Return of ALTEREGO

utorak, 07.05.2013.

HOT NEW ALBUM: Imagine Dragons – Night Visions

label: Interscope, objavljeno: rujan 2012, žanr: rock

Imagine Dragons je novi američki rock band koji baš nije nedavno formiran – 2007. No, trebalo mi je nešto duže vremena da snime prve studijske uratke i to dva EP-ja 2010.: “ Imagine Dragons” i “Hell and Silence”. Tek su se snimkom pjesme “It’s Time”, koja je kasnije postala njihov oficijelni prvi singl, domogli ugovora s major labelom, izdavačkom kućom Interscope 2011.
“It’s Time”, pop-rock pjesma koja lako ulazi (i ostaje) u uho nakon toga popela se na visoka mjesta na većini top lista a zaradila je i MTV Video Music Award nominaciju. Kvarter iz grada blještavila i kocke, Las Vegasa nakon toga je dao sebi vremena da napravi prvi studijski album uz pomoć naizgled neobičnog izbora izvršnog producenta, engleskog hip-hop producenta Alexa Da Kida i Brandona Darnera iz američkog indie rock banda The Envy Corps i tako je nastao “Night Visions”, debi album koji je objavljen u rujnu 2012. Od tada su Imagine Dreams poplavili top-liste sa singlovima koji su dobro prolazili: izvrsnom “Radioactive”, “Hear Me” i punokrvnom “Demons”.
Utjecajni Billboard proglasio ih je jednom od “najsjajnijih novih zvijezda 2012. godine”.

I budući da band može mirno spavati na krilima uspjeha, hajdemo pogledati što zapravo taj njihov debi album donosi općoj glazbenoj (rock) sceni.
E pa, ne baš mnogo. Točnije, ništa novo barem. Ukoliko ne računate to da vokali zvuče prilično svježe, markantno i da su odlično korišteni tj. aranžirani i da im je interpretacijska sposobnost na visokoj razini, čega sam posebno ljubitelj. Vrlo vjerojatno će vam prvi dojam kada preslušate “Night Visions” biti da Imagine Dragons imaju i svjež zvuk, što je samo djelomično točno, uglavnom radi spomenutih vokala i nekoliko originalnih “hip-hopersko” obojanih rješenja koje je u pjesme ugradio Da Kid. S druge strane, bolji poznavaoci će se slušajući Imagine Dragons i pjevača Dana Reynoldsa u dosta navrata neodoljivo podsjetiti na drugi rock bend, engleske alternativce White Lies, s tom razlikom (povelikom) da Imagine Dragons nisu “darkerskog usmjerenja” odosno nemaju te mračne tekstove i atmosferu White Liesa.

No ono što će vas odmah “bubnuti” posred lica kada preslušate album jest da je album ipak malo preproduciran. Ako mene pitate malo prerano za novi band – što je u konačnici i pozitivno i malo manje pozitivno. Pozitivno, jer gdje piše da samo etablirani izvođači imaju eskluzivno pravo raditi prosječne albume a onda ih preproducirati kako bi ih učinili boljima nego što jesu (naranvo s tim ciljem ali ne uvijek i takvim rezultatom). Malo manje pozitivno jest da su na taj način Imagine Dragons preskočili nekoliko stepenica razvojnog procesa. Nema sumnje da je band kvalitetan i da mogu mnogo dati, no time su izgubili dosta ili sve od one iskonske nevinosti koju imaju novi bandovi i debi albumi a što najčešće donosi nešto novo i svježe na glazbenu (rock) scenu. Ako su i preskočili nekoliko stepenica – ja nikako ne bih time opterećivala sam album jer je to vrlo zadovoljavajući i ugodan album – više me brine da bi radi toga njegov nasljednik mogao biti ubitačno dosadan ili blijedi uradak. Zaista im želim da se to ne dogodi te da će Imagine Dragons rigati onu paklenu vatru koju bi trebali rigati pravi zmajevi – barem kako nam to legende pripovjedaju.



