nedjelja, 11.08.2013.
Leonard Cohen - poezija pod zvijezdama
LEONARD COHEN – Pula, Arena, 2.8.2013
Prije točno tri godine Hrvatska je imala čast da u njoj gostuje jedan od najvećih živućih kantautora u moderno glazbenoj povijesti, Leonard Cohen. Koncert u Areni Zagreb prepričava se i dan danas. U međuvremenu je izdao novi, odlični album “Old Ideas” i odlučio opet na turneju. I pomalo neočekivano, evo Cohena opet u Hrvatskoj!
Ovog puta kulisa je bila pulska Arena, koja navečer uz svjetla reflektora s pozornice i onih prirodnih sa neba teško da neće očarati i natvrdokornije i kada je u pitanju običniji glazbeni doživljaj, a kamoli ne koncert Leonarda Cohena.
Leonard je lakim korakom skoro doskakutao na pozornicu i uz taktove uvodne “Dance Me to the End of Love” brzo dao do znanja da se neće štedjeti. Njegovo već legendarno klečanje pred vrsnim muzičarima svog pratećeg benda dok netko od njih svira solo dionicu ili izvodi neku bravuru na svom instrumentu vidjeli smo nakon te prve pjesme još nekoliko puta i za nekoga tko je u tako poznoj dobi, zaista je izuzetno aktivan i pokretan..
Cohenov i dalje besprijekorni baršunasti glas dobio je punu snagu već na “Bird on the Wire” i nakon toga smo slušali suho zlato od vokala. No ne samo njegovog. Kao izvrsna protuteža starom mačku bile su njegove tri prateće pjevačice sve odreda vrhunskog kalibra i anđeoskih glasova, sestre Webb i Cohenova dugogodišnja suradnica Sharon Robinson koja je samostalno izvela “Alexandra Leaving”s takvim feelingom da je dobila zaslužene ovacije publike i prije kraja pjesme. I Charley i Hattie Webb su briljirale, uz uvodno Cohenovo recitiranje početka “If It Be Your Will” sestre su se u nastavku pratile same s gitarom i harfom i dovršile pjesmu baš fenomenalno.
Koncert je bio podijeljen u dva seta, s malom pauzom od oko 15-tak minuta. Cohen je osim toga i poseban zabavljač. Na svoj se račun diskretno našalio na “Tower of Song” na kojoj se sam pratio uz klavijature sviravši solo na “dva prsta”, dobio gromoglasan aplauz a zatim upitao publiku: “Rugate li se vi to mom sviračkom umijeću?”
Cohen je setlisti dodao i nekoliko pjesma sa novog “Old Ideas” pa samo tako ostali bez recimo “In My Secret Life”, no nitko se nije žalio. Tamo negdje na “I’m your Man” digla se publika i sa stolica ispod pozornice i tako ostala do kraja koncerta koji je još potrajao lijepo vrijeme. Čuvenu “Hallejujah” koju smo čuli u toliko različitih verzija i koja nekima već ide van na uši, Cohen je uspio izvesti malo drugačije, svježe. “First We Take Manhattan (than we take Berlin)” dobila je onaj žestoki ritam i izvedbu kakvu pamtimo od Joe Cockera.
Drugi bis je završio s “Closing Time”. No to je bio samo dobar štos, jer smo dobili i treći bis koji je odmah počeo zabavno, s “I Tried to Leave You”. I za kraj, toliko popularni coveri - revijalna plesna good oldie “Save the Last Dance for Me” rasplesala je i one koji su do tada smo guštali ili bili u zen stanju.
Okruglih 3 sata čistog koncerta – to se danas pripisuje rijetkim velikanima. Neka, jer publika uživa ko’ prase :-)
Oznake: Leonard Cohen, koncert, live, show, Arena, pula, folk-pop, Pop, kantautor, Old Ideas
utorak, 28.05.2013.
Depeche Mode opet u Zagrebu - mi ih volimo i oni nas
DEPECHE MODE, Arena Zagreb, 23.5.2013.
