nedjelja, 05.05.2013.
Mark Knopfler "zakucao" Ljubljanu bravurama
MARK KNOPFLER – Slovenija, Ljubljana, Dvorana Stožice, 4.5.2013
Jedan od najprofinjenijih (ako ne i naj) gitarista i songwritera, nekdašnji alfa i omega sjajnog, davno umirovljenog engleskog benda Dire Straits, čuveni “prstić” fingerpicking gitarista Mark Knopfler koji je Fender gitari dodao još jednu novu dimenziju ako je to uopće moguće, na Gibsonu ES-175D snimio je kultno remek-djelo, album “Love over gold” te jednako hvaljeni “Brothers of Arms”, dok su svijet i okolica uistinu upoznali “Dobro” rezonantne gitare upravo od Knopflera, iako ih nije on niti prvi niti zadnji koristio, niti je on zapravo svirao Dobro gitare (to je marka rezonantnih gitara) nego National Style.
Uglavnom, Knopfler je opterećen slavom Dire Straitsa iste poslao u mirovinu davne 1995. i od tada snima potpuno drugačiju folk-rock, Irish i country glazbu, koju često koriste i u filmskoj industriji za soundtracke (preporučamo za slušanje čuveni “Local Hero” soundtrack!). Drugim riječima, Knopfler je svoju karijeru i glazbeno stvaralaštvo okrenuo naglavce i dobio ono za čime je uvijek težio: mir, ležernost i nevjerojatnu finoću materijala, iako mu mnogi, upravo Dire Straits die hard fanovi (taj sam!) zamjeraju tu “premeku” notu u glazbi.
Mark Knopfler LJ 02Knopfler je uvijek radio što je htio i u pravilu je bio izuzetno uspješan pa tako je uspješno dosegao skoro 20 godine samostalne karijere, ali se karme Dire Straitsa nije mogao riješiti i valjda sam znajući da je to prvo ludo, a drugo nesuvislo ne svirati neke od DS stvari na svojim koncertima napravio u esenciji genijalan spoj starog i novog i tako već godinama slaže svoje setliste na turnejama. U Zagrebu je Knopfler zadnji put bio davne 2008. godine i evo nam ga danas opet nakon toliko vremena u zagrebačkoj Areni na turneji “Privateering” na kojoj promovira istoimeni aktualni album (Venia-Mag recenzija – klik ovdje!)
Mi smo u međuvremenu nestrpljivi potegli do Ljubljane na koncert prije zagrebačkog da “provjerimo” jel’ stari mačak fingerpickinga (sviranje gitare prstima ne trzalicom) još stvara onu koncertnu čaroliju kojoj smo prisustvovali 2008. kada je dupkom pun Dom Sportova (cca. 10.000 duša) bilo na nogama većinu koncerta i kada je jedva “pobjegao” s pozornice da ne mora na bis po četvrti put. (Uzmite u obzir da njegova glazba nije stajačkog, nego sjedečkog tipa.)
Mark Knopfler LJ 03Rasprodana Dvorana Stožice (cca. 6000 ljudi) i mahom starija publika nagoviještali su fini, komotni i “hladniji” koncert. Možda je bio komotan, sjedečki i mirniji, ali svakako nije bio “hladan”. Publika je glasno i strasno pljeskala nakon svake bravure, a na kraju koncerta kada nam je Knopfler priuštio DS klasik, remek-djelo od 15 minuta “Telegraph Road” bilo je očito da je ozbiljna ljubljanska publika bila ko’ zapeta puška. Nakon “Telegrapha” u roku jedne minute publika je skočila sa svojih stolaca u parteru i sjurila se do pozornice u maniri najvećih rock ili pop histerija i dok se Knopfler vratio na (prvi) bis da odsvira čuvenu “Brothers in Arms”, publika je bila toliko natiskana do pozornice da sam imala dojam da nastupaju One DIrection ili Justin Bieber a ispod pozornice da se gužvaju stotine tinejdžera gladnih svoga idola. Možete li si to zamisliti na koncertu na kojemu je prosjek godina morao biti debelo ko 35-45?
I nakon drugog bisa, opet DS klasika “So far away” publika je još uporno pozivala Knopflera na još jedan, ali ga na žalost nije dočekala. Ako vam setlista izgleda kratka – izgled vara, koncert je trajao puna dva sata.
