nedjelja, 29.06.2014.
PRINCE u Beču - još uvijek itekeko aktualan i jači nego ikad prije
Da dugo me nije bilo, neke tužne stvari su se dogodile u međuvremenu, ali eto Return of Alterego opet jaše :)
PRINCE & 3RDEYEGIRL – Austrija, Bec, Stadthalle, 7.6.2014.
Trebalo mi je ravno 28 godina da uhvatim Princa uživo i konačno se to desilo u subotu u Beču. Od prvog neuspjelog pokušaja da ga vidim na Wembley Areni 1986. kada je harao svjetskim pozornicama i dijelio slavu s Michaelom Jacksonom i Bruce Springsteenom, svakim u svom razdoblju najveće slave, iako drugih glazbenih izričaja, to je bio triumvirat frajera koji su vladali. Kako i zašto Princa nisam odgledala tada niti kasnije nije bitno osim da sam prije dva tjedna kada je neočekivano na vrat na nos objavio koncert u Beču, odjurila gore glavom bez obzira pa što bilo. Foto akreditacije nisu dali NIKOME, pa tako i nema fotogalerije da je razgledate. Ne samo što nije dozvolio službeno fotografiranje nego nije dozvolio NIKAKVO fotografiranje, redari su se zalijetali u publiku i na smartphone, što da vam kažem…
Očito mu je sama činjenica da mu je bio 56. rođendan bila prebolna, pa je tamo negdje u pola koncerta kada mu je Stadthalle spontano otpjevala “Happy Brithday” umjesto da bude ganut ili barem da mu bude drago i da se onak emotivno zahvali – Prince je u svom stilu hirovito rekao nešto “OK hvala, ali ja bih radije bio mlađi, a ne godinu dana stariji.”
Sve ostalo (osim nefotografiranja) je bio – savršenstvo. Nema mnogo izvođača preko 55. koji skaču, sviraju i pjevaju i zabavljaju kao što to radi Prince. Možda ima 56. ali je barem pokretljiviji duplo od mnogih mlađih kolega.
Sasvim sigurno da stari zavodnik dobiva malo juicea i od pratećeg mu benda kojeg je složio od tri službena komada, i dva neslužbena, a zovu se 3RDEYEGIRL. Možemo mi lamentirati o Princeovim slabostima prema lijepim ženama u bendu, ali ruku na srce, sve koje su ikad svirale sa Princem su bile vrhunske sviračice (pjevačice možda i ne) i to ne neka tamo “žlj” liga, već među najvišima. Prince je fakin glazbeni perfekcionist, svira more instrumenata i to ne napola, već neke briljantno i na lijepe oči nikad nije vodao sa sobom nekoga tko nije svirački sjajan, što se za poneke druge velike izvođače i ne može reći. Jer 3RDEYEGIRL u ovom slučaju nisu samo sviračice (i pjevačice) to su izvođačice sa energijom, srcem i saftom, u totalnoj harmoniji s osebujnim i teškim Princem – a to radi razliku.
Koncert je trajao debelo preko dva i pol sata uz 4 bisa i dosta remikseva ili umiksavanja snippeta poznatih pjesama u vlastite pa je dolje napisana setlista malo i manjkava.
Ovo mi je bio prvi put (iako to redovito radi i Springsteen pa i U2 ali u par pjesamaa, a ne cijelo vrijeme) da nazočim jednom takvom “remiksiranom” koncertu da nijedna skoro pjesma ne izgleda u cjelosti kakva treba biti – i makar mi je bilo jako neobično bilo je sjajno. Neke izvedbe su bile tako drugačije da mi je trebalo vremena da raspoznam pjesme. Onima koji su slijepo zalijepljeni za neke poznate izvedbe sigurno ne bi posve sjelo tako nešto, ali takvi ionako ne slušaju a kamoli gledaju Princea.
Mijena je kod Princea sve.
U svakom slučaju vrlo efektan show je počeo primjereno s “Lets’s Go Crazy” u kojoj su 3RDEYEGIRL odmah pokazale od kakvog su tijesta, a Prince da nije posustao ni časka od 80-tih ili 90-tih iako je komercijalizacija njegovih albuma posustala već odavno.
U tome i leži tajna zašto su me mnogi s jednom podignutom obrvom čudno gledali kada sam rekla da idem/bila sam na njegovom koncertu: “Al’ je on još aktivan?” Je itekako, i radi kvalitetnu glazbu ali ne radi hit singlove i ne šljivi Internet pol posto kao niti web stranice (nema ih) i slično i logično je da u ovo moderno tehnološko doba bez toga si kao mrtav.
Ako mu se išta ne može odreći a to je integritet i dosljednost kao karakterno tako i glazbeno. A to je za RESPECT.
Primarno kralj R&B i funka kojeg je kopirao i naš pokojni Dino Dvornik, sjajno pliva i u synthpopu, r’n’r, a naročito u hard ili heavy rock zvuku. Što i ne znate dok ne prisustvujete na jednom njegovom koncertu pa vam onako podmuklo ubaci petardu i odradi dvije tri (“Guitar”, “Plenum Electrum” (što je naziv njegovog novog albuma koji uskoro izlazi!) i “Empty Room”) stvari u takvom hard rocku i s takvim solažama da se mogu smrznuti i daleko poznatiji hard rock gitaristi.
Uostalom, Prince je uvijek na listama prve lige gitarista, a ovisno o žanru liste je niže ili više rangiran, ali to je samo zato jer je primarno poznatiji kao funk i R&B. Ako mene pitate on je toliko blizu Jimi Hendrixu samo što je potonji poznatiji po svom sviranju gitare. Većina znalaca rocka će vam bez mnogo razmišljanja reći da je “Purple Rain” vjerojatno najbolja rock laganica ikad napisana, a njegov solo pjesme se ubraja u najjače ikad odsvirane (ne najbrže, ne najpreciznije, ne ono naj naj nešto gitaristički, već najdojmljivije odsvirano, a znalački).
I to je ono što uzdiže Princea i njegov koncert: on je kompletan izvođač, on neće forsirati nijedan dio na račun drugih, sve je savršeno izbalansirano.
Osim možda onog što govori. Malo iritantno (ne stoga jer nisam Bečanka) jer ponovio jedno sto puta “Viennaaaaaaaaa” u kojekakvim kombinacijma, pa mi se čini da mu od svega najviše zapinje šira komunikacija s publikom.
Ipak sve to pričamo u takvim smiješnim dozama, kojih drugi izvođači imaju na tone (lošeg).
Iako me se najviše dojmio prije spomenut trio hard rock prašenja, naročito se gitaristica 3RDEYEGIRLa istakla fenomenalnim sviranjem na “The Beautiful Ones”, ali ni basistica bogme nije zaostajala naročito na “Hot Thing”. I naravno tu je bio emotivni element na “Purple Rain”, a preizvrstan je bio cover prastare, opake rock laganice “Crimson and Clover” sa spontanim zbornim pjevanjem dvorane “Over and Over” u hipnotičkom ritmu nekog napjeva, badass izvedba nema sumnje iako posve drugačija od recimo meni najbolje verzije Joan Jett & The Blackhearts.
Četiri bisa na kraju govore više nego dovoljno, zar ne?