Mislim, jel trebam uopće spominjati ovo iz naslova? Četvrti put u Zagrebu i svaki put ludnica manje ili više. Čak i kada setlista nije najluđa na svijetu, kao recimo ovogodišnja (previše novih stvari a nisu baš bogzna što) i kad je ekonomska kriza dublja nego ikada, pa je i Arena bila praznjikavija nego inače (cca. 15.000 što je opet mnogo ali ne zaboraivmo da je koncert trebao biti na Maksimiru...), a i Dave koji je uvijek manje više fantastičan što vokalom što angažmanom oko interaktivnosti s publikom, a ovaj put nije bio nasuperiška raspoložen kao što je bio na prethodna dva koncerta (što opet nije za uspoređivati, jer su prethodna dva bili nenormalno ludi po tom pogledu - dakle ovo je kao bilo nešto u normalnijim okvirima)... e i uz sve to Depeche Mode rasturaju Zagreb, Hrvatsku kako želite.
Možda nisu toliko ludo rasturali druge gradove, ali Zagrebu Dave pokaže mali prst a on poludi.
No prvi dio koncerta zaista je bio malo mlakonjav, dinamika mu je padala kako su izvodili nove pjesme no tamo negdje drugi sat (koncert je trajao oko 2 sata) kad su krenuli prvo s "A Question of Time" a onda se nizale "Secret to the End", "Enjoy the Silence", "Personal Jesus"... tako je situacija bila za dizanje plafona. Bis je bio Springsteenovski, ni manje ni više nego 5 pjesama jedna bolja od druge.
Što jest jest, kraj je bio euforičan i do tada si već zaboravio da nije cijeli koncert bio baš ovakav.
Sve što sada još u toj ljubavi Zagreb (Hrvatska) s Depecheom nedostaje je jedan zaista bitan i dobar album koji bi ne samo Depeche nego automatski i sljedeću turneju podigao totalno viši nivo, kakvog imaju rijetki bendovi na svijetu.
Oznake: Depeche Mode, Zagreb, Arena, koncert, live, show, Pop, 23.5.2013
subota, 16.03.2013.
Nelly Furtado u Ljubljani - mali dinamitni kalibar
NELLY FURTADO - SLO, Ljubljana, Hala Tivoli, 14.03.2013
Kanadska alternativka komercijalnog predznaka, Nelly Furtado u petak je prvi puta posjetila naše prostore na akutalnoj "Spirit Indestructible" turneji i to malu dvoranu Hale Tivoli u Ljubljani. Priča se da usprkos solidnoj prodaji novog albuma turneja nije bogzna što posjećena, a u korist tim glasinama moglo bi ići i to da mala dvorana Tivoli i nije bila baš dupkom puna, no zato je publika koja je posjetila koncert bila itekako raspoložena za koncert i nakon mlakog uvoda i novijih stvari tamo negdje na četvrtoj "Manos Al Aire" i kasnije na "Powerless (Say What You Want)" publika je pošteno živnula i bila aktivni sudionik koncerta te je na kraju Nelly očigledno jako oduševljena prijemom napustila pozornicu nakon sat i pol zaista konkretnog showa s mnogo puta ponovljenim "hvala" i twittanjem nakon koncerta.
Oni koji nisu apsolutno ništa očekivali od koncerta, kao na primjer ja, ostali su ne samo ugodno iznenađeni nego i zaista prezadovoljni, iako ne mogu ovaj koncert baš označiti kao neko svjetsko čudo.
Vrlo vrlo jednostavna (da ne kažem siromašna) pozornica bila je pametno osmišljena "modnim" detaljima i odličnim lightom pa je na kraju to izgledalo daleko ozbiljnije nego prije dok smo gledali support nastup simpatičnog kantautora, također Kanađanina Dylana Murraya kome sam zakasnila nastup pa ne mogu ništa posebno reći o njemu, osim što se Nelly pridružio kasnije na koncertu pa su zajedno efektno izveli čini mi se "Be OK".
