknite se grubosti i grubih riječi i postupaka - prema djeci, prijateljima, ljudima do kojih vam je stalo, životinjama. Nekad će tek jedna lijepa riječ ili osmijeh u prolazu razmaknuti planine za koje ste mislili da ih je nemoguće ukloniti. Budite nježni i prema sebi i prema drugima, pustite da ljepota vaših riječi i djela nadvlada sivilo kojim smo svi postali omotani.
Odreknite se sebičnosti ili škrtosti. Nitko od nas nije centar svijeta. Svi smo ovdje tek u prolazu, i ponekad će neka sitnica koju nekome nesebično učinimo ili poklonimo toj osobi značiti tako puno, a nećemo ni osjetiti da smo nešto učinili ili darovali. Sjajan je osjećaj darivanja, čak bolji od osjećaja primanja nečijeg dara.
Odreknite se praznih izgovora za sve ono što bi mogli učiniti kad bi se samo malo potrudili. Vrijeme je kategorija koja nema cijenu; kada ga poklonite svojim ostarjelim roditeljima, svojoj djeci ili ljudima do kojih vam je stalo otvoriće se i ljušture u koje smo se svi zatvorili, svatko iz svojih razloga. Gledati osmijeh na licu onoga kome ste poklonili nešto svog vremena od neprocjenjive je vrijednosti.
Odreknite se ogovaranja. Svatko živi onako kako misli i osjeća da je za njega najbolje. Razlozi i odabiri pripadaju isključivo onima koji ih biraju i donose. Zar se moramo slagati sa svačijim razlozima i odabirima? Sasvim je dovoljno uvažiti ih; i mi imamo svoje razloge zašto nešto činimo i zašto nešto odabiremo.
Odreknite se gorčine. Život će nebrojeno puta donijeti situacije koje bi bilo najbolje izbjeći; puno gorkih trenutaka treba i proživjeti i preživjeti. Najlakše ih je otjerati prihvaćanjem i smiješkom na licima. Reći ćete - lakše reći nego učiniti, a zapravo je tako jednostavno. Udahneš, nasmiješiš se i kreneš dalje. S vremenom gorčina izblijedi kao da je nikad nije ni bilo.

Ako se već odričete, onda se odreknite nečeg što će vas uistinu pročistiti. Odreknite se onog lošeg što vas pritišće i ne dopušta vam da živite onako kako biste trebali - kao sretni i ispunjeni Ljudi.

( napisano o Pepelnici 2019, ali uvijek aktualno, danas možda i više no ikada; photo by Pinterest )