Oznake: Prince, koncert, live, nastup, rock, funk, R&B, Beč, Austrija, 3EYEDGIRL
utorak, 07.05.2013.
HOT NEW ALBUM: Imagine Dragons – Night Visions
label: Interscope, objavljeno: rujan 2012, žanr: rock
Imagine Dragons je novi američki rock band koji baš nije nedavno formiran – 2007. No, trebalo mi je nešto duže vremena da snime prve studijske uratke i to dva EP-ja 2010.: “ Imagine Dragons” i “Hell and Silence”. Tek su se snimkom pjesme “It’s Time”, koja je kasnije postala njihov oficijelni prvi singl, domogli ugovora s major labelom, izdavačkom kućom Interscope 2011.
“It’s Time”, pop-rock pjesma koja lako ulazi (i ostaje) u uho nakon toga popela se na visoka mjesta na većini top lista a zaradila je i MTV Video Music Award nominaciju. Kvarter iz grada blještavila i kocke, Las Vegasa nakon toga je dao sebi vremena da napravi prvi studijski album uz pomoć naizgled neobičnog izbora izvršnog producenta, engleskog hip-hop producenta Alexa Da Kida i Brandona Darnera iz američkog indie rock banda The Envy Corps i tako je nastao “Night Visions”, debi album koji je objavljen u rujnu 2012. Od tada su Imagine Dreams poplavili top-liste sa singlovima koji su dobro prolazili: izvrsnom “Radioactive”, “Hear Me” i punokrvnom “Demons”.
Utjecajni Billboard proglasio ih je jednom od “najsjajnijih novih zvijezda 2012. godine”.
I budući da band može mirno spavati na krilima uspjeha, hajdemo pogledati što zapravo taj njihov debi album donosi općoj glazbenoj (rock) sceni.
E pa, ne baš mnogo. Točnije, ništa novo barem. Ukoliko ne računate to da vokali zvuče prilično svježe, markantno i da su odlično korišteni tj. aranžirani i da im je interpretacijska sposobnost na visokoj razini, čega sam posebno ljubitelj. Vrlo vjerojatno će vam prvi dojam kada preslušate “Night Visions” biti da Imagine Dragons imaju i svjež zvuk, što je samo djelomično točno, uglavnom radi spomenutih vokala i nekoliko originalnih “hip-hopersko” obojanih rješenja koje je u pjesme ugradio Da Kid. S druge strane, bolji poznavaoci će se slušajući Imagine Dragons i pjevača Dana Reynoldsa u dosta navrata neodoljivo podsjetiti na drugi rock bend, engleske alternativce White Lies, s tom razlikom (povelikom) da Imagine Dragons nisu “darkerskog usmjerenja” odosno nemaju te mračne tekstove i atmosferu White Liesa.
No ono što će vas odmah “bubnuti” posred lica kada preslušate album jest da je album ipak malo preproduciran. Ako mene pitate malo prerano za novi band – što je u konačnici i pozitivno i malo manje pozitivno. Pozitivno, jer gdje piše da samo etablirani izvođači imaju eskluzivno pravo raditi prosječne albume a onda ih preproducirati kako bi ih učinili boljima nego što jesu (naranvo s tim ciljem ali ne uvijek i takvim rezultatom). Malo manje pozitivno jest da su na taj način Imagine Dragons preskočili nekoliko stepenica razvojnog procesa. Nema sumnje da je band kvalitetan i da mogu mnogo dati, no time su izgubili dosta ili sve od one iskonske nevinosti koju imaju novi bandovi i debi albumi a što najčešće donosi nešto novo i svježe na glazbenu (rock) scenu. Ako su i preskočili nekoliko stepenica – ja nikako ne bih time opterećivala sam album jer je to vrlo zadovoljavajući i ugodan album – više me brine da bi radi toga njegov nasljednik mogao biti ubitačno dosadan ili blijedi uradak. Zaista im želim da se to ne dogodi te da će Imagine Dragons rigati onu paklenu vatru koju bi trebali rigati pravi zmajevi – barem kako nam to legende pripovjedaju.
Popis pjesama:
01 – Radioactive
02 – Tiptoe
03 – It’s Time
04 – Demons
05 – On Top Of The World
06 – Amsterdam
07 – Hear Me
08 – Every Night
09 – Bleeding Out
10 – Underdog
11 – Nothing Left To Say Rocks
12 – Cha-Ching (Till We Grow Older)
13 – Working Man
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Imagine Dragons, Night Visions, novi album, recenzija, rock
nedjelja, 05.05.2013.
Mark Knopfler "zakucao" Ljubljanu bravurama
MARK KNOPFLER – Slovenija, Ljubljana, Dvorana Stožice, 4.5.2013
Jedan od najprofinjenijih (ako ne i naj) gitarista i songwritera, nekdašnji alfa i omega sjajnog, davno umirovljenog engleskog benda Dire Straits, čuveni “prstić” fingerpicking gitarista Mark Knopfler koji je Fender gitari dodao još jednu novu dimenziju ako je to uopće moguće, na Gibsonu ES-175D snimio je kultno remek-djelo, album “Love over gold” te jednako hvaljeni “Brothers of Arms”, dok su svijet i okolica uistinu upoznali “Dobro” rezonantne gitare upravo od Knopflera, iako ih nije on niti prvi niti zadnji koristio, niti je on zapravo svirao Dobro gitare (to je marka rezonantnih gitara) nego National Style.
Uglavnom, Knopfler je opterećen slavom Dire Straitsa iste poslao u mirovinu davne 1995. i od tada snima potpuno drugačiju folk-rock, Irish i country glazbu, koju često koriste i u filmskoj industriji za soundtracke (preporučamo za slušanje čuveni “Local Hero” soundtrack!). Drugim riječima, Knopfler je svoju karijeru i glazbeno stvaralaštvo okrenuo naglavce i dobio ono za čime je uvijek težio: mir, ležernost i nevjerojatnu finoću materijala, iako mu mnogi, upravo Dire Straits die hard fanovi (taj sam!) zamjeraju tu “premeku” notu u glazbi.
Mark Knopfler LJ 02Knopfler je uvijek radio što je htio i u pravilu je bio izuzetno uspješan pa tako je uspješno dosegao skoro 20 godine samostalne karijere, ali se karme Dire Straitsa nije mogao riješiti i valjda sam znajući da je to prvo ludo, a drugo nesuvislo ne svirati neke od DS stvari na svojim koncertima napravio u esenciji genijalan spoj starog i novog i tako već godinama slaže svoje setliste na turnejama. U Zagrebu je Knopfler zadnji put bio davne 2008. godine i evo nam ga danas opet nakon toliko vremena u zagrebačkoj Areni na turneji “Privateering” na kojoj promovira istoimeni aktualni album (Venia-Mag recenzija – klik ovdje!)
Mi smo u međuvremenu nestrpljivi potegli do Ljubljane na koncert prije zagrebačkog da “provjerimo” jel’ stari mačak fingerpickinga (sviranje gitare prstima ne trzalicom) još stvara onu koncertnu čaroliju kojoj smo prisustvovali 2008. kada je dupkom pun Dom Sportova (cca. 10.000 duša) bilo na nogama većinu koncerta i kada je jedva “pobjegao” s pozornice da ne mora na bis po četvrti put. (Uzmite u obzir da njegova glazba nije stajačkog, nego sjedečkog tipa.)