Malo ili ništa spominjem Knopflerovo sviranje, zar ne?
Nema se tu što reći – čarolija i dalje postoji, savršenstvo se ne mijenja, a za sve ostalo nema vam druge nego do Arene da se sami uvjerite što znači vrhunac elegancije, profinjenosti i apsolutnog majstorstva ne samo glavnog (nimalo riječitog, usput rečeno) aktera već i pratećeg benda.
Oznake: Mark Knopfler, Dire Straits, koncert, live, Privateering, turneja 2013, folk-rock, rock, Ljubljana, Stožice, 4.5.2013
subota, 16.03.2013.
Nelly Furtado u Ljubljani - mali dinamitni kalibar
NELLY FURTADO - SLO, Ljubljana, Hala Tivoli, 14.03.2013
Kanadska alternativka komercijalnog predznaka, Nelly Furtado u petak je prvi puta posjetila naše prostore na akutalnoj "Spirit Indestructible" turneji i to malu dvoranu Hale Tivoli u Ljubljani. Priča se da usprkos solidnoj prodaji novog albuma turneja nije bogzna što posjećena, a u korist tim glasinama moglo bi ići i to da mala dvorana Tivoli i nije bila baš dupkom puna, no zato je publika koja je posjetila koncert bila itekako raspoložena za koncert i nakon mlakog uvoda i novijih stvari tamo negdje na četvrtoj "Manos Al Aire" i kasnije na "Powerless (Say What You Want)" publika je pošteno živnula i bila aktivni sudionik koncerta te je na kraju Nelly očigledno jako oduševljena prijemom napustila pozornicu nakon sat i pol zaista konkretnog showa s mnogo puta ponovljenim "hvala" i twittanjem nakon koncerta.
Oni koji nisu apsolutno ništa očekivali od koncerta, kao na primjer ja, ostali su ne samo ugodno iznenađeni nego i zaista prezadovoljni, iako ne mogu ovaj koncert baš označiti kao neko svjetsko čudo.
Vrlo vrlo jednostavna (da ne kažem siromašna) pozornica bila je pametno osmišljena "modnim" detaljima i odličnim lightom pa je na kraju to izgledalo daleko ozbiljnije nego prije dok smo gledali support nastup simpatičnog kantautora, također Kanađanina Dylana Murraya kome sam zakasnila nastup pa ne mogu ništa posebno reći o njemu, osim što se Nelly pridružio kasnije na koncertu pa su zajedno efektno izveli čini mi se "Be OK".
Nelly je u stvarnosti poprilično niska, pa prvo što mi je palo na pamet bilo je "mala dinamitna" nakon što smo čuli pre-odličnu verziju "Quando, Quando, Quando" koju Nelly inače originalno snimila s također Kanađaninom Michaelom Bubleom a na koncertu je umiksala u nju "Get Ur Freak On". Ne da joj glas leti iz njege nego "frca". Fenomenalan glas uživo, Nelly pjeva takvom lakoćom i suvereno da moraš ostati razjapljenih usta (manje-više). Izvrsno se kreće po bini, sjajno komunicira s publikom, pleše, komunicira s članovima svog benda, sve ima pod kontrolom a sve to čini a da joj se nota ne omakne u krivo.
Vrlo rano, niti na polovici koncerta Nelly je izvela svoj prvi legendarni hit "Like a Bird" s napomenom da je "već 13 godina proošlo od tih vremena, jel možete vjerovati?" i to je bilo to. Publika je zdušno pjevala pjesmu, a Nelly je bila očarana prijemom. I to je bila prava prekretnica koncerta - tada smo zapravo shvatili da će ovo biti odličan nastup. Naročito nakon što objavila da su joj ranije u Ljubljani poklonili primjerak povijesnog instrumenta - "piščali" (frulicu). Simbolični vrijedni poklon jer je Nelly vrsna glazbenica i svira poprilično instumenata uključujući frule i flaute...
