E moj prijatelju...

Kad mi petnaest mjeseci nakon potresa tvrdi da nas razumije neko koga vozač tu i tamo doveze u Petrinju, na neki sastanak, pa odsastanči i vrati se svojoj kući na kojoj se pukotine ne šire i ne čeka ni obnovu ni rušenje - e onda ja ostanem bez teksta.

Prijatelju moj, ne da nas ne razumiješ nego nisi ni blizu toga. Kako ti možeš razumjeti ljude koji mjesecima čekaju da se nešto, bilo što pomakne s mjesta? Da ih netko nazove i kaže - sutra dolazimo kod vas početi rješavati vaš problem. Da barem dođe vidjeti njihovu kuću koja čeka na rušenje. Da vidi koliko su se pukotine proširile na kućama sa žutim naljepnicama. Da vidi koliko je loše odrađen posao na nekim kućama sa zelenim naljepnicama.
Voljela bih te upoznati sa ocem moje dobre prijateljice koji ima osamdeset i kusur godina. Godinama je radio, dizao kredite i sve ulagao u zidove koji su sada u takvom stanju da ih se može jedino srušiti. Živi u dvorišnoj zgradi i ne da se nikud iz svog dvorišta; znaš zašto? Boji se da bi netko od nadležnih mogao doći pregledati njegovu kuću, a onda on ne bi bio tamo da im pokaže svoju krvavu muku, svoj život ulupan u zidove. Znaš što je još strašnije? Taj starac nikada neće dočekati obnovljene zidove. Narušenog je zdravlja, a i godine su ga pritisnule. On će se samo ugasiti, poput dogorjele svijeće, i neće možda dočekati ni rušenje.

Znaš li ti, prijatelju, koliko su se proširila oštećenja na zgradi gimnazije i osnovne škole koje se planiraju obnavljati? Znaš li da u ministarstvu kulture uopće nemaju predodžbu koliko će vremenski trajati obnova stare gradske jezgre? Znaš li da se mi svi već mjesecima pravimo da ne vidimo kako naši konstrukcijski elementi zvani popucani zabatni i nosivi zidovi sve više zijevaju? Da razgovaramo oko u oko vjerojatno bi mi rekao da znaš i da nas razumiješ, i nastavio sipati brojke koje nama ne znače baš ništa.

Naime, mi smo po drugi put u trideset godina preživjeli kataklizmu. Mi smo već trideset godina zaboravljeni i ostavljeni da propadamo. Mi hodamo kroz ruševine da bi stigli na posao ili otišli u dućan. Mi hodamo u cik - cak malo sigurnim koridorima, malo cestom. Mi svakodnevno gledamo kako kamioni uništavaju i ono malo cesta koje su donekle uporabljive. Mi strepimo za našu djecu i unuke koji su u vrtićima i školama kad drmne novi potres. Mi se grčevito borimo da ostanemo i opstanemo u svojem gradu, jer nemamo rezervni grad. A mi smo tebi samo brojevi. Nevažni brojevi koje će već netko, nekad, riješiti. Par godina prije ili kasnije; kao da je to bitno.

Pa kad sve to slušam, dođe mi slabo. Jer gledam svoje starije sugrađane koji silno tuguju. Gledam našu djecu koja odrastaju u ruševinama. Gledam kako se bespovratno mijenja sve što sam poznavala. Gledam svoj odraz u praznim izlozima Nazorove i još uvijek se nadam da je sve to samo ružan san.

A ti kažeš da nas razumiješ?
Prijatelju moj, ti nisi svjestan svoje nesvijesti. Jednako kao što nisi svjestan ni da mi nismo nevidljivi ljudi ili brojevi.
Treba hodati u nečijim cipelama da bi ga razumio, a ti si od naših cipela udaljen tisućama milja. Živiš u paralelnom svemiru koji nema niti jedne dodirne točke s našim razrušenim životima.