Mark Knopfler LJ 03Rasprodana Dvorana Stožice (cca. 6000 ljudi) i mahom starija publika nagoviještali su fini, komotni i “hladniji” koncert. Možda je bio komotan, sjedečki i mirniji, ali svakako nije bio “hladan”. Publika je glasno i strasno pljeskala nakon svake bravure, a na kraju koncerta kada nam je Knopfler priuštio DS klasik, remek-djelo od 15 minuta “Telegraph Road” bilo je očito da je ozbiljna ljubljanska publika bila ko’ zapeta puška. Nakon “Telegrapha” u roku jedne minute publika je skočila sa svojih stolaca u parteru i sjurila se do pozornice u maniri najvećih rock ili pop histerija i dok se Knopfler vratio na (prvi) bis da odsvira čuvenu “Brothers in Arms”, publika je bila toliko natiskana do pozornice da sam imala dojam da nastupaju One DIrection ili Justin Bieber a ispod pozornice da se gužvaju stotine tinejdžera gladnih svoga idola. Možete li si to zamisliti na koncertu na kojemu je prosjek godina morao biti debelo ko 35-45?
I nakon drugog bisa, opet DS klasika “So far away” publika je još uporno pozivala Knopflera na još jedan, ali ga na žalost nije dočekala. Ako vam setlista izgleda kratka – izgled vara, koncert je trajao puna dva sata.
Malo ili ništa spominjem Knopflerovo sviranje, zar ne?
Nema se tu što reći – čarolija i dalje postoji, savršenstvo se ne mijenja, a za sve ostalo nema vam druge nego do Arene da se sami uvjerite što znači vrhunac elegancije, profinjenosti i apsolutnog majstorstva ne samo glavnog (nimalo riječitog, usput rečeno) aktera već i pratećeg benda.
Oznake: Mark Knopfler, Dire Straits, koncert, live, Privateering, turneja 2013, folk-rock, rock, Ljubljana, Stožice, 4.5.2013
petak, 22.03.2013.
Joy Division revival u Zagrebu - koja divota!
PETER HOOK & THE LIGHT- Zagreb, Pauk, 21.03.2013.
Išla sam na koncert s frendicom Tamarom koja Petera Hooka poznaje u dušu, ja sam malo više nego Joy Division bila ljubitelj New Ordera pa sam tako njoj prepustila riječ:
"Malo tko je imao priliku 1979. i početkom 1980. uživo vidjeti jedan od najlegendarnijih engleskih sastava, Joy Division. Taman prije zakazane američke turneje, Ian Curtis, pjevač i vjerujem mnogima neprežaljeni pjesnik, oduzeo si je život, a nakon njega su ostali zateknuti članovi benda koji su kasnije osnovali New Order, te fanovi kojima je utjeha ležala u dva genijalna studijska albuma i stvarima koje su napravili pod imenom Warsaw. Budući da su mi Joy Division još kao djetetu bili jedan od najdražih bendova, znala sam razmišljati kako bi to bilo kada bih ih mogla vidjeti uživo. Trinaest godina kasnije Peter Hook, originalni basist Joy Divisiona, zajedno sa svojim bendom, vratio je sve prisutne u klubu Pauk u kraj 70-ih. Vjerujem da bi Ianu Curtisu, kada bi mogao, bilo drago čuti kako ga je Hook vjerodostojno zamijenio na poziciji pjevača.
Suprotno od toga kako to obično biva kod nas, organizacija je bila dobra i sve je počelo onda kada je i najavljeno- prvo s kratkim videom iz filma 24 Hour Party People, da bi bend u 21.30 izašao na pozornicu i počeo s kompilacijom pjesama iz cjelokupne povijesti Joy Divisiona i Warsawa, koja je bila odlična. Našlo se tu stvari od Interzone i Digital pa do New Dawn Fades, She’s Lost Control, Insight, Transmission, Day of The Lords, Isolation, Shadowplay, Decades, Atmosphere. Bio je to više nego best of set onoga što je tadašnja četvorka kreirala u svom relativno kratkom postojanju. Hook je bas zamijenio gitarom, a ostatak benda fenomenalno je reproducirao svaki zvuk Joy Divisiona i to na energičan način, tako da je čak I Remember Nothing, krajnje teška i depresivna pjesma s Unknown Pleasures albuma- koji je i bio glavni motiv ove turneje, zvučala dinamičnije, no tu je igralo ulogu ponajviše Hookovo pjevanje u drugačijem aranžmanu. Bilo je uistinu očaravajuće čuti taj specifičan ritam bubnja Joy Divisiona i utonuti u atmosferu koju stvara zvuk njihovih tzv. haunted gitara.
Hook je komunicirao s publikom i to ponajviše gestama, a mnoštvo se odazvalo, premda je sve do posljednje Love Will Tear Us Apart dojam bio da ljudi više individualno uživaju u ovom nastupu, plešući i pjevajući za sebe, nego što su poneseni onom poznatom kolektivnom koncertnom vibrom. No, to nije ni čudno jer glazba Joy Divisiona je i sama takva da pogađa pojedinca i tako boravi u njemu, iako se na one punkerskije stvari i te kako dalo razbacati.
Za razliku od većine današnjih koncerata na kojima često ono vizualno prevagne nad glazbom ili barem malo vremena odvlači pažnju s uha, ovdje je baš sve bilo posvećeno zvuku i samo zvuku. U pozadini su na ekranu samo stajali coveri albuma, prvo Unknown Pleasures-a, a poslije Closer-a.
U sat i pol odlične svirke i dva bisa, mislim da nitko nije ostao nezadovoljan, ni mlađi fanovi koji su skakali u prvim redovima, niti stariji fanovi od kojih je i dosta njih generacija Joy Divisiona. Ovo je definitivno koncert iz vremenske kapsule, koncert koji je ispunio očekivanja i dao još više, te zasigurno jedan od onih koji će odzvanjati u sjećanju. Tamara Dujmović"
Da bi riječ dodala na ovo ! BIlo je mrak od koncerta!
Oznake: Peter Hook, The Light, pauk, Zagreb, rock, koncert, live, 21.3.2013., electronic
subota, 16.03.2013.
Nelly Furtado u Ljubljani - mali dinamitni kalibar
NELLY FURTADO - SLO, Ljubljana, Hala Tivoli, 14.03.2013
Kanadska alternativka komercijalnog predznaka, Nelly Furtado u petak je prvi puta posjetila naše prostore na akutalnoj "Spirit Indestructible" turneji i to malu dvoranu Hale Tivoli u Ljubljani. Priča se da usprkos solidnoj prodaji novog albuma turneja nije bogzna što posjećena, a u korist tim glasinama moglo bi ići i to da mala dvorana Tivoli i nije bila baš dupkom puna, no zato je publika koja je posjetila koncert bila itekako raspoložena za koncert i nakon mlakog uvoda i novijih stvari tamo negdje na četvrtoj "Manos Al Aire" i kasnije na "Powerless (Say What You Want)" publika je pošteno živnula i bila aktivni sudionik koncerta te je na kraju Nelly očigledno jako oduševljena prijemom napustila pozornicu nakon sat i pol zaista konkretnog showa s mnogo puta ponovljenim "hvala" i twittanjem nakon koncerta.