Popis pjesama:

01 – Radioactive
02 – Tiptoe
03 – It’s Time
04 – Demons
05 – On Top Of The World
06 – Amsterdam
07 – Hear Me
08 – Every Night
09 – Bleeding Out
10 – Underdog
11 – Nothing Left To Say Rocks
12 – Cha-Ching (Till We Grow Older)
13 – Working Man



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Imagine Dragons, Night Visions, novi album, recenzija, rock

petak, 03.05.2013.

HOT NEW ALBUM: The Strokes - Comedown Machine

label: RCA, objavljeno: ožujak 2013, žanr: indie rock, garage rock, post-punk revival


Novi album jednog od utjecajnijih bandova milenijske dekade, The Strokesa, pod nazivom „Comedown Machine“ počinje s frapantno sličnim tonovima Michel Jacksonovog klasika „Wanna Be Startin' Somethin“ što je, barem za mene, totalni spoiler, pogotovo kad album počinje s nečim takvim pa sve i da se album na kraju pokaže super. Nisam baš shvatila čemu izvođači “posuđuju” tih nekoliko kritičnih svepoznatih tonova svjetskih standarda i serviraju ti ih odmah na početku tako da te lupe posred čela. „Tap Out“, prva pjesma s albuma, se na kraju ipak izrodi u nešto sasvim drugo, ne nužno bolje rješenje. Možda bi bilo bolje da su ustrajali u Jacksonovoj pjesmi i jednostavno napravili svoj cover iste. Ma šalim se. A možda i ne.

Povratnički album The Strokesa „Angles“ iz 2010. bio je sve nego jadan pokušaj da se vrati stara slava iako je navodno proces snimanja bio izuzetno težak, jer se frontman Julian Casablancas totalno distancirao od ostatka banda u toj mjeri da je zasebno snimao svoje dionice ne samo na drugoj lokaciji već i u drugom vremenskom periodu. Kako god vam to čudnovato zvučalo, rezultat je bio iznenađujći. „Angles“ se pokazao kao odličan album, ne samo etiketiran s “povratnički” koji može stajati uz bok starima (OK, možda ne baš sa slavnim debijem „ Is This It“) , no „Comedown Machine“ je potpuno drugačija priča. Namjerno nisam baš nešto previše istraživala kako je nastao ovaj album niti sam čitala neke vijesti o bandu s namjerom da si osiguram “čisti” stav u recenziranju. Što se pokazalo glupim - naime, očekivala sam daleko previše od novog The Strokes uratka. Sve te moje akrobacije nisu imale baš nikakvog smisla.

Album nastavlja uhodanim putem koji The Strokesi koračaju, ne donoseći ništa novoga, što samo po sebi i nije neki zločin, jasno. Ali isto tako ne donosi i ništa bitnije drugog - album je ukratko rečeno slabija verzija déjŕ vu glazbe The Strokesa minus njihove iskričavosti u glazbenom izražavanju i konzistencije. S druge strane album je zabavan i ugodan uradak, ali nemojte previše očekivati - najmanje da ćete većinu pjesama uopće zapamtiti nakon što album izbacite iz playera. Na albumu ima nekoliko jačih pjesama koje bi neke od vas mogle uvjeriti da album vrijedi više ocjene (“All The Time”, “One Way Trigger” , “Welcome to Japan”, “50:50” ..), ali opći je dojam kojeg se ne mogu otarasiti da ovdje nedostaje motivacije, ideja...
Ako je band i dalje “podvojen” kao što je bio na “Angles”, onda se to sada jasno vidi. Ako nije, onda mora da nešto gadno ne štima s kemijom među članovima banda.
Ipak, ne mogu poreći da je “Comedown Machine“ album kojim The Strokesi prirodno sazrijevaju kao glazbenici. Također, postoji šansa da ćete se navući na album ukoliko mu date ozbiljniju šansu i duži period u playeru.



