Nema naslova

Teško je pronaći razlog za smijeh dok svjedočimo ispaljivanju balističkih projektila koji silovito razaraju kuće i stambene zgrade i ubijaju ljude.

Strašno je i pomisliti da oni koji su ostali u svojoj zemlji nemaju ni vode ni hrane. Koliko god mi je poznat strah i očaj kojeg ljudi proživljavaju, nikada tijekom rata nisam bila gladna niti žedna. Sirene i detonacije nekako i možeš podnijeti ako si u skloništu, ali glad i žeđ...pogotovo kada prestravljenom djetetu ne možeš pružiti ni komadić kruha da pojede.
Pa sjedeći u svome skromnom domu, već 15 mjeseci ukrašenom žutom naljepnicom i popucanim zidovima, ne mogu se otarasiti misli da uvijek postoji i gora situacija od one u kojoj se nalaziš. Hodam svakodnevno kroz ruševine, cijela kuća podrhtava kad prođe kamion pa se stresem jer mi treba par sekundi da shvatim da nije potres, ali sam u toplom i imam što jesti. Imam puno više no što u ovim trenucima imaju stanovnici Mariupolja i Kijeva.

A veliki Čovjek koji je prvo pomagao sirotinji na ulicama Buenos Airesa, pa otvorio vrata Vatikana rimskim beskućnicima. molio je i danas za mir, posvetivši ponovo Rusiju i Ukrajinu Bezgrešnu Srcu Marijinu. Ako i niste vjernici, morala bi vas dotaći njegova molitva jer je iskrena i dolazi iz srca. On ne može zaustaviti balističke projektile, ali čini sve što je u njegovoj moći da kao pastir ljudskih duša pokuša zaustaviti bezumlje koje vuče svijet u potpuni mrak.

Hoće li svijet iznaći načina da se vrati s ruba ponora? I ima li savjesti za povratak onaj tko već danima ubija djecu?
Bojim se da na ovakva pitanja nitko nema odgovora. Mrak koji ovija svijet nije samo noć koja će izblijediti sa novim svitanjem.
Bojim se za svu djecu svijeta.

( photo by CNN, satelitske snimke Mariupolja )