Oni koji nisu apsolutno ništa očekivali od koncerta, kao na primjer ja, ostali su ne samo ugodno iznenađeni nego i zaista prezadovoljni, iako ne mogu ovaj koncert baš označiti kao neko svjetsko čudo.
Vrlo vrlo jednostavna (da ne kažem siromašna) pozornica bila je pametno osmišljena "modnim" detaljima i odličnim lightom pa je na kraju to izgledalo daleko ozbiljnije nego prije dok smo gledali support nastup simpatičnog kantautora, također Kanađanina Dylana Murraya kome sam zakasnila nastup pa ne mogu ništa posebno reći o njemu, osim što se Nelly pridružio kasnije na koncertu pa su zajedno efektno izveli čini mi se "Be OK".
Nelly je u stvarnosti poprilično niska, pa prvo što mi je palo na pamet bilo je "mala dinamitna" nakon što smo čuli pre-odličnu verziju "Quando, Quando, Quando" koju Nelly inače originalno snimila s također Kanađaninom Michaelom Bubleom a na koncertu je umiksala u nju "Get Ur Freak On". Ne da joj glas leti iz njege nego "frca". Fenomenalan glas uživo, Nelly pjeva takvom lakoćom i suvereno da moraš ostati razjapljenih usta (manje-više). Izvrsno se kreće po bini, sjajno komunicira s publikom, pleše, komunicira s članovima svog benda, sve ima pod kontrolom a sve to čini a da joj se nota ne omakne u krivo.
Vrlo rano, niti na polovici koncerta Nelly je izvela svoj prvi legendarni hit "Like a Bird" s napomenom da je "već 13 godina proošlo od tih vremena, jel možete vjerovati?" i to je bilo to. Publika je zdušno pjevala pjesmu, a Nelly je bila očarana prijemom. I to je bila prava prekretnica koncerta - tada smo zapravo shvatili da će ovo biti odličan nastup. Naročito nakon što objavila da su joj ranije u Ljubljani poklonili primjerak povijesnog instrumenta - "piščali" (frulicu). Simbolični vrijedni poklon jer je Nelly vrsna glazbenica i svira poprilično instumenata uključujući frule i flaute...
Nelly je tijekom svoje karijere i 5 studijskih albuma dosta ispremiješala stilove glazbe, ne uvijek jako uspješno ako se gledaju cijeli albumi, no uvijek su se našala jedan ili dva megahita koji su u pravilu svaki bili drugačiji od ostalih i to ne samo po žanru glazbe već i stilu. I iako je Nelly česti (i uspješni) gost svjetskih top lista, njena autorska originalnost uvijek ju je držala u nekoj alternativnoj grupi, bilo da je riječ o pop-rocku, latino glazbi ili hip-hopu. Možda malo iznenađujuće ali sve to smo čuli i uživo. I što još više iznenađuje, sve je dobro funkcioniralo zajedno - očito je Nelly okupila vrlo sposobnu aranžersku ekipu.
Odličan i jako efektan (i dobro prihvaćen) mi je bio dio u "Big Hoops (Bigger the Better)" kada je krenula repati bez po' muke. Još me je nešto iznenadilo: zvuk je bio odličan a nismo ostali zakinuti niti za par baš žestoko rockerskih aranžmana pjesama.
Koncert je zaključila s "Mysterious Girl" i na oduševljenje svoje i publike vratila se na bis koji opet nije bio običan: u "Miracles" je ubacila snippet Madonnine "Like A Prayer" i pokazala nam kako bi Madonnin legendarni megahit zvučao da ga je otpjevala pjevačica Nellyinog kalibra - više nego fenomenalno.
Kraj je bio očekivan: nabrijani Hall & Oatsov standard "Maneater" bio je rasturačina za kraj. Pasje vrijeme koje nas je pratilo do Ljubljane posve nam je bilo nebitno na povratku. Bio je to dobro "potrošen" put i večer.
Oznake: Nelly Furtado, Ljubljana, alternativa, Pop, rock, Hip Hop, dance, live, koncert, Spirit Indestructible
četvrtak, 31.01.2013.
HOT NEW ALBUM: Joe Cocker - Fire It Up
(Sony Music, 2012.), žanr: rock
23. studio album, wow! koja karijera! Stari rock šmeker bluzerskog izričaja sa svojim jedinstvenim hrapavim vokalom se vratio. Baš je smiješno kako većina publike, uglavnom, ne očekuje mnogo ili ništa od te stare generacije izvođača – od njih očekujemo da će i dalje “štancati” albume tek toliko da su prisutni i da na taj način zbrajaju godine. No to je zato što zaista rijetki od “staraca” uopće još imaju što za reći (točnije većina već dugo vremena nema). Joe Cocker nikada nije imao mnogo za reći ali je imao mnogo za interpretirati. Čitavu je svoju karijeru i zasnovao na svojim interpretacijama poznatih ili manje poznatih tuđih pjesama, no s takvom jedinstvenošću, strašću, snagom, nekad samo emocijom i raznolikošću – i većinu je tih pjesama maltene učinio vlastitima. Sjećam se dugih godina unazad kada je “jedna generacija” koja u to vrijeme još nije otkrila opus The Beatlesa bila uvjerena da je “With a Little Help of My Friends” originalno pjesma Joe Cockera. Ma da!
Tijekom godina Cocker je imao svoje promašaje, uspone i padove. Većina njegovih albuma iz 90.-tih i milenijskih godina je nažalost manje vise “štancana” ovisno o tome koliko je Cocker u to vrijeme jako zabrazdio u alkoholu, bio iznuren ili jednostavno nemotiviran da određenim pjesmama udahne života i duše. Bijeli tip sa crnim glasom – ubitačna kombinacija, ali na žalost nije mu se posrećilo svaki put. I baš kada ti krene ono nostalgično prisjećanje zlatnih godina i vremena “Up Were We Belong” , „Unchain My Heart“ ili vrućeg striptiza na “You Can Leave Your Hat On”, Cocker je snimio album “Hymn for My Soul” 2007. kojim nas je malo vratio u u najbolja vremena cockersog soula. Dvije godine kasnije došao je „Hard Knock” koji nije baš bio neki kreativni spektakl ili album za neko posebno pamćenje ali se jako dobro prodavao – bio je pre-produciran album klasičnog (dobrog) rocka, ali je imao i naznaku nečeg što bi moglo uslijediti na narednom albumu ako se stvari kod Cockera dobro poslože. I bogme se jesu.
Nema ništa novog ili spektakularnog (osim opet produkcije) ponovo niti na “Fire it Up”. Ali ono što ima je punokrvni bluzersko-rockerski materijal debelo umočen u more nevjerojatne sirove energije koja pršti s koje god strane da album pretreseš: s autorske strane, sviračke i, naravno, pjevačke. Tekstovi koje ćete čuti na 11 pjesama “Fire it Upa” nisu niti lirika Boba Dylana niti Cohena, ali zaboga koliko pjesma klasičnog rocka uopće izbliza jesu? Ipak, Cocker je sa svojim suradnicima (Graham Lyle, Joss Stone i Keith Urban su među njima) – napravio više nego solidan posao i na tom polju .
S glazbene strane gledajući album je neočekivani vatromet od prve, naslovne, pjesme nadalje. “Fire it Up” je nabrijana power-pjesma koja od početka lupi tempo albuma i to ne popušta do posljednje stvari. Nije da su sve pjesme brze i nabrijane.