Popis pjesama:

01 Tap Out
02 All The Time
03 One Way Trigger
04 Welcome to Japan
05 80's Comedown Machine
06 50 50
07 Slow Animals
08 Partners In Crime
09 Chances
10 Happy Ending
11 Call It Fate Call It Karma




Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: The Strokes, novi album, Comedown Machine, die rock, GARAGE ROCK, post-punk revival, recenzija

ponedjeljak, 11.03.2013.

HOT NEW ALBUM: Bon Jovi - What About Now

Label: Island/Def Jam, žanr: pop-rock, objavljeno: 2013


Kada je riječ o recenzentima, izgleda da je vrlo lako odraditi svaki novi Bon Jovi album: iskopate neku staru recenziju (koja u pravilu nosi lošu ili osrednju ocjenu), malo izmiješate rečenice, dodate pokoju novu s friškim impresijama, tek toliko, i na kraju ga ocjenite jednako ili eventualno date ocjenu više ili niže, da baš ne bude uvijek isto i to bi bilo to. Većina ne bi niti primjetila da ste reciklirali staru recenziju.
Bon Jovi je možda razačaravao (ili baš ne) većinu javnosti (uključujući one fanove koji se i dandanas kunu samo u albume iz 80/90.-tih) s tim svojim osrednjim korporativnim ‘mi-želimo- da-nas-sav-svijet-voli’ albumima, ali to je stvarno tek jedna strana medalje. Bend možda i jest odlučio da će ustrajati u tom svom zacrtanom putu (bi li bilo pogrešno reći da je to vjerojatno samostalno odlučio Jon Bon Jovi?), no zaista bismo bendu trebali dati šansu. Mislim da je krajnje vrijeme da prevaziđemo činjenicu da više nikad nećemo dobiti išta slično “Slippery When Wet” ili “New Jersey” i da svi mi koji smo voljeli BJ radi hard rock glazbe koju su tada izvodili, trebamo početi gledati u druge pašnjake hard rocka. Također je vrijeme da se prihvati Bon Jovi za ono što jest posljednjih 20 godina - ne rock, već pop band koji se svako toliko razvuče na rock ili na country, uvijek s vrlo predvidljivim rezultatima. Kad smo već kod toga, upravo to i radi polovica sadašnjih popularnih i priznatih izvođača (s naglaskom na priznatih, ne popularnih i uspješnih), pa ne vidim da ih se toliko kritizira. Ako je Bon Jovi postao predvidljiv band, bogme su kritičari postali još predvidljiviji.
Istina je da od prethodnog albuma “The Circle” nisu imali baš neke prevelike koristi (osim što je imao cool fotku na naslovnici). Pa je tako i relativno lako ocjeniti “What About Now” višom ocjenom, kako god da išli ocjenjivati album. No i samo to opet nije korektno prema novom albumu.
“What About Now” je lagani melodični pop-rock album s nešto manje dinamike i bržih pjesama a s više atmosferičnosti. Na dosta mjesta, album zvuči čak i pomalo eterično (meni se to zaista sviđa) ukoliko je riječ “eterično” uopće nešto što možete povezati s Bon Jovijem. Album je u principu nastavak zvuka koji su uveli na nekoliko pjesama s prethodnih albuma : “(You want to) make a memory” i “Love's The Only Rule”. Ako vam se to sviđalo - sviđat će vam se i novi Bon Jovi.
Generalno rečeno, album je nešto sporijeg ritma. Neke su pjesme totalno bazično producirane, neke ogoljene skoro do akustičnosti (“The Fighter”, “Amen”), dok su druge skoro preproducirane i pršte poznatom BJ energijom i refrenima koji dižu raspoloženje (i ručice u zrak). Gitarske solaže Richiea Sambora, iako nikakva remek-djela, su beskopromisne i privlačne čak i kad svira nešto tako banalno ispod njegovog nivoa (“Because we can”). To valjda može samo on, s tom svojom karizmom. Tekstovi su daleko bolji nego na “The Circleu”, manje banalni i što je daleko važnije čine se iskrenijima i - uvjerljivijima. Ako ste naumili tražiti neku posebnu liričku suptilnost ili poeziju u Bon Jovi pjesama onda ste zalutali - no ovi koji nam se nude na ovom albumu su savim u redu, odlično odrađuju namjenu prenošenja poruka s dovoljno uskusa i stila.


