Return of ALTEREGO

nedjelja, 29.06.2014.

PRINCE u Beču - još uvijek itekeko aktualan i jači nego ikad prije

Da dugo me nije bilo, neke tužne stvari su se dogodile u međuvremenu, ali eto Return of Alterego opet jaše :)

PRINCE & 3RDEYEGIRL – Austrija, Bec, Stadthalle, 7.6.2014.

Trebalo mi je ravno 28 godina da uhvatim Princa uživo i konačno se to desilo u subotu u Beču. Od prvog neuspjelog pokušaja da ga vidim na Wembley Areni 1986. kada je harao svjetskim pozornicama i dijelio slavu s Michaelom Jacksonom i Bruce Springsteenom, svakim u svom razdoblju najveće slave, iako drugih glazbenih izričaja, to je bio triumvirat frajera koji su vladali. Kako i zašto Princa nisam odgledala tada niti kasnije nije bitno osim da sam prije dva tjedna kada je neočekivano na vrat na nos objavio koncert u Beču, odjurila gore glavom bez obzira pa što bilo. Foto akreditacije nisu dali NIKOME, pa tako i nema fotogalerije da je razgledate. Ne samo što nije dozvolio službeno fotografiranje nego nije dozvolio NIKAKVO fotografiranje, redari su se zalijetali u publiku i na smartphone, što da vam kažem…
Očito mu je sama činjenica da mu je bio 56. rođendan bila prebolna, pa je tamo negdje u pola koncerta kada mu je Stadthalle spontano otpjevala “Happy Brithday” umjesto da bude ganut ili barem da mu bude drago i da se onak emotivno zahvali – Prince je u svom stilu hirovito rekao nešto “OK hvala, ali ja bih radije bio mlađi, a ne godinu dana stariji.”

Sve ostalo (osim nefotografiranja) je bio – savršenstvo. Nema mnogo izvođača preko 55. koji skaču, sviraju i pjevaju i zabavljaju kao što to radi Prince. Možda ima 56. ali je barem pokretljiviji duplo od mnogih mlađih kolega.
Sasvim sigurno da stari zavodnik dobiva malo juicea i od pratećeg mu benda kojeg je složio od tri službena komada, i dva neslužbena, a zovu se 3RDEYEGIRL. Možemo mi lamentirati o Princeovim slabostima prema lijepim ženama u bendu, ali ruku na srce, sve koje su ikad svirale sa Princem su bile vrhunske sviračice (pjevačice možda i ne) i to ne neka tamo “žlj” liga, već među najvišima. Prince je fakin glazbeni perfekcionist, svira more instrumenata i to ne napola, već neke briljantno i na lijepe oči nikad nije vodao sa sobom nekoga tko nije svirački sjajan, što se za poneke druge velike izvođače i ne može reći. Jer 3RDEYEGIRL u ovom slučaju nisu samo sviračice (i pjevačice) to su izvođačice sa energijom, srcem i saftom, u totalnoj harmoniji s osebujnim i teškim Princem – a to radi razliku.


Koncert je trajao debelo preko dva i pol sata uz 4 bisa i dosta remikseva ili umiksavanja snippeta poznatih pjesama u vlastite pa je dolje napisana setlista malo i manjkava.
Ovo mi je bio prvi put (iako to redovito radi i Springsteen pa i U2 ali u par pjesamaa, a ne cijelo vrijeme) da nazočim jednom takvom “remiksiranom” koncertu da nijedna skoro pjesma ne izgleda u cjelosti kakva treba biti – i makar mi je bilo jako neobično bilo je sjajno. Neke izvedbe su bile tako drugačije da mi je trebalo vremena da raspoznam pjesme. Onima koji su slijepo zalijepljeni za neke poznate izvedbe sigurno ne bi posve sjelo tako nešto, ali takvi ionako ne slušaju a kamoli gledaju Princea.
Mijena je kod Princea sve.

U svakom slučaju vrlo efektan show je počeo primjereno s “Lets’s Go Crazy” u kojoj su 3RDEYEGIRL odmah pokazale od kakvog su tijesta, a Prince da nije posustao ni časka od 80-tih ili 90-tih iako je komercijalizacija njegovih albuma posustala već odavno.
U tome i leži tajna zašto su me mnogi s jednom podignutom obrvom čudno gledali kada sam rekla da idem/bila sam na njegovom koncertu: “Al’ je on još aktivan?” Je itekako, i radi kvalitetnu glazbu ali ne radi hit singlove i ne šljivi Internet pol posto kao niti web stranice (nema ih) i slično i logično je da u ovo moderno tehnološko doba bez toga si kao mrtav.
Ako mu se išta ne može odreći a to je integritet i dosljednost kao karakterno tako i glazbeno. A to je za RESPECT.

Primarno kralj R&B i funka kojeg je kopirao i naš pokojni Dino Dvornik, sjajno pliva i u synthpopu, r’n’r, a naročito u hard ili heavy rock zvuku. Što i ne znate dok ne prisustvujete na jednom njegovom koncertu pa vam onako podmuklo ubaci petardu i odradi dvije tri (“Guitar”, “Plenum Electrum” (što je naziv njegovog novog albuma koji uskoro izlazi!) i “Empty Room”) stvari u takvom hard rocku i s takvim solažama da se mogu smrznuti i daleko poznatiji hard rock gitaristi.

Uostalom, Prince je uvijek na listama prve lige gitarista, a ovisno o žanru liste je niže ili više rangiran, ali to je samo zato jer je primarno poznatiji kao funk i R&B. Ako mene pitate on je toliko blizu Jimi Hendrixu samo što je potonji poznatiji po svom sviranju gitare. Većina znalaca rocka će vam bez mnogo razmišljanja reći da je “Purple Rain” vjerojatno najbolja rock laganica ikad napisana, a njegov solo pjesme se ubraja u najjače ikad odsvirane (ne najbrže, ne najpreciznije, ne ono naj naj nešto gitaristički, već najdojmljivije odsvirano, a znalački).

I to je ono što uzdiže Princea i njegov koncert: on je kompletan izvođač, on neće forsirati nijedan dio na račun drugih, sve je savršeno izbalansirano.
Osim možda onog što govori. Malo iritantno (ne stoga jer nisam Bečanka) jer ponovio jedno sto puta “Viennaaaaaaaaa” u kojekakvim kombinacijma, pa mi se čini da mu od svega najviše zapinje šira komunikacija s publikom.
Ipak sve to pričamo u takvim smiješnim dozama, kojih drugi izvođači imaju na tone (lošeg).

Iako me se najviše dojmio prije spomenut trio hard rock prašenja, naročito se gitaristica 3RDEYEGIRLa istakla fenomenalnim sviranjem na “The Beautiful Ones”, ali ni basistica bogme nije zaostajala naročito na “Hot Thing”. I naravno tu je bio emotivni element na “Purple Rain”, a preizvrstan je bio cover prastare, opake rock laganice “Crimson and Clover” sa spontanim zbornim pjevanjem dvorane “Over and Over” u hipnotičkom ritmu nekog napjeva, badass izvedba nema sumnje iako posve drugačija od recimo meni najbolje verzije Joan Jett & The Blackhearts.

Četiri bisa na kraju govore više nego dovoljno, zar ne?

Oznake: Prince, koncert, live, nastup, rock, funk, R&B, Beč, Austrija, 3EYEDGIRL

ponedjeljak, 23.09.2013.

Goribor među najjačim imenima regioonalne glazbene scene

GORIBOR – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 20.9.2013.
Srpski alternativni rock bend Goribor koji je u svojoj podugoj glazbenoj karijeri s tek dva snimljena studijska albuma, pomiješao zavidan broj žanrova od experimentalnog rocka, bluesa, stoner rocka, trip hopa, funka, pa čak i jazza. Ako vam to sve zvučio suludo, oni koji su preslušali Goriborovu glazbu, naročito njihov aktualni album “Evo je banje” koji je objavljen već prije dobrih godinu i pol dana, reći će vam da je taj “mišung” sjajan. Ubacite u glazbenu podlogu i sjajne sihove frontmana Aleksandra Stojkovića “ST-a” koji plastično ocrtavaju postkomunističku realnost i stanje uma u bivšoj Jugi, te na kraju i izvedbe uživo svega toga, to je možda i najvažnija karika u percipiranju Goribora – dobijemo jedan od najvažnijih bendova postjugo regije. Na posve drugi način ali jednako snažno Goribor me podsjeća na, po meni najveći bend bivše države: Ekatarinu Veliku.
To je bend više za “izgubljene genracije” dakle stariju ekipu koja i dalje više cijeni stare načine nezdravog uživanja (od “napušenosti”, cigareta do žestice) nego nove trendovske, no zdrave načine života. No sinoć je koncert u Vintage Industrial Baru, novijem propulzivnom i zagrebačkom klubu, pokazao i suprotnu stranu tog mišljenja: lijepi broj vrlo mladih, klinaca, studenata popunilo je prve redove ispred bine ili se motalo po pokrajnjim prostorijama.
Ili su zalutali misleći da će doćivjeti nešto trendovski ili su “ukopčali” u čemu je stvar te da se Goribor neminovno pokazuje kao jedan od najbitnijih bendova na ovim prostorima.

Nakon više od godine dana live nastupa u Zagrebu, Goribor je nastavio promovirati aktualni album “Evo je banja”, te kada se objavilo da će nastupiti 19.9. u Vintageu, koji je svakako jedno od par “pravih” rock lokacija u Zagrebu, ali istovremeno nesretne konstrukcije odnosno rasporeda prostora u kojima se dešava “usko grlo”, nesnosna guvža i manjak zraka kada se rasprodaju karte – i to se upravo dogodilo. Koncert je ubrzo rasprodan a onih šesto vlasnika karata za koncert nije niti slučajno bila brojka koja je mogla zadovoljiti apetit Zagreba za Goriborovim nastupom, te je tako dodan još jedan koncert, onaj sinoć. Nisam sigurna je li i taj bio rasprodan ali Vintage je bio opet pun. A bend je odlučio da je ovo TO i najavio snimanje obiju koncerata i nadajmo se, live izdanja DVD/CD-u.

Ništa vas zaista ne može pripremiti na live nastup Goribora. Ako je ikoji bend boemskog live nastupa koji sam do sada gledala, Goribor su najbližiti tome. Glavnina glazbene podloge pušta se sa matrice, točnije pušta je Stojković – što djeluje posve u neskladu s njegovim zanosom u pjevanju/recitiranju stihova, te izgledom jako napušenog “middle aged mana”, koji s druge strane ima snažnu karizmu a la Goran Bare, a da ne čini ništa na pozornici od Baretovih standarnih “movementa” osim što se grćevito drži mikrofona (a i to bočno na stageu) tu i tamo baci pogled ili koju riječ prema publici.
Njegov odnos sa stalkom mikrofona uz obavezno držanje poluizgorjele cigarete postat će mit, čini mi se. Toliko je interpretacija dojmljiva.
Bubanj je zapravo jedino što na pozornici Goribor još nekako drži u rock smjeru, dok Miroslav Užarević na basu i gitari te Željko Ljubić “Piti” doktor gitare “plove” svim mogućim drugim žanrovima, najsnažnije kako trip hopovski prelaze u blues ili jazz stvarajući hipnotičku nadrealnu glazbenu sliku. Ljubić svira tu gitaru kao da sastavni dio, jedan od udova tijela.

Ali najbolji, ali i najšokantniji dijelovi koncerta za dio publike su oni “kockasto”, sumanuto izvedeni: Ljubić krene sa solom taman onda kada Stojković da znak da pjesmu treba završiti. Takva spontanost, bez obzira što mnogima pokvari izvedbu neke pjesme jest ono što neki bend čini da ima onaj “X faktor”.

Oznake: Goribor, koncert, live, Zagreb, alternativa, blues-rock, trip-hop, vintage industrial bar

petak, 13.09.2013.

Gibboni - 20 godina hrvatskog Springsteena

GIBONNI - Tvornica Kulture, zagreb - 12.9.2013.

Netko će reći čemu to „fanovsko“ praćenje nečijih koncerata na jednoj te istoj turneji i – imao bi pravo. Uglavnom. No, postoje oni raritetni umjetnici za koje to jednostavno ne vrijedi. Baš obratno, to vam dođe kao životno potrebit lijek lijeka koji se daje u više doza.

Bez prevelikog pretjerivanja, Gibonni je jedan od tih rariteta u nas. Nije sad ni bitno je mu ovaj ili onaj album mrak ili nije, loš i prosjek ionako nisu nikad, a u gornjoj kategoriji je u pitanju samo nijansiranje veće ili manje i eventualno „sviđa mi se jako ili ne baš toliko“. Ako ćemo o njegovom novom albumu „20th Century Man“ iako je nama „tu kod nas“ to sve već viđeno pa nema neke ekstaze, bitnije je pitanje kome je vani taj album namijenjen i je li on prenio stranoj publici ono što Gibu čini Gibom. Po meni nije baš pretjerano, ali to opet ima veze samo s time koliko će fanova vani dobiti ili ne, para zaraditi ili ne, kvaliteta opet nije upitna. Ono što je mene sinoć jedino učinilo nesretnom kada sam se vratila s još jednog maratonskog Gibinog koncerta jest saznanje da je taj album mogao biti dramatično bolji da se je možda manje razmišljalo (i možda kalkuliralo), a više prenijelo ono što Gibo radi uživo. Angloameri kažu za neki koncert koji te raspameti do daske da je bio „killer“ (ubojica). Ne sjećam se da sam ijedan Gibin koncert odgledala (a bilo ih je tijekom godina) a da nije bio killer. Eh, da je taj feeling prenijet na jako dobar „20th Century Man“ danas bi Gibin album gledali na top listama iTunesa i sličnih uz odabrano društvo svjetske elite…

Ki bi da bi, nama „odmjerenim kvazi fanovima“ bilo je napeto čuti na što te njegove nove engleske pjesme liče uživo. A kad ono pomalo razočaravajuće, Gibo je s novog albuma izveo ravno tri pjesme. Razočaravajuće zato što su zvučale jebeno dobro i bilo ih je premalo.

Koncert je radi loše prognoze na kišu (koja na kraju nije padala) prebačen s otvorenog – intimne atmosfere zagrebačkog Griča u sličnu, također intimniju atmosferu Tvornice Kulture koju je dupkom napunilo 1200 gladnih nove doze srca, duše i nade. I optimizma. U ova vremena kredita u švicarskim francima koje je čak i Gibo spomenuo da ti grane sunce kad otplatiš zadnju ratu i skineš ga s kičme, Gibini koncerti i ritualni momenti tijekom koncerta su maltene ko' kruh i voda.

Dok smo čekali da se Gibo sa svojom žestokom instrumetalno-pjevačkom svitom konačno pojavi na pozornici Tvornice (kasnio je 20tak minuta a la celebrity stil), prežvakavali smo neke prošle događaje i situacije one vezane uz Gibu i one koje uopće nisu. I vrtiš si film i čini ti se kao jučer, mularija koja sluša svoje vršnjake iz Osmog putnika, pa njihovog odbjeglog pjevača koji piše croonerske (zabavne) pjesme našim tada (pa i sada) velikim Jugo zvijezdama, sve do „Zlatnih godina“. A to je tek bio početak, onaj pravi. Ova je Gibina turneja proslava njegovog 20.-godišnjeg rada bolje reći, nezaobilazne ikone naše glazbene scene. 20 godina? WTF? Kako je pobogu prošlo već 20 godina? Pa u samo par godina više radila sam kojekave zvizdarije u srednjoj i sjećam ih se kao jučer.

No lako za prisjećanja, sve nas po glavi lupa visoki JMBG ali najbolje je kad to ne samo da ne osjećaš nego još uz to imaš dojam da smo tek započeli.
Sve se to na ovaj i onaj način sinoć provlačilo kroz koloplet prekrasnih, evergreenskih Gibinih pjesama, srčanog zbornog pjevanja, mnogih suznih očiju i prsiju punih onog feelinga kojeg se ne srame ni najjači macho-mani. Od početne „killerske“ „Činim pravu stvar“ (s kojom je i zaključio koncert) preko „Zamoli me“, „Ako me nosiš na duši“, legendarne „Tempere“ i tako sve do završetka „regularnijeg“ dijela koncerta, već spomenutih „Zlatnih godina“ uz Gibino tipično „došaptavanje“ publici svojih misli, ponekad zbrkanih ali iskrenih, zabavnih pričica i zahvala publici – onoj koja ga nosi od samih početaka i onoj koja je stasala kasnije ili ga prepoznala kasnije.

Intimna atmosfera koncerta Gibu je nagnala da spomene kako „su svi novinari otišli na Manu Chao, pa možemo pričati otvoreno bez ustručavanja da to neće drugi dan osvanuti u medijma“ bila je dobra varka. Ili nas nije vidio ili nije smatrao da smo „oni opasni“, ali je trenutak bio iznimno zabavan.

Prigodno proslavi obljetnice, dobili smo poklon i mi – Gibo publici nije dao tortu nego raritet, što je na kraju ispalo slađe nego bilo koja torta – pjesmu koju godinama nije uživo izveo „Nepobjediva“. Nije ju trebao tako dugo držati u zapećku, ali ju je „izvadio“ u najbolji mogući trenutak u vremenu.
Da li radi same činjenice da smo dobili nešto što nismo očekivali a radi čega smo bili sretni, ili radi stvarnog značenja te prekrasne pjesme, ili nečeg trećeg, sinoć smo iz Tvornice izašli (ponovo) nepobjedivog duha.

Sve u životu je „roller coaster“, kotač pa tako i ova priča: jednako takvog raspoloženja odlazi se sa koncerta, recimo Brucea Springsteena. I kad dobiješ jednu takvu dozu, ideš po još jednu. I još jednu. Nisam slučajno spomenula Springsteena. Uz dužne glazbene, socijalne i karakterne razlike među njima, ostaje činjenica da usprkos umjetničkim mušicama koje ima svatko od njih pa tako i Gibo, Gibonni jest nama ono što je Springsteen Americi. Raritet.

Oznake: Gibonni, koncert, live, Tvornica Kulture, turneja 2013

nedjelja, 11.08.2013.

Leonard Cohen - poezija pod zvijezdama

LEONARD COHEN – Pula, Arena, 2.8.2013

Prije točno tri godine Hrvatska je imala čast da u njoj gostuje jedan od najvećih živućih kantautora u moderno glazbenoj povijesti, Leonard Cohen. Koncert u Areni Zagreb prepričava se i dan danas. U međuvremenu je izdao novi, odlični album “Old Ideas” i odlučio opet na turneju. I pomalo neočekivano, evo Cohena opet u Hrvatskoj!
Ovog puta kulisa je bila pulska Arena, koja navečer uz svjetla reflektora s pozornice i onih prirodnih sa neba teško da neće očarati i natvrdokornije i kada je u pitanju običniji glazbeni doživljaj, a kamoli ne koncert Leonarda Cohena.

Leonard je lakim korakom skoro doskakutao na pozornicu i uz taktove uvodne “Dance Me to the End of Love” brzo dao do znanja da se neće štedjeti. Njegovo već legendarno klečanje pred vrsnim muzičarima svog pratećeg benda dok netko od njih svira solo dionicu ili izvodi neku bravuru na svom instrumentu vidjeli smo nakon te prve pjesme još nekoliko puta i za nekoga tko je u tako poznoj dobi, zaista je izuzetno aktivan i pokretan..

Cohenov i dalje besprijekorni baršunasti glas dobio je punu snagu već na “Bird on the Wire” i nakon toga smo slušali suho zlato od vokala. No ne samo njegovog. Kao izvrsna protuteža starom mačku bile su njegove tri prateće pjevačice sve odreda vrhunskog kalibra i anđeoskih glasova, sestre Webb i Cohenova dugogodišnja suradnica Sharon Robinson koja je samostalno izvela “Alexandra Leaving”s takvim feelingom da je dobila zaslužene ovacije publike i prije kraja pjesme. I Charley i Hattie Webb su briljirale, uz uvodno Cohenovo recitiranje početka “If It Be Your Will” sestre su se u nastavku pratile same s gitarom i harfom i dovršile pjesmu baš fenomenalno.

Koncert je bio podijeljen u dva seta, s malom pauzom od oko 15-tak minuta. Cohen je osim toga i poseban zabavljač. Na svoj se račun diskretno našalio na “Tower of Song” na kojoj se sam pratio uz klavijature sviravši solo na “dva prsta”, dobio gromoglasan aplauz a zatim upitao publiku: “Rugate li se vi to mom sviračkom umijeću?”

Cohen je setlisti dodao i nekoliko pjesma sa novog “Old Ideas” pa samo tako ostali bez recimo “In My Secret Life”, no nitko se nije žalio. Tamo negdje na “I’m your Man” digla se publika i sa stolica ispod pozornice i tako ostala do kraja koncerta koji je još potrajao lijepo vrijeme. Čuvenu “Hallejujah” koju smo čuli u toliko različitih verzija i koja nekima već ide van na uši, Cohen je uspio izvesti malo drugačije, svježe. “First We Take Manhattan (than we take Berlin)” dobila je onaj žestoki ritam i izvedbu kakvu pamtimo od Joe Cockera.