Nelly je tijekom svoje karijere i 5 studijskih albuma dosta ispremiješala stilove glazbe, ne uvijek jako uspješno ako se gledaju cijeli albumi, no uvijek su se našala jedan ili dva megahita koji su u pravilu svaki bili drugačiji od ostalih i to ne samo po žanru glazbe već i stilu. I iako je Nelly česti (i uspješni) gost svjetskih top lista, njena autorska originalnost uvijek ju je držala u nekoj alternativnoj grupi, bilo da je riječ o pop-rocku, latino glazbi ili hip-hopu. Možda malo iznenađujuće ali sve to smo čuli i uživo. I što još više iznenađuje, sve je dobro funkcioniralo zajedno - očito je Nelly okupila vrlo sposobnu aranžersku ekipu.
Odličan i jako efektan (i dobro prihvaćen) mi je bio dio u "Big Hoops (Bigger the Better)" kada je krenula repati bez po' muke. Još me je nešto iznenadilo: zvuk je bio odličan a nismo ostali zakinuti niti za par baš žestoko rockerskih aranžmana pjesama.
Koncert je zaključila s "Mysterious Girl" i na oduševljenje svoje i publike vratila se na bis koji opet nije bio običan: u "Miracles" je ubacila snippet Madonnine "Like A Prayer" i pokazala nam kako bi Madonnin legendarni megahit zvučao da ga je otpjevala pjevačica Nellyinog kalibra - više nego fenomenalno.
Kraj je bio očekivan: nabrijani Hall & Oatsov standard "Maneater" bio je rasturačina za kraj. Pasje vrijeme koje nas je pratilo do Ljubljane posve nam je bilo nebitno na povratku. Bio je to dobro "potrošen" put i večer.
Oznake: Nelly Furtado, Ljubljana, alternativa, Pop, rock, Hip Hop, dance, live, koncert, Spirit Indestructible
subota, 09.02.2013.
Slash neprikosnoveni car gitare i rocka
SLASH featuring. MYLES KENNEDY & THE CONSPIRATORS, LJUBLJANA HALA TIVOLI - 8.2.2013.
Prvi koncert ove godine (O.K. nije S.A.R.S. je bio prvi ali ga ne računam jer je domaći) i ja impresionirana toliko da sutra idem na još jednu rundu u Beč.
Sinoć je legendarni Slash, najbolji živući svjetski rock gitarista (je i to je nedvojbeno) i bivši član jednako legendarnih Guns’n’Rosesa u rasprodanoj dvorani Hale Tivoli u Ljubljani nastupio uz pomoć izvrsnog pjevača Mylesa Kennedya (koji mi do jučer i nije bio ono napet bogznašto) i pratećeg benda The Conspirators.
Za one koji ne znaju što je Slash radio poslije Gunsa: Slash je nakon Gunsa oformio jako dobar band Slash's Snakepit, a poslije zaista odličan bend Velvet Revolver (uuuu što je bio dobar) iz čije je faze sinoć izveo najpoznatiji hit “Slither” (ako se ne varam za njega su čak i Grammya dobili...), no zadnjih je godina napravio dva hvaljena solo albuma "Slash" i "Apocalyptic Love" (kojeg promovira na ovoj turneji) na kojima su sudjelovali različiti vrsni pjevači (jerbo Slash ne pjeva).
Zadnji od njih Myles Kennedy koji je sinoć pokazao da ima moćan i impresivan vokal i koji je bez po’ muke otpjevao nekoliko čuvenih pjesama iz Slashove faze Guns’n’Rosesa, te pokazao da Axl Rose ima žestoku konkurenciju u vokalnom odjelu. Jest da Myles nije čuveni hiroviti žutokljunac kojeg jednako mrzimo ili volimo zavisi koja je ličnost u njemu trenutno aktualna ...ali Myles se pokazao kao frontman de luxe.
Osim toga bio izuzetno komunikativan i pokretljiv kao i svi ostali članovi The Conspiratorsa, od koji je basista Todd Kerns također vrstan pjevač što je i sinoć pokazao na dvije pjesme (i na "Welcome to the Jungle").
A Slash... svi mi slušamo i čitamo stalno kako je on naj ovo naj ono, mnogi žale za vremenma Gunsa koja su davno prošla i kao nije on više ono što je nekad bio bla bla .... i ako još postoji sumnja da Slash nije baš tako naj naj naj... sinoć smo se imali prilike uvjeriti da ne samo da je naj naj naj nego da taj čovjek jednostavno ne spada u obične (gitarske) smrtnike.