Vokali su odvijek bili jaka strana članova Bon Jovi banda, pa i kada frontmana nema u blizini. No, kad frontman više ne može jednostavno i efektno otpjevati visoke vokalne lage (koji god da je razlog u pitanju, a pri tome uopće ne mislim na dob, svi dobro znamo da se Jonov vokal poprilično pokvario u posljednjim godinama - dakako, želimo mu bolja vremena uskoro), onakve kakve su u starim pjesmama (“I’ll be there for you”, “In these Arms”, “Always”) - najpametnije je što možeš učiniti jest napisati hrpu (recimo) privlačnih, prijemčljivih pjesama koje se kreću u prihvatljvoj vokalnoj zoni. I jesu to učinili. Ponovo uz pomoć Johna Shanksa, kompozitora i producenta (radio je i “The Circle”, no ovog puta s daleko boljim rezultatima).
Ima jedna zanimljivost na “What About Now”. Bez da nešto posebno impliciram: Bon Jovijeva desna ruka i kompozitor Sambora je kao koautor sudjelovao na samo pet od regularnih 12 pjesama koje su se našle na standardnom izdanju (deluxe verzije sadrže Jon Bon Jovijev solo singl “Not Running Anymore” nominiran za Zlatni Globus, te još jednu pjesmu “Into the Echo” koju zajedno potpisuju Bon Jovi i Shanks, lijepu, nježnu i melodičnu pjesmu s jako dobrom Samborinom solažom, kojoj su trebali naći mjesto na standardnom izdanju, a ne je frknuti na deluxe izdanje). Sambora je bio u to vrijeme jako zaposlen pisanjem vlastitih pjesama za solo album, pa ima logike da je manje ideja imao za Bon Jovi album. Neke od boljih pjesama na ovom albumu (“I’m with you”, "That's What the Water Made Me", “Amen”, “Into the echo”) napisane su bez Sambore, a dvije s njim (“Army of One”, "Pictures of You"), ali nijedna nema niti približne kvalifikacije da postane prava Bon Jovi himna. Da li to dvojac Bon Jovi/Sambora gubi malo na međusobnoj povezanosti (Samborin’s solo album “Aftermath of The Lowdown” je poprično bolji uradak), ili je to tek jedan takav period u Bon Jovi vremenu? Vidjet ćemo.



Popis pjesama:

1. Because We Can
2. I'm With You
3. What About Now
4. Pictures of You
5. Amen
6. That's What the Water Made Me
7. What's Left of Me
8. Army of One
9. Thick as Thieves
10. Beautiful World
11. Room at the End of the World
12. The Fighter




Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Bon Jovi, novi album, recenzija, pop-rock, What About Now

subota, 09.03.2013.

HOT NEW ALBUM: Biffy Clyro - Opposites

Label: 4th floor, Warner Records, Objavljeno: 2013, Žanr: prog-rock, alternative hard rock

Biffy Clyro je sjajan indie alternativan band škotskih rockera koji je napravio veći proboj u međunarodnoj karijeri 2009. s njihovim fantastičnim prethodnim studio albumom „Only Revolutions“, no usprkos nepodijeljenim lovorikama koje su dobili za taj album te komercijalnom uspjehu Biffy još uvijek nije dosegao one najviše katove glazbenog uspjeha, poput recimo, The Black Keysa koji su također napravili metar albuma prije negoli su dospjeli u prvu ligu. Nemam nikakve namjere uspoređivati ta dva benda, no neki elementi njihovih karijera definitivno imaju mnogih dodirnih točaka, bez ozbira na njihov različiti glazbeni background. U neku ruku bih voljela da je Biffyeva sudbina slična onoj The Black Keysa, te da će ih zadesiti isti uspjeh prije ili kasnije (nekoliko Grammya i pregršt drugih nagrada, općenarodna priznanja, priznanja kolega muzičara itd.).
No, Biffy je još uvijek preprogresivan bend, još uvijek više orijentiran na vlastite zanimacije točnije stvari koje zaokupljaju članove benda, a manje na to što svijet misli o njihovom posljednjem uratku. Moguće je da nisam u pravu, no barem takav dojam dobijete nakon što vam je u rukama preslušani dupli konceptualni album s 20 pjesama – to je upravo to.

