nedjelja, 05.05.2013.
Mark Knopfler "zakucao" Ljubljanu bravurama
MARK KNOPFLER – Slovenija, Ljubljana, Dvorana Stožice, 4.5.2013
Jedan od najprofinjenijih (ako ne i naj) gitarista i songwritera, nekdašnji alfa i omega sjajnog, davno umirovljenog engleskog benda Dire Straits, čuveni “prstić” fingerpicking gitarista Mark Knopfler koji je Fender gitari dodao još jednu novu dimenziju ako je to uopće moguće, na Gibsonu ES-175D snimio je kultno remek-djelo, album “Love over gold” te jednako hvaljeni “Brothers of Arms”, dok su svijet i okolica uistinu upoznali “Dobro” rezonantne gitare upravo od Knopflera, iako ih nije on niti prvi niti zadnji koristio, niti je on zapravo svirao Dobro gitare (to je marka rezonantnih gitara) nego National Style.
Uglavnom, Knopfler je opterećen slavom Dire Straitsa iste poslao u mirovinu davne 1995. i od tada snima potpuno drugačiju folk-rock, Irish i country glazbu, koju često koriste i u filmskoj industriji za soundtracke (preporučamo za slušanje čuveni “Local Hero” soundtrack!). Drugim riječima, Knopfler je svoju karijeru i glazbeno stvaralaštvo okrenuo naglavce i dobio ono za čime je uvijek težio: mir, ležernost i nevjerojatnu finoću materijala, iako mu mnogi, upravo Dire Straits die hard fanovi (taj sam!) zamjeraju tu “premeku” notu u glazbi.
Mark Knopfler LJ 02Knopfler je uvijek radio što je htio i u pravilu je bio izuzetno uspješan pa tako je uspješno dosegao skoro 20 godine samostalne karijere, ali se karme Dire Straitsa nije mogao riješiti i valjda sam znajući da je to prvo ludo, a drugo nesuvislo ne svirati neke od DS stvari na svojim koncertima napravio u esenciji genijalan spoj starog i novog i tako već godinama slaže svoje setliste na turnejama. U Zagrebu je Knopfler zadnji put bio davne 2008. godine i evo nam ga danas opet nakon toliko vremena u zagrebačkoj Areni na turneji “Privateering” na kojoj promovira istoimeni aktualni album (Venia-Mag recenzija – klik ovdje!)
Mi smo u međuvremenu nestrpljivi potegli do Ljubljane na koncert prije zagrebačkog da “provjerimo” jel’ stari mačak fingerpickinga (sviranje gitare prstima ne trzalicom) još stvara onu koncertnu čaroliju kojoj smo prisustvovali 2008. kada je dupkom pun Dom Sportova (cca. 10.000 duša) bilo na nogama većinu koncerta i kada je jedva “pobjegao” s pozornice da ne mora na bis po četvrti put. (Uzmite u obzir da njegova glazba nije stajačkog, nego sjedečkog tipa.)
Mark Knopfler LJ 03Rasprodana Dvorana Stožice (cca. 6000 ljudi) i mahom starija publika nagoviještali su fini, komotni i “hladniji” koncert. Možda je bio komotan, sjedečki i mirniji, ali svakako nije bio “hladan”. Publika je glasno i strasno pljeskala nakon svake bravure, a na kraju koncerta kada nam je Knopfler priuštio DS klasik, remek-djelo od 15 minuta “Telegraph Road” bilo je očito da je ozbiljna ljubljanska publika bila ko’ zapeta puška. Nakon “Telegrapha” u roku jedne minute publika je skočila sa svojih stolaca u parteru i sjurila se do pozornice u maniri najvećih rock ili pop histerija i dok se Knopfler vratio na (prvi) bis da odsvira čuvenu “Brothers in Arms”, publika je bila toliko natiskana do pozornice da sam imala dojam da nastupaju One DIrection ili Justin Bieber a ispod pozornice da se gužvaju stotine tinejdžera gladnih svoga idola. Možete li si to zamisliti na koncertu na kojemu je prosjek godina morao biti debelo ko 35-45?
I nakon drugog bisa, opet DS klasika “So far away” publika je još uporno pozivala Knopflera na još jedan, ali ga na žalost nije dočekala. Ako vam setlista izgleda kratka – izgled vara, koncert je trajao puna dva sata.
Malo ili ništa spominjem Knopflerovo sviranje, zar ne?
Nema se tu što reći – čarolija i dalje postoji, savršenstvo se ne mijenja, a za sve ostalo nema vam druge nego do Arene da se sami uvjerite što znači vrhunac elegancije, profinjenosti i apsolutnog majstorstva ne samo glavnog (nimalo riječitog, usput rečeno) aktera već i pratećeg benda.
Oznake: Mark Knopfler, Dire Straits, koncert, live, Privateering, turneja 2013, folk-rock, rock, Ljubljana, Stožice, 4.5.2013
petak, 02.11.2012.