Nelly je u stvarnosti poprilično niska, pa prvo što mi je palo na pamet bilo je "mala dinamitna" nakon što smo čuli pre-odličnu verziju "Quando, Quando, Quando" koju Nelly inače originalno snimila s također Kanađaninom Michaelom Bubleom a na koncertu je umiksala u nju "Get Ur Freak On". Ne da joj glas leti iz njege nego "frca". Fenomenalan glas uživo, Nelly pjeva takvom lakoćom i suvereno da moraš ostati razjapljenih usta (manje-više). Izvrsno se kreće po bini, sjajno komunicira s publikom, pleše, komunicira s članovima svog benda, sve ima pod kontrolom a sve to čini a da joj se nota ne omakne u krivo.
Vrlo rano, niti na polovici koncerta Nelly je izvela svoj prvi legendarni hit "Like a Bird" s napomenom da je "već 13 godina proošlo od tih vremena, jel možete vjerovati?" i to je bilo to. Publika je zdušno pjevala pjesmu, a Nelly je bila očarana prijemom. I to je bila prava prekretnica koncerta - tada smo zapravo shvatili da će ovo biti odličan nastup. Naročito nakon što objavila da su joj ranije u Ljubljani poklonili primjerak povijesnog instrumenta - "piščali" (frulicu). Simbolični vrijedni poklon jer je Nelly vrsna glazbenica i svira poprilično instumenata uključujući frule i flaute...
Nelly je tijekom svoje karijere i 5 studijskih albuma dosta ispremiješala stilove glazbe, ne uvijek jako uspješno ako se gledaju cijeli albumi, no uvijek su se našala jedan ili dva megahita koji su u pravilu svaki bili drugačiji od ostalih i to ne samo po žanru glazbe već i stilu. I iako je Nelly česti (i uspješni) gost svjetskih top lista, njena autorska originalnost uvijek ju je držala u nekoj alternativnoj grupi, bilo da je riječ o pop-rocku, latino glazbi ili hip-hopu. Možda malo iznenađujuće ali sve to smo čuli i uživo. I što još više iznenađuje, sve je dobro funkcioniralo zajedno - očito je Nelly okupila vrlo sposobnu aranžersku ekipu.
Odličan i jako efektan (i dobro prihvaćen) mi je bio dio u "Big Hoops (Bigger the Better)" kada je krenula repati bez po' muke. Još me je nešto iznenadilo: zvuk je bio odličan a nismo ostali zakinuti niti za par baš žestoko rockerskih aranžmana pjesama.
Koncert je zaključila s "Mysterious Girl" i na oduševljenje svoje i publike vratila se na bis koji opet nije bio običan: u "Miracles" je ubacila snippet Madonnine "Like A Prayer" i pokazala nam kako bi Madonnin legendarni megahit zvučao da ga je otpjevala pjevačica Nellyinog kalibra - više nego fenomenalno.
Kraj je bio očekivan: nabrijani Hall & Oatsov standard "Maneater" bio je rasturačina za kraj. Pasje vrijeme koje nas je pratilo do Ljubljane posve nam je bilo nebitno na povratku. Bio je to dobro "potrošen" put i večer.
Oznake: Nelly Furtado, Ljubljana, alternativa, Pop, rock, Hip Hop, dance, live, koncert, Spirit Indestructible
četvrtak, 14.03.2013.
Sad sigurno znate tko je Jessie Ware ako prije niste....
JESSIE WARE – Zagreb, Tvornica Kulture, 20.3.2013
Iako iza sebe ima samo jedan album, Zagreb se izborio za njezin dolazak i svoje mjesto na turneji!
Jessie Ware sinoć je pokazala zbog čega je u tako kratkom vremenu postigla postigla izuzetan ali nenapadan uspjeh i priuštila nam jedan od najduljih nastupa ovog proljeća, kako je i sama rekla.
Istina, čudno bi bilo ne izraziti zahvalnost pred tako predanom publikom koja se sinoć okupila u Tvornici kulture.