Drugi bis je završio s “Closing Time”. No to je bio samo dobar štos, jer smo dobili i treći bis koji je odmah počeo zabavno, s “I Tried to Leave You”. I za kraj, toliko popularni coveri - revijalna plesna good oldie “Save the Last Dance for Me” rasplesala je i one koji su do tada smo guštali ili bili u zen stanju.

Okruglih 3 sata čistog koncerta – to se danas pripisuje rijetkim velikanima. Neka, jer publika uživa ko’ prase :-)

Oznake: Leonard Cohen, koncert, live, show, Arena, pula, folk-pop, Pop, kantautor, Old Ideas

utorak, 16.07.2013.

THE NATIONAL i Zagreb se i dalje jako vole

Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National – onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

TheNational 02Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata. jer se nikome nije dalo doma...

Oznake: The National, koncert, Zagreb, Šalata, open air, live, 2.7.2013

petak, 05.07.2013.

BON JOVI - doza br. 2 OPAKA!

BON JOVI – Italija, Milano, San Siro, 29.6.2013

Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sittajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“ ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s popularnog YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš JBJ i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.

Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert ukljućujući JBJ-a – ne znamo, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan killer spoj koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.

Naznake su bile vrlo dobre: JBJ se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i ko-autor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjaući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. „Huk San Sira“ je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – JBJ nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, JBJ-ov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – čovjeku nije za odreći izuzetan trud i rad – u samo mjesec dana pokazao je još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) taman toliko dobro a najčešće i odlično da nismo osjećali vakum zvan „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo a ono vokalima, dušom i tijelom.

Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u 30.-godišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I nama u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora a kamoli ne bendu i naročito JBJ-u koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“.
Nastavak je bio podignut za x stepenica u svakom pogledu, apsolutno su svi potegli u višu brzinu kao da su se natjecali tko će više dati te subotnje večeri. Što može biti bolje od toga za publiku, koja je uživala ko’ bubreg u loju?
Dobili smo jedan kilometarski bis koji je manje više bio očekivan, a onda i drugi koje je bio malo manje očekivan i treći koji nikako nije bio očekivan (fan request). Identično kao i na Springsteenu n JBJ-u niti bendu se nije dalo s pozornice pa su tako završili koncert na vremenu od 3 sata i cca. 3 minute. Vjerojatno im je ponestalo snage i preplavljeni emocijama nisu mogli više, pitanje je da li bi JBJ još smogao otpjevati koju a da bi zvučalo suvislo. Pametnome dosta, pa je tako zaključio da mu je bolje da ne kvari dojam ni sebi niti publici.

Dva detalja su bila naročito zanimljiva, na prvi put izvedenoj „Undivided“ na ovoj turneji po kojoj naš hrvatski fan club nosi ime (vratit ću se na to kasnije) spomenuo je prvi i jedini put Samboru, “tu smo pjesmu Richie i ja zajedno napisali…“ kao da im je to jedina koju su napisali zajedno. Drugi detalj je vezan za, a kog bi nego, Hrvate. Oboružani hrvatskim zastavama i transparentom „Croatia will „Never say Goodbye“ isposlovali su da je JBJ na drugom bisu otpjevao prvu strofu i refren „Never say Goodbye“ ali nije spomenuo Hrvatsku (ipak on nije Springsteen) možda i radi obzirnosti prema Talijanima koji su se zaista potrgali od truda te večeri. Ipak, hrvatska se “delegacija“ sretna i zadovoljna vratila kući.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Bon Jovi, koncert, Milano, San Siro, live, Richie Sambora, italija, pop-rock

četvrtak, 04.07.2013.

THE NATIONAL - voli Zagreb i Zagreb voli njih i tako se svi vole

THE NATIONAL (+ Local Natives) – Zagreb, Šalata, 2.7.2013

Kad netko u Hrvatsku dolazi drugi – treći put to znači da mu se ovdje svidjelo. Kad netko dolazi četvrti ili peti put, kao sinoć The National
– onda mora da mu je prokleto dobro nastupati kod nas. Javna je tajna da se američki alternativni r’n'r band i Hrvatska (Zagreb točnije) jako vole i to je tako jasno vidljivo na svakom The National koncertu.
Sjajan ugođaj zagrebačke Šalate, iako malo neočekivano ne popunjene do posljednjeg mjesta, pod vedrim nebom fenomenalno ugodne večeri jasno je govorio što nas (opet) čeka.
Simpatična predgrupa Local Natives svojim je alternativnim grooveom sasvim lijepo zapunila teško čekanje glavnih zvijezda, iako da su nas oborili s nogu – nisu. Malo premonotone vokalne dionice, no imaju potencijala, pa im želimo da nakon dva izdana albuma na trećem ipak malo promijene stvari utoliko da budu ipak u konačnici glazbeno zanimljiviji.

No realno, rijetko koga je baš bilo briga sinoć za Local Natives, budimo iskreni. The National se jedva čekao i kada su se svjetla ugasila u toplo ljetno predvečerje i kada je The National stupio na pozornicu nastala je zaglušna galama. Počeli su netipično, s odličnom novom pjesmom s aktualnog albuma „Trouble Will Find me“ – „I Should Live In Salt”, nastavili s “Don’t Swallow the Cap“ a publika u parteru je već pjevala sve dok se već kao treća na setlisti nije našla „Bloodbuzz Ohio“ koja pritegnula i tribine na zborno pjevanje.

Bend je inače poznat kao poprilično statičan na pozornici uključujući pjevača Matta Berningera, koji se u pravilu primi za stalak mikrofona kao da mu je to zadnje u životu i tako provede većinu koncerta, no to samo radi očigledne zanesenosti u (fenomenalnom) izvođenju pjesama. Vokalno rastura po punoj crti naročito kad pjesmama doda onu žešću notu, kada zapara urlikom na nekom dijelu i urlajući otpjeva neki dio, ili kada posve smireno i skoro nježno otpjeva neku laganiju dionicu.

No i „statičan“ Matt u Zagrebu nije statičan: sinoć smo imali dojam kao da je imao petardu u stražnjici koliko je mrdao simo-tamo, doslovce je na svakoj drugoj pjesmi (OK, možda trećoj) bio u publici, stalno je silazio s pozornice, a publika je svaki njegov silazak burno pozdravljala toliko da nam se u jednom trenutku činilo da smo na nekom recimo Justin Bieber koncertu. Matt je očigledno svako malo u publici vidio nešto što ga je privlačilo, pa je tako u jednom trenutku ugledao nekoliko djevojaka s rozim zečjim ušima na glavi, sišao s pozornice uzeo jedne i nabio si te zečje uši na glavu i vratio se na pozornicu. Prešašav moment.

Bend je pratio Matta savršeno. Bubanj i bas su rasturali, puhači su dali takvu punoću pjesmama i zvuku da je i zvuk na Šalati bio nizašto (a nije bio naravno odličan, Šalata je akustično sjajna) bilo bi opet odlično.
Koncert je završio u regularnom dijelu nakon kratkih sat i pol s kultnom, predobrom „Fake Empire“ na kojoj se Šalata maltene tresla. Na bisu su izveli još pet pjesama i završili s extra produženom akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“, na kojoj se cijeli bend skupio u grupu na pozornici a Matt ne bi bio sretan da opet nije sišao u publiku, ali ovaj put malo konkretnije: prvo se zaletio lijevo skroz oko ograde partera takvom brzinom da nismo stigli niti isukati i namjesiti fotoaprate na vrijeme – i već je bio na ogradi puštajući publiku da radi s njim doslovce što hoće, a mi smo se samo divili kako tako visok čovjek poput Matta ne klepne s te ograde i kako dobro balansira jer ga nitko nije držao ako ne računamo da je on navlačio kabl od mikrofona skoro do polovice Šalate.
Publika je tako burno regairala (a tko ne bi) da je to bio pravi urnebes. Nakon što se vratio nazad do pozornice, isto je napravio i s desnom stranom. Zaključili su nakon dva sata svirke na žalost skoro tempirano prije 23 sata radi znamo već, glupe gradske zabrane.

Da je ovaj koncert bio u nekoj dvorani, ovaj koncert bi trajao garant još barem pola sata, jer je bilo očito da se niti bendu niti Mattu a najmanje publici ne ide kući. Koncert The Nationala je prošao, a mi svi već jedva čekamo kada će opet (Žedno Uho?) objaviti novo gostovanje…

Oznake: The National, koncert, live, Šalata, Zagreb

ponedjeljak, 01.07.2013.

SIR PAUL MCCARTNEY - whoaaaaaaa, ste kada gledali legendu na djelu???

PAUL McCARTNEY – Austrija, Beč, Ernst Happel stadion, 27.06.2013.

On je samo jedan dio rock’n'roll ikona The Beatles ali svakako nacentralnija figura a sasvim sigurno „the next best thing“ za sve nas koji smo godinama daleko od mogućnosti naših baka i djedova koji su The Beatlese mogli negdje uloviti i uživo. Iako sam osobno veći poklonik onog drugog dijela stvarateljskog dueta Lennon-McCartney, ne pogledati barem jednom u životu Sira Paula McCartneya bila bi ogromna grehota. Ili kako bih ja rekla, svaki ljubitelj glazbe koji nešto drži do sebe jednostavno mora sve te legende jednom pogledati i uživo. To vam dođe kao obavezna lektira, s tom razlikom da se ta lektira „čita“ s posebnim guštom.

Takav ogroman gušt bio i svima nama, brojkom 40- tak tisuća ljudi koji su sinoć ugodno popunili lijepi Ernst Happel stadion. Iako, i dalje mi nije jasno kako Sir Paul nije na stadion dovabio znatno veći broj publike s obzirom da iako mu ova „Out there!“ turneja već traje i još će potrajati ipak sve skupa brojkom nema toliko koncerata. Na kraju se ispostavilo da iako je u par navrata rečeno, ovo nije njegova posljednja turneja. Dakle za sve koji nisu otišli na Maccin koncert neka im bude jako žao, ali neka ne propuste sljedeću priiku ako je bude.

Macca je koncert počeo rano prije pola devet i bez pregrupe što je bila prva najava da ga i nakon svih ovih godina i dalje jako veseli nastupati na koncertima, a kada uzmete u obzrir da čovjek ima već 71 godinu, to je zaista za divljenje.

Prva trećina koncerta je prošla u većem omjeru njegovih i Wings pjesama, nego The Beatles koje je ostavio za „Big Bang“ drugu polovicu koncerta. Vjerojatno ciljajući na pravocrtnu liniju uzlazka dinamike koncerta, prva je polovica bila mirnija, suptilnija i onima koji nisu specijalno oduševljeni njegovim solo pothvatima, kao ja, pomalo praznjikav dio koncerta, iako se velika većina publike itekako dobro zabavljala i uživala.

Lako i ležerno izmjenjivanje gitara, šprehanje na solidnom englesko-njemačkom uz pričanje pošalica – Macca je itekako fun izvođač. Starog kova doduše i sasvim sigurno netko tko nikad nije bio i nije trebao biti onaj punokrvni frontman kakav je kasnije postao Mick Jagger, Freddie Mercury, danas Spingsteen da nabrojim samo neke – na kraju krajeva i nije trebao ništa činiti: godinama je bio sve jako jednostavno, čim bi The Beatles kročili nogom na stage krenulo je vrištanje publike (znamo kojeg dijela) i zadnje što je njima, dakle Macci ili Lennonu trebalo je izgraditi se kao frontman. Zaista, čemu. No to i jest dio koji sam recimo ja primjetila sinoć – Macca je legenda i time je sve rečeno, da i najgluplje komunicira s publikom opet bi bilo u nekoj drugoj dimenziji.

Bend koji prati Sir Paula je skup genijalnih muzičara koji su ipak „bend“ ne plaćenici. Kako je velika razlika kad se legendarne pjesme bilo Mccarneyeve ili one The Beatlesa odviraju žarom i snagom kojeg daje pravi punokrvni i srčani bend a ne ono što daju „svirači“. Svaka čast.

Prvi vrhunac koncerta bila je fenomanalna poluakustična „My Valentine“ koju je odsvirao za klavirom i koju je posvetio svojoj novoj supuzi Nancy. Ubrzo nakon nje dobili smo predivnu „The long and winding road“ u koju sam se zaljubila kada ju je prepjevao Peter Frampton, pa još jedan killer s „Eleanor Rigby“. Nekako od trenutka kada smo odcupkali „Ob-La –D, Ob-La-Da“ koja je i dan danas genijalna lakocupkajuća pjesma koja ti razdraga srce, prvi „spektakularni“ dio bio je na samom kraju regularnog dijela koncerta na jednoj od svojih najboljih pjesama napisanoj za film o Jamesu Bondu, a po mome i možda ponajboljoj Bondovoj stvari ikada „Live and Let Die“ sijevali su „munje i gromovi“ – efektan vatromet naglasio je krešendo refrena. Uz epsku „Hey Jude“ Macca se oprostio kao od publike, a stadion jei dalje brujao „Na na na na …“ pozivajući na neminovni bis.

Dobili smo dva dugačka. „Yesterday“ nam po miljunti put tako lako slomi, a „Helter Skelter“ ti da do znanja tko je tu smislio rock’n'roll „in the first place“.I onda kao da njemu i nama nije bilo dosta „infarktnih“ stanja, odvalio je fenomenalni „triptih“ Golden Slumbers- Carry That Wight – The End. Wow!

Rezime: 38 pjesama, i više od 2 sata i 45 minuta. Sve pjesme su bile izvedene u originalnim tonalitetima i niti jednom se nije “prošvercao” s glasom da bi mu bilo lakše Trebam li zaista još IŠTA dodati?

Oznake: The Beatles, Ernst Happel stadion, Beč, Austrija, koncert, live, paul mccartney

ponedjeljak, 24.06.2013.

SLAYER - po treći put razvalio Zagreb

SLAYER - Zagreb, Tvornica kulture - 23.6.

Ja nisam neki posebni poznavaoc Slayera niti hard core metalaca, ali i ptice na grani znaju tko je Slayer. Legendarni bend je već reći put u vrlo kratko vrijeme gostovao u Hrvatskoj što je svakako za ponositi se no to je i možda razlog zašto Tvornica nije bila rasprodana. Osim poslovičnog razloga krize u našim džepovima, prebrojna učestalost u kratko vrijeme sigurno je isto donijela svoj obol.

Budući da nemam ništa suvislo za pričati o koncertu jer se smatram neznalicom, a ovo je preveliki bend da lupam gluposti, bit ću kratka: bend je bio fenomenalan - glasan i nabrijan. Makar, mislim da je publika bila još i više jerbo su mi od prve stvari skakali po glavi u foto pitu. Šala mala.

KeryKing je bio kao i obično opako atraktivan (osim što je opako svirao) a frontman Tom Araya je bio (opet) penzionerski statičan, ali što fali kad i dalje praši vokalno kao nekad...

Oznake: metal, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, slayer

četvrtak, 20.06.2013.

KISS - vrhunski rock cirkus na djelu

KISS – Italija, Udine, Codroipo Villa Manin, 17.6.2013

Legendarni ušminkani glam rock bend Kiss opet je na turneji u Europi kojom promovira jako dobar aktualan Monster album. Čudovišta nisu nimalo izgubila na vizualnom efektu još od davne 1973. kada su krenuli svoj pohod na svijet.

Koliko god da nekome taj njihov šminkeraj i posebna odjeća djeluju kao putujući cirkus, nepobitno je da je Kiss ostavio traga u modernoj rock glazbi ne samo po imageu.

Poznat po sjajnim koncertnim spektaklima, Kiss niti u ponedjeljak u lijepom okruženju dvorca Villa Manin nedaleko od Udina u mjestašcu Codroipo u Italiji po tom pitanju nije zakazao.

Nakon dugo vremena, malo su 'obnovili' pozornicu s novim atraktivnim detaljima - a taj detalj bio je ogroman pauk, pomična čelična konstrukcija koju u svom sjaju ipak nismo vidjeli u Villi Manin radi ograničenog prostora.

Pomalo razočarana što se 'pauk' nije spustio, publika međutim nije ostala prikraćena za sve druge specijalne efekte od kojih je tijekom nastupa nešto manje od dvosatnog koncerta prštalo sa svih strana: prepoznatljivi basist Simmons još uvijek uspješno plazi svoj špičasti jezik i usput 'pljuje' krv, 'pauk' svojim krakovima diže i spušta članove benda prema potrebi gore dolje, riga vatra na sve strane, pirotehnike kao u priči, konfeta još i više, pa vožnja po sajli s jedne pozornice na drugu i tako sto čuda. Od sto čuda oči razrogačene, ali uši nisu imale takav tretman barem ne u Udinama.

Kiss glazbeno nije bio na visini zadatka, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to od njih očekivalo.

Ali svatko ima loš dan, pa tako i najveći. Sva sreća da ih otprije bije dobar glas i u nastupima uživo pa tako ima smisla sve ponoviti još barem jednom, pogotovo jer Kiss ima vrijedan glazbeni opus. Ukoliko vas ne plaše te maškarije od šminke, pa radije izbjegnete susret uživo.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Udine, Villa Manin, italija, hard rock, glam rock, Kiss, koncert, live

nedjelja, 16.06.2013.

WHITESNAKE - ...bi mogao ovako još jako, jako dugo...

WHITESNAKE (+ IVAN MIHALJEVIĆ & SIDE EFFECTS) - Zagreb, Dom Sportova, 15.6.

Jedan od najdugovječnijih rock bendova u svijetu s 35 obljetnicom 'u džepu' - legendarni Whitesnake s još legndarnijim pjevačem Davidom Coverdaleom sinoć je po drugi puta rasturio Hrvatsku.

Nakon Osijeka, nakon dugih pet godina, ovaj puta je zagrebački Dom sportova imao čast ugostiti ovaj fenomenalan i energičan hard-rock bend.

Iako dvorana nije bila skroz napunjena, sve što je bilo u publici jako mlado (i djeca od oko pet godina!), i 'malo starije' imali su priliku vidjeti zašto neki bendovi traju koliko traju. Za neobaveznu publiku sjajna zabava, a oni više zainteresiranei (glazbeno), imali su sinoć superkratku 'visoku školu' kako trebaju izgledati i kao raditi vrhunski rock bendovi.

Koncert koji je trajao nešto više od sat i pol, počeo je s uvodnom Give Me All Your Love gdje su u prvoj sekundi Coverdale i naročito sjajan Dough Aldrich na glavnoj gitari nabili tempo do najviše stepenice i dinamika koncerta se maltene nije niti spuštala do kraja osim na par laganica, naročito na Here I Go Again, koja je pak bila nabijena emocijama i jednom posve drugom energijom.

Možda Coverdale ima 62 godine, ali ponaša se i djeluje kao da mu je 30 i - zaista mu dobro stoji. Whitesnake bi mogao ovako još jako, jako dugo...

Velike zasluge za odličnu atmosferu koncerta idu i predgrupi, našem hard-rock triu Ivanu Mihaljeviću i Side Effectsima, koji su u pola sata svirke oduševili prisutne (a očito i Whitesnake kada su ih izabrali za pregdrupu), i evidentno sretni što su tu gdje jesu dali sjajan nastup. Zapamtite ih!

Oznake: dom sportova, Zagreb, koncert, hard rock, Whitesnake, live, Ivan Mihaljević i Side Effects

srijeda, 05.06.2013.

Dupla doza Bruce Springsteena - huk San Sira

BRUCE SPRINGSTEEN & E-STREET BAND – Italija, Milano, 3.6.2013.

Biti u četiri dana na dva koncerta rock'n'roll ikone, “The Bossa” (šefa) Brucea Springsteena & E-Street Banda, je takva doza adrenalina da vas ne pušta lako ni danima kasnije. Točnije ne pušta vas nikako!

Nakon Padove i “hrvatske priče”, skoro je već bilo teško da može bolje. Ipak, Milano i velebni nogometni stadion AC Milana, San Siro se ne propušta. Taj stadion ima posebni huk kada je pun publike koji se ne zaboravlja.
Prijepodne u Milanu je umjesto razgledavanja grada završio u neplaniranoj "sačekuši" - slučajno smo doznali gdje je Boss odsjeo pa smo otišli ispred hotela ako "slučajno naiđe". "Slučajno" nije naišao (osim Jakea Clemonsa, saksofonista, Soozie Tyrell i Bossovg managera) iako smo posve neslučajno ostali kampirati pred hotelom, računajući "mora jednom izać na sunce". Malo razočarani vratili smo se pred stadion, ali čim smo ušli, propala "sačekuša" se zaboravila.

