432

Ne možete vi nas razumjeti, gospodo ministri, državni tajnici, konzervatori. Nemojte to niti pomišljati, a kamoli izgovarati.

Pred vašim se očima nije srušilo srce grada koji je posljednjih trideset godina sustavno zanemarivan. Vi niste slušali jauke zidova koji su pucali pod silinom udara iz utrobe zemlje. Vi niste slušali jauke krovova koji su bili počupani i porazbacani gradskim ulicama. Vi niste napustili svoje stanove da se više u njih ne vratite, iznoseći samo ono što ste imali na sebi, sretni što ste ostali živi. Vi niste umirivali svoju djecu koja su vrištala tražeći da im pomognete tijekom tih tridesetak sekundi koje su bile duge poput vječnosti.

Od vas se zapravo ne očekuje ni sućut, ni razumijevanje. Ionako nam to ne možete dati, niti će to izgraditi kuće i riješiti sav očaj koji živimo posljednjih 14 mjeseci. Od vas se očekuje da konačno počnete raditi ono za što ste plaćeni, da samo radite svoj posao i da rezultati vašeg rada konačno postanu vidljivi. Od vas se očekuje da prestanete davati obećanja koja nas nisu pomakla s mjesta, da prestanete davati objašnjenja i izgovore koji tako šuplje zvuče, da prestanete iznositi sve moguće razloge zašto se tako malo napravilo i kada se misli napraviti.

Znate li vi da naša djeca recimo pješice ne mogu doći iz Radićeve do balona za treninge postavljenog na rukometnom igralištu? Znate zašto? Jer pješaci Radićevom i dalje voze slalom od kuća uz koje su postavljeni takozvani sigurni koridori do kuća koje su ograđene samo trakicama. Ako dalje krenu Nazorovom uistinu riskiraju živote, jer tamo i dalje stoje građevine opasne po život ( zanemarimo činjenicu da je tamo uvečer potpuni mrak ). Ako krenu Gundulićevom, još su izloženiji jer automobili i dalje prolaze u oba smjera, a zaštitne ograde - postavljene da na nekog ne padne nešto sa krova zgrade općine ili katastra - suzile su mogućnost kretanja na minimum. Zar nije dovoljna trauma koju su preživjeli, tisuće potresa koje su herojski istrpjeli, hodanje kroz ruševine? Naša djeca ne mogu se provozati na biciklu ili rolama, jer je sve prepuno ruševina, raskopina, građevina sa kojih padaju crijepovi i cigle.

Prošla su 432 dana, gospodo. Vama taj broj vjerojatno ne znači baš ništa. Nama je to 432 dana straha, boli zbog svega zauvijek uništenog, nade i iščekivanja da će se ipak nešto pokrenuti. I na kraju, dajte da vas razočaram. Mi od našeg grada nećemo odustati, koliko god vam to zvučalo nevjerojatno. Ne zbog nas; zbog naše djece koja zaslužuju obnovljene kuće, sigurno kretanje i normalno odrastanje. Zbog našeg razrušenog grada koji je dva puta silovito razoren u samo trideset godina naših života. Zbog svih uspomena koje i dalje isijavaju iz svake srušene kuće, iz svakog razbijenog prozora koji škripi pod naletima sjeverca, iz svake ulice.
Ne može se odustati od nečega što je neodvojivo od naših života, gospodo.

( fotografije - Josip Škof, 29. prosinca 2020. )