To kako (super precizno, tehnički savršeno) i na koji način (svaka nota ima ono “nešto”, emociju, priču) Slash svira gitaru je van svih kategorija normalnih uspoređivanja.
Da ne bi bilo zabune ja sam oduvijek pratila većinu gitarističkih imena, manje Pagea i Harrisa, Brian May i The Edge ipak nisu ti kalibri, ali zato Claptona, Stevea Vaia, Joea Satriania, Steve Lukathera, van Halena, Yngwie Malmsteena, Marka Knopflera i još pokojeg (moji favoriti Satriani, Knopfler i van Halen) ali zaista Slash je top.
I ima još jednu sjajnu karakteristku: ne pili dugim solažama koje nemaju nekog smisla, osim tehnički preciznog ili virtuoznog sviranja. Jedna od takvih pjesama (MOJA!!) "Anastasia" koja ima dug solo toliko je dobar da se sav ukočiš, i poslije isplaziš jezik. :-)
Rasturačinu je napravio i na "Rocket Queen" od Gunsa.
Uz to je odličan skladatelj pa je tako preko dva sata dug koncert imao visokooktanski predznak, energija je prštala sa svih strana s pozornice na publiku i nazad. Slash nije tip koji će mnogo skakati i kretati se, niti puno priča, ali ono što kaže je dovoljno da shvatimo koliko mu to sve znači i koliko uživa.
Bogme sam i ja. prve tri pjesme u photo pitu s iritantnim zoom objektivom koji ne fokusira (izoštrava) automatski jer je motor riknuo i kojeg nikako da pošaljem u Njemačku na servis jer mi stalno treba .... i onda mi se desi da stanem pred Slash i umjesto da fotkam ja s fotićem spuštenim gledam i smijem se i guštam. A Slash mi se smijulji nazad. I tko zna što si misli :-)
Ovakav koncert i izvedbu nekog izvođača će ove godine rijetko tko premašiti, a nama ostaje da vidimo i čujemo tko će biti ta marka. Springsteen? Bon Jovi? Clapton? Depeche Mode? Beyonce? Bojim se da ni Knopfler ni Satriani neće biti blizu. Vidjet ćemo....
p.s. Thanks agenciji Tomica Investigo Koncerti na super vožnji u Ljubljanu i super društvu!
Oznake: Slash, koncert, live, Ljubljana, Hala Tivoli, 8-2-2013, Myles Kennedy, The Conspirators, Anastasia, Apocalyptic Love
ponedjeljak, 16.07.2012.
Duran Duran raspametili dupkom pune Križanke, LJ
Duran Duran, 14/7/2012 Križanke Ljubljana
U subotu su ljubljanske Križanke dupkom pune i raskriljenih ruku dočekale legendarni new wave bend 80.-tih - Duran Duran. Za početak, oni koji se možda sjećaju koncerta Durana u Zagrebu 2001. da posebno napomenem da ono i ovo sad nije baš imalo mnogo veze jedno s drugim. 2001. g je koncert djelovao kao da je neki uvjerljiv ali cover bend došao izvoditi hitove slave petorke, a doživljen je prema onoj poznatoj: "Opet nam dolaze ocvale i ostarjele zvijezde koje su nam trebale doći prije 10-15 godina". I sada dolazimo do "punchlinea" - to se je bilo prije davnih 11 godina.
Što bi rekli tek sada za ovaj koncert? E, ali sada je drugo vrijeme i Duran Duran su drugi bend. Ili opet (skoro) onaj stari, kako hoćete. Očito je da DD funkcioniraju dobro samo kada su najmanje u triplikatu originalnih članova, točnije sada kada su u kvartetu - sada je to - to. Nedostaje Andy Taylor (gitarista) čisto radi zapunjavanja krilatice "fabulous five" ali generalno i ne. Četvorica originalnih su trenutno u velikoj uzlaznoj putanji svoje druge karijere. Možda im posljednji album nije rasturio top liste kao niti singlovi, ali je to jako dobar album, a oni već odavno nisu instant hitić bend, pa to nije više niti važno. Zato ih je dopala hrpa počasti s kojima ih zadnje vrijeme svi zasipaju, ne najzadnje da će oni za koji dan glazbeno otvoriti Olimpijske igre u ime Engleske, a da niti ne nabrajam sve od aktualnih velikih izvođača koji ih citiraju kao jedne od svojih uzora u mladosti.