Springsteen i San Siro se posebno vole, njegov prvi njegov koncert u Italiji je bio baš ovdje. Taman kako je Springsteen kročio na binu, organizirane tribine su mu ispisale: “OUR LOVE IS REAL NYCS (New York City Serenade)” što je istovremeno bio i sign request (molba za pjesmu, koju nije odsvirao) i izraz velike odanosti publike prema njemu. Izrazito emotivan trenutak izmamio je i Springsteenu suzu na oko, a da koncert nije ni započeo.

Kad su krenuli prvi taktovi “Land of Hope and Dreams” činilo se kao da smo na bisu: oko 62.000 ljudi u ludoj atmosferi, “huk San Sira” i tako sve do kraja najdužeg ovogodišnjeg Bossovog koncerta, timing: 3 sata i 17 min. Pjesama 34, nekoliko rariteta (“Atlantic City”), covera (sjajan “Good Golly Miss Molly” od Little Richarda), sign requesta, i u dlaku odsvirani i otpjevani cijeli album “Born in the U.S.A.”
I cijelo vrijeme vidiš mu na licu da je jednako sretan i zatečen prijemom publike, kao i ona s njim. Naravno tu su neizostavna njegova zalijetavanja u publiku, sakupljanje natpisa, izvlačenja fanova na binu da ili otpjevaju s njim nešto, zadnje vrijeme mu je hit izvući neko dijete koje će s njim otpjevati “Waiting on a Sunny Day” pa je tako i slatka curica došla na svoje, na “Dancing in the Dark” dakako uvijek pleše s nekim, ovog puta je izvukao dvije cure/žene, a osim s njim ovog puta je došao na svoje i basist Garry Tallent, koji je otplesao s curom koja je uporno držala natpis "Mogu li plesati s Garry Tallentom?" Jest da im je malo smetao njegov bas, ali mislim da se nitko nije bunio..

Nevjerojatan regularni dio koncerta završava superpopularan hit “Hungry Heart” koji je bez problema mogao biti i zadnja pjesma koncerta koliko je San Siro vrio. Mene je skoro strefio herc od sreće, jer sam mislila da je neću čuti uopće.

Bis je bio još posebniji i dignut za još jednu stepenicu više ako je to uopće moguće: akustična “We Are Alive" s "This Land is Your Land", “Born to Run” i kada čujete "Tenth Avenue Freeze out" i “Twist and Shout/La Bamba” medley onda uglavnom znate da je show gotov.
No to smo samo mislili. Springsteenu se nije dalo s bine iako je bio posve mokar jer se polijevao vodom da se malo ohladi. No, na kraju je više bila pubilka “mortus” nego on. “Shout Bamalama” i evo ga na poklopcu Roy Bittanovog klavira. No ni tada nije bio gotov.
Kada je cijeli bend “pospremio” s bine, Šef se vratio s gitarom i usnom harmonikom i nakon dugog skandiranja publike otpjevao akustičnu “Thunder Road”. Usput je Milanu još poručio da mu je "tu u srcu zauvijek" i nećkajući se ipak otišao s bine.

Ako ste kojim slučajem bili u Padovi prije nekoliko dana, za usporedbu - koncert u Milanu bio je barem upola jači i bolji, a vjerojatno i duplo. Eh, onda znate s kim imate posla.

I opet moram zahvaliti agenciji Art Travel na prijevozu u Milano i preodličnom provodu i zabavi tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Bruce Springsteen, koncert, live, italija, Milano, San Siro, E-Street Band

nedjelja, 02.06.2013.

Bruce Springsteen i Hrvatska se vole - potvrđeno!

BRUCE SPRINGSTEEN & E-STREET BAND – Italija, Padova, 31.5.2013

Italija, točnije povijesna Padova je opet bila “okupirana” Hrvatima u petak. Osim što su Hrvati pohodili Padovu u velikom broju, a sve radi rock'n'roll legende “The Bossa” Brucea Springsteena i njegovog mnogočlanog E-Street Banda, na kraju je ispalo da su i show “ukrali” Talijanima.
Springsteen je nakon završetka prošlogodišnje turneje “Wrecking Ball” i za nas “epskog” koncerta u Trstu (kada je po prvi put pozdravio Hrvate i to na hrvatskom), odlučio da mu uživo nastupa ipak nije dosta pa je turneju nastavio i ove godine. I to poprilično opsežnu. Iako smo se nadali, u Hrvatsku nije došao ali je Hrvatska opet otišla k njemu.
Koncert je otvorio smireno i za nas fotografe jaobožedragi monotono: akustično izvedena samo uz gitaru i usnu harmoniku “The Ghost of Tom Joad” bilo je malo neobično otvaranje, ali opet kod Springsteena možete svašta očekivati.
Prvi dio je sav bio nekako slabiji dinamikom i u kojem je bilo više pjesma sa posljednjeg albuma, te nekoliko obaveznih “sign requesta”, a što me je posve zavaralo: mislila sam da će ovo biti intenzitetom (i dužinom) znatno slabiji koncert od onog iz Trsta, ako je to uopće moguće kada je The Boss u pitanju.
Zadnje vrijeme Springsteen ima običaj da na svaka tri-četiri koncerta jedan posveti jednom od svojih albuma i odsvira ih u cijelosti. Čim sam nakon "Thunder Roada" čula "Tenth Avenue Freeze-Out" postala sam sumnjičava, ali tek kada je izveo "Night " bila sam prilično sigurna da je sada Padova bila na redu - dobila je cijeli “Born to Run”, kultni album, po mnogima i njegov najbolji.
Na "Tenth Avenue Freeze-Out" bio je emotivni trenutka večeri: s velikom ljubavlju Springsteen se na svakom koncertu prisjeća The Big Mana, svog dugogodišnjeg prijatelja i suradnika Clarencea Clemonsa, kao i klavijaturista Dannya Federicija, no očito je da njih dvojica, Clarence posebice jako nedostaje i publici koja ga je maltene obožavala.

I onda, posve neočekivano ali vrlo simptomatično, na samom kraju izvođenja pjesme "Born to Run" desio se prvi šok i uzbuđenje za Hrvate - Springsteen je uzviknuo “Croatia!” vidjevši ogromni transparent koji su baš tada razvili mladi agilni Zadrani, a na kojem je pisalo “Bruce, Croatia is Waitin’ on a sunny day” (što je bilo mišljeno: Bruce, Hrvatska čeka na “Waitin’ on a sunny day”, ali bogme i na onaj dan kada će nam zasjati sunce kad se konačno pojaviš u Hrvatskoj na koncertu. Doduše ovo je moja interpretacija transparenta, no sigurna sam da Zadrani nisu mislili samo na sign request.) Pravo iznenađenje nas je tek čekalo: nakon aktualne "Shackled and Drawn", Springsteen je najavio “Waitin’ on a sunny day” riječima: "This is for my friends in Croatia!" Probajte si zamisliti urnebes koji se prolomio stadionom u Padovi, a kojeg niti lagana kiša koja je počela padati nije nimalo umanjila. Usred pjesme Springsteen je izvukao i dečkića koji je slatko i odlično otpjevao refren sam samcat i dobio veliki kiss od Šefa.
Šef je koncert (kao) zatvorio s fenomenalnom “Badlands” i odmah nastavio s bisom i ludnicom na “Pay me my money down”. Talijani su konačno došli (zakratko) na svoje jer je na binu pozvao postarijeg posjetioca, Talijana, koji je izjavio da je član jednog Springsteenovog cover banda i koji se sjajno uklopio u E-Street Band i pjesmu sviravši žlicama po metalnoj ploči. Pa je tako cijela izvedba pjesme bila rasturačina kakvu je teško opisati i koja se samo nastavila do kraja uz “Born in the U.S.A.”, “Dancing in the dark” te standardno zadnjom, medleyem “Twist and Shout /La Bamba”.

No ni tu nije bio kraj za Hrvate: na “Dancing in the dark” je u prvim redovima primjetio natpis “Please dance with my mother-in-law” (“Molim te odpleši s mojom svekrvom/punicom”) koji mu se očito jako svidio te je dotičnu, kako se na kraju ispostavilo, punicu, izvukao iz gužve i otplesao nekoliko taktova uz obostrano smijanje i dobro raspoloženje te na opće odobravanje publike. Očito mu se vesela i simpatična svekrva svidjela, ili mu je možda nešto zanimljivo šapnula u uho, jer su se nakon toga uspeli na binu pa su tamo plesali još malo. Na kraju smo saznali da je simpatična svekrva također Hrvatica - naša Sanja Rabuzin-Pavić. Nadajmo se samo da mu je prišapnula: “Na sljedećoj turneji dođi u Hrvatsku pa ćemo plesati ponovo.” :-))

Ovaj put posebna zahvala ide agenciji Art Travel na prijevozu u Padovu i preodličnom provodu i zabavi tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Padova, italija, koncert, live, Bruce Springsteen, E-Street Band, rocknroll, 31.5.2013

utorak, 28.05.2013.

Green Day u Trstu - ludi, zabavni i fakin sjajan bend

GREEN DAY – Italija, Trst, Piazza Unita d’Italia, 25.05.2013.

Pomisao na još jedno stanje "mokar ko miš" nakon Bon Jovija u Beču prošli vikend i otići u Trst na koncert Green Daya nije mi nimalo mirisao, Green Day ili ne. S obzirom da nisam niti toliko u tom žanru glazbe ispalo je više "hajde, veliki su bend to se vidjeti mora". Sada kad sam bila, mogu reći da sam gledala jedan od najzabavnijih bendova ikad.
U subotu navečer u glavni je trg u Trstu, Piazza Unita d’Italia umarširao i posve ju osvojio jedan od najvećih punk-rock bendova današnjice, američki Green Day. Nemilosrdno vrijeme, kišurna koja je padala cijeli dan nije mogla uništiti niti srce niti onu specijalnu kemiju koju ovaj veliki bend ima s publikom.
Iako je Green Day prije nekoliko mjeseci prošao jedno od najtežih razdoblja u karijeri, kada je frontman Billie Joe Armstrong doživio potpuni slom na pozornici iHeart Radio festivala nakon čega je završio na rehabilitaciji radi alkoholizma i zloupotrebe lijekova, da to sve niste znali u subotu to ne bi niti naslutili.
Armstrong je uz svesrdnu potporu ostalih članova bio ne samo sjajno raspoložen nego je bio i odličnoj formi i fizički i psihički. Ako uzmete u obzir kišu, koncert od dva i pol sata zaista je bio dug i cijelo to vrijeme Armstrong nije prestajao animirati i komunicirati s publikom. Osim što je Green Day svirački i pjevački također bio u sjajnoj formi dobili smo naime setlistu od punih 26 pjesama, cijeli koncert je obilježila još jedna karakteristika - bio je zabavno, zabavno...
Prije početka koncerta, bend je na pozornicu poslao velikog zeca (dakako ne pravog) da prvo “objasni” publici što ih čeka: punkerski pokazao publici stražnjicu, motivirao ih na zborno pjevanje, gađao iz "majica-pištolja"...

A kad su uz zvukove "Blitzkrieg Bopa" starog Ramonesovog klasika, petorica koji čine sastavni i rastavni dio Green Daya popeli na pozornicu, baš je tada počela fino pljuštati kiša ali nitko se nije dao zbuniti, publika je adekvatno glasno urlala, fotografi su se skoro potukli u foto pitu, a Armstrong i Dirt su počeli skakati kao pušteni s lanca i nisu prestali sve do kraja, izuzmemo li izvođenje laganica. Jedne.
" 99 Revolutions", "Know Your Enemy" niti druga stvar a već je bila situacija koju mnogi bendovi ostavljaju za "važni dio koncerta", jedan je fan preskočio ogradu i pušten od redara (na inzistiranje Armstronga) uletio na pozornicu i iako pomalo izgubljen na njoj srčano otpjevao s Armstongom dio pjesme.

Pjesme su se nizale i na skoro svakoj je bio neki zanimljivi detalj ili trenutak, ali najjači emotivni tren bio je na "Boulevard of Broken Dreams". Iza "Nuclear Family", Green Day je krenuo prašiti AC/DCjev "Highway to Hell" koji je posebno žestoko i neobično "sjeo" u prelijepu noćnu atmosferu Piazze.
Kostimografija je krenula na " King for a Day" s Armstongom u kraljevskoj opravi i maniri showmana a la Freddie Mercury. Ako je bilo sumnje da je prošlogodišnji slom na Armstrongu ostavio jače tragove, na njegovom vokalu sasvim sigurno nije jer je tu zaista bio "King".
Dirnt, Cool i White bili su ipak nešto manje aktivni. Ili je to možda Armstrong bio toliko više, ne znam niti sama, prije će biti ovo drugo. Jer naime na medleyu The Beatles/The Rolling Stones i to prvoj "Shout" bubnjar Tre Cool maskiran u neku mondenu gospođu prodivljao je pozornicom, dok je Armstrong bubnjao.

I kako je zec to činio na početku tako je i Armstrong napravio pri kraju: pogađao je “majica-pištoljem” obližnju zgradu na čijim se prozorima sjatila "gratis" publika i promatrala koncert no aktivno sudjelujući - gađao je tako dugo dok jedna majica iz “pištolja” nije pogodila osobu kojoj ju je Armstrong namijenio, uz urnebesno navijanje publike.
Piazza je stražnjim dijelom zjapila praznjikava no lokalna ekipa mi je potvrdila da je tu bilo sigurno oko 12.000 duša koji su kisnuli ili bolje reći pili pivo, pogali i pjevali. I činio se da se najmanje zamaraju s kišom. Ako nekome punk, pa i ovaj komercijalni greendayovski nije neka najdraža glazba, apsolutno ni taj netko nije mogao ostati ravnodušan ili miran na ovom koncertu. Green Day je jedan od onih bendova koji jednostavno morate pogledati uživo barem jednom u životu. Toliko su dobri.

p.s. Pohvale idu agenciji Investigo (www.svikoncerti.eu) na vozikanju tamo i nazad. Preporučam!

Oznake: Green Day, koncert, live, show, Trst, italija, punk-rock, turneja 2013

Depeche Mode opet u Zagrebu - mi ih volimo i oni nas

DEPECHE MODE, Arena Zagreb, 23.5.2013.

Mislim, jel trebam uopće spominjati ovo iz naslova? Četvrti put u Zagrebu i svaki put ludnica manje ili više. Čak i kada setlista nije najluđa na svijetu, kao recimo ovogodišnja (previše novih stvari a nisu baš bogzna što) i kad je ekonomska kriza dublja nego ikada, pa je i Arena bila praznjikavija nego inače (cca. 15.000 što je opet mnogo ali ne zaboraivmo da je koncert trebao biti na Maksimiru...), a i Dave koji je uvijek manje više fantastičan što vokalom što angažmanom oko interaktivnosti s publikom, a ovaj put nije bio nasuperiška raspoložen kao što je bio na prethodna dva koncerta (što opet nije za uspoređivati, jer su prethodna dva bili nenormalno ludi po tom pogledu - dakle ovo je kao bilo nešto u normalnijim okvirima)... e i uz sve to Depeche Mode rasturaju Zagreb, Hrvatsku kako želite.
Možda nisu toliko ludo rasturali druge gradove, ali Zagrebu Dave pokaže mali prst a on poludi.

No prvi dio koncerta zaista je bio malo mlakonjav, dinamika mu je padala kako su izvodili nove pjesme no tamo negdje drugi sat (koncert je trajao oko 2 sata) kad su krenuli prvo s "A Question of Time" a onda se nizale "Secret to the End", "Enjoy the Silence", "Personal Jesus"... tako je situacija bila za dizanje plafona. Bis je bio Springsteenovski, ni manje ni više nego 5 pjesama jedna bolja od druge.

Što jest jest, kraj je bio euforičan i do tada si već zaboravio da nije cijeli koncert bio baš ovakav.

Sve što sada još u toj ljubavi Zagreb (Hrvatska) s Depecheom nedostaje je jedan zaista bitan i dobar album koji bi ne samo Depeche nego automatski i sljedeću turneju podigao totalno viši nivo, kakvog imaju rijetki bendovi na svijetu.

Oznake: Depeche Mode, Zagreb, Arena, koncert, live, show, Pop, 23.5.2013

petak, 24.05.2013.

Joe Satriani

Bilo je pakleno u svakom pogledu: vruće, nagužvano, nabrijano... Satriani je majstor kakavog nema, bez obzira da li mislite da li je ovaj ili onaj brži, tehnički bolji, muzikalniji ili nešto četvrto. Jedino mi je nedostajalo njegovo zezanje i pričanje fora koje nas je nasmijavalo u Ljubljani 2010. s možda malo više dinamike...
Taj čovjek spada u top 10 majstora gitare, što taj može odvirati.... A opet, sve dok je nekome tehnika na prvom mjestu to je onda mala praznina... Novi mi je album "Unstoppable Momentum" mi je odličan iako predvidljiv, točnije ne nudi ništa drastično novo niti uzbudljivo.
No koncert je bio display savršenstva tehnike, ali hm...to mogu slušati i na albumu. Bez obzira koncert je bio odličan, no presličan svim ostalim koncertima majstra gitare (Vai recimo...) koji se ne razlikuju baš po nečem specijalnom.
Satriani je uživo znao biti mnogo aktivniji i manje je prašio i pilao, i jer ga znam kao takvog sad mi je to nedostajalo.

Jače mi je kad vrhunski gitarista unese u svoju svirku emocije nego da mu štopa koliko brzo i precizno može nešto odsvirati.
Ispada kao da se nešto žalim a trčim na njegov koncert svaki put kad dođe :)

Oznake: Joe Satriani, instrumental rock, koncert, live, Tvonica Kulture, Zagreb, 23.5.2013

subota, 18.05.2013.

Bon Jovi u Beču i bez Sambore jak i velik

BON JOVI, Race track Krieau, Beč Austrija - 17.5.2013.

Valjda nikad koncerti na jednoj Bon Jovi turneji nisu praćeni s tolikim zanimanjem, bolje reći upitnikom nego na ovoj „Because We Can“ turneji. Neobično odsustvo, još uvijek posve nerazjašnjeno (ako ne računamo slabašan razlog „osobne prirode“ koji je serviran javnosti), gitarista, desne ruke benda i co-skladatelja Richiea Sambore na sada već dobroj većini koncerata turneje bez naznake da li se i kada vraća na nastupe - sasvim je sigurno glavni okidač tog zanimanja. Jedan od najuspješnijih pop-rock bendova i od najboljih live bendova pod vodstvom frontmana Jona Bon Jovija (koji se nalazi pod evidentnim stresom uz hrpu problema koji ga prate ne samo odlaskom Sambore) ipak manje više posve opradava svoj status i bez glavnog gitariste. Status da, no nema i one kemije, dušu. Neki su koncerti na turneji odrađeni samo da se odrade doduše uvijek na visokoj razini, prošli u Sofiji prije četiri dana skraćen je jer je Jona spopao iznenadan napad alergije... no budimo iskreni, mnogi veliki bendovi ne daju niti takav nivo.

Djelomična kompenzacija za „krnji“ Bon Jovi bila je i nova velebna pozornica - Beč je drugi grad u kojem je ona predstavljena: izuzetno atraktivna i umiješno napravljena u obliku starog auta, Buicka mislim.

U Beču je taj krnji Bon Jovi opet odsvirao dugi koncert od preko 2 sata i 20 min po ispravo laganoj kiši koja je počela padati negdje početkom koncerta nakon lijepog i sunčanog dana u Beču, i pojačavala pred kraj koncerta. Ipak, oko 50.000 ljudi na hipodromu Krieau (koji se inače nalazi uz sam Ernst Happel stadion) nije ostalo nimalo razočarano. Jonu je pauza koristila i sinoć je bio u tip-top formi, a u plus mu ubrajam i veliki trud da toliku masu sam samcat dovoljno animira da zaborave na kišu. I bogme jesu.

Uvodno rasturanje AC/DC- jevog „Hells Bells“ tek je na kraju dobilo pravi smisao. Ovo je bilo jedan od najrockerskijih Bon Jovi koncerata u posljednje vrijeme.
Koncert su otvorili s pjesmom s novog albuma „What About Now“ koja uživo zvuči još i bolje i žešće: „That's What The Water Made Me“ je od digao na noge mnoge fanove, a na moje totalno iznenađenje druga „You Give Love a Bad Name“ digla je i ostatak na najdaljim bečki hladnim tribinama no očito dobro raspoložene publike.



Setlista je manje više bila očekivana.. ali najinteresantniji su momenti bili na nekoliko pjesama: „Whole Lot of Leavin'“ imao je sveprisutni predznak odsustva Sambore, a na kraju pjesme se Jon totalno nejasno bez spominjanja istog, ali ipak simpotomatično i emotivno nadovezao na „odlaske“. Također nova pjesma „Amen“ koju mnogi smatraju kopiranjem Jonu najdražeg standarda Leonarda Cohena „Hallelujah“ otpjevana je jako sigurno i emotivno (iako na ovoj turneji Jonu glas nije u nekoj formi) a na ekranu su se upalile svijeće kakve ostavljamo na grobljima pa je publika malo u čudu gledala tu kombinaciju i adekvatno tome mlako reagirala.