Vjerujem da su bili na pragu velikog komercijanog uspjeha i popularnosti s objavom “Only Revolutions”, no s ovim albumom malo su se od toga odmakli, namjerno.
Njihov šesti studijski album je sve što ne bi nitko tko nije hrabar i sjajan uopće razmišljao da napravi u datom trenutku svoje karijere. Dva albuma koji čine “Opposites” (Suprotnosti) su unutarnja razmišljanja, borbe , ljutnje, bolni trenuci, nadanja. Prvi album pod nazivom “The Land at the End of Our Toes” čini onu tamniju stranu ove glazbene priče, a drugi, “The Sand at the Core of Our Bones” čini svijetliju. Simon Neil i braća Johnston, James i, naročito, Ben pretrpjeli su poprilično turbulentne i uznemirujuće trenutke u privatnim životima u protekle dvije godine što je obilježilo ton i mješavinu emocija od kojih album pršti.

Inicijalno je bend kanio izdati dva odvojena albuma, no kompozitor i tekstopisac Neil je toliko dobro napredovao s pisanjem pjesama da je na kraju bend završio s ni manje ni više nego 45 pjesama gotovih za album – tada su shvatili da moraju napraviti dupli album jer nijedna od pjesama nije bila tzv. “filler”, kako se popularno kaže za pjesme koje se stavljaju na album samo da zapune određena prazna mjesta.
Kao što sam i prije spomenula, ovakav konceptualan album je u današnje vrijeme prava rijetkost odnosno rade ih samo hrabri glazbenici koji imaju što za reći i kojih nije briga što trenutno od njih očekuje izdavačka kuća ili javnosti (ne fanovi!) – Biffy Clyro svakako spada u tu prominentnu grupu.
Komercijalno, “Opposites” neće pratiti uspjeh “Only Revolutions” i oni su to morali znati. (Iako, album se popeo na prvo mjesto top liste najprodavanijih albuma u UK odmah nakon izdavanja.) No, to istovremeno ne znači da je album komercijalno neprihvatljiv. Ovo je Biffy u svom najboljem izdanju iako svakako introvertnijem, manje “komunikativnom” da to tako nazovem.

Glazbeno, Biffy Clyro je napravio strašan album – ponovo su se prihvatili svog “over the top” glazbenog pristupa, koji pak nije niti zamarajući niti pretjeran. Velika raznolikost u glazbenim stilovima, instrumentima – sve je tu, a da je ogromno toga navodno još ostalo u ladici – nije dospjelo u finalni proizvod, kako je bend izjavio.
Vjerujem da je to sretna okolnost – gajde, mariachi bend, step- ples, crkvene orgulje, cijevasta zvona… nabrojeno je poprilično dovoljno za jedan album a da je istovremeno fenomenalni izlog onoga što je Biffy Clyro sposoban učiniti: nema mnogo bendova s toliko širokim glazbenim horizontima koji svoju muziku radi toliko raznolikom a istovremeno s jasnim i upečatljivim vlastitim trademark zvukom – ne možete ne čuti ijednu Biffy Clyro pjesmu, a da je prije niste čuli, a odmah ne reći ” To je Biffy Clyro”.

