11

petak

ožujak

2022

Pješak kamikaza ( a ima i dodatak )

Idem ja kući s posla krepana naskroz. Vesela šta ide vikend pa se mogu zamotat u dekicu i bit u toplome.

Kadli kroz moj radijus kretanja gužva samo takva. Šibaju auti i kamioni kraj općine u oba smjera, a ja se vučem uz onu zaštitnu metalnu ogradu ko mačka i molim Svevišnjeg da me ne pobere kamion, da ne završim na kirurgiji umjesto pod dekicom. Dođem do pješačkog i čovjek mi stane da pređem cestu, al šta vrijedi šta je on stao kad iz drugog pravca nadire nadobudni bagerist koji smata bagerom ko da ga nikad vozio nije. Još meni ko mlatara rukom – ajmo brže to malo da se ne moram zaustavljat. Meni na tren došlo da legnem na zebri, srećom brzo me prošlo jer da sam legla ne bi sad ovo pisala. Ne da ne bi stigo stat nego bi me spljesko da bi samo flek osto na cesti. Jedva se nekako mimoiđemo jer nije on imo vremena čekat da ja pređem preko zebre; on je mene zaobišo i natjero dva auta da idu u rikverc, da se on može provest ko da ga svi vrazi gone.

Riješim slučaj prve zebre i dolazim do druge, a prema njoj vozi frajer naglocrveni kamion, praši se za njim da se ne vidi ni hodat ni vozit. Priča na mobilni uređaj, iz kabine ori neka cajka, a na šoferšajbi ima neku tablicu, šaljivu naravno, al nisam stigla pročitat šta od brzine šta od oblaka prašine. Mene uopće nije konstatiro, pa nije poludio usporavat kad se tako dobro raspeljo i došo do sto na sat u četri i pol sekunde ko da Ferari vozi. Zanimljivo je da mi nije palo na pamet tu leć na zebru, ne znam zašto. Možda zato šta bi morala slušat jauke cajke dok me manijak gazi kamionom.

Konačno se dočepam Brezja, kadli pred mojim dvorištem stoje neka dva geliptera i ko nešta razgovaraju, i jedan radi ono šta najviše mrzim. Vuče iz najdubljih dubina glave, ne iz sinusa, one odvratne hračke i pljuje da se sklizat možeš. Ja u šoku, pa moram prejašit preko tog sranja da uđem u rođeno dvorište. Ja s ključem u ruci, reko – ako bi se zaustavio s pljuvanjem samo dok otključam vrata, molim te. Nema problema, veli on. Prestalo dijete da mogu nezapljuvana uć u kuću. Pitam jel čuo on za koronu, on pita frenda nešta šta nisam čula jer mi je šumilo u ušima, biće mi je tlak bio nemjerljiv. Mene stavio na ignor, šta njega briga za moje dizertacije oko pljuvanja i korone.

I šta se ja onda imam iščuđavat ko pura dreku šta sam sama sebi danima čudna? Pa ja sam pješak kamikaza, plus bonus sklizavoća u vidu hračaka na nogostupu.
Da sam najnormalnija morala bi postat čudna.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.