Novi hit, pop pjesmuljak „Because We Can“ doživio je sudbinu „la-la“ izvedbe: zborno pjevanje zarazne radio pjesme, mahanje ručicama - maltene opća zafrkancija.
Kultna „I'll Be There for You“ jedina je greška ovog odličnog koncerta: osim što ta pjesma „pripada“ Sambori koji očito ima neku tajnu vezu s publikom na njoj i koji je suvereno pjeva, ona djeluje ili slabo ili masakrirano kada je on ne izvodi. Jon je uživo (barem ne više, već godinama) jednostavno ne može izvesti niti vokalom a niti da to ne djeluje kao puko odrađivanje, publika adekvatno tome ne odreagira masovnim zbornim pjevanjem i onda sve zajedno izgleda da je tu „samo da je tu reda radi“. Pravu stvar bi napravili da stave bilo koju drugu, recimo jako popularnu „In These Arms“ i to čak s Davidom Bryanom na glavnom vokalu full time.

Ne mogu ne spomenuti Samborinu zamjenu, studijskog gitariste Phila X Xenidis-a, koji je odlično odsvirao svaku stvar na neki svoj način - ne zaboravimo da čovjek nije imao niti vremena (a možda niti želje niti znanja) da skine svaku Samborinu solažu. Što je istovremno i zanimljivo, naročito na klasiku „Keep The Faith“, malo drugačije verzije istih stvari uopće ne škode.

Kraj je bio sjajan, kako se pojačavala kiša i Jon „prkosio“ istoj neumorno skakajući po lokvama vode na pozornici, tako je bend dizao u višu brzinu: poprilično rockerski izvedeni koncert dobio je još žešći predznak na kraju uz „I'll Sleep When I'm Dead“ u koju su umiksali dva sjajno izvedena covera a la Springsteen: Rolling Stonesa „Start Me Up“ i Status Quoa „Rockin' All Over the World“ a „Bad Medicine“ je dobila klavijatursku soul solažu Davida Bryana i „What I'd Say“ Ray Charlesa, što je show zaista podiglo na jednu višu razinu.

Bis je bio samo jedan ali poduži jer je kiša aspolutno svima dozlogrdila. Rijetko na repertoru „Last Man Standing“ razveselila je većinu, na „Wanted Dead or Alive“ opet nam je jako nedostajao Sambora, a kraj je bio očekivan uz „Have a Nice Day“ i „Livin' On a Prayer“.

Možda vam ovo „falio - ne falio“ vezano za Richieja Samboru zvuči zbunjujuće. Je li sad to bio dobar koncert ili nije? Je li Bon Jovi ovakav sad valja ili ne? Oni koji Samborin sviračko-vokalni rad znaju detaljnije od maksimirskog koncerta i posljednjih Bon Jovi albuma znaju da je on klasa, a svaka klasa neminovno nedostaje. No on nije frontman ovog banda. A to znači da jedan tako veliki band (a koji nema nužno i najkvaliteniji diskografski opus), nije u stanju dati odličan koncert i bez važnog člana. Očito Bon Jovi prolazi kroz jedno od svojih najtežih razdoblja, ali čak i skeptiku poput mene koji je bio uvjeren da će imati mnogo materijala za kritiku nakon Beča, ipak ne preostaje nego biti objektivan: Bon Jovi je dao sve od sebe, i uz sve spomenute mane i nedostatke koncert je ipak zagrijao hladne Bečlije od prve pjesme, a kada više od 50.000 ljudi pokislo kao miševi idu zadovoljni kućama - to sve govori.

Setlista:
1 That's What the Water Made Me
2 You Give Love a Bad Name
3 Born to Be My Baby
4 Raise Your Hands
5 Lost Highway
6 Whole Lot of Leavin'
7 It's my life
8 Because We Can
9 What About Now
10 We Got It Goin' On
11 Keep the Faith
12 When We Were Beautiful
13 Amen
14 I'll Be There for You
15 Captain Crash & the Beauty Queen From Mars
16 We Weren't Born to Follow
17 Who Says You Can't Go Home
18 I'll Sleep When I'm Dead / „Start Me Up" - Rolling Stones/ "Rockin All Over the World" - Status Quo
19 Bad Medicine / "Whar I'd say" - Ray Charles
Bis:
20 Last Man Standing
21 Wanted Dead or Alive
22 Have a Nice Day
23 Livin' on a Prayer

Putovala sam inače agencijom Investigo Koncerti, koja nudi aranžmane za koncerte, pa preporučam!

Oznake: Bon Jovi, Beč, Austrija, koncert, live, pop-rock, turneja 2013, Because We Can

nedjelja, 05.05.2013.

Mark Knopfler "zakucao" Ljubljanu bravurama

MARK KNOPFLER – Slovenija, Ljubljana, Dvorana Stožice, 4.5.2013

Jedan od najprofinjenijih (ako ne i naj) gitarista i songwritera, nekdašnji alfa i omega sjajnog, davno umirovljenog engleskog benda Dire Straits, čuveni “prstić” fingerpicking gitarista Mark Knopfler koji je Fender gitari dodao još jednu novu dimenziju ako je to uopće moguće, na Gibsonu ES-175D snimio je kultno remek-djelo, album “Love over gold” te jednako hvaljeni “Brothers of Arms”, dok su svijet i okolica uistinu upoznali “Dobro” rezonantne gitare upravo od Knopflera, iako ih nije on niti prvi niti zadnji koristio, niti je on zapravo svirao Dobro gitare (to je marka rezonantnih gitara) nego National Style.

Uglavnom, Knopfler je opterećen slavom Dire Straitsa iste poslao u mirovinu davne 1995. i od tada snima potpuno drugačiju folk-rock, Irish i country glazbu, koju često koriste i u filmskoj industriji za soundtracke (preporučamo za slušanje čuveni “Local Hero” soundtrack!). Drugim riječima, Knopfler je svoju karijeru i glazbeno stvaralaštvo okrenuo naglavce i dobio ono za čime je uvijek težio: mir, ležernost i nevjerojatnu finoću materijala, iako mu mnogi, upravo Dire Straits die hard fanovi (taj sam!) zamjeraju tu “premeku” notu u glazbi.

Mark Knopfler LJ 02Knopfler je uvijek radio što je htio i u pravilu je bio izuzetno uspješan pa tako je uspješno dosegao skoro 20 godine samostalne karijere, ali se karme Dire Straitsa nije mogao riješiti i valjda sam znajući da je to prvo ludo, a drugo nesuvislo ne svirati neke od DS stvari na svojim koncertima napravio u esenciji genijalan spoj starog i novog i tako već godinama slaže svoje setliste na turnejama. U Zagrebu je Knopfler zadnji put bio davne 2008. godine i evo nam ga danas opet nakon toliko vremena u zagrebačkoj Areni na turneji “Privateering” na kojoj promovira istoimeni aktualni album (Venia-Mag recenzija – klik ovdje!)

Mi smo u međuvremenu nestrpljivi potegli do Ljubljane na koncert prije zagrebačkog da “provjerimo” jel’ stari mačak fingerpickinga (sviranje gitare prstima ne trzalicom) još stvara onu koncertnu čaroliju kojoj smo prisustvovali 2008. kada je dupkom pun Dom Sportova (cca. 10.000 duša) bilo na nogama većinu koncerta i kada je jedva “pobjegao” s pozornice da ne mora na bis po četvrti put. (Uzmite u obzir da njegova glazba nije stajačkog, nego sjedečkog tipa.)

Mark Knopfler LJ 03Rasprodana Dvorana Stožice (cca. 6000 ljudi) i mahom starija publika nagoviještali su fini, komotni i “hladniji” koncert. Možda je bio komotan, sjedečki i mirniji, ali svakako nije bio “hladan”. Publika je glasno i strasno pljeskala nakon svake bravure, a na kraju koncerta kada nam je Knopfler priuštio DS klasik, remek-djelo od 15 minuta “Telegraph Road” bilo je očito da je ozbiljna ljubljanska publika bila ko’ zapeta puška. Nakon “Telegrapha” u roku jedne minute publika je skočila sa svojih stolaca u parteru i sjurila se do pozornice u maniri najvećih rock ili pop histerija i dok se Knopfler vratio na (prvi) bis da odsvira čuvenu “Brothers in Arms”, publika je bila toliko natiskana do pozornice da sam imala dojam da nastupaju One DIrection ili Justin Bieber a ispod pozornice da se gužvaju stotine tinejdžera gladnih svoga idola. Možete li si to zamisliti na koncertu na kojemu je prosjek godina morao biti debelo ko 35-45?
I nakon drugog bisa, opet DS klasika “So far away” publika je još uporno pozivala Knopflera na još jedan, ali ga na žalost nije dočekala. Ako vam setlista izgleda kratka – izgled vara, koncert je trajao puna dva sata.

Malo ili ništa spominjem Knopflerovo sviranje, zar ne?
Nema se tu što reći – čarolija i dalje postoji, savršenstvo se ne mijenja, a za sve ostalo nema vam druge nego do Arene da se sami uvjerite što znači vrhunac elegancije, profinjenosti i apsolutnog majstorstva ne samo glavnog (nimalo riječitog, usput rečeno) aktera već i pratećeg benda.

Oznake: Mark Knopfler, Dire Straits, koncert, live, Privateering, turneja 2013, folk-rock, rock, Ljubljana, Stožice, 4.5.2013

utorak, 30.04.2013.

Kraljevi žica akustične gitare u Lisinskom - Kings of Strings!

KINGS OF STRINGS - Lisinski, Zagreb 29.4.2013.

Virtuozi akustične gitare “Kings of Strings” ponovo su posjetili Hrvatsku i sinoć napunili (ponovo) KD Lisinski.
Bez obzira na krizu očito je da se prava kvaliteta prepoznaje, pa su tako ljubitelji gitare sinoć guštali u sjajnom koncertu i naravno, svirci nama dobro poznatog Vlatka Stefanovskog, negdašnjeg člana ex-Juga rock benda Leb i Sol, iskonskog zabavljača Australca Tommy Emmanuela, te samozatajnog Nizozemca Stochela Rosenberga.
Trio je prije nekoliko dana objavio svoj prvi album CD/DVD “Live in Belgrade 2012” kojeg su kasnije nakon koncerta marljivo potpisivali velikom broju publike koja se ostala družiti s njima.
Kings of Strings su izveli cijelu, vrlo zanimljivu paletu glasovitih pjesama, a na veliko zadovoljstvo prisutnih nisu radili pauzu nego su se solistički izmjenjivali na pozornci pa je tako cijeli koncert trajao puna dva sata i pol.
Najviše je pljeska dakako pobrao Stefanovski s makedonskim klasikom u sjećanje na pokojne Dražena Vrdoljaka, Darka Glavana i Boška Petrovića, a ništa manji nije bio ni onaj kada je Emmanuel pozvao na pozornicu maloga prijatelja Franu koji je s njim odsvirao jednu pjesmu “kao veliki”. I još je za dobar "touch" i foru kulerski prvo sebi naštimao gitaru u stilu: "Tommy nisi mi to najbolje podesio".

Izuzetna koncertna večer, nema što.

Oznake: Kings of strings, live, koncert, Lisinski, akustično, gitare, Vlatko Stefanovski, Srochelo Rosenberg, Tommy Emmanuel, 29.4.2013

subota, 06.04.2013.

Gregoriani u hladnom Domu Sportova priredili supershow

GREGORIAN – Zagreb, Dom sportova, 03.04.2013.

Zagrebački je Dom sportova bio fino napunjen svakako stepenica više nego dvorana Cibone 2010. Nakon svake fenomenalne izvedbe, kao i intermezza u formi obraćanja publici, simpatični su i razgovorljivi „monasi“ zaradili mnogo pljeska. Iako je djelovala hladna, publika je vrijedno pljeskala a dobno bila vrlo raznolika: umirovljenici, četrdesetogodišnjaci, studenti i tinejdžeri jednako vole Gregorian.
Prije dvije godine imali su na repertoaru žešći rokerski hitovi, a ove godine su se bavili uglavnom filmskom glazbom i to je bila znatna razlika u dojmu - ovogodišnji je dojam slabiji jer je setlista bila više kazaline prirode ili za koncert u lisinskom. No ipak je riječ o promociji posljednjeg albuma na kojem obrađuju filmske hit-pjesme. Tako smo čuli pjesme iz Titanica (My Heart Will Go On), Gladijatora (Who Wants to Live Forever), Shreka (Hallelujah), Pirata s Kariba (He’s a Pirate), Jamesa Bonda (Live and Let Die), Notting Hilla (She) itd. obrađene na način gregorijanskog pjevanja, uz prikladnu vokalnu i instrumentalnu pratnju. Našlo se tu, naravno, i obrada popularnih hitova poput Evanescenceova Bring Me to Life, Rammsteinova Engela, Zeppelinova Kashmira i klasične O Fortuna. Vidi se da gregorijanci rade na scenskoj izvedbi i mijenaju šou – scenografiju, popratne elemente i rekvizite (light show, pirotehniku, zrcala, konfete) te koreografiju. No ove je godine sve bilo pomalo oskudnije, makar oni koji su ih vidjeli prvi put sigurno su zinuli. :)

Do druge polovice programa (koncert se na gotovo dva i pol sata!) pomislilo bi se da su postali pasivniji i neoriginalniji, reklo bi se izlizali se. No pred kraj su potvrdili da nije dobro zaključivati prerano. Nakon pola sata izvedbe napravili su pauzu od 20 minuta, rascjepkajući šou na dva asimetrična dijela bez ikakve logične potrebe za odjeljivanjem i to je malo pokvarilo dojam ali ne i uništilo.
Bis je uslijedio već nakon polovice programa. Vrlo netipično, ali fora. I bili su daleko pretihi za ovakvu veliku dvoranu, što za atmosferu mnogo znači.
Novost za ovu turneju jesu kratki i izuzetno komični filmski isječci u kojima sudjeluju sami članovi Gregoriana parodirajući određene filmove i glumeći James Bonda na primjer.

Prvih sat vremena pjesme su bile poprilično mlake te se publika ipak morala strpiti do pred kraj. Obavezno moram pohvaliti solistice Ameliju Brightman i Evu Mali, rusku pjevačicu kao dodatak ekipi te ženski gudački kvartet.

Oznake: Gregorian, chant, filmski hitovi, dom sportova, 3.4.2013, koncert, show, live

ponedjeljak, 25.03.2013.

Parni Valjak nas doslovno pregazio u Domu Sportova

PARNI VALJAK – Zagreb, Dom Sportova, 23.3.2013

Možda u subotu navečer u Maloj dvorani Doma Sportova nismo doživjeli “unplugged” verziju koncerta svevječnog Parnog Valjka (kako je to bilo reklamirano), baš obratno – itekako je bilo “sa strujom” a ne “bez struje” kako je glasio njihov više od 18 godina star pravi unplugged album snimljen u ZeKaeMu, koji je i do danađnjih dana ostao najprodavaniji album benda. Ali zato smo pristustvali inspirirajućem, vrlo kreativnom koncertu kakav se ne doživi često. Iako svejedno mislim da ga nisu trebali reklamirati kao “unplugged” a onda to ne ispuniti. Ne zvuči korektno. Ili bi čovjek pomislio da ne znaju što je unplugged.
No ostavimo to na stranu…

Prije godinu i pol Valjak je u Areni odradio dug ali malo zbrkan i čak bih rekla povremeno mlak koncert, ono kao da se nisu mogli odlučiti da li bi ga održali pa se smislili zadnji čas bez neke posebne pripreme – možda nije bilo tako ali je tako izgledalo. Ovaj Valjak bio je sasvim druga priča.
Za početak legitimno su rasprodali (ne podijelili) ulaznice za Malu dvoranu Doma Sportova, koja je dakle bila dupkom puna što nije najvažnije (je za bend) ali je važnije bilo što je nekako kolala posebna energija intimne skoro klupske atmosfere, iako bismo Malu dvoranu jedva tako mogli nazvati sa svojih 4000 ljudi kapaciteta.
Valjak se pošteno pripremio za ovaj nastup, u svakom pogledu. Pozornica je bila vrlo chic a istovremeno atraktivno šarolika. Svirački je bend disao kao jedan i to je publika osjetila već na prvim stvarima i adekvatno reagirala – pjesmom, plesom i pljeskanjem. A Aki – Aki je bio među svojim najboljim izdanjima, kako vokalno tako baš ono “frontmenovski”.
Ludirao se po pozornici, razdragan i njegova je zarazna energija zabavljala ne samo publiku već i članove benda, koji su pak opet jednako dobro odreagirali pa je fuzija benda i publike te večeri bila zaista iznimna.

Zanimljivo su ispreturali i setlistu, neke pjesme pod etiketom “must do” ( “Pusti nek traje”, “Stranica dnevnika”, “Mir na jastuku”, “Molitva”, “Nemirno more”….) su ostavljene za neku drugu priliku, a neke druge, pomalo zapostavljene pjesme su izvučene iz prašine.
Posebno su dojmljive bile “Zastave” s novim aranžmanom, pomalo countryevskim, pa “Kralj iluzija” na kojoj je Aki pozao svoju raskoš vokala otpjevavši falsetto na kraju pjesme.
Mene se osobno najviše dojmila “Jesen u meni” koja je dobila nešto drugačiji, skoro latino ritam i bila je silno zanimljivo izvedena.
Naravno da je Tina Rupčić već po tradiciji otpjevala s Akijem “Lutka za bal” i “Dok je tebe” sve u stilu: na jednako visokom nivou.

Na kraju kada se zbrojilo sve i oduzelo, nakon preko dva i pol sata svirke, i čini mi se 29 pjesama – drago mi je da se Valjak 2009. ponovo okupio iako mi se tada to činilo jadnim potezom (ako odlaziš otiđi sa stilom i ne vraćaj se u bijednom izdanju) – no na moje veliko zadovoljstvo, a sigurna sam i većine publike Hrvatskoj, Valjku se nije desio “Michael Schumacher” sindrom.

Bilo je mnogo dobrih rock’n'roll bendova na ovom području i sada ih ima dosta. No samo je jedan Parni Valjak i iako su više prelazili u pop vode nego recimo hard rock ili metal – trijada “Valjak, Prljavo Kazalište i Majke (s Baretom, of kors)” je nedodirljiva. Još uvijek.

Oznake: Parni valjak, Mala dvorana, Doma Sportova, pop-rock, 23.3.2013, koncert, live, Zagreb

petak, 22.03.2013.

Joy Division revival u Zagrebu - koja divota!

PETER HOOK & THE LIGHT- Zagreb, Pauk, 21.03.2013.

Išla sam na koncert s frendicom Tamarom koja Petera Hooka poznaje u dušu, ja sam malo više nego Joy Division bila ljubitelj New Ordera pa sam tako njoj prepustila riječ:

"Malo tko je imao priliku 1979. i početkom 1980. uživo vidjeti jedan od najlegendarnijih engleskih sastava, Joy Division. Taman prije zakazane američke turneje, Ian Curtis, pjevač i vjerujem mnogima neprežaljeni pjesnik, oduzeo si je život, a nakon njega su ostali zateknuti članovi benda koji su kasnije osnovali New Order, te fanovi kojima je utjeha ležala u dva genijalna studijska albuma i stvarima koje su napravili pod imenom Warsaw. Budući da su mi Joy Division još kao djetetu bili jedan od najdražih bendova, znala sam razmišljati kako bi to bilo kada bih ih mogla vidjeti uživo. Trinaest godina kasnije Peter Hook, originalni basist Joy Divisiona, zajedno sa svojim bendom, vratio je sve prisutne u klubu Pauk u kraj 70-ih. Vjerujem da bi Ianu Curtisu, kada bi mogao, bilo drago čuti kako ga je Hook vjerodostojno zamijenio na poziciji pjevača.

Suprotno od toga kako to obično biva kod nas, organizacija je bila dobra i sve je počelo onda kada je i najavljeno- prvo s kratkim videom iz filma 24 Hour Party People, da bi bend u 21.30 izašao na pozornicu i počeo s kompilacijom pjesama iz cjelokupne povijesti Joy Divisiona i Warsawa, koja je bila odlična. Našlo se tu stvari od Interzone i Digital pa do New Dawn Fades, She’s Lost Control, Insight, Transmission, Day of The Lords, Isolation, Shadowplay, Decades, Atmosphere. Bio je to više nego best of set onoga što je tadašnja četvorka kreirala u svom relativno kratkom postojanju. Hook je bas zamijenio gitarom, a ostatak benda fenomenalno je reproducirao svaki zvuk Joy Divisiona i to na energičan način, tako da je čak I Remember Nothing, krajnje teška i depresivna pjesma s Unknown Pleasures albuma- koji je i bio glavni motiv ove turneje, zvučala dinamičnije, no tu je igralo ulogu ponajviše Hookovo pjevanje u drugačijem aranžmanu. Bilo je uistinu očaravajuće čuti taj specifičan ritam bubnja Joy Divisiona i utonuti u atmosferu koju stvara zvuk njihovih tzv. haunted gitara.