Radi ostalih razloga, da bude glazba šririm masama prihvatljivija, veselija, extrovertnija, zaigranija i ako hoćete dinamičnija, rado bih da je Biffy napravio album sličniji “Only Revolutions”, kraći, nabrijani, eksplozivni, prihvatljiviji, koji bi ih odveo do vrha – no nije ni na meni niti na ikome drugome osim na samom bendu da si sami crtaju put kojim žele ići. Iako, posve iskreno, uzimajući u obzir sve okolnosti ovo i nije mogao ispasti drugačiji album niti je trio mogao učiniti nešto drugačije. Simon Neil i braća Johnston napravili su album s “karakterom”, s jakom porukom. Respect guys.



Popis pjesama:

CD1 – The Sand at the Core of Our Bones
1. Different People
2. Black Chandelier
3. Sounds Like Balloons
4. Opposite
5. The Joke’s On Us
6. Biblical
7. A Girl and His Cat
8. The Fog
9. Little Hospitals
10. The Thaw

CD2 – The Land at the End of Our Toes
1. Stingin’ Belle
2. Modern Magic Formula
3. Spanish Radio
4. Victory Over the Sun
5. Pocket
6. Trumpet or Tap
7. Skylight
8. Accident Without Emergency
9. Woo Woo
10. Picture a Knife Fight



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Biffy Clyro, novi album, recenzija, alternative rock, progressive rock, Opposites

srijeda, 20.02.2013.

HOT NEW ALBUM: Robbie Williams - Take The Crown

(Island, 2012.), žanr: pop-rock

Robbie Williams ima vrlo zanimljiv život i karijeru glazbenog čak više zabavljača, nego izvođača. Osim što je na sceni ni manje ni više nego preko 25 godina i to u relativno „mladoj“ dobi od 38. godina – Robbie je radio sve i bio sve: zločesti dečko, emotivno i fizički opterećena i konfliktna osoba, i na kraju naizgled zreo, sretno oženjeni muškarac s djetetom. Svi njegovi albumi upravo to i reflektiraju bez obzira koliko je neki od njih bio (puno) više ili manje uspješan, ili potpuni fijasko. Ali pošteno bi bilo reći da koliko god bio pun sebe i pompozan, Williams je uvijek nastajao i uspijevao biti iskren i dosljedan sebi iako mnogi njegovi radovi nisu odražavali kvalitetu i ono što on najbolje radi: prijemčljive pop-rock pjesme koje pune top-liste, bilo da ih je obojao ozbiljnim, ironičnim ili otkačenim ili čudnim idejama.

Prošlo je mnogo vremena od kada je Williams bio član najboljeg UK pop boy banda Take That i nakon odlaska iz benda solo izvođač s impresivnim nizom hitova (koji su ujedno bili i odlične pjesme) a koji su rasturali top liste. No iznad svega Williams je rođeni zabavljač uživo, kojemu nije nikakav problem uhvatiti se u koštac s auditorijem od preko 100.000 duša na jednom jedinom koncertu i da ti ta masa jede iz ruke. Skoro kao što je to nekada radio veliki Freddie Mercury. Zanimljivo da Williams, začuđujuće i nevjerojatno, a meni posve neshvatljivo nikad nije pokorio Ameriku.

To što je Williams prije svega live zabavljač i pjevač u najbombastičnijem smislu – upravo ta činjenica ga je sačuvala svih ovih godina kada su se stvari u karijeri malo preokrenule i s kojima je došlo nekoliko neuspjelih, štoviše loših albuma. Pad je krenuo nakon što je promijenio svog producentskog i skladateljskog partnera – kada Don Chambers više nije bio u igri, Williams je s novim partnerom Duffyem doslovce plutao bespućima pokušavajući se naći sam sa sobom i novih vremenima, i opet pronaći „ono nešto“ – ili „TO“ vratiti nazad. Nije da se Williamsu i Duffyu nije zalomila brojka dobrih pjesama ali su se one na žalost posve izgubile u masi loših ili jednostavno neuspjelih pokušaja nečega. Trebalo im je ravno četiri albuma (Escapology, Intensive Care, Rudebox, Reality Killed the Video Star) da Williams „odraste“, da shvati da (možda) više nije loš dečko i da mu je nabolje da se vrati u sigurne vode kvalitetnog mainstream pop-rocka koji je ipak samo mainstream, ali taj mainstream ima ogromnu (i stariju) publiku. Nema ničeg lošeg u tome, da se razumijemo.