HOT NEW ALBUM: Mark Knopfler "Privateering"
(Mercury Records, 2012), žanr: country-blues/pop-rock
Ne sjećam se da mi se baš sviđao ikoji od solo albuma Marka Knopflera nakon prvog, koji je u stvari bio soundtrack za film“Local Hero” sve do ovog sada “Privateering” albuma. Mislim, zaista sviđao. Kao odanom fanu Dire Straitsa, raspuštanje benda od strane svog osnivača i ključnog čovjeka Knopflera, to bilo teško za progutati. No, “Local Hero” je bilo iznimno izdanje, pa sam si mislila “OK, nije sve tako crno”.
Međutim, malo pomalo sa svakim novima albumom Knopfler je počeo otkrivati što njega zapravo pokreće sve vrijeme: ljubav prema countryu, folku (irskom ili nekom drugom) i bluesu. Počeo je objavljivati pritajene, usporenije i atmosferične albume uvijek praćene (ili vođene) onim svojim virtuoznim “fingerpicking” (sviranje prstima ne trzalicom) sviranjem gitare. Očito se dobrano zasitivši svom onom gužvom, slavom i popularnošću koja je pratila Dire Straitse, Knopfler je napravio drastičan zaokret u stvaranju glazbe, stila i žanra koje je kanio raditi ostatak svoje karijere.
Možda mi se i nisu sviđali prvi albumi koje je radio u solo karijeri: prvo su bili samo “umočeni”, a poslije potpuno “natopljeni” u folk glazbi, isprva samo irskoj, no prva dva albuma su zaista bili vrlo zanimljivi i kvalitetni za taj žanr. Kasnije je taj stil kombinirao s Americanom i countryem, sve više ih miješajući i s bluesom (što mi se u stvari jako sviđalo). Ono što je tada nastalo je bio Knopflerovski prepoznatljiva glazba, koherentna i logična “crossover” miješavina, jer se Knopfler s nevjerojatnom lakoćom šeće od jednog do drugog prelazeći ih i spajajući ih s takvom sposobnošću vrhunskog majstora stvaranja pjesama da je rezultat prekrasna atmosferična i relaksirajuća glazba, obilježena onim šarmantim i zavodljivim zvukom njegovog Fendera. Ipak, nije to bilo ono što sam osobno ja od njega željela čuti. Prvo sam mislila da je to samo žal što više nije bilo Dire Straitsa i nemogućnost da se pomirim s tim. No kada je izašao “Privateering” znala sam da to ipak nije bio slučaj.
Znam biti težak orah, no kad ga razbiješ onda znaš da si napravio najbolje što možeš. Ono što je “Privateering” na puna dva diska i 20 pjesama je superioran mix svih stilova i žanrova koje sam spominjala (da je samo bio blues album sjeo bi mi i prije slušanja), hrpa punokrvih pjesama od kojih nijedna nije prosjek, 20 narativnih priča s površno gledajući jednostavnim i običnim tekstovima, dok zaista ne načulite uši na glazbu i ako ne dozvolite da vam mozak odluta neki irskim ili američkim pustopoljinama ili selom uz pratnju Knopflerove genijalne gitare.
A kao dodatak, da bi jedno staro Dire Straits srce brže zakucalo, na albumu je i “Go, love” koja je posve obojana Dire Straits bojama. Yeah, man.
“Privateering” je fenomenalna zbirka osobnih emocija i detalja, ali i “statement” što je Mark Knopfler danas u svojoj solo karijeri i tko danas na cijeloj kugli zemaljskoj čini najprofinjeniju glazbu, osim Erica Claptona. Mogli bismo u grupu dodati Boba Dylana da se računa samo poezija i ekpresionizam. Knopfler i Dylan su nedavno zajedno išli na turneju pri čemu je Dylan imao dosta duži set (vremenski) od Knoplera. Kako saznajemo, rezultat su bili komentari da bi publka radije vidjela da je Knopfler imao duži set a ne Dylan. S velikim i dužnim osobnim poštovanjem prema Dylanu, kada se radi o privlačnoj harmoničnosti pjesme, finoj melodiji i istom zvuku,da o pjevanju odnosno recitiranju ne govorimo, Dylan tu jednostavno nije faktor. Barem nije već jako dugo vremena.
I to vam je to. “Privateering”. I Knopfler koji dolazi na koncert u Zagreb 4. svibnja iduće godine. Budite tamo.
Popis pjesama:
Disk 1
1 Redbud Tree
2 Haul Away
3 Don’t Forget Your
4 Privateering
5 Miss You
6 Corned Beef City
7 Go, Love
8 Hot or What
9 Yon Two Crows
10 Seattle
Disk 2
1 Kingdom of Gold
2 Got to Have Something
3 Radio City Serenade
4 I Used to Could
5 Gator Blood
6 Bluebird
7 Dream of the Drowned Submariner
8 Blood and Water
9 Today is Okay
10 After the Beanstalk
: Legenda:
- mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Mark Knopfler, novi album, recenzija, Privateering, folk-rock, country-rock