Hook je komunicirao s publikom i to ponajviše gestama, a mnoštvo se odazvalo, premda je sve do posljednje Love Will Tear Us Apart dojam bio da ljudi više individualno uživaju u ovom nastupu, plešući i pjevajući za sebe, nego što su poneseni onom poznatom kolektivnom koncertnom vibrom. No, to nije ni čudno jer glazba Joy Divisiona je i sama takva da pogađa pojedinca i tako boravi u njemu, iako se na one punkerskije stvari i te kako dalo razbacati.

Za razliku od većine današnjih koncerata na kojima često ono vizualno prevagne nad glazbom ili barem malo vremena odvlači pažnju s uha, ovdje je baš sve bilo posvećeno zvuku i samo zvuku. U pozadini su na ekranu samo stajali coveri albuma, prvo Unknown Pleasures-a, a poslije Closer-a.

U sat i pol odlične svirke i dva bisa, mislim da nitko nije ostao nezadovoljan, ni mlađi fanovi koji su skakali u prvim redovima, niti stariji fanovi od kojih je i dosta njih generacija Joy Divisiona. Ovo je definitivno koncert iz vremenske kapsule, koncert koji je ispunio očekivanja i dao još više, te zasigurno jedan od onih koji će odzvanjati u sjećanju. Tamara Dujmović"
Da bi riječ dodala na ovo ! BIlo je mrak od koncerta!

Oznake: Peter Hook, The Light, pauk, Zagreb, rock, koncert, live, 21.3.2013., electronic

subota, 16.03.2013.

Nelly Furtado u Ljubljani - mali dinamitni kalibar

NELLY FURTADO - SLO, Ljubljana, Hala Tivoli, 14.03.2013

Kanadska alternativka komercijalnog predznaka, Nelly Furtado u petak je prvi puta posjetila naše prostore na akutalnoj "Spirit Indestructible" turneji i to malu dvoranu Hale Tivoli u Ljubljani. Priča se da usprkos solidnoj prodaji novog albuma turneja nije bogzna što posjećena, a u korist tim glasinama moglo bi ići i to da mala dvorana Tivoli i nije bila baš dupkom puna, no zato je publika koja je posjetila koncert bila itekako raspoložena za koncert i nakon mlakog uvoda i novijih stvari tamo negdje na četvrtoj "Manos Al Aire" i kasnije na "Powerless (Say What You Want)" publika je pošteno živnula i bila aktivni sudionik koncerta te je na kraju Nelly očigledno jako oduševljena prijemom napustila pozornicu nakon sat i pol zaista konkretnog showa s mnogo puta ponovljenim "hvala" i twittanjem nakon koncerta.
Oni koji nisu apsolutno ništa očekivali od koncerta, kao na primjer ja, ostali su ne samo ugodno iznenađeni nego i zaista prezadovoljni, iako ne mogu ovaj koncert baš označiti kao neko svjetsko čudo.

Vrlo vrlo jednostavna (da ne kažem siromašna) pozornica bila je pametno osmišljena "modnim" detaljima i odličnim lightom pa je na kraju to izgledalo daleko ozbiljnije nego prije dok smo gledali support nastup simpatičnog kantautora, također Kanađanina Dylana Murraya kome sam zakasnila nastup pa ne mogu ništa posebno reći o njemu, osim što se Nelly pridružio kasnije na koncertu pa su zajedno efektno izveli čini mi se "Be OK".
Nelly je u stvarnosti poprilično niska, pa prvo što mi je palo na pamet bilo je "mala dinamitna" nakon što smo čuli pre-odličnu verziju "Quando, Quando, Quando" koju Nelly inače originalno snimila s također Kanađaninom Michaelom Bubleom a na koncertu je umiksala u nju "Get Ur Freak On". Ne da joj glas leti iz njege nego "frca". Fenomenalan glas uživo, Nelly pjeva takvom lakoćom i suvereno da moraš ostati razjapljenih usta (manje-više). Izvrsno se kreće po bini, sjajno komunicira s publikom, pleše, komunicira s članovima svog benda, sve ima pod kontrolom a sve to čini a da joj se nota ne omakne u krivo.

Vrlo rano, niti na polovici koncerta Nelly je izvela svoj prvi legendarni hit "Like a Bird" s napomenom da je "već 13 godina proošlo od tih vremena, jel možete vjerovati?" i to je bilo to. Publika je zdušno pjevala pjesmu, a Nelly je bila očarana prijemom. I to je bila prava prekretnica koncerta - tada smo zapravo shvatili da će ovo biti odličan nastup. Naročito nakon što objavila da su joj ranije u Ljubljani poklonili primjerak povijesnog instrumenta - "piščali" (frulicu). Simbolični vrijedni poklon jer je Nelly vrsna glazbenica i svira poprilično instumenata uključujući frule i flaute...
Nelly je tijekom svoje karijere i 5 studijskih albuma dosta ispremiješala stilove glazbe, ne uvijek jako uspješno ako se gledaju cijeli albumi, no uvijek su se našala jedan ili dva megahita koji su u pravilu svaki bili drugačiji od ostalih i to ne samo po žanru glazbe već i stilu. I iako je Nelly česti (i uspješni) gost svjetskih top lista, njena autorska originalnost uvijek ju je držala u nekoj alternativnoj grupi, bilo da je riječ o pop-rocku, latino glazbi ili hip-hopu. Možda malo iznenađujuće ali sve to smo čuli i uživo. I što još više iznenađuje, sve je dobro funkcioniralo zajedno - očito je Nelly okupila vrlo sposobnu aranžersku ekipu.
Odličan i jako efektan (i dobro prihvaćen) mi je bio dio u "Big Hoops (Bigger the Better)" kada je krenula repati bez po' muke. Još me je nešto iznenadilo: zvuk je bio odličan a nismo ostali zakinuti niti za par baš žestoko rockerskih aranžmana pjesama.
Koncert je zaključila s "Mysterious Girl" i na oduševljenje svoje i publike vratila se na bis koji opet nije bio običan: u "Miracles" je ubacila snippet Madonnine "Like A Prayer" i pokazala nam kako bi Madonnin legendarni megahit zvučao da ga je otpjevala pjevačica Nellyinog kalibra - više nego fenomenalno.

Kraj je bio očekivan: nabrijani Hall & Oatsov standard "Maneater" bio je rasturačina za kraj. Pasje vrijeme koje nas je pratilo do Ljubljane posve nam je bilo nebitno na povratku. Bio je to dobro "potrošen" put i večer.

Oznake: Nelly Furtado, Ljubljana, alternativa, Pop, rock, Hip Hop, dance, live, koncert, Spirit Indestructible

četvrtak, 14.03.2013.

Sad sigurno znate tko je Jessie Ware ako prije niste....

JESSIE WARE – Zagreb, Tvornica Kulture, 20.3.2013

Iako iza sebe ima samo jedan album, Zagreb se izborio za njezin dolazak i svoje mjesto na turneji!
Jessie Ware sinoć je pokazala zbog čega je u tako kratkom vremenu postigla postigla izuzetan ali nenapadan uspjeh i priuštila nam jedan od najduljih nastupa ovog proljeća, kako je i sama rekla.
Istina, čudno bi bilo ne izraziti zahvalnost pred tako predanom publikom koja se sinoć okupila u Tvornici kulture.

Sasvim jednostavna, iskrena i predana Britanka otpjevala je svih jedanaest pjesama s albuma Devotion (predanost), pri čemu su pjesme Running i Wildest Moments osvojile najviše ovacija pri samom kraju –
ali cijeli je koncert bio vrlo ugodan, baš kao da slušate omiljenu pjevačicu u dnevnom boravku unatoč popunjenom klubu.
Redale su se sve pjesme s albuma poput Devotion, Still Love Me, Sweet Talk, Something Inside ali repertoar je začinila još neobjavljenim singlom Imagine It Was Us ili pak obradom Rihanninog hita Diamonds koji je snimila specijalno za BBC Radio 1.
Odlično je komunicirala s publikom što mnogi savladaju tek nakon izvjesnog vremena provedenog na sceni, ali Jessie je duhovito koketirala s auditorijem
i prisutne je uspjela “uvući” u svoj kreativni svijet koji je uostalom iznjedrio sjajan debitantski album.

DJ RRRamon! nastupio je prije Jessie Ware te je kasnije odradio set koji je zaista upotpunio osjećaj kao da se svi nalaze u nekom londonskom klubu.
No nakon ovakvog koncerta čak je i suvišno uspoređivati atmosferu s nekim londonskim klubom jer kvaliteta uvijek pronađe svoj put; publika u Zagrebu pokazala je još jednom da živi život prave glazbene metropole. (ovo je prepisani tekst od pressa, ali se potpuno slažem s njim, jer nisam puno znala o njoj pa nisam znala što da pišem :))

Ali su zato slike moje potpuno :)

Oznake: Jessie Ware, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, Pop, 20.3.2013.

subota, 23.02.2013.

The Bambi Molesters prosurfali sniježnim Zagrebom

THE BAMBI MOLESTERS – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 21.02.2013

Bambiji su na općenarodno zadovoljstvo preksinoć odsurfali jedan sjajan koncert i to na posve radni dan u hladnoj zimskoj večeri kada biste očekivali da će malo ljudi izmiliti iz kuća na izlazak. No pokazalo se da je bend prevelik mamac i da mu niti novopadajući snijeg ništa ne može.

Novotvoreni Vintage klub je, prvo da spomeno to: sjajno mjesto za večernji izlazak uz glazbenu kulisu, bio pun ko šipak a vjerujte zaista je velik (s obzirom da je “bar”, više izgleda poput nekog izduženog povećeg klupskog prostora). Neposredno prije početka koncerta vani je bio baš dugi red za blagajnu, što nisam vidjela već jako dugo vremena.

Bambiji su bili preksinoć u punom (proširenom) sastavu: Lada, Dinko, Dalibor, Hrvoje, Luka, Ozren & Andrej (aka Soldiers of Love)… a koliko je bilo dobro svjedoči da su prašili skoro dva sata, Dalibor je često bio za mikofonom (zaista više nisu samo instrumental bend) a na drugom dijelu koncerta kada su uglavnom svirali svoje hit melodije, atmosfera je zaista bila vrhunska. Točnije bila je u trećini Vintagea gdje je pozornica, no druga dva dijela koji su prostoji spojeni ali ipak za sebe je publika uglavnom šankirala i družila se iako je iz svih zvučnika treštao The Bambi Molesters.

Treba spomenuti da su The Bambi Molesters neposredno prije koncerta objavili ”Last Ride”, novi singl i video koji je izvučeni iz genijalnog koncertnog filma ‘A Night in Zagreb’ snimljenog u Teatru &td i prebačenog na 2CD/DVD izdanje a oni koji su sinić bili u Vintageu mogu potvrditi da je ovaj koncert bio blizanac toga iz &td-a. Čula sam neke komentare da su bili prehladni i preneagažirani (čitaj: nekomunikativni u interakciji s publikom) no ja drugačije Bambije i ne znam. Meni je to bilo normalno pa to nisam uzela kao neki minus.
Zvučno su zvučali odlično, ipak klavijature i brasevi donose svoj obol punoći zvuka, ali moram napomenuti da je generalno zvuk u Vintageu bio odličan. Nisam brojala ali mislim da je bend odsvirao daleko preko 25 pjesama ako računamo i biseve kojih je bilo čak dva.

I na kraju dolazimo do onog neminovnog: vrijeme je za novi studijski album Bambiji! Još mi je pred očima slika stranice recenzija iz britanskog Q magazina, gdje se našao album ”As The Dark Wave Swells” i odlične kritike i od zahtjevnih Britanaca ocjene 4/5.

Očekujem ništa manje od toga s novim, a Bambiji ne samo da to zaslužuju nego i mnogo više. Na primjer da ih poput R.E.M.-a opet netko veliki uzme sa sobom na turneju ali ne za nekoliko koncerata već na cijeloj turneji.
Možete (ne)voljeti ovaj podžanr rocka ali to ne mijenja činjenicu koliko je ovaj bend dobar, na razini koja premašuje sve regionalne okvire.

Oznake: The Bambi Molesters, live, koncert, surf-rock, vintage industrial bar, Zagreb, izvještaj, Fotogalerija, 21.2.2013

ponedjeljak, 18.02.2013.

Dinosaur Jr. - u stilu VENI, VIDI, VICI

DINOSAUR JR. – Zagreb, Tvornica Kulture, 16.02.2013

Kladim se da pitate većinu uobičajenih poznavalaca rock glazbe, tko je Dinosaur Jr. – odgovorili bi vam da nemaju pojma. S druge strane da pitate istu stvar iole zainteresiranijeg u rock glazbu, alternativnu ili neku drugu, ne šećerlemastu, rekao bi vam da je Dinosaur Jr. bend koji valja slušati. Kako stvari stoje Hrvatska je to i učinila. Nakon prvog nastupa benda prije nekolikog godina koji je bio poriličan neuspjeh, ovdašnja publika je prihvatila (i sažvakala) činjenicu da je Dinosaur Jr. bio bitan i utjecajan bend alternative, to to je i ostao. Jer jedino se tako može objasniti činjenica da je Tvornica Kulture bila prepuna. Što je samo po sebi poprilično dostignuće. Imajući u obziru recesiju i ostalo bogme nije lak zadatak sakupiti tisućicu ljudi na koncert benda koji je ipak nepoznat širokoj javnosti.
Predgrupa je bio one-man-band, Chris Brokaw – interesantan muzičar šarolikog backgrounda, koji je sam sebe pratio na gitari. Da je baš nešto impresionirao to ne mogu reći, ali da je bio čista antiteza onome što je slijedilo to bogme jest: smiren, opušten, malo usporen … Ne baš idealna vizija za zagrijavanje benda kao što je Dinosaur Jr. Ili možda baš radi toga efektan.

Kad su izašle zvijezde večeri, tri Massachusettsetska mušketira i postavili se pred masivan zid pojačala, što je djelovalo pomalo smiješan set za tako malu dvoranu poput Tvornice, bilo je jasno da će trio razvaliti i da će se grmljavina zvuka oborušiti na naše uši. Tako je i bilo. Trio koji je utjecao na mnoge bendove alternativnog rocka tamo 90.-tih krenuli su raditi nešto što ja zovem “štrikanje” stila i ritma – izmijenjujući pjesme “opuštenog” predznaka tekućih gitarskih solaža s onima glasnoće do daske distorziranih gitarskih riffova – baš se fino uklopilo u teksturu “toplo-hladno-toplo-hladno” i bilo je – sjajno.
Dinosaur Jr. na ovim nastupima promovira novi hvaljeni (zaista dobar) album “I Bet on Sky” i logično da su svirali nekoliko pjesama i s toga albuma a meni se činilo da su te pjesme od publike bile skoro jednako dobro prihvaćene kao i stare. U svakom slučaju bile su – prihvaćene.

J Macis je – u najboljoj maniri onog gadnog bijelog čarobnjaka Sarumana iz trilogije “Gospodara prstenova” – činio baš nešto slično (osim što i izgleda kao on): opako je svirao te svoje gitare uz posve drugačije, lijenjivo, gotovo nezainteresirano, ali svakako nerazumljivo pjevanje.

Dinosaur Jr. je na momente zvučao kao bend kojeg možete slušati u onim popodnevnim obavezama i trčkaranjima vamo-tamo po stanu, da bi drugi moment zvučali kao da se otvorio sam pakao i poziva vas unutra.
Malo sam bila razočarana kvalitetom zvuka u dvorani jer se zaista nije moglo razumijeti što Macis pjeva – distorzirani zvuk se pretvorio u gadnu buku od koje ti je zujalo u ušima do jutra.
Ali čak niti to nije bilo važno. Dinosaur Jr. su zaista u odličnoj formi. A u posvemašnjem stanju uma “boli nas patka” učinili su što su nekad radili stari Rimljani: “VENI, VIDI, VICI” (došao, vidio, pobijedio).

Oznake: koncert, live, Dinosaur Jr., Tvornica Kulture, Zagreb alternativni rock

subota, 09.02.2013.

Slash neprikosnoveni car gitare i rocka

SLASH featuring. MYLES KENNEDY & THE CONSPIRATORS, LJUBLJANA HALA TIVOLI - 8.2.2013.

Prvi koncert ove godine (O.K. nije S.A.R.S. je bio prvi ali ga ne računam jer je domaći) i ja impresionirana toliko da sutra idem na još jednu rundu u Beč.
Sinoć je legendarni Slash, najbolji živući svjetski rock gitarista (je i to je nedvojbeno) i bivši član jednako legendarnih Guns’n’Rosesa u rasprodanoj dvorani Hale Tivoli u Ljubljani nastupio uz pomoć izvrsnog pjevača Mylesa Kennedya (koji mi do jučer i nije bio ono napet bogznašto) i pratećeg benda The Conspirators.

Za one koji ne znaju što je Slash radio poslije Gunsa: Slash je nakon Gunsa oformio jako dobar band Slash's Snakepit, a poslije zaista odličan bend Velvet Revolver (uuuu što je bio dobar) iz čije je faze sinoć izveo najpoznatiji hit “Slither” (ako se ne varam za njega su čak i Grammya dobili...), no zadnjih je godina napravio dva hvaljena solo albuma "Slash" i "Apocalyptic Love" (kojeg promovira na ovoj turneji) na kojima su sudjelovali različiti vrsni pjevači (jerbo Slash ne pjeva).

Zadnji od njih Myles Kennedy koji je sinoć pokazao da ima moćan i impresivan vokal i koji je bez po’ muke otpjevao nekoliko čuvenih pjesama iz Slashove faze Guns’n’Rosesa, te pokazao da Axl Rose ima žestoku konkurenciju u vokalnom odjelu. Jest da Myles nije čuveni hiroviti žutokljunac kojeg jednako mrzimo ili volimo zavisi koja je ličnost u njemu trenutno aktualna ...ali Myles se pokazao kao frontman de luxe.
Osim toga bio izuzetno komunikativan i pokretljiv kao i svi ostali članovi The Conspiratorsa, od koji je basista Todd Kerns također vrstan pjevač što je i sinoć pokazao na dvije pjesme (i na "Welcome to the Jungle").

A Slash... svi mi slušamo i čitamo stalno kako je on naj ovo naj ono, mnogi žale za vremenma Gunsa koja su davno prošla i kao nije on više ono što je nekad bio bla bla .... i ako još postoji sumnja da Slash nije baš tako naj naj naj... sinoć smo se imali prilike uvjeriti da ne samo da je naj naj naj nego da taj čovjek jednostavno ne spada u obične (gitarske) smrtnike.
To kako (super precizno, tehnički savršeno) i na koji način (svaka nota ima ono “nešto”, emociju, priču) Slash svira gitaru je van svih kategorija normalnih uspoređivanja.
Da ne bi bilo zabune ja sam oduvijek pratila većinu gitarističkih imena, manje Pagea i Harrisa, Brian May i The Edge ipak nisu ti kalibri, ali zato Claptona, Stevea Vaia, Joea Satriania, Steve Lukathera, van Halena, Yngwie Malmsteena, Marka Knopflera i još pokojeg (moji favoriti Satriani, Knopfler i van Halen) ali zaista Slash je top.
I ima još jednu sjajnu karakteristku: ne pili dugim solažama koje nemaju nekog smisla, osim tehnički preciznog ili virtuoznog sviranja. Jedna od takvih pjesama (MOJA!!) "Anastasia" koja ima dug solo toliko je dobar da se sav ukočiš, i poslije isplaziš jezik. :-)
Rasturačinu je napravio i na "Rocket Queen" od Gunsa.

Uz to je odličan skladatelj pa je tako preko dva sata dug koncert imao visokooktanski predznak, energija je prštala sa svih strana s pozornice na publiku i nazad. Slash nije tip koji će mnogo skakati i kretati se, niti puno priča, ali ono što kaže je dovoljno da shvatimo koliko mu to sve znači i koliko uživa.
Bogme sam i ja. prve tri pjesme u photo pitu s iritantnim zoom objektivom koji ne fokusira (izoštrava) automatski jer je motor riknuo i kojeg nikako da pošaljem u Njemačku na servis jer mi stalno treba .... i onda mi se desi da stanem pred Slash i umjesto da fotkam ja s fotićem spuštenim gledam i smijem se i guštam. A Slash mi se smijulji nazad. I tko zna što si misli :-)

Ovakav koncert i izvedbu nekog izvođača će ove godine rijetko tko premašiti, a nama ostaje da vidimo i čujemo tko će biti ta marka. Springsteen? Bon Jovi? Clapton? Depeche Mode? Beyonce? Bojim se da ni Knopfler ni Satriani neće biti blizu. Vidjet ćemo....



p.s. Thanks agenciji Tomica Investigo Koncerti na super vožnji u Ljubljanu i super društvu!