Možda ovaj koncert nije bio top 20-30 naj koncerata na kojima sam ikad bila ali je svakako bio opasno blizu onih najboljih, pogotovo ako uzmem u jednadžbu sve elemente koje za mene čine naj koncert: okolnosti oko benda: sastavljanje, rastavljanje, pauze, diskontinuitet, aktualni album ili radovi, ne najzadnje i silne godine koje su iza njih. Vrlo rijetko viđa se takva zabavljačka i komunikativna (ok, nećemo o Springsteenu) nota kod bendova kao što smo imali to prilike doživjeti sada s Duranovcima. Izuzetno raspoloženi, puni energije, svirački nevjerojatno kompetentni i sposobni (iako smo to već znali, ali svejedno, uvijek me to iznova oduševi), a Simon Le Bon, iako više ne tako pokretljiv kao u svojim najboljim danima, još uvijek ima vokal koji je samo par mrvica slabiji nego što ga znamo, a i to možda samo radi prošlogodišnjih problema s glasom radi kojih su na neko vrijeme morali prekinuti turneju.
Krenulo je pjesmom sa aktualnog albuma "All you need is now" - "Before the rain", i već je publika morala pozirati Nicku Rhodesu (koji na svim koncertima kao pasionirani fotograf fotka publiku). Nastavilo se odmah u glavu s: "Planet Earth", "A view to a Kill" i "All you need is love". Iako su Durani počeli odmah komunicirati s publikom prava fešta od druženja je krenula prije " Taste the Summer". Simonu je očito odgovarala ta intimna blizina s publikom koju ima ljetna pozornica u Križankama (na metar i po' ste od benda) - jer se spustio u photo pit i tražio dobrovoljca za pjevanje. Prvo je odabrao mog znanca Marka, i kada ga je pitao otkuda je rekao je (naravno) "Croatia". Smijeh i pljesak u Križankama. No Simon je tražio Slovenca. Drugi izbor bio je - Vinko, pogađate već, iz Croatie. Još veći smijeh i pljeskanje. Na kraju je ipak ubo' Slovenca koji se, umilno rečeno, trudio iz petnih žila da si Simon ne začepi uši. Ako još do tada (a pazite prije pete pjesme!) niste bilu s rukama u zraku i raspoloženi onda jeste nakon ovoga.
Poslije toga je bila rasturačina manje-više. Plesalo se, skakalo, njihalo, mazilo (zavisno od toga što se sviralo), Simon je još par puta uletavao u publiku, a "lepi" John Taylor mu je svesrdno pomagao. Prvi vrhunac večeri je bila "Hungry like a wolf", drugi posljednja u regularnom dijelu " Wild Boys" ukombiniralna sa snippetom "Relax" od Frankie Goes to Hollywood. Prije nje su Durani izveli "Ordinary world" prije koje je Simon održao kratki govor o strahovima i nesigurnom svijetu u kojem živimo, te kako trebamo skupiti snage za prebroditi sve nedaće (nešto u tom stilu) što je možda pomalo čudno zvučalo od pjevača nekad najglamuroznijeg benda na svijetu, no i to nije nikakva novost, Durani su oduvijek bili, pa i onda u doba svoje najveće slave, poprilični filantropi i socijalno osviješteni iako se to nije stavljalo na velika zvona.
Nakon neopisive galame publike koja je prednjačila u srednjoj životnoj dobi (jel si možete zamisliti raspamećene Slovence oko 35-40 godina? - ili su to možda bili Hrvati?!), Durani su se brzo popeli na bis i dobili smo "Girls on Film", "Starman" i legendarnu "Rio" za kraj krajeva.
Moram spomenuti i onaj dio gdje se predstavljao bend (što je u pravilo dosadni intermezzo, čast izuzecima), ovaj je meni bio vrlo zabavan jer Durani iz tog predstavljanja naprave zezanciju i mini-show.
Uz duboki zajednički naklon publici i nešto manje od dva sata prašenja, zaključili smo - bila je ovo prokleto dobra koncertna večer i divno vraćanje u prošlost koja to nije.
Oznake: Duran Duran, pop-rock, new wave, live, koncert 2012, Ljubljana, Križanke
