Tako sam umorna...

Tako mi i treba kad pišem direktno pa nešto slučajno stisnem i odletim sa stranice van.

A možda mi to netko ili nešto pokušava reći - nemoj uopće pisati o tome koliko si tužna i umorna od svega ružnog što se dešava već duže vremena. Radije potraži smijeh koji je prije samo iskakao iz svakog zakutka sjećanja i svakodnevice. Dok ga ne pronađeš, preživljavaj od dana do dana. Onako kako se radi u teškim vremenima. Prije ili kasnije smijeh će se sam pojaviti, kad se najmanje budeš nadala.

Znači danas samo fotka stara tri godine koja je trebala pratiti tekst( jaka posvuduša, nema tu šta ) i vrlo malo teksta. Naprosto se ne mogu prisiliti pisati ispočetka, izgubila sam nit. Umor i tugu nisam.
Valjda će doći dan da i to izgubim, za sva vremena.

( gledam fotku i ne mogu se načuditi kako sam bila opuštena )