Oznake: Slash, koncert, live, Ljubljana, Hala Tivoli, 8-2-2013, Myles Kennedy, The Conspirators, Anastasia, Apocalyptic Love

četvrtak, 06.12.2012.

The Black Keys pokazali zašto su TOP LIGA

THE BLACK KEYS (THE MACCABEES) – NJEMAČKA, MUNCHEN, OLYMPIAHALLE, 04.12.2012

>

The Black Keys su onaj novi vrući band koji nije ni novi a niti klasično konzumerski vrući. Ovaj američki duo ima iza sebe ni manje niti više nego sedam studijskih albuma, sve jedan bolji od drugog punih alternativnog blues rocka, distorziranih gitara i “prljavog” garažnog rocka. Trebao je izaći sedmi, aktualni “El Camino” da ih konačno i svijet, ne samo Amerika prepozna kao vrhunske glazbenike.

Usprkos hrpi dobrih kritika i nagrada svih vrsta, za sada još uvijek “opipavaju” bilo ostatka svijeta te su trenutno u Europi na turneji s nekolicinom datuma, jedan od njih i u Muenchenu u Njemačkoj. Velebna Olympiahalle (koja prima oko 14.000 ljudi) se na kraju činila preogroman prostor za ukupnih cca. 7.000 posjetilaca koliko ih je došlo na koncert, a svi koji ste ikad bili u zagrebačkoj Areni ili Domu Sportova znate kako zvuči koncert s puno praznog prostora. Naime dojam sjajnog koncerta koji su nam priredili The Black Keys bio je malo pokvaren – na dosta mjesta u dvorani bio je poprilično loš (ili preglasan) zvuk.

To se najviše osjetilo na predgrupi – vrlo zanimljivom britanskom indie rock bendu The Maccabees, koji su mi zvučali grozno sve dok nisam našla jednu poziciju koja mi je u uho donijela dobrar zvuk.
The Maccabees su nešto slično Artic Monkeeysima, spadaju u tu neku vrst žanra. Imaju iza sebe tri studijska albuma, te su logično najviše pjesama u setu od otprilike 40-tak minuta izveli sa posljednjeg, aktualnog “Given to the Wild”. Ostavili su dobar dojam, no da li je ovakav bend adekvatan da zagrije ekipu za The Black Keyse? Ne bih rekla. To jest, ukoliko za The Black Keyse uopće treba nekoga zagrijavati.


Krenulo je opako već na početku s “Howlin’ for you” . I za set su se prilično potrudili tako da i vizualno koncert dobro izgleda. Već spomenuti loš zvuk na dosta mjesta su zdušno kompenzirali sami Patrick Carney (bubnjar) i Dan Auerbach (gitara, vokali) koji su ne samo vjerno (uz podršku dva dodatna glazbenika), nego i daleko upečatljivije prenijeli ono što slušamo na .mp3-icama.

Jako mi se sviđalo što su Carneyevi bubnjevi postavljeni sasvim naprijed lijevo, tako da su obojica zaista posve u prvom planu. “Next Girl”, “Run Right Back”, “Same Old Thing” i “Dead and Gone” nizale su se predvidljivom setlistom istom kao i na prethodnim koncertima, ali i dobro izbalansiranoj s pjesmama sa svih albuma - uz odličnu podršku publike. Na “Gold on the Ceiling” publika je zaista bila već potpuno aktivna. Sljedeće dvije pjesme “Thickfreakness” i “Girl Is on My Mind” su izveli samo njih dvojica bez ona dva prateća glazbenika i da Auerbach nije rekao da će te dvije pjesme izvesti potpuno sami – nitko ne bi shvatio da one dvojice nema.

Ili da to kažem drugačije, zinula je publika u dvorani kako zvuči samo jedna gitara i bubanj – kao da ih ima 5 na pozornici, jer nijedna pjesma nije izvedena niti kvazi akustično. Naročito me se dojmila verzija “Girl Is on My Mind”, koja je uživo tako opako nabrijana, na granici s metalom recimo. Besmisleno mi je uopće komentirati njihovo sviranje jer sam u prethodnoj rečenici baš sve rekla. Auerbachov vokal je moćan i siguran i dečki zaslužuju apsolutno sve pohvale koje ih prate i kojima ih obasipaju.

Auerbach je daleko komunikativniji, ali dozirano, nizali su pjesme jednu iza druge tako brzo da na kraju seta od 20 pjesama kojiko smo ih ukupno čuli, kad si pogledao na sat nije prošlo niti sati i pol. Puno prekratko ako mene pitate, imaju dosta albuma, još odličnih pjesma koje bi se trebale naći uživo…
Carney je totalni cooler, taj je došao i otišao a da nije rekao niti riječ, a mahnuo je publici jednom ili dvaput, i to sam puno rekla. Možda ipak malo prehladno, za moj ukus.

Završili su regularni dio koncerta s udarničkim pjesmama: “Tighten Up” i “Lonely Boy” i euforično priveli kraju odličan koncert. Publika je u onoj prevelikoj dvorani bila jako glasna za bis pa smo ga i dobili. Možda pomalo neobičan izbor za nastavak “Everlasting Light” izvedena je u totalno “sniženoj temperaturi”, skoro sporo i primirujuće s odličnim light showom. Kraj je bio ponovo žestok uz “I got Mine”.

Oznake: The Black Keys, GARAGE ROCK, blues-rock, turneja, Njemačka, koncert, live, show, Olympiahalle, Munich

ponedjeljak, 26.11.2012.

Mark Lanegan Band - jedan od najdojmljivijih koncerata godine

MARK LANEGAN BAND – Zagreb, Pauk, 24.11.2012.

(support Creature With the Atom Brain + Duke Garwood + Lyenn)

Ove godine je bilo rijetkih koncerata koji su rasprodani, pa makar bili i oni u najmanjim rock klubovima. Da ste pitali ne previše upućene tko je Mark Lanegan, posve sigrno bi rekli da nemaju pojma a još manje zašto se koncert selio z prvobitno planirane dvorane NKC Park u Pauk. Pa se i tu brzo rasprodao. Generalno je dobro da se koncert održao u Pauku nego u Parku, no ni to baš nije bila bajna opcija. S premalo koncertne kilometraže, Pauk sasvim sigurno nije mjesto za ovako vrijedne koncerte. Ako zanemarimo (ne)pušenje cigareta i marihuane u dvorani, nesnosnu gužvu, konobare kao da su pali s Marsa, garderobu koja dere više para nego u Hotel Westinu, na kraju je najvažnije ono da je zvuk uglavnom na svim mjestima bio skomiran. Ako je 30 ljudi shvatilo što je Lanegan tijekom koncerta rekao (a rekao je „dvije i pol“ riječi) onda sam puno rekla.

Još je gore bilo onima koji njegov opus (i tekstove) baš i ne poznaju toliko detaljno, na koncertu sasvim sigurno ništa nisu niti saznali. Šteta što agilni organizator Žednog Uha nije uspio ovaj koncert ugurati u bolju dvoranu, SC recimo, ali je zato za svaku pohvalu što nam konstantno dovlači sjajne alternativne i indie bendove, koji očito itekako imaju publiku ovdje u Hrvatskoj. Čak ispada da ti bendovi bolje prolaze kod nas nego negdje vani. Prisjetimo se samo The Nationala koji su kod nas bili zvijezde nad zvijezdama prije negoli ih je vlastita Amerika i ostatak svijeta ustoličila na tron.

Slično se očito događa s grunge mračnjakom zvanim Markom Laneganom. Čim čuješ prvih par tonova njegovog vokala odmah ti je jasno da će to bit jedna opaka kombinacija Nicka Cavea, Toma Waitsa i neki „summary“ grungera koji su se, za razliku od njegovog prvobitnog benda iz kasnih 80.-tih Screaming Trees, nekim spletom okolnosti proslavili (Pearl Jam, Soundgarden, Nirvana itd.). Lanegan je proveo nekoliko godina (točnije tri albuma) i u kultnima Queens of the Stone Age, pa eto ako niste bili na koncertu jer niste znali o kome je riječ sada znate što ste propustili.

Da ne mislite da ste propustiti neki show. Onih par bijednih lampi, plavih i naročito crvenih, koje su (kao) osvijetljivale pozornicu i da ih nije bilo – bio bi isto. Prateći bend je moćno pratio Lanegana, ali što je mnogo važnije, Lanegan se manirom „ja sam bog i batina, i briga me za sve“, oslanjao uglavnom statično na mikrofonski stalak, zdrapanim ali izuzetnim vokalnom „pričao“ nam te svoje fantastično darkersko-mistične detalje vlastitog misaonog i emotivnog svemira.

Publika je, iako je zvuk totalno podbacio, svejedno bila u polutransu. Lanegan je s lakoćom prelazio iz jedne pjesme u drugu, bez pauzi, bez pričanja, bez obraćanja publici. Inače mi takvi nastupi „kao na tvorničkoj traci“ malo idu na živce, no uz izvođače poput Lanegana, sve drugo je nezamislio i neumjesno. Zadnje što bi itko želio čuti od njega je neku neslanu šalu, podilaženje publici ili čak toliko da ispriča „kako mu se sviđa u Hrvatskoj i kako je lijep grad Zagreb“. Bullshit, složili bismo se svi.

Pjevaj ti Mark, nemamo priliku ovakve koncerte često slušati, čak niti uz shitty razglas. Što možda i nije bilo loše. Jer, naviknuta na uglavnom odličan zvuk na koncertima i samim time frustrirana što nisam mogla u svoj punini doživjeti Laneganov koncert, prvo što sam napravila kada sam došla doma je bilo klik na player i ajmo sad Lanegana slušati kak treba. Barem audio. Pa ti se dojam koncert provuče i na dan dva nakon njega.
Video je bio poseban i trebalo ga je doživjeti jer Lanegan je uživo upravo ono što bismo očekivali: podmukla tutnjava jednog moćnog lika koji ti ne da niti da p… (dopunite sami).

Krenulo je s „The Gravedigger’s Song“ i dosta vremena posvetio aktualnom albumu „Blues Funeral“ koji je jako fino sjeo publici, pa je štrikanje novih stvari sa starima bio pun pogodak.
Onako posebno hipnotički moment koncerta je svakako bio „Devil in my Mind“, a opće burno prihvaćena rockin’ rollin’ „Black Rose Way“ od Screaming Treesa.
Bis je došao u obliku najglasnije prihvaćene „Hangin’ Tree“ iz QUOTSA faze. Za kraj jednoipolsatnog koncerta čuli smo još „Methamphetamine Blues“. Po nekima koncert ili barem poslastica godine – možda, da mi glava nije zujala još pola noći nakon koncerta – ovako, sjajno ali moglo je biti mračno dobro, ako je već bilo mračno u dvorani i mračno u glazbi.

Treba spomenuti i jednu zanimljivost. Lanegan je imao čak tri predgrupe. I to ne bilo kakve. Sve tri su bile neka kombinacija članova Mark Lanegan Banda, no najjače se dojmila i sasvim sigurno ostavila dojam legitimnog headlinera za neki koncert, treća predgrupa Creature With the Atom Brain. Zapamtite to ime. Možda jednom dođu samostalno na neki koncert. A i po tome Lanegan djeluje kao centar nekog posebnog glazbenog svemira poput Nicka Cavea, koji je također okupio oko sebe glazbenike od kojih ama baš svi imaju neki bend i to ne bilo kakav.

Oznake: Mark Lanegan Band, alternativni rock, pauk, Zagreb, Hrvatska, koncert, live

četvrtak, 22.11.2012.

Muse zakucali ponovo - friško iz Budimpešte!

MUSE, MAĐARSKA, BUDIMPEŠTA ARENA - 20/11/2012

Jučer je jedan od najvećih rock bandova današnjice, engleski tro Muse, nastupio u budimpeštanskoj Areni. Kad ih već nemamo prilike gledati u Hrvatskoj (tuga i jad) otišli smo u Mađarsku vidjeti kako izgleda nova turneja kojim promoviraju novi, dosta hvaljeni album “The 2nd Law”. U Budimpeštu se zaputio i lijepi broj Hrvata, Slovenaca i ostalih nam susjeda, no Arena ipak nije bila dupkom puna. Ali je zato Muse bio ponovo savršen. Svakim albumom Muse pomiče granice live showom, i svaki je novi koncert gotovo u pravilu bolji od prethodnog. Ipak, nijedan nije kao onaj zagrebački iz 2007. tak je bio nešto svemirski ekstra. Nije čak godinu dana nakon njega Matthew Bellamy u jednom interiviewu izjavio da taj zagrebački spada u one posbne koncerte u kojima je: "the crowd went mental, then we got mental." (publika je bila totalno luda, onda je nas poneslo pa smo mi poludjeli.").

Predgrupa je bila neki bend Everything Everything o kojemu ne znam ama baš ništa, niti smo saznali. A kako se čini niti nećemo. Nisu bili loši, trudili su se i
Možda zato jer smo s nestrpljenjem očekivali glavne zvijezde - Muse. Ponovo spektakularna pozornica, naravno ovo je dvoranska scenografija koju vidite na slikama, stadionska će sigurno biti opet druga - pa light show, a da o zvuku i ne govorimo, taj je savršen već godinama. Sjajno izrađene set-liste pogode ama baš uvijek, ali to i nije tako teško kada imaju hrpu fenomenalnih pjesama. Inače ih pametno ih dijelom mijenjaju na barem svakom drugom koncertu i ne može ti biti dosadno naročitoako odeš na više od jednog koncerta na jednoj turneji.

Triu su mnogi pomalo zamjeravali što imaju minimalnu komunikaciju s publikom, no i to je promjenjeno, frontman Matt se konačno malo više oslobodio i umjesto jedne, kaže tri rečenice), ali su zato od srca. Imala sam ih prilike sresti uživo 2007. pa je to posve legitimna tvrdnja. Novi je album, kao što je i bilo očekivano bio dosta zastupljen, no dozirano tako da onima kojima i nije neki spektakl (autorici ovog teksta) su mogli uživati i u starim stvarima. Za razliku od dosta bendova koji "peglaju" ponekad samo po nekim albumima, a (uglavnom) stare zapostavljaju, Muse setliste sastavlja ama baš od svih. Tko ih ne bi volio?

Inače, bili oni jako komunikativni ili ne, kad je Muse u pitanju (ali na vlastitom koncertu, za festivalske nastupe ne garantiram, primjetila sam da tamo nisu baš ono spektakl kao što su na svojima) to je posve nebitno jer su sva trojica toliko u koncertu, sviraju savršeno, pjevaju savršeno, kreću se savršeno - skaču (Matt) - pa ne možeš imati baš sve, zar ne?

Publika je bila zanimljiva. Budimpeštanska Arena je poseban slučaj, imaju redara ko stanovnika Zagreba, na svaki milimetar po jedan i ništa drugo ne rade nego paze da ne radiš ovo ili ono. Ne dao bog da se digneš (na tribinama) i počneš plesati. Ono kazališna. Ne publika, ta bi i skakala ali imaju neka pravila koja ih totalno ograničavaju. (Tako da ako niste od kazališnog formata, izbjegavajte koncerte u Budimpešti točnije, izbjegavajte tribine pod svaku cijenu.)

Tako da je dvorana vrijala, ali si svejedno vidio skoro sve tribine sjedeće do posljednje stvari. No energija i dobro raspoloženje se osjetilo i prenosilo na bend, makar bih ja prije rekla da je bend prenosio energiju i dobro raposploženje na publiku. Muse su taj dan prošetali i Budimpeštom (zamalo smo ih zakačili!) tak da su bili fino nabrijani.

Na ovoj turneji imaju kojekakvih noviteta (osim da je Matt razgovorljiviji) i to da Matt prepušta na jednoj stvari centralni mikrofon Chrisu koji onda otpjeva ili "Liquid State" kao sinoć, ili "Save Me". Što je najs. To što pjesme nisu nešto baš famozno, to je čak i manje važno. Ako će to Chrisu pomoći da se riješi okorjelog alkoholizma, a drugoj dvojici da ga ne izbace iz benda, što se mene tiče može Chris slobodno napisati još koju pjesmu. O sviranju basa je deplasirano govoriti, on je top svjetska klasa, pijan ili ne.

Još jedan novitet (barem mi se tako čini) jest da se Matt sjuri dolje do publike, doduše brzinom svjetlosti tamo i nazad, ali svejedno, ako si brz i zapet kao puška možeš ga dotaknuti ili uštipnuti. O Mattovom sviranju gitare jednostavno nema se što dodati. Svaki put kad ga gledam još je bolji nego prethodni, taj nikad ne griješi, ali to nije ono suhoparno, napiflano sviranje, to je prirodno bogomdani i urođeni veliki talenat. Trebate čuti taj urnebes i njegove gitare i publike kad krenu prvi riffovi "Plug in Baby". Napisana da ode u rock legendu.

Još jedna zanimljivost za kraj, onima koji nisu nikad bili na Muse koncertu: za razliku od slušanja albuma, kada odete na koncert, to sve pršti od žestokih nota, nema tu mile lale, to je sve samo ne mekano. Nisu slučajno nekoliko godina zaredom bili proglašni najboljim live bendom.

Ako vam njihova glazba i nije specijalno pri srcu, njihov koncert uživo je nešto što bi svak ljubitelj rock-pop glazbe trebao vidjeti jednom u životu. Ili kako je rekla frendica poslije koncerta koji uopće nije njihov neki fan: “Vrijede svakog centa”. Lipe. Ili forinte. Ili čega god.

Oznake: Muse, Mađarska, Budimpešta, koncert, live, 20/11/2012, alternative rock

subota, 20.10.2012.

Paradise Lost - i dalje su jak bend, ustvrdili smo!

PARADISE LOST, 15.10.2012. POGON JEDINSTVO

Paradise Lost spada u onaj žanr bendova (heavy metal) koji solidno često slušam, ne pratim, barem ne pažljivo, ali kada god mi se ukaže prilika odem na koncerte. No neke bendove jednostavno ne možeš propustiti, pa tako ne i Paradise Lost iako ne mogu reći da sam baš super kompetentna kada je u pitanju njihova diskografija ili pjesme.
Ovaj sam bend prvi puta išla gledati u Boogaloo 2010. i oduševili su me. Makar zadrti fanovi (bend ipak postoji od 1988. godine) su imali što kritizirati najviše na račun vokala Nicka Holmesa, kao nema više istu snagu u glasu. Moš mislit. A koji pjevač žestokog kalibra (da ne pjeva recitirajući) i ima nakon 30 godina pjevanja i tko zna čega još.
Uglavnom tada su mi zapeli za uho i rekoh, ponovit ćemo to.

I tako su u ponedjeljak oet došli uz potporu dva solidna benda, domaće Phantasmagorie, najdugovječnijeg našeg dark benda bez pravog albuma:
te Soena, benda bolje reći projekta sklepanog od članova Opetha, Amon Amartha, Testamenta i Deatha. Tko od vas ima pojma tko su oni. Uglavnom bend je zvučao eksperimentalno, slično Toolu.

I tako na red dođu Paradise Lost. Što god fanovi oni prvobitni i iskonski mislili, a misle da su bili nedvoljno dobi i da je (opet) Holmes bio loš, ako niste baš takav poznavaoc otišli biste s koncerta s dojmom da su bili sjajni. Jer zaista i jesu bili. Jedina je razlika bila što je njihova kvaliteta užđivo nastupa bila još bolja pa oni koji raspoznaju razliku nisu bili previše zadovoljni.
No ono što sam ja vidjela u publici u prviom redovima, ali i u publici (kazališnoj) sa strane poput mene jest da su svi uživali.

Izdivljalo se pošteno, bend je super svirao i tempo je bio odličan. Možda Holmes nije bio na nekdašnjoj razini ali i ovo sad je visoko.
Definitivno se radi o uspješnom koncertu s jako dobrom set-listom. U Paradise Lost zaista ne treba sumnjati, a ovoj njihovoj odličnoj pridonio je i izvrstan posljednji album „Tragic Idol“, kojeg promoviraju na ovoj turneji. Paradise Lost su ostali vjerni svojim idejama, dajući sve od sebe i uživajući u tome što rade, a ta se njihova energija lako hvata za svakog onog kojemu zauzimaju bitno mjesto na glazbenoj listi.
I da citiram frendicu, koja je sve skupa opisala jednim njihovim stihom (i s kojom se slažem naravno): „And for one second I lost my breath“…

I posve sigurno eto mene opet na nekom sljedećem njihovom koncertu.

Oznake: Paradise Lost, live, koncert 2012, Zagreb, Pogon Jedinstvo, heavy metal, Phantasmagoria, Soen

ponedjeljak, 15.10.2012.

Richie Sambora u Munchenu - car je stigao!