Iako Cocker za ovaj album tvrdi da je obojan sa “više boja“ i da reflektira različita raspoloženja – to ipak ne mijenja činjenicu da je album klasičan rock standard u kojemu se (hvala Bogu) provlače, ali samo onako malčice kao začini, različiti žanrovi ali umiksani u konačno ipak vrlo poznatu cjelinu.
“Hard Knock” nije bio niti izbliza ovako dobar album – bolje reći ovako konzistentan i inspirirajući. Pa ako se taj isti prodao u milione primjeraka, onda se ovaj mora u duplo.
Volim pred sobom imati album jednog starog tipa od kojeg nitko ništa ne očekuje, dapače za kog ljudi misle da mu je vrijeme iscurilo i da više ne zna stvarati dobru glazbu. Volim imati takav album i – smijuljiti se. Jer, bogme griješe.
Popis pjesama:
1. Fire It Up
2. I’ll Be Your Doctor
3. You Love Me Back
4. I Come in Peace
5. You Don’t Need a Million Dollars
6. Eye on the Prize
7. Younger
8. You Don’t Know What You’re Doing to Me
9. The Letting Go
10. I’ll Walk in the Sunshine Again
11. Weight of the World
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Joe Cocker, novi album, rock, Fire It Up, recenzija
nedjelja, 20.01.2013.
HOT NEW ALBUM: 2CELLOS - In2ition
(Sony Masterworks/Menart, 2013), žanr: classical pop/rock, crossover
Drugi album 2CELLOSa s cool nazivom „In2ition“ (intuicija) dolazi nam pomalo neočekivano brzo nakon debija koji je izašao u svibnju 2011. – ne zato što godina i pol ne bi bila dovoljna da se napravi novi album, nego zato što su u tom proteklom vremenu naša dva mladića bila toliko zauzeta pretrpanim rasporedima, kojekakvim suradnjama i naravno turnejom s pop legendom Sir Eltonom Johnom, da naprosto čudi kada su uopće uhvatili vremena da snime album. No željezo se kuje dok je vruće, jasno.
Kao što sam naziv sugerira, 2CELLOSi nisu izgubili ništa od svoje intuicije kako napraviti odlični crossover album. Već s debijem, jednostavno nazvanim “2CELLOS” klasičari-čelisti Luka Šulić i Stjepan Hauser pokazali su nama i svijetu da nipošto nisu čudo jednog hita (naranvno pričamo o “Smooth Criminal’ njihovoj YouTube uspješnici, coveru Michael Jacksonovog originala s kojim su se proslavili), nego da zaista imaju ono što izvođače vodi na sam glazbeni vrh. Budući da su ga i sami producirali, bilo je poprilično jasno da sve što će slijediti ne može biti lošije. U ovoj rundi producentski je volan preuzeo čuveni Bob Ezrin s kojim su 2CELLOSi čak i napisali jednu originalnu melodiju, vrlo vrijedan kompozitorski uradak – “Orient Express”.
“In2ition” možda nije daleko bolji album od prethodnoga, nedostaje mu koherentnosti i balansa, odnosno ujednačenosti . S druge strane, na ovom su albumu momci pokazali čak drskiji odnosno hrabriji pristup odabiru pjesama koje su obradili nego što je to bio slučaj s debijem. Novi pristup donio je i novosti u sadržaju: više nisu samo dva čela korištena kao jedini instrumenti na albumu, već su se tu našli i bubnjevi, električna gitara, koncertni klavir i ljudski vokali. Naravno, ne sve to u jednoj pjesmi ili nešto od toga na svim pjesmama.
Ponovo smo dobili naelektrizirane, energične i nabrijane (brže) rock pjesme, kao i očaravajuće i emotivne sporije melodije.
Već sma činjenica da im Sir Elton John otvara album u Peter Greenovoj “Oh, well” je postignuće samo za sebe. Čuli smo već nabrijanu “Highway to Hell” AC/DC-ja bezbroj puta, ali se ta verzija jednostavno ne može istrošiti iako je Steve Vai sa svojom gitarom ipak malo preprisutan u pjesmi. Dominic Howard, bubnjar Musea je komentirao “Supermassive Black Hole” na kojoj gostuje pjevačica i glumica, mlada Amerikanka Naya Rivera kao “ vrlo zanimljvu”, a ja kao osvjedočeni Muse fan mogu samo reći da se potpuno slažem.
“Technical Difficulties” Paula Gilberta i naročito “Voodoo People” The Prodigya su čak i ponabolje na albumu od brzinaca. Sa sporijim pjesmama je zanimljiv slučaj: moram priznati da je pop classic “Every breath you take” dobio novu dimenziju obrade za koju sam mislila je više posve nemoguća, obzirom da pričamo o pjesmi koja spada u one koje su najčešće korištene kao coveri u povijesti popa, što obično rezultira kao najdosadniji dio nekog albuma ili jednostavno verzije. Isto vrijedi za prekrasno senzibilnu, ali jednako tako posve istrošenu “Candle in the wind”. No, pravi spori dragulji na ovom albumu su “Clocks” i “Benedictus”. Konačno su 2CELLOSi napravili Coldplayevu pjesmu kako treba (budući da je prethodni pokušaj s “Viva La Vidom” bio neuspješan), dovevši još jednog klasičara virtuoza, koncertnog pijanista Lang Langa, kineskog Njujorčanina, da zakucaju “Clocks” za uspomenu i dugo sjećanje. “Benedictus” s druge strane pršti od najfinijeg “ručnog rada” na albumu. Karl Jenkinsova čuvena kompozicija krasno zaokružava album i daje mu onu notu božanskog i divno suptilnog pa makar i sam album ne bio takav u cjelini, uz sviranje čela preciznog poput britve.
Možete reći da 2CELLOS nisu smislili “toplu vodu” i da nisu prvi koji rade crossovere, klasične obrade rock i pop pjesama, niti u odjelu čelista. Njihova je ideja daleko od originalne (ako samo spomenemo Apocalypticu kao jednu od). No, nitko prije 2CELLOSa nije doveo u crossover taj element prave virtuoznosti ne samo klasično obrazovanih muzičara, već i vrlo priznatih i uspješnih klasičnih muzičara kao što to sada čine 2CELLOS (možda ipak Maksim Mrvica do neke granice).
Također, nitko prije 2CELLOS nije se protegao na toliku širinu žanrova iz kojih odabiru svoje slijedeće radove za re-aranžiranje i koje, u velikoj većini učine kao da su njihove vlastite pjesme.
Upravo radi ta dva elementa, ako radi ničeg drugog zaslužuju svu pozornosti medija i naročito, svjetske publike.
Popis pjesama:
1. Oh, Well (ft. Elton John) - Peter Green cover
2. We Found Love – Rihanna cover
3. Highway to Hell (ft. Steve Vai) – AC/DC cover
4. Every Breath You Take – Sting cover
5. Supermassive Black Hole (ft. Naya Rivera) – Muse cover
6. Technical Difficulties - Paul Gilbert cover
7. Clocks (ft. Lang Lang) – Coldplay cover
8. Bang Bang (ft. Sky Ferreira) – Sonny Bono cover
9. Voodoo People – The Prodigy cover
10. Candle in the Wind – Elton John cover
11. Orient Express
12. Il Libro dell’Amore (ft. Zucchero) (‘The book of Love’) – The Magnetic Fields cover
13. Benedictus – Karl Jenkins’ cover
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: 2Cellos, in2ition, novi album, recenzija, klasika, Pop, rock
utorak, 15.01.2013.
