Priča o bakama

Neki dan kupila sam pekmez od šipka koji me poput vremenskog stroja vratio u dane djetinjstva i priče mojih baka.

Tada se taj fini, crveni pekmez prodavao u limenim kanticama, koje su kasnije mogle poslužiti za svašta – moglo se u njima držati brašno, tjestenina ili posaditi cvijeće. Najviše sam voljela palačinke namazane pekmezom od šipka. U to vrijeme nisam znala koliko je truda potrebno za izradu puno jednostavnijih pekmeza ili džemova; sa šipkom ima daleko više posla.

Moja baka po ocu rodila je desetero djece. Zamislite što znači nahraniti njih desetero; govorimo o vremenu puno prije pojave trgovačkih centara i mogućnosti kupovine, ali i o gladnim godinama Drugog svjetskog rata. Da bi im namazala pekmeza na kruh, valjalo joj je prvo napraviti pekmez od sveg mogućeg voća koje je mogla ubrati, a onda ispeći i kruh, bolje rečeno nekoliko njih. Išla je kopati u nadnicu, za nešto namirnica. Imala je dosta velik vrt i jednu kravicu, koju je čuvala bolje od same sebe jer je ona bila hraniteljica njene djece. Sve do smrti hranila je i kokice, jer su neumorno nosile jaja od kojih su rezanci bili žuti kao da su obojeni zlatom. Sjećam se drvene kace u kojoj je nekada kiselila kupus. Bila je ogromna. Što je drugo mogla zimi skuhati djeci osim kupusa, graha ili žganaca? Meso je bilo pravi luksuz i jelo se u iznimnim prilikama. Znala je razvući tijesto za štrudl preko ogromnog kuhinjskog stola a da nigdje nije bilo ni najmanje pukotine; njen štrudl sa trešnjama gledala sam gotovo sa strahopoštovanjem, toliko je majstorski bio složen.

Baka po majci jednako je tako vrijedno radila, iako je rodila skromnu brojku od troje djece. Njena je špajza bila uvijek puna ukiseljenog povrća, pekmeza, graha, krumpira i kiselog kupusa. Radila je najfiniji sir i vrhnje i domaći putar. Voljela sam biti kod nje, jer tamo nije vladala gužva od unučadi na čuvanju kao kod druge bake. Sve sam radila s njom – brala dugačke, meke žute mahune, mijesila tijesto za kruh u malenoj posudici koju bi mi dala, pomagala joj skidati vrhnje sa mlijeka. Ona je bila majstor za torte; za svaki moj rođendan donijela bi na avzacu tortu ukrašenu ružicama i čokoladom ispisan „Sretan rođendan“ ( na užas moje mame, kojoj su torte uglavnom loše ispadale ).

Što zapravo želim reći? Hoće li svo ovo zlo koje se dešava naprosto prisiliti ljude da se vrate majci Zemlji i obrađuju je kako bi sebi i svojoj obitelji priskrbili hranu? Hoće li se konačno početi koristiti bogatstvo ekološki čiste zemlje koje imamo u izobilju, a zahvaljujući maćehinskom odnosu prema selu i poljoprivredi naša sela uglavnom zjape prazna i majka Zemlja tuguje zarasla u drač i kupine?
Vrijeme će pokazati, bojim se vrlo brzo. Bojim se da će biti sretan onaj tko rano ujutro bude hodao rosom do svoga vrta da ubere mahune ili fine tikvice, onako kako sam ih ja kao dijete brala kod bake u vrtu.