RICHIE SAMBORA - Njemačka, Munchen, Circus Krone - 12-10-2012

I tako odoh u Minken da vidim kako to uživo radi Sambora sam samcat bez velike korporacijske mašine zvane Bon Jovi. Pred dvoranom je trajalo 15 minuta dok svi paneli nisu ostali bez njegovih plakata - to kad Balkan dođe u Minken :)

Njegov friško izdani solo album “Aftermath of the Lowdown” (čitajte recenziju ovdje !!) je bolje od ičega što je dugih godina izdao BJ, a opet ništa slično BJ-u, pa je ove godine odlučio nakon 14 godina na mini solo turneju. U Europi samo 5 datuma, odmah rasprodana. Ovaj u Munchenu bio je u legendarnoj (cirkuskoj) dvorani Circus Kroneu gdje su nastupali i Beatlesi, Stonsi... svi velikani.

Tko Samborin solo rad ne poznaje i očekivao bi gitaristički koncert, taj bi se jako prevario - ne samo da je svirao sjajno ali dozirano (lani u Maksimiru je bio loš) sve što je odsvirao bio je mrak, ali je to umanjio na račun samih pjesama i - pjevanja. Što je Sambora radio s glasom u petak navečer... ne znam da li je bolje pjevao ili interpretirao. Ne znam baš da ne bi potukao i samog Jon Bon Jovija bez po muke da sad krenu "tko će bolje".

Koncert je otvorio vrlo znakovito s Museom i "Uprisingom" pa s novom "Burn that candle down" (neke vrste "Black Keys" ofarbana protestna "Occupy Wall Street" pjesma) i publika je odmah bila na nogama s rukama u zraku.
Aktualni singl “Every road leads home to you“ je stvar zabetonirao i tako je ostalo sve do kraja koncerta od 2.15 sata.

Nije pričao i šalio se koliko on inače zna, bio je sav ufuran u koncert tristo posto, ali opet dovoljno pričljiv i zabavan da se potvrdi da je sjajan frontman. Tamo negdje sredinom koncerta na baladi prethodnog albuma “Undiscovered soul” “Fallen from Graceland” mu je na stage uletio vrlo poduzetan fan koji ga nije počeo grliti i ljubiti ako ste to pomislili, nego se odmah dočepao mikrofona i počeo pjevati, i kada je Sambora po prvim notama skužio da ovaj ima dobar glas i da mu dobro ide, mahnuo je redaru da ga pusti i maknuo se u stranu. No ovaj je onda počeo falšati (valjda od uzbuđenja) ali se svejedno nije dao od mikrofona, a Sambora (i bend mu) koji su očigledno ipak bili malo paf pustili su ga da vide kako će se tip dalje snaći. I usput se dobro zabavljali, kao i publika.

Izuzetna interakcija publike i izvođača se rijetko viđa na koncertima, ovo je bio jedan od njih. Bilo je tu žestoke atmosfere, energije koja rastura, teške artiljerije, nježnih balada, legedandarnih standarda Beatlesa, snippeti od Springsteena i Bad Companya, ali glavna emocija večeri bila je - ljubav. Sambora je iskreno u tome što radi, muzika i publika su mu sve. A ona mu je iskreno odana. I kako je sat vremena nakon koncerta napisao na svom Twiiteru "ostavio sam vam svoje srce na tom stageu" - istina. I publika njemu svoje.

Zaključak se nameće sam po sebi: kog vraga on još radi u Bon Joviju kada je možda i bolji frontman od Jona a sasvim sigurno jedako dobar? Nije sve u lovi a on je ima dovoljno i nikad neće prestati dotjecati... A kako kaže šef agencije Koncerti.net s kojom smo putovali i dobro se zabavili: "Richie je car". Bogme jest.

Oznake: Richie Sambora, koncert 2012, Bon Jovi, live, Every Road tour, Njemačka, Munchen, Circus Krone, rock

utorak, 18.09.2012.

The Dubliners - 50 nevjerojatnih godina

strong>The Dubliners 14/9/2012 - Tvornica Kulture, Zagreb

Legendarni irski bend ove godine slavi 50.-godišnjicu. Jel možete to vjerovati? Naravno da da. Vjerojatno ste čuli za njih još u pelenama.
U petak su nastupili u Tvornici i starci metuzalemi su rasturili na način koji ne rasture niti troduplo mlađi performeri.


Pod tim ne mislim da su skakali po pozornici (pa čak su i poskakivali dakle, jesu) nego s kolikim guštom još nastupaju, a sve ih je manje. Usprkos nedavnoj nenadanoj smrti Barneya McKenne (OK, kad netko ima već 73 godina to i nije tako nenadano) na što se brojka svela na kvartert, dečki su odlučili ipak nastaviti svoju posljednju "50th anniversary" turneju uz pomoć novog banjo svirača, ubijte me ako se sjećam imena, poznat je uglavnom u tom svijetu irskog folka.




No ono što još uvijek oduševljava je njihova energija i srce! Bez obzira što je Eamonn Campbell presjedio cijeli koncert, ali mi se još uvijek činio vitalnijim od recimo Johnny Wintera, ali je mnogo zanimljivije nešto drugo: i Vampbell i Winter su tek 3-4 godine mlađi od Springsteena a ovaj prema njima trčkara poput dječarca i izgled kao da je upola mlađi. No zato sva trojica imaju - srce jednako veliko i snažno.


Tvornica se ugodno popunila a publika s oduševljenjem pratila sve što su majstori radili. Inače je bilo zanimjivo da je spomenuta publika mahom bila jedno pet puta mlađa od The Dublinersa :)) I to sve govori...

Oznake: The Dubliners, live, Tvornica Kulture, Zagreb, koncert 2012, irski folk

četvrtak, 30.08.2012.

Red Hot Chili Peppers - "žebenoar" bend

Red Hot Chili Peppers, Hipodrom, Zagreb - 29.8.2012.

RHCP najzad i kod nas. Nije da sam fan, ali takav veliki bend treba pogledati. Bilo me strah na šo će to ličiti, tko god ih je uživo gledao bio je manje više (jako) razočaran (ili su prekratko svirali, ili su raštimani ili...).






Uglavnom, bili su bolji nego očekivano. Žebenoar bend. Strašan zvuk. NIsam mogla vjerovati da je Hipodrom tako akustičan. Publika se slijevala sa svih strana, neću promašiti ako kažem da je na koncertu bilo oko 35.000, ali je bilo barem još 4000 ili više ekipe koja je posjedala oko Hipodroma (znate ono: vise s drveća, lampi...), koja sreća prevelika da je zvuk bio tako mračno dobar da si čuo isto kao i da si bio unutra. Ja bila van i unutra par puta i znam. Nisam niti trebala ulaziti.


RHCP. Znaju dobrano zafalšat, Anthony uvjerljivo prednjači.

Bili su kao raštimani klavir za vrijeme prve "Monarchy of Roses" a i na drugoj isto. Anthony osim što falša kreće se nikako, ali i dalje ima snažan glas.


Manje pokretni nego sam očekivala (ne i Flea), Josh se ozlijedio prije nekih tjedan dana, pa je posljednje koncerte presjedio.




Glazbeno, bacite oko na setlistu. I to je samo u regularnom dijelu. Da, dobro ste pročitali- prašili su 1.40, a da do bisa nismo još niti stigli. Najviše su me se dojmile "The Adventures of Rain Dance Maggie", "Under the Bridge" i bez konkurencije (i inače mi je takva) cover Stevie Wonderove "Higher Ground". Ta uvijek zvuči opako.


Monarchy of Roses
Around the World
Snow (Hey Oh)
Otherside
Look Around
Throw Away Your Television
Can't Stop
Emit Remmus
The Adventures of Rain Dance Maggie
Me & My Friends
Universally Speaking
Red Hot Mama
Under the Bridge
Higher Ground
Cosmic Slop
Suck My Kiss
By the Way

Jammanja je bilo svako malo. Tu su u biti i najjači. To mi je kod njih naj, iako je mnogima to turbo dosadno vjerujem. Chad je jedan mean bubnjar zaista.



Na bisu je s gostom Maurom jammao prvu stvar koja je bila uvodna u bitno drugačiju, nešto sporiju vrlo cool verziju "Californication" na koju su dovukli (ponovo) na stejdž naše 2cellos na moje iznenađenje jer nisam vjerovala priči da su im 2cellos gosti, da će oni s njima nešto svirati, ja sam tu priču shvatila kao lukav PR. A kad ono NIJE. Stvarno su im bili gosti. Navodno su uvježbali "Califonication" to popodne. Ako je tako, svaka čast.


Općenito me se strašno dojmio bis jer je i "Factory of Faith" bila odlična, da o "Give It Away" ne pričamo. Točnije, zadnji touch mi je bio ipak "Final Jam" nakon sat i 55 minuta! Ne mislim da je ovo koncert za neko posebno pamćenje (ipak sam friško bila na Springsteenu i Foo Fightersima...) ali ovo je bilo dobro!


Meni se činilo da su RHCP bili motiviraniji nego inače (inače su industrijska pokretna traka) možda radi 2cellos (kao kod njih smo doma), jer Flea je rasipao toplinu neku u mikrofon non-stop. Iako Cellose iz čiste lijenosti nisam fotkala, pa nemam dokumentirano ništa vezano uz njih, taj cijeli setup s njima mi je podigao koncert, jer da smo slušali same RHCP kladim se da bi bili kraći, hladnjikavi i dosadnjikavi.



Ovako: RHCP, dobri ste, odvalili ste nevjerojatnih, za vas, 1.55 minuta. A Flea je plafon svih basista i još pola svijeta. Flea je alfa i omega benda. On je - The Man!

Oznake: live, koncert 2012, Red Hot Chili Peppers, Zagreb, Hipodrom, funk-rock

srijeda, 22.08.2012.

Foo Fighters definitivno jedan od najvećih rock bendova

FOO FIGHTERS - Codroipo, Italija, Villa Manin, 13.8.2012. & Q2 Arena, Pag, Češka

Neki veliki bendovi tako rijetko dolaze u našu blizinu da je svaka prilika dragocjena šansa da se uvjerimo jel' to zaista „to“. Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock bendova žešćeg predznaka, s nekoliko izvrsnih albuma u džepu, i ponajboljim u svijetu 2011. „Wasting Light“ zarolali su na turneju istog naziva već prije godinu i pol, a hvalospjevi koji prate nastupe uživo pokazali su se više nego opravdanima.

Prva dionica: ITALIJA
Na opće zadovoljstvo i blaženu sreću vrlo točno, poput švicarskog sata krenuli su svi: i support izvođači (o njima ćemo na kraju) i glavne zvijezde večeri. Iako je publika više nego dobronamjerno i pristojno pohvalila predgrupe za njihov trud, kada su Foo Fightersi izašli na binu nastao je opći urnebes. Umjesto s „All My Life“ koncert su otvorili mnogo divlje s „White Limo“ i u prvim redovima je (logično) nastao lom. Grohl se odmah sjurio po izduženoj stazi pozornice, pogled na ostatak benda i sve je bilo jasno: izvrsno raspoloženi Foojevci, sjajna publika (koja doduše nije posve napuila prostor Ville radi godišnjih odmora, ali je bilo barem 13.000 raspoloženih duša) - i u startu si znao što te čeka te večeri.



Ako je itko sumnjao u kvalitetu benda, već prvih 15 minuta je bilo sasvim dovoljno da bude razoružan. Ako nekome FF opus i nije na snimkama najbolja glazba na svijetu (bilo nas je), uživo sve to poprima par kopalja bolju dimenziju, a nakon koncerta odlazite kao osvjedočeni fan benda. Ne sjećam se da su mi „The Pretender“ ili „Generator“ ikad bile tako dobre pjesme kao što su sada. Što samo potvrđuje po tko zna koji puta da slušanje glazbe bez odlazaka na koncerte ima vrlo jednodimenzionalni predznak.


Setlista je bila „ubitačna“ - dinamika je bila 100 posto pogođena, i sporije stvari su se savršeno uklopile: „Cold Day in the Sun“, Pink Floydov cover „In the Flesh“, te Grohl sam na početku bisa s „Times Like These“. Oni koji su bili na Frequency Festivalu u Milanu prošle godine kažu da su Foojevci prašili preko dva i pol sata (u Codroipu sada su 2 sata i 15 minuta) ali da je ovo ipak bilo nešto sasvim drugo, pravi koncert. Nije slučajno Grohl odmah na poočetku pitao publiku koliko dugo hoće da nam sviraju, s komentarom da ne kane kratko svirati.


Foojevce krasi, osim glazbenog talenta i vrhunske svirke, i odlična komunikacija s publikom, koja je pak reagirala na svaki mig i urlik benda, pa si probajte zamisliti kakve su reakcije bile kada je Grohl nešto pričao, često se potrudio reći nešto i na talijanskome. Općenito je Grohl bio vrlo pričljiv i ogromna većina publike je to sjajno prihvatila. Kao i sve što su radili ostali članovi benda (kada je Taylor Hawkins pjevao na „Cold Day in the Sun“ recimo). Što je sve samo potenciralo da je cijeli bend naprosto isijavao, ne samo Dave Grohl koji je apsolutni spiritus movens, ne samo Foo Fightersa.


Na bisu smo svi i koji to prije nisu znali, saznali da je Bob Mould bio tinejdžeru Daveu Grohlu uzor i razlog zašto se ovaj primio rocka. Kako je Bob gostovao na „Wasting Light“ glasom i gitarom na (fenomenalnoj) pjesmi „Dear Rosemary“ tako je bilo i na bisu, u odličnoj „extended“ verziji „Rosemarye“, koja je mnogima u publici sjajno sjela. Zajedno su još otprašili „Breakdown“ Toma Pettya, te nakon „Everlonga“ zaključili večer.
Nekako sam poprilično sigurna da ako Foo Fightersi uskoro ne dođu u Hrvatsku, da će vrlo brzo opet do Italije, jer je tako očit bio snažni „vibe“ benda i publike (u kojoj je bio lijepi broj Slovenaca i Hrvata opet, zaista nas svugdje ima), što je primjetio i Pat Smear u pauzi do bisa, a pričljivi Grohl sve to nama prenio. Kada se to dogodi znate što vam je činiti. Foo Fightersi se ne propuštaju niti ako vam nisu najnapetiji bend na svijetu.


Predgrupe su bila dva vrlo zanimljiva imena: vrlo hvaljen punk rock bend iz New Jerseya, „štićenike“ velikog Brucea Springsteena The Gaslight Anthem, te starog iskusnog mačka, bivšeg člana bendova Sugar i Hüsker Dü, već spomenutoga Boba Moulda. The Gaslight Anthem ima svježe izdani treći album „Handwritten“, no i nakon svirke uživo pokazuje se da je bend ipak malo precijenjen. Ne prejudicirajući stvari dok ih ne čujem na samostalnom koncertu, sa zadrškom ću reći da sam mišljenja da samo imaju prokletu sreću što ih gura Springsteen. Ni publika u Codroipu nije bilo mnogo drugačijeg mišljenja činilo se. Bob Mould je uglavnom prašio stare Sugar stvari, što je sasvim fino zagrijalo publiku, čak više nego one tri na kraju seta iz vremena Hüsker Dü-a.



Predobar i lijep prostor ispred velebne Ville Manin kraj mjesta Codroipo definitivno je bio izvrstan odabir lokacije koncerta iskusnog organizatora koncerata Azalea Promotion (www.azalea.it), a kako se kasnije pokazalo izvrsna lokacija nije bila jedini adut - akustika prostora je skoro savršena. Zvuk je bio sjajan tijekom cijelog koncerta skoro na svim mogućim točkama, čak i onim posve bočnima. Uskoro će 26. rujna na ovom mjestu nastupati i čuveni Radiohead također u organizaciji Azalea Promotion, što također nije za propustiti bilo da se odlučite samostalno na koncert ili organizirano (organizirani put do Ville Manin nudi i odlična ekipa agencije Art Travel).






Druga dionica: ČEŠKA
Neplanirano sto posto - i ja ispala najveći fan FF-a. Karta viška i ono "'ajde, 'ajde sa nama", činjenca da je fotkanje u Italiji bilo frustrirajuće radi ograničenja i nada da ću nešto dobro okinuti iz publike (rezultat iz priloženoga...) i tako je ispalo "put pod noge" i evo nas u Pragu. Zauzeli smo prve borbene redove u Q2 dvorani (lako kad imaš tri visoka muška oko sebe) i to je ujedno i sve što sam taj put vidjela od Praga i lokacije. Nešto sitno manje ljudi nego u Italiji, koja tisuća i niti blizu jednaka atmosfera makar se ne može reći da nije bio odličan koncert... Ovaj put FFsu bili samo kombinaciji s Bob Mouldom. Male izmjene na setlisti: čuli smo Bridge Burning kao ekstra i DOA i Winnebago umjesto Aurore i Tom Pettyevog covera.







Štono se kaže ponovila gradivo i iako je Grohl manje pričao (ne zna češki jasno), bend je definitivno jedan od top 10 rocka u svijetu (po meni i top 5). Ako vam se imalo sviđa ta glazba, znate što vam je činiti kada budu opet negdje blizu...

Oznake: Foo Fighters, alternative rock, hard rock, koncert 2012, live, italija, Codroipo Udine, Bob Mould, The Gaslight Anthem

četvrtak, 19.07.2012.

Gunsi raspištoljili sebe pa publiku u Splitu

GUNS'N'ROSES, 17/7/2012, Spaladium Arena Split

Crazy night, 3 sata i koji min kusur (štopano!), Axl bio pristojan kasnio je manje od pola sata. Izgleda super (ukoliko Axl može ikada ikome izgledati super!), pjeva super. Ovako inspirativan i motiviran niti Axl niti bend nisu bili u Zagrebu 2010. vidjelo se da im je pasao slobodan dan u Splitu...

S druge strane ovo je bilo jedno od najgorih snimanja do sada: oko 25 m, bez povišenja. Ameri nam izvukli odnekud par stolica, jedine koje su našli ali na žalost sklopive (bilo je padanja i akrobatiranja), i što je puno gore: tapecirung od supžve od 10 cm što je značilo da smo se ljuljali loveći ravnotežu. Radi fotkanja je ovo bio posve neisplativ put, jer su ispale ispod svakog mog prosjeka.

Ali zato radi koncerta nije bilo neisplativo: dobrih 7 somova ljudi je napunilo Arenu i ugođaj je bio sjajan. Zvuk kao i uvijek u Spaladiumu loš do prosječan, i to je jedino što me je zaista smetalo da bi mi koncert bio VAU na kubik.

Kiks prvi i osim zvuka jedini su napravili organizatori što nisu napravili ogradu koja je trebala dijeliti fanove u skupljem Golden Circlu od ostalih jer je tako parter ostao jedan prostor a znamo koliko može biti frkovito kada divlja Guns'n'Roses masa navali. I tu sad ide pohvala Axlu i njegovoj stranoj ekipi, čim je koncert krenuo i masa se stisla naprijed i nastala frka da bi ova lijepa večer mogla gadno završiti, njihovi redari i sam Axl cijelog su koncerta pazili na ljude, klince, izvlačili ih van ako su vidjeli da se netko ruši ili da ga gnječe i sl. Očito je tragedija s Riversidea još jako svježa.

Počelo je s pomalo neobičnim odabirom introa: Massiv Attackom i "Splitting the Atom" a onda kada su Gunsi upali s "Chinese Democracy" nastao je urnebes. Ali ništa nije to bilo naspram prvih taktova " Welcome to the jungle" kada su se i tribine digle (jest da ja ništa od toga nisam doživjela, balansirajući na stolici i pokušavajući ne pasti s nje...)

Neću sjeckati koncert pjesmu po pjesmu biti će dovoljno reći da su u nedostatku novog albuama, Gunsi malo izmjenili setlistu (googlajte) i dodali malo više pjesama s "chinese Democracy" i koliko god setlista bila dobra, toliko je za one druge koji nisu smrtni fanovi GNR-a bila s tzv. snizalicama - pjesmama koju šira publika baš i ne zna. No zato je bilo dosta jammanja svih svirača u bendu, malih intermezza u kojima se Axl preoblačio češće nego Lady Gaga ili Madonna. (Da bi na kraju uvijek završio u sličnoj opravi s šeširom i sakoom, samo mu je falila još zimska bunda i šal).

Naročito su sjajile tri lead gitare, bolje reći Bumblefoot ovaj puta manje nego Richard Fortus i DJ Ashba. Ugodno me iznenadio basista Tommy Stinson, tek sam sinoć uočila koliko su on i Farell na bubnju snažna ritam sekcija.

Komunikacija s publikom je bila sjajna ali ne od onog kojeg to (ne)očekujete ali se priželjkuje i bilo bilo logično - Axla dakako, koji je usprkos svemu tu i tamo nešto rekao, ali se zato mrgud smiješio cijeli koncert - nego od ostalih članova benda koji su kao i Axl koji je definitivno najviše pretrčao, bili oni koji su stvarali atmosferu, a tu najviše mislim na DJ Ashbu koji je bio apsolutni car po tom pitanju. U jednom je trenutku čak upao u publiku u prvim redovima a zatim se popeo na tribinu.