Iako je svaki od prethodno nabrojana četiri albuma imao nekoliko dobrih pjesama; ipak treba reći da iako je „Rudebox“ bio daleko previše blesast čak i za Williamsov šašavi stil i ukupno niže kvalitete, nije mu se mogla odreći svježina u pristupu i okret u stilu prema dance popu koji je odlično sjeo u top liste u tog doba.

Nakon dugogodišnje svađe s bivšim članovima matičnog mu benda Take That, Williams i frontman i glavni pisac pjesama (vrlo priznat u svom žanru) Gary Barlow sjeli su zajedno, raščistili razmirice i odlučili opet surađivati, što je na kraju rezultiralo u grande ideji da se superzvijezda pop-rocka Robbie Williams vrati u bend koji je svojedobno bio superzvijeza Europe i šire. I tako je nastao album “Progress” (2010) sjajan album koji je ponovo okupio svih pet orignalnih članova benda. Album je bio totalni hit, Take That je postao veći bend nego što je ikad bio, a njihova mahom rasprodana turneja je lomila sve rekorde a show koji su postavili oduzimao je dah (OK, kako kome ali većini). No mnogo važniji rezultat te ponovne suradnje bilo je nešto sasvim drugo: Willimas je dobio novi kreativni zalet, ponovo „našao samog sebe“ i ponovo se okrenuo svojoj solo karijeri.

I tako je snimio (navodno u samo 6 tjedana!) “Take The Crown”. Album dvosmislenog naziva – tipičnog za i inače kontradiktornog i nejasnog Williamsa – svakako je nastavio dobar smjer i bazu kvalitetnog materijala koji je Williams započeo s Take That (Gary Barlow je i ovdje surađivao – u izradi hipsterskog hita za top liste „Candy“, koji je bio prvi singl, no koji je na žalost stvar kratkog daha.)

Producentsku palicu je na „Take The Crown“ preuzeo poznati Jackknife Lee, koji je radio s velikim imenima: R.E.M. U2, Snow Patrol itd. Finalni rezultat je zaista dobar mainstream pop-rock album, koji je kolekcija pjesama koja gotovo svaka može „stajati“ sama za sebe, ali koje većinoma neće imati previše uspjeha na današnjim modernim top-listama. Što je recimo dobrom dijelu i njegove publike (meni pogotovo) posve nebitno, a još manje našim čitateljima. No, činjenica je da to nije nebitna stvar – Williams je cijelu karijeru napravio pomoću top lista (poput Rihanne danas samo da se ona ne može mjeriti s kvalitetom materijala). To je jednostavno njegova priča. Ili, možda i nije.

Sada, ili se Williamsu sviđa lagodan i ugodan status koji ima kao zreo mainstream izvođač (i naročito performer) koji je i dalje sposoban napraviti dobre pjesme koje će i dalje prenositi njegov smisao za ironično, zafrkaciju, kao i posve ozbiljne teme ali koje međutim neće previše talasati glazbene vode, ili je odučio „predati svoju krunu drugome“ kako je to u drugom smislu rekao u nazivu albuma.

Ja bogme nisam sigurna što je točno posrijedi, ali što je izvjesno jest da je „Take The Crown” dobar, više standarnim rockom orijentiran album s nekoliko odličnih pjesama koje imaju onaj njegov „grandiozni“ moment (Gospel, Different, Not Like the Other) kao i nekoliko onih tipično Williamovskih zafrkantskih ili (samo)ironičnih brojeva (Shit on the Radio, Hey Wow Yeah Yeah