Beogradski S.A.R.S. u KSET-u tri večeri zaredom
S.A.R.S. - KSET Zagreb, 11-13.1.2013.
Beogradski sastav S.A.R.S. prethodnog vikenda je napravio malo čudo (neki bi rekli i veliko): tri dana zaredom nastupio je u prepunom KSETU-u, prva dva koncerta rasprodana a bio bi i treći sinoć da nije pasje vrijeme, mećava u kojoj je u dva sata napadalo 10 cm snijega, pokvarilo mnogima planove. Ili kao što je rekao pjevač benda Žare zahvaljujući se publici na dolasku: “Hvala Vam i svaka čast što ste došli, po ovoj mećavi ja ne bi izašao van niti da Rolling Stonesi imaju nastup”.
Inače, to gostovanje tri puta zaredom u Zagrebu se nije potrefilo nijednom drugom bendu još od Ekatarine Velike tamo nekih 80.-tih u kultnom Kulušiću. Nisam slučajno počela s ovom pričom. Očito je S.A.R.S. sa svojom kombinacijom alternativnog rock, punk, popa izbalansiranog s obilježjem etno melosa ovih prostora upakiranim u veliku dozu zezancije s tim istim etno melosom, ili da kažemo otvoreno folkom, S.A.R.S. se sa svim tim sprda, ubacujući u to sve i aktualne probleme koje muče stanovnike ovih krajeva, nepokolebljivi anarhizam ili detalje koji su za nas specifični. Nešto slično kao što je to učinilo Hladno Pivo sa svojim posljednjim albumom “Svijet glamura” ali naranvo na drugi način.
Ako vam kažem, ako ne znate, otkud skraćenica u imenu benda reći če vam sve o bendu: “Sveže amputirana ruka Satriania” – S.A.R.S. definitivno nije običan bend, no da je toliko eksplozivan i toliko dobar to opet nisam mislila.
Ekipa Venie je prisustvovala trećem koncertu na koji i sa kojeg smo se probijali kao da nam o tome život ovisi. Iz pouzdanih izvora (a i iz izvještaja na drugim glazbenim portalima) znamo da je prva večer bila sjajna a bend je napravio odličnu atmosferu, toliko da je publika bila (očekivano) oduševljena. Druga večer bila je još bolja. Izvođački, atmosfera još luđa. Osim što sam čula komentare da jedino što je malo nedostajalo je malo veća komunikacija s publikom osim “Dobar večer Zagrebe”, “Hvala” i onaj komentar o Ekatarini Velikoj.
Mi sa treće večeri imali smo svega u preizobilju. Bend je, Žare to jest, komunicirao tijekom cijele večeri i to je bilo sjajno, ali i bez toga bilo bi sjajno. Atmosferu su napalili već na prvih nekoliko pjesama, do kraja je bilo zaista ludi provod. Vraćali su se dvaput na bis, drugi neki produženi i da bend ima više od dva albuma i ograničeni broj pjesama, vjerojatno bi se vraćali još nekoliko puta. Ovako smo večer priveli kraju uz preko sat i pol sjajnog tuluma, zbornog pjevanja, nevjerojatne energije jednako od benda kao i od publike, i iskreno, bolilo nas “uvo” za mećavu napolju.
S.A.R.S. ulazi uskoro u studio snimati treći album, poprilično sam sigurna da će biti jednako odličan kao debi i “Perspektiva” – te da ćemo ih još ove godine recimo tamo negdje u ljetno doba ponovo vidjeti u Hrvatskoj.
Oznake: S.A.R.S., beogradski, rock, alternativa, bend, koncert, Zagreb, KSET
ponedjeljak, 15.10.2012.
Richie Sambora u Munchenu - car je stigao!
RICHIE SAMBORA - Njemačka, Munchen, Circus Krone - 12-10-2012
I tako odoh u Minken da vidim kako to uživo radi Sambora sam samcat bez velike korporacijske mašine zvane Bon Jovi. Pred dvoranom je trajalo 15 minuta dok svi paneli nisu ostali bez njegovih plakata - to kad Balkan dođe u Minken :)
Njegov friško izdani solo album “Aftermath of the Lowdown” (čitajte recenziju ovdje !!) je bolje od ičega što je dugih godina izdao BJ, a opet ništa slično BJ-u, pa je ove godine odlučio nakon 14 godina na mini solo turneju. U Europi samo 5 datuma, odmah rasprodana. Ovaj u Munchenu bio je u legendarnoj (cirkuskoj) dvorani Circus Kroneu gdje su nastupali i Beatlesi, Stonsi... svi velikani.
Tko Samborin solo rad ne poznaje i očekivao bi gitaristički koncert, taj bi se jako prevario - ne samo da je svirao sjajno ali dozirano (lani u Maksimiru je bio loš) sve što je odsvirao bio je mrak, ali je to umanjio na račun samih pjesama i - pjevanja. Što je Sambora radio s glasom u petak navečer... ne znam da li je bolje pjevao ili interpretirao. Ne znam baš da ne bi potukao i samog Jon Bon Jovija bez po muke da sad krenu "tko će bolje".
Koncert je otvorio vrlo znakovito s Museom i "Uprisingom" pa s novom "Burn that candle down" (neke vrste "Black Keys" ofarbana protestna "Occupy Wall Street" pjesma) i publika je odmah bila na nogama s rukama u zraku.
Aktualni singl “Every road leads home to you“ je stvar zabetonirao i tako je ostalo sve do kraja koncerta od 2.15 sata.
Nije pričao i šalio se koliko on inače zna, bio je sav ufuran u koncert tristo posto, ali opet dovoljno pričljiv i zabavan da se potvrdi da je sjajan frontman. Tamo negdje sredinom koncerta na baladi prethodnog albuma “Undiscovered soul” “Fallen from Graceland” mu je na stage uletio vrlo poduzetan fan koji ga nije počeo grliti i ljubiti ako ste to pomislili, nego se odmah dočepao mikrofona i počeo pjevati, i kada je Sambora po prvim notama skužio da ovaj ima dobar glas i da mu dobro ide, mahnuo je redaru da ga pusti i maknuo se u stranu. No ovaj je onda počeo falšati (valjda od uzbuđenja) ali se svejedno nije dao od mikrofona, a Sambora (i bend mu) koji su očigledno ipak bili malo paf pustili su ga da vide kako će se tip dalje snaći. I usput se dobro zabavljali, kao i publika.
Izuzetna interakcija publike i izvođača se rijetko viđa na koncertima, ovo je bio jedan od njih. Bilo je tu žestoke atmosfere, energije koja rastura, teške artiljerije, nježnih balada, legedandarnih standarda Beatlesa, snippeti od Springsteena i Bad Companya, ali glavna emocija večeri bila je - ljubav. Sambora je iskreno u tome što radi, muzika i publika su mu sve. A ona mu je iskreno odana. I kako je sat vremena nakon koncerta napisao na svom Twiiteru "ostavio sam vam svoje srce na tom stageu" - istina. I publika njemu svoje.