Općenito su svi komplet toliko nevjerojatno pokretni na pozornici da je očito kako svi do jednog uživaju u onome što rade i bez obzira što je ova postava "plaćenička", dakle muzičari koji su tu da bi Axl i dalje imao bend zvan Guns'n'Roses - ovo ipak nije cover bend i glazbenici na plaći. Ovo je legitiman skup osoba koji žive s glazbom i nazivom GNR-a. A to vam sve govori. Jako volim Slasha i Izzya i za mene su stari Gunsi pravi Gunsi, ali ovo je the next best thing, Axl je okupio vrhunsku ekipu i vidi se da su i srcem i dušom u priči zvanoj Guns'n'Roses.

Prvi highlight večeri je osim početka bio na "Estranged" a onda je koncert (publika to jest) eruptirao na "Sweet child of mine", no pravi lom nastao je ne na Guns pjesmi već na AC/DC "Whole Lotta Rosie". Oh yeah rekla bih.
Iako je po meni drugi pravi highlight večeri bio ipak ranije na fenomenalno u koncert uglazbljenoj Pink Floydovoj dionici "Another Brick in the wall, part 2" kao uvod u "November Rain" s Axlom na klaviru.

Dva sata kasnije i koncert, regularni još uvijek traje. Završilo je (kao i da nije) s "Nightrainom", a meni se činilo da se bendu niti na tih par minuta ne odlazi s pozornice. Nakon urlanja i lupanja nogama za još, Gunsi su se bez predugog čekanja vratili za mrak od bisa dugog preko 20 minuta s "Madagascar","Shackler's Revenge", fenomenalnoj "Patience" i naravno, "Paradise City" na kojoj su padali konfeti, rigala je vatra, samo smo čekali vatromet i bengalke. Kao što rekoh bendu se jednostavno niti nakon puna tri sata i par minuta nije išlo s pozornice iako se zna što je kraj koncerta. Pa su se vratili da se pozdrave s publikom, poklone i uz Sinatrinu "My Way" nasmiješeni i zadovoljni (bogme ne znam tko je bio više, oni ili publika) povukli u backstage.

Zaključak: tko se od Splita sinoć skrio, magarac je bijo.

Oznake: koncert 2012, Gun's'Roses, Axl Rose, Split, live, Arena Spaladium, hard rock, rock

ponedjeljak, 16.07.2012.

Duran Duran raspametili dupkom pune Križanke, LJ

Duran Duran, 14/7/2012 Križanke Ljubljana

U subotu su ljubljanske Križanke dupkom pune i raskriljenih ruku dočekale legendarni new wave bend 80.-tih - Duran Duran. Za početak, oni koji se možda sjećaju koncerta Durana u Zagrebu 2001. da posebno napomenem da ono i ovo sad nije baš imalo mnogo veze jedno s drugim. 2001. g je koncert djelovao kao da je neki uvjerljiv ali cover bend došao izvoditi hitove slave petorke, a doživljen je prema onoj poznatoj: "Opet nam dolaze ocvale i ostarjele zvijezde koje su nam trebale doći prije 10-15 godina". I sada dolazimo do "punchlinea" - to se je bilo prije davnih 11 godina.




Što bi rekli tek sada za ovaj koncert? E, ali sada je drugo vrijeme i Duran Duran su drugi bend. Ili opet (skoro) onaj stari, kako hoćete. Očito je da DD funkcioniraju dobro samo kada su najmanje u triplikatu originalnih članova, točnije sada kada su u kvartetu - sada je to - to. Nedostaje Andy Taylor (gitarista) čisto radi zapunjavanja krilatice "fabulous five" ali generalno i ne. Četvorica originalnih su trenutno u velikoj uzlaznoj putanji svoje druge karijere. Možda im posljednji album nije rasturio top liste kao niti singlovi, ali je to jako dobar album, a oni već odavno nisu instant hitić bend, pa to nije više niti važno. Zato ih je dopala hrpa počasti s kojima ih zadnje vrijeme svi zasipaju, ne najzadnje da će oni za koji dan glazbeno otvoriti Olimpijske igre u ime Engleske, a da niti ne nabrajam sve od aktualnih velikih izvođača koji ih citiraju kao jedne od svojih uzora u mladosti.





Možda ovaj koncert nije bio top 20-30 naj koncerata na kojima sam ikad bila ali je svakako bio opasno blizu onih najboljih, pogotovo ako uzmem u jednadžbu sve elemente koje za mene čine naj koncert: okolnosti oko benda: sastavljanje, rastavljanje, pauze, diskontinuitet, aktualni album ili radovi, ne najzadnje i silne godine koje su iza njih. Vrlo rijetko viđa se takva zabavljačka i komunikativna (ok, nećemo o Springsteenu) nota kod bendova kao što smo imali to prilike doživjeti sada s Duranovcima. Izuzetno raspoloženi, puni energije, svirački nevjerojatno kompetentni i sposobni (iako smo to već znali, ali svejedno, uvijek me to iznova oduševi), a Simon Le Bon, iako više ne tako pokretljiv kao u svojim najboljim danima, još uvijek ima vokal koji je samo par mrvica slabiji nego što ga znamo, a i to možda samo radi prošlogodišnjih problema s glasom radi kojih su na neko vrijeme morali prekinuti turneju.



Krenulo je pjesmom sa aktualnog albuma "All you need is now" - "Before the rain", i već je publika morala pozirati Nicku Rhodesu (koji na svim koncertima kao pasionirani fotograf fotka publiku). Nastavilo se odmah u glavu s: "Planet Earth", "A view to a Kill" i "All you need is love". Iako su Durani počeli odmah komunicirati s publikom prava fešta od druženja je krenula prije " Taste the Summer". Simonu je očito odgovarala ta intimna blizina s publikom koju ima ljetna pozornica u Križankama (na metar i po' ste od benda) - jer se spustio u photo pit i tražio dobrovoljca za pjevanje. Prvo je odabrao mog znanca Marka, i kada ga je pitao otkuda je rekao je (naravno) "Croatia". Smijeh i pljesak u Križankama. No Simon je tražio Slovenca. Drugi izbor bio je - Vinko, pogađate već, iz Croatie. Još veći smijeh i pljeskanje. Na kraju je ipak ubo' Slovenca koji se, umilno rečeno, trudio iz petnih žila da si Simon ne začepi uši. Ako još do tada (a pazite prije pete pjesme!) niste bilu s rukama u zraku i raspoloženi onda jeste nakon ovoga.




Poslije toga je bila rasturačina manje-više. Plesalo se, skakalo, njihalo, mazilo (zavisno od toga što se sviralo), Simon je još par puta uletavao u publiku, a "lepi" John Taylor mu je svesrdno pomagao. Prvi vrhunac večeri je bila "Hungry like a wolf", drugi posljednja u regularnom dijelu " Wild Boys" ukombiniralna sa snippetom "Relax" od Frankie Goes to Hollywood. Prije nje su Durani izveli "Ordinary world" prije koje je Simon održao kratki govor o strahovima i nesigurnom svijetu u kojem živimo, te kako trebamo skupiti snage za prebroditi sve nedaće (nešto u tom stilu) što je možda pomalo čudno zvučalo od pjevača nekad najglamuroznijeg benda na svijetu, no i to nije nikakva novost, Durani su oduvijek bili, pa i onda u doba svoje najveće slave, poprilični filantropi i socijalno osviješteni iako se to nije stavljalo na velika zvona.





Nakon neopisive galame publike koja je prednjačila u srednjoj životnoj dobi (jel si možete zamisliti raspamećene Slovence oko 35-40 godina? - ili su to možda bili Hrvati?!), Durani su se brzo popeli na bis i dobili smo "Girls on Film", "Starman" i legendarnu "Rio" za kraj krajeva.
Moram spomenuti i onaj dio gdje se predstavljao bend (što je u pravilo dosadni intermezzo, čast izuzecima), ovaj je meni bio vrlo zabavan jer Durani iz tog predstavljanja naprave zezanciju i mini-show.





Uz duboki zajednički naklon publici i nešto manje od dva sata prašenja, zaključili smo - bila je ovo prokleto dobra koncertna večer i divno vraćanje u prošlost koja to nije.

Oznake: Duran Duran, pop-rock, new wave, live, koncert 2012, Ljubljana, Križanke

petak, 29.06.2012.

Sting nam je vratio BASS

Sting, Arena Zagreb - 27.6.2012.

Nekako je već postalo uobičajeno da nam svake dvije tri (nekad i svake) Sting dolazi. Maltene je kao domaći. Mogao bi si i kuću kod nas kupiti, koliko je tu. I tako nam je stigao i peti put i definitivno oko njegovog dolaska nije vladala nikakva histerija, no njegova fan baza i nije ona "histerična" - njegovi fanovi se samo pojave na koncertu.


Otprilike točno koliko se i očekivalo da će Sting (u petom naletu) sakupiti publike toliko i jest, više-manje oko 4.500. Arena je bila prepolovljena, na bočnu stranu postavljena pozornica kao i lani na Lenny Kravitzu i ta intimnost (kad se radi koncert s ovakvom brojkom posjećenosti onda je ova "polovica" sjajni složenac) samo je dodala čar koncertu, kojeg je uglavnom pohodila publika srednje dobi iako sam ja vidjela i mnogo mlađu ali i bogme dosta stariju. Očito Stinga vole različite generacije.


Ono što u Areni nije bilo dobro, barem ne na nekim mjestima (bočnim od pozornice) bilo je isto kao i na Kravitzu - zvuk. Da je ne znam koji razglas stavljen te večeri ne bi pomoglo jer ogromna Arena nije prostor za šupljikavu posjećenost. Zvuk u biti nije bio toliko loš nego je "bježao" u one prazne rupe Arene i gubio se i do skoro pred kraj koncerta sve skupa je zvučalo malo razvodnjeno iako takav nije bio Stingov nastup. Sting je s pratećim sastavom (sjajnim, usput rečenom) u jednoj vrlo ogoljeloj scenografiji dao veliki maksimum one "usporene" rokerije koja počiva na toliko prepoznatljivom basu. Ništa od showa tu nije bilo, samo svirka i odličan vokal koji Stinga i dalje sjajno služi.


Malo siromašna set lista (ja sam zaista tu sitničava) od 15 pjesama u glavnom dijelu ipak je dala najbolje stvari kojima godine ništa ne mogu. Kombinirajući pjesme iz solo karijere s jačim stvarima iz genijalne Police faze, Sting je uz nekoliko kraćih bliskih obraćanja publici "Dobra večer Zagrebe" i slično (ipak smo si mi frendovi, ne?) naštrikao jednu po jednu super stvar, što usporenu što žestoku.
U glavnom dijelu najviše su me se dojmile "Demolition Man" od Policea i predobro izvedena "Fields of Gold".
Oduševili su i prateći glazbenici posebno energični i originalni violinist, bubnjar i back pjevačica.




Bisa je bilo tri i nismo ih puno čekali. Možda prerano izvedena, počelo je s "Desert Rose" koja je digla dvoranu na noge, a Sting i prateća mu pjevačica pokazali kako se pjeva dio Cheb Mamija, bez greške! Mali pad u dinamici je bio uz inače izvrsnu "King of Pain", da bi se sve "zakucalu" uz besmrtnu "Every Breath You Take".


Bis br. 2 bio je uz "Next To You" i tu je po planu trebalo sve završiti (kao i na većini ostalih koncerata), no Zagreb se nije dao tako lako otpraviti i to je Sting znao jer se vrlo brzo popeo na binu i posljednji put kako bi zaista fenomenalno odsvirao akustičnu gitaru na jednoj od svojih najljepših pjesama "Fragile".


Uopće se neću začuditi ako za godinu-dvije opet ugostimo Stinga. HvalaBogu da netko od velikih toliko voli Hrvatsku da non stop dolazi...

Oznake: Sting, live, koncert 2012, Arena, Zagreb, rock-pop

petak, 15.06.2012.

Bruce Springsteen u Trstu saznao sve što treba o Hrvatskoj

Bruce Springsteen & The E-Street Band, Stadio Nereo Rocco, Trieste, Italy - 11/6/2012

Nakon što nas je veliki Šef, Bruce Springsteen „zaobišao“ ne stavljajući Hrvatsku kao destinaciju za neki do njegovih koncerata na aktualnoj turneji "Wrecking Ball" kojom promovira novi album, nije nam bilo druge nego da se razmilimo po najbližim (o tome bi se već dalo raspravljati) destinacijama na turneji. Logično najviše autobusa hrvatskih registracija bilo je za vidjeti u nekdašnoj shopping meki - Trstu. U ponedjeljak je Šef održao posljednji od tri koncerta u nizu u voljenoj mu Italiji i nekako sam se bojala da će biti najslabiji. Što je smiješno komentirati samo po sebi, Springsteen nema slabih koncerata - on ima one emotivno infarktne i one malo manje opasne po srca. No mislila sam si, "Bit će već poprilično izmoren jer je prvi, onaj u Milanu bio drugi po dužini ijednog njegovog koncerta (ikad), a nedjeljni u Firenci je bio vodeni pakao za sve uključujući i njega, gadna kiša i prolomi oblaka prali su publiku i Springsteena cijeli koncert, no on nije odustajao - mokar do kože svirao je nevjerojatnih nešto preko 3.20 minuta, na kraju skoro isto dugačko kao i u Trstu, što vam sve govori - koncert u Trstu je bio savršen, kratko i jasno.





Set lista je bila sjajno izbalansirana, prošarana starim kultnim stvarima (Badlands, Johnny 99, Thunder Road, Seven Nights to rock ...) legendarnim hitovima (Hungry Heart, Bobby Jean, Glory days, Because the night...) i novim materijalom kojeg je bilo dosta i koji meni osobno (glazbeno) nije neki spektakl no uživo dobija posve drugu, baš onu pravu veličanstvenu dimenziju, namjenu koju je i Springsteen imao u glavi kada je radio "Wrecking Ball" (poruke, ne glazba).





Svi koji su ikada pohodili Springsteenove koncerte znaju da je kod njega uvijek faktor iznenađenja, neke vrste. Njegove setliste nikad nisu finalne, ni sam E-Street Band nikad nije siguran što će sve morati odsvirati, Springsteen mijenja listu tijekom koncerta, publika i po dan dva stoji prije koncerta u redu kako bi se domogli onih zlata vrijednih narukvica koje im garantiraju prve borbene redove, točnije šansu da će mu stisnuti ruku, da će je/ga Šef izvaditi iz publike i nešto otplesati sa vama ili ćete mu jednostavno porukom na kartonu reći svoju želju - koju će on, velike su šanse i uslišati. I na svakom koncertu znate da će se sve ovo dešavati i svejedno doživite iznenađenje, ili neku vrst orginalnosti izvedbe bilo da usliša tri molbe odjednom pa na pozornici za vrijeme Dancing in the Dark imate tri fana, dva muška koji su plesali s ženskim dijelom pratećih glazbenika (Soozie, violinisticom i Cindy, back vokalom) i curu koja se omastila pa otplesala s trojicom i na kraju se pošteno izljubila i sa Šefom. Ali niti to nije sve. Želite da vam Šef otpjeva Rosalitu za tatu i mamu? Nema problema. Bis koji i nije bio bis jer nije Springsteen ni E-Street Band niti pošteno otišao s pozornice - počeo je baš s Rosalitom. Ili, mama vam je fan teški i zamolite Springsteena da otpleše s njom kako biste joj u svakoj zgodnoj prilici mogli podsjetiti kako ste joj baš vi priuštili najbolji doživljaj u životu (van toga što je dobila vas)? Nema problema. Bruce je i s mamom otplesao jednu. (Otplesao je on još s nekoliko te večeri).





I sada, svima njima koje se dešavaju ovakve krasne, emotivne i za vjeke vjekova pamteće stvari, je naravno fenomenalno. A vama ostalima? Vi ste tako obuzeti tim sitnim detaljima, biserićima kojima Springsteen niže prekrasnu ogrlicu divnih momenata, bilo da li ste alfa-mužjak, sentimentalna dušica ili ne. A emotivnost i sentimentalnost se kod Šefa pišu velikim slovima.





Dijelovi koncerta koje Springsteen posvećuje socijalnim temama, ali s takvom dozom dobrog ukusa da je to svima drugima osim njemu, poprilično teško izvedivo, posebni su i zahvaćaju baš svakoga u žicu, bez razlike. Naravno da je prilikom izvođenja prekrasne My City Of Ruins spomenuo i New Orleans i tornado koji ga je tako uništio, kao i spomen na aktualne devastirajuće potrese u Italiji - no nijednom nije to prešlo u neke spin offove "pričalice" koji na kraju samo zamaraju i ubijaju atmosferu. Ne moramo plakati cijelu večer da bismo potvrdili da nam je do nečega stalo.






Još uvijek "slomljena srca" (citiram Šefa) nakon gubitka najstarijeg suradnika i prijatelja saxofonista The Big Mana Clarencea Clemonsa, Springsteen je našao načina da u dva navrata, dostojanstveno, toplo i emotivno obilježi spomen na njega i da publika sama iskaže koliko nam svima The Big Man nedostaje. Naročito je to lijepo i toplo sjelo u staroj, divnoj Spirit in the Night s prvog albuma. Jednako snažno a opet drugačije, odzvanjale su na punom stadionu Nereo Rocco, Johnny 99 i skoro akustična, nezaobilazna The River.
U mala iznenađenja na setlisti ubraja se i Apollo Medley ("The way you do the things you do" i "6345789") u kojem je Springsteen spojio ovaj put neki dugi sound - soul za kojeg je i rekao da je preteča sve glazbe, a s kojim je nova garnitura pratećeg benda koji sada broji 17 glazbenika (uz E-Street Band) 5 puhača, dva saxa (od kojih je jedan Jake Clemons, nećak The Big Mana, koji se usput rečeno fenomenalno uklopio u bend) dalo novu dimenziju Springsteenovom rock'n'rollanju, te povremenim izletima u folk, country ili irski folk kojeg je naravno bilo i ovog puta uz aktualnu Shackled and Drown.




I da je bilo "samo to" uz nevjerojatna već spomenuta 3.20 sata, prepuna dinamitne energije koja se širila svakim kutkom stadiona i uz koju bi svi presretni i ozareni otišli kućama, htjeli mi to ne htjeli, energija koju odašilje Springsteenova karizma presnažna je da ne biste pokleknuli, na kraju posve neočekivani i mi Hrvati dobili smo svoje veliko iznenađenje. Prvi puta u povijesti ijednog Springsteenovog koncerta, spomenuo je i "Croatiu"! Na otvorenju koncerta uz početne taktove genijalne "Badlands" (kako odgovarajuće!) nakon "Buona notte, Trieste" (Springsteen inače odlično priča talijanski, zato su u Italiji posebno snažni koncerti jer ga Talijani obožavaju - ako ste mislili da su koncerti u Beču super, onda niste još ništa doživjeli) - rekao je i super izgovorenim hrvatskim "Dobro večer, Croatia. Kako ste?" što je "naštrebao" pola sata ranije nakon što su mu Branko Komljenović i Željkica Makanec predstavnici Menarta odnosno Sonya za Hrvatsku (i regiju) objasnili da je u Trstu barem 1/3 Hrvata i da mnogi fanovi idu i na nekoliko koncerata na istoj turneji (činjenica koja je izuzetno iznenadila njegov management i njega) i nakon što je spontano izrazio želju da kaže nešto "lagano" na hrvatskom - čak je i ponio šalabahter sa sobom i to isto ponovio još jednom, a "Croatiu" zazvao ponovo na početku My City of Ruins (oh kako odgovarajuće još jednom! osim što je trebao umjesto "city" reći "state"). Dakle znajte, ako se na sljedećoj turneji Springsteen pojavi u Hrvatskoj, valja poslati tortu zahvalnicu u Menart ovom agilnom paru.

Ako ste bili Hrvat u Trstu u ponedeljak i ako niste bili impresionirani onda vama nema pomoći. Potražite savjet liječnika ili ljekarnika.

Pakleni bis završio je uz Tenth Avenue Freeze-Out, i ako niste do tada bili iscijeđeni kao limun, poslije nje jeste.




Niste još gledali Springsteena nigdje na koncertu, dakle uživo? Nema veze što slušate, otići na Springsteenov koncert je neke vrste glazbenog "must havea", opće kulture ili jednostavno: znat ćete što ste propuštali ili što biste propustili kada jednom i odete. 12.7. i Beč je blizu. Ubacite se u interkontinentalni vlak koji melje sve pred sobom, a ne ostavlja iza sebe ništa drugo do pozitivu i snagu. Vlak se zove Bruce Springsteen & The E-Street Band. I više nije budućnost nego konstanta, mjerna jedinica rock'n'rolla. Sve ostalo su izvedenice.




I na kraju osim slika možete pogledati i tri video klipa:

Oznake: Bruce Springsteen, koncert 2012, Wrecking Ball tour, italija, Trst, live, The E-Street Band