Sasvim jednostavna, iskrena i predana Britanka otpjevala je svih jedanaest pjesama s albuma Devotion (predanost), pri čemu su pjesme Running i Wildest Moments osvojile najviše ovacija pri samom kraju –
ali cijeli je koncert bio vrlo ugodan, baš kao da slušate omiljenu pjevačicu u dnevnom boravku unatoč popunjenom klubu.
Redale su se sve pjesme s albuma poput Devotion, Still Love Me, Sweet Talk, Something Inside ali repertoar je začinila još neobjavljenim singlom Imagine It Was Us ili pak obradom Rihanninog hita Diamonds koji je snimila specijalno za BBC Radio 1.
Odlično je komunicirala s publikom što mnogi savladaju tek nakon izvjesnog vremena provedenog na sceni, ali Jessie je duhovito koketirala s auditorijem
i prisutne je uspjela “uvući” u svoj kreativni svijet koji je uostalom iznjedrio sjajan debitantski album.
DJ RRRamon! nastupio je prije Jessie Ware te je kasnije odradio set koji je zaista upotpunio osjećaj kao da se svi nalaze u nekom londonskom klubu.
No nakon ovakvog koncerta čak je i suvišno uspoređivati atmosferu s nekim londonskim klubom jer kvaliteta uvijek pronađe svoj put; publika u Zagrebu pokazala je još jednom da živi život prave glazbene metropole. (ovo je prepisani tekst od pressa, ali se potpuno slažem s njim, jer nisam puno znala o njoj pa nisam znala što da pišem :))
Ali su zato slike moje potpuno :)
Oznake: Jessie Ware, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, Pop, 20.3.2013.
nedjelja, 20.01.2013.
HOT NEW ALBUM: 2CELLOS - In2ition
(Sony Masterworks/Menart, 2013), žanr: classical pop/rock, crossover
Drugi album 2CELLOSa s cool nazivom „In2ition“ (intuicija) dolazi nam pomalo neočekivano brzo nakon debija koji je izašao u svibnju 2011. – ne zato što godina i pol ne bi bila dovoljna da se napravi novi album, nego zato što su u tom proteklom vremenu naša dva mladića bila toliko zauzeta pretrpanim rasporedima, kojekakvim suradnjama i naravno turnejom s pop legendom Sir Eltonom Johnom, da naprosto čudi kada su uopće uhvatili vremena da snime album. No željezo se kuje dok je vruće, jasno.
Kao što sam naziv sugerira, 2CELLOSi nisu izgubili ništa od svoje intuicije kako napraviti odlični crossover album. Već s debijem, jednostavno nazvanim “2CELLOS” klasičari-čelisti Luka Šulić i Stjepan Hauser pokazali su nama i svijetu da nipošto nisu čudo jednog hita (naranvno pričamo o “Smooth Criminal’ njihovoj YouTube uspješnici, coveru Michael Jacksonovog originala s kojim su se proslavili), nego da zaista imaju ono što izvođače vodi na sam glazbeni vrh. Budući da su ga i sami producirali, bilo je poprilično jasno da sve što će slijediti ne može biti lošije. U ovoj rundi producentski je volan preuzeo čuveni Bob Ezrin s kojim su 2CELLOSi čak i napisali jednu originalnu melodiju, vrlo vrijedan kompozitorski uradak – “Orient Express”.
“In2ition” možda nije daleko bolji album od prethodnoga, nedostaje mu koherentnosti i balansa, odnosno ujednačenosti . S druge strane, na ovom su albumu momci pokazali čak drskiji odnosno hrabriji pristup odabiru pjesama koje su obradili nego što je to bio slučaj s debijem. Novi pristup donio je i novosti u sadržaju: više nisu samo dva čela korištena kao jedini instrumenti na albumu, već su se tu našli i bubnjevi, električna gitara, koncertni klavir i ljudski vokali. Naravno, ne sve to u jednoj pjesmi ili nešto od toga na svim pjesmama.
Ponovo smo dobili naelektrizirane, energične i nabrijane (brže) rock pjesme, kao i očaravajuće i emotivne sporije melodije.
Već sma činjenica da im Sir Elton John otvara album u Peter Greenovoj “Oh, well” je postignuće samo za sebe. Čuli smo već nabrijanu “Highway to Hell” AC/DC-ja bezbroj puta, ali se ta verzija jednostavno ne može istrošiti iako je Steve Vai sa svojom gitarom ipak malo preprisutan u pjesmi. Dominic Howard, bubnjar Musea je komentirao “Supermassive Black Hole” na kojoj gostuje pjevačica i glumica, mlada Amerikanka Naya Rivera kao “ vrlo zanimljvu”, a ja kao osvjedočeni Muse fan mogu samo reći da se potpuno slažem.
“Technical Difficulties” Paula Gilberta i naročito “Voodoo People” The Prodigya su čak i ponabolje na albumu od brzinaca. Sa sporijim pjesmama je zanimljiv slučaj: moram priznati da je pop classic “Every breath you take” dobio novu dimenziju obrade za koju sam mislila je više posve nemoguća, obzirom da pričamo o pjesmi koja spada u one koje su najčešće korištene kao coveri u povijesti popa, što obično rezultira kao najdosadniji dio nekog albuma ili jednostavno verzije. Isto vrijedi za prekrasno senzibilnu, ali jednako tako posve istrošenu “Candle in the wind”. No, pravi spori dragulji na ovom albumu su “Clocks” i “Benedictus”. Konačno su 2CELLOSi napravili Coldplayevu pjesmu kako treba (budući da je prethodni pokušaj s “Viva La Vidom” bio neuspješan), dovevši još jednog klasičara virtuoza, koncertnog pijanista Lang Langa, kineskog Njujorčanina, da zakucaju “Clocks” za uspomenu i dugo sjećanje. “Benedictus” s druge strane pršti od najfinijeg “ručnog rada” na albumu. Karl Jenkinsova čuvena kompozicija krasno zaokružava album i daje mu onu notu božanskog i divno suptilnog pa makar i sam album ne bio takav u cjelini, uz sviranje čela preciznog poput britve.
Možete reći da 2CELLOS nisu smislili “toplu vodu” i da nisu prvi koji rade crossovere, klasične obrade rock i pop pjesama, niti u odjelu čelista. Njihova je ideja daleko od originalne (ako samo spomenemo Apocalypticu kao jednu od). No, nitko prije 2CELLOSa nije doveo u crossover taj element prave virtuoznosti ne samo klasično obrazovanih muzičara, već i vrlo priznatih i uspješnih klasičnih muzičara kao što to sada čine 2CELLOS (možda ipak Maksim Mrvica do neke granice).
Također, nitko prije 2CELLOS nije se protegao na toliku širinu žanrova iz kojih odabiru svoje slijedeće radove za re-aranžiranje i koje, u velikoj većini učine kao da su njihove vlastite pjesme.
Upravo radi ta dva elementa, ako radi ničeg drugog zaslužuju svu pozornosti medija i naročito, svjetske publike.
Popis pjesama:
1. Oh, Well (ft. Elton John) - Peter Green cover
2. We Found Love – Rihanna cover
3. Highway to Hell (ft. Steve Vai) – AC/DC cover
4. Every Breath You Take – Sting cover
5. Supermassive Black Hole (ft. Naya Rivera) – Muse cover
6. Technical Difficulties - Paul Gilbert cover
7. Clocks (ft. Lang Lang) – Coldplay cover
8. Bang Bang (ft. Sky Ferreira) – Sonny Bono cover
9. Voodoo People – The Prodigy cover
10. Candle in the Wind – Elton John cover
11. Orient Express
12. Il Libro dell’Amore (ft. Zucchero) (‘The book of Love’) – The Magnetic Fields cover
13. Benedictus – Karl Jenkins’ cover
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: 2Cellos, in2ition, novi album, recenzija, klasika, Pop, rock