Zaključak se nameće sam po sebi: kog vraga on još radi u Bon Joviju kada je možda i bolji frontman od Jona a sasvim sigurno jedako dobar? Nije sve u lovi a on je ima dovoljno i nikad neće prestati dotjecati... A kako kaže šef agencije Koncerti.net s kojom smo putovali i dobro se zabavili: "Richie je car". Bogme jest.
Oznake: Richie Sambora, koncert 2012, Bon Jovi, live, Every Road tour, Njemačka, Munchen, Circus Krone, rock
petak, 05.10.2012.
HOT NEW ALBUM: Richie Sambora "Aftermath of the Lowdown"
Nemojte da vas zavara ona: "ma kaj gitarista oće solirati to ništa ne valja" - ovaj je album bolji od bilo kojeg od posljednjih Bon Jovi albuma...
(Dangerbird Records, 2012), žanr: rock, blues-rock, hard rock
Ovo je još jedan od nekoliko nedavno izdanih albuma kojima je trebalo dobrih (i preko) 10 godina da ugledaju svjetlo dana. Nije da se u Samborinom slučaju album tako dugo radio. U stvari, napravljen je poprilično brzo unutar nekoliko mjeseci. Nnakon što je Sambora došao nabijen energijom sa svjetske turneje Bon Jovija napravljene su sve pjesme, još mjesec, dva snimanja, miksanja i produkcije u studiju, i… dobili smo jedan od najbolji rock albuma izdanih ove godine – „Aftermath of the Lowdown“ Richieja Sambore, „onog drugog” od Bon Jovi spiritus movens dua.
Oni, poput mene, koji i nisu neki zgriženi fanovi Bon Jovija (no „fan“ nekoliko stvarno briljantnih žešćih i suptilnijih BJ stvari) su tijekom vremena samo registrirali informaciju da je “negdje” Sambora objavio prvo prvi, pa drugi solo album, no više od toga baš i ne – kako su ti albumi ispali to je nekako ostalo nejasno, odnosno nisu baš kolale informacije o tome. Možda ima nešto veze i to što smo na drugoj strani oceana, a promocija oba albuma je bila više lokalna, američka.
Tako sam otkrila oba albuma tek prije nekoliko godina, izvrstan nabrijan debi „Stranger in this Town“ iz 1991. i vrlo dobar senzibilan nasljednik „Undiscovered Soul“ iz 1998. Oba toplo preporučam. Ne kažem to samo tako. Postoji itekakav razlog što se dolje potpisana autorica ovog teksta zalijepila na “onog drugog”, a to nije zgodno lice dotičnoga. Naime nakon otkrića ta dva albuma, čak sam se latila čeprkanja i po cijelom opusu Bon Jovija u potrazi za nekim zaboravljenim draguljem iz vremena kad sam ih smatrala precelofanskim polu-rock bendom (što i danas jesu). E, pa to ipak znači nešto.
Tako je čekanja od 10 i više godina za mene bilo mnogo kraće, a ponosno mogu izjaviti da sam imala dobar nos kada sam lani u lipnju na Bon Jovi koncertu u Zagrebu na Maksimiru osjećala da će Sambora uskoro krenuti na solo album, iako apsolutno ništa na to nije ukazivalo s obzirom da se Sambora upravo vratio s rehabilitacije te da su mu prsti na koncertu bili podosta drveni, a glas ni blizu onog kako ga znamo.
Sambora se poslije Bon Jovi turneje našao sa Lukeom Ebbinom starim prijateljem i producentom dvaju vrlo dobrih Bon Jovi albuma „Crush“ i, potcijenjenog, „Bounce“. Uz pomoć još jednog majstora, legendarnog Bernie Taupina, koji gotovo ekskluzivno radi samo sa Eltonom Johnom, Sambora je napravio i izvrsnu potencijalnu hit-pjesmu „Weathering the Storm“… i to je bilo to. Zvuči tako jednostavno. Međutim nije, samo se tako se album doživljava.
Iskreno, oduševljava, teče prirodno i lako. Tako album zvuči, tako je napravljena glazba, tako su tekstovi izvrsno pogođeni i tako Sambora to uvjerljivo i kvalitetno pjeva. Iskreno, sada mi je još manje jasno koji je razlog da Sambora nije sam svoj frontman i zašto ne vodi posve samostalnu karijeru, osim ako nije jedini razlog novac. Jasno da bi bio daleko manje poslovno uspješan i ne djelovao prema “korporacijskim” pravilima i ne bi zgrtao “korporacijske” pare. No bio bi daleko vjerodostojniji glazbeni izvođač, umjetnik. Eh…
Teme pjesama obuhvaćaju važne, životno teže trenutke, sve iz vlastitog turbulentog iskustva posljednjih godina, no svi ti trenuci posve su bliski i nama smrtnicima jer je riječ o brakovima i razvodima, prekidima, samohranom roditeljstvu, ovisništvu raznih vrsta, usponima i padovima, greškama koje ponavljamo, oslanjanje na vlastite snage i stremljenje nezavisnosti… Nezavisnost je ključna riječ ovog albuma. Tko zna što bi zaista bio rezultat da Sambora nije napravio najčudniji i iznenađujući korak potpisavši nakon 30 godina u “prvoj ligi” ugovor sa malim, nezavisnim izdavačem, losanđeleskim Dangerbird Recordsom. Ne bi ste to očekivali, zar ne? Za takav je korak potrebna i velika doza hrabrosti koja očito Sambori ne nedostaje. Pa onda i nije čudno da je ovako lako “izletjelo” iz Sambore sve što ga žulja.
No nije sve na albumu teško, depra i mračno. Ima nekoliko zafrkantskih, čistih rock-fun stvari : “Sugar Daddy“ i ona koja je nepravedno u procesu finiširanja liste pjesama za album izletjela s njega i sada nalazi se na verziji Limited Edition i japanskoj verziji albuma, izvrsna „Backseat Driver“ - ako kanite kupiti album svakako potražite te dvije verzije, “Backseat Driver” vrijedi truda.
Lirički, album je (čime sam ja bila vrlo iznenađena) mnogo bolje napravljen nego većina današnje rock produkcije. Iskrenost svakako ima ogromne veze s tim (najotrcaniji primjer ali i najočitiji je Adele sa svojim “21” albumom).
Glazbeno, ako volite žešći rock a ne konfecijski pop na koji se današnji Bon Jovi fura, ako volite The Black Keys s primjesom Jacka Whitea, ako volite Foo Fighterse, ako volite iskonski blues, te ako, naposlijetku, volite Bon Jovi – sve ćete to i dobiti, ali bez osjećaja da je sve to nabacano na album samo da se planski zadovolje želje masa.
Sve pjesme (i one koje se nisu našle na albumu) sam čula skoro mjesec dana prije izlaska albuma kada su procurile na Internet i još uvijek se ne mogu odlučiti koje su mi favoriti, toliko su skoro sve dobre. Prvi singl „Every Road Leads Home to You“ je neobična, vrlo različito od onoga što biste od Sambore očekivali. ”Taking a Chance on the Wind” i “Nowadays” bi lako mogle postati power-rock hitovi za top-liste, kao i gore spomenuta iz suradnje s Taupinom. ”I’ll Always Walk Beside You”, “Seven Years Gone” i ”You Can Only Get So High” su kratko i jasno pjesme-ubojice. Pa sam time nabrojala većinu, zar ne?
„Aftermath of the Lowdown“ je naš odabir mjeseca rujna. Slobodno provjerite koliko novih albuma izlazi ovaj mjesec pa da vidite konkurenciju. Nekima će ovo biti i album godine. I neće pogriješiti.
1. “Burn That Candle Down”
2. “Every Road Leads Home to You”
3. “Taking a Chance on the Wind”
4. “Nowadays”
5. “Weathering the Storm”
6. “Sugar Daddy”
7. “I’ll Always Walk Beside You”
8. “Seven Years Gone”
9. “Learnin’ How to Fly with a Broken Wing”
10. “You Can Only Get So High”
11. “Backseat Driver (Japanese bonus track)”
12. “World”
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Richie Sambora, Aftermath of the lowdown, recenzija, album, rock, blues-rock, hard rock
četvrtak, 19.07.2012.
Gunsi raspištoljili sebe pa publiku u Splitu
GUNS'N'ROSES, 17/7/2012, Spaladium Arena Split
Crazy night, 3 sata i koji min kusur (štopano!), Axl bio pristojan kasnio je manje od pola sata. Izgleda super (ukoliko Axl može ikada ikome izgledati super!), pjeva super. Ovako inspirativan i motiviran niti Axl niti bend nisu bili u Zagrebu 2010. vidjelo se da im je pasao slobodan dan u Splitu...
S druge strane ovo je bilo jedno od najgorih snimanja do sada: oko 25 m, bez povišenja. Ameri nam izvukli odnekud par stolica, jedine koje su našli ali na žalost sklopive (bilo je padanja i akrobatiranja), i što je puno gore: tapecirung od supžve od 10 cm što je značilo da smo se ljuljali loveći ravnotežu. Radi fotkanja je ovo bio posve neisplativ put, jer su ispale ispod svakog mog prosjeka.
Ali zato radi koncerta nije bilo neisplativo: dobrih 7 somova ljudi je napunilo Arenu i ugođaj je bio sjajan. Zvuk kao i uvijek u Spaladiumu loš do prosječan, i to je jedino što me je zaista smetalo da bi mi koncert bio VAU na kubik.
Kiks prvi i osim zvuka jedini su napravili organizatori što nisu napravili ogradu koja je trebala dijeliti fanove u skupljem Golden Circlu od ostalih jer je tako parter ostao jedan prostor a znamo koliko može biti frkovito kada divlja Guns'n'Roses masa navali. I tu sad ide pohvala Axlu i njegovoj stranoj ekipi, čim je koncert krenuo i masa se stisla naprijed i nastala frka da bi ova lijepa večer mogla gadno završiti, njihovi redari i sam Axl cijelog su koncerta pazili na ljude, klince, izvlačili ih van ako su vidjeli da se netko ruši ili da ga gnječe i sl. Očito je tragedija s Riversidea još jako svježa.
Počelo je s pomalo neobičnim odabirom introa: Massiv Attackom i "Splitting the Atom" a onda kada su Gunsi upali s "Chinese Democracy" nastao je urnebes. Ali ništa nije to bilo naspram prvih taktova " Welcome to the jungle" kada su se i tribine digle (jest da ja ništa od toga nisam doživjela, balansirajući na stolici i pokušavajući ne pasti s nje...)
Neću sjeckati koncert pjesmu po pjesmu biti će dovoljno reći da su u nedostatku novog albuama, Gunsi malo izmjenili setlistu (googlajte) i dodali malo više pjesama s "chinese Democracy" i koliko god setlista bila dobra, toliko je za one druge koji nisu smrtni fanovi GNR-a bila s tzv. snizalicama - pjesmama koju šira publika baš i ne zna. No zato je bilo dosta jammanja svih svirača u bendu, malih intermezza u kojima se Axl preoblačio češće nego Lady Gaga ili Madonna. (Da bi na kraju uvijek završio u sličnoj opravi s šeširom i sakoom, samo mu je falila još zimska bunda i šal).
Naročito su sjajile tri lead gitare, bolje reći Bumblefoot ovaj puta manje nego Richard Fortus i DJ Ashba. Ugodno me iznenadio basista Tommy Stinson, tek sam sinoć uočila koliko su on i Farell na bubnju snažna ritam sekcija.
Komunikacija s publikom je bila sjajna ali ne od onog kojeg to (ne)očekujete ali se priželjkuje i bilo bilo logično - Axla dakako, koji je usprkos svemu tu i tamo nešto rekao, ali se zato mrgud smiješio cijeli koncert - nego od ostalih članova benda koji su kao i Axl koji je definitivno najviše pretrčao, bili oni koji su stvarali atmosferu, a tu najviše mislim na DJ Ashbu koji je bio apsolutni car po tom pitanju. U jednom je trenutku čak upao u publiku u prvim redovima a zatim se popeo na tribinu.
Općenito su svi komplet toliko nevjerojatno pokretni na pozornici da je očito kako svi do jednog uživaju u onome što rade i bez obzira što je ova postava "plaćenička", dakle muzičari koji su tu da bi Axl i dalje imao bend zvan Guns'n'Roses - ovo ipak nije cover bend i glazbenici na plaći. Ovo je legitiman skup osoba koji žive s glazbom i nazivom GNR-a. A to vam sve govori. Jako volim Slasha i Izzya i za mene su stari Gunsi pravi Gunsi, ali ovo je the next best thing, Axl je okupio vrhunsku ekipu i vidi se da su i srcem i dušom u priči zvanoj Guns'n'Roses.
Prvi highlight večeri je osim početka bio na "Estranged" a onda je koncert (publika to jest) eruptirao na "Sweet child of mine", no pravi lom nastao je ne na Guns pjesmi već na AC/DC "Whole Lotta Rosie". Oh yeah rekla bih.
Iako je po meni drugi pravi highlight večeri bio ipak ranije na fenomenalno u koncert uglazbljenoj Pink Floydovoj dionici "Another Brick in the wall, part 2" kao uvod u "November Rain" s Axlom na klaviru.
Dva sata kasnije i koncert, regularni još uvijek traje. Završilo je (kao i da nije) s "Nightrainom", a meni se činilo da se bendu niti na tih par minuta ne odlazi s pozornice. Nakon urlanja i lupanja nogama za još, Gunsi su se bez predugog čekanja vratili za mrak od bisa dugog preko 20 minuta s "Madagascar","Shackler's Revenge", fenomenalnoj "Patience" i naravno, "Paradise City" na kojoj su padali konfeti, rigala je vatra, samo smo čekali vatromet i bengalke. Kao što rekoh bendu se jednostavno niti nakon puna tri sata i par minuta nije išlo s pozornice iako se zna što je kraj koncerta. Pa su se vratili da se pozdrave s publikom, poklone i uz Sinatrinu "My Way" nasmiješeni i zadovoljni (bogme ne znam tko je bio više, oni ili publika) povukli u backstage.
Zaključak: tko se od Splita sinoć skrio, magarac je bijo.
Oznake: koncert 2012, Gun's'Roses, Axl Rose, Split, live, Arena Spaladium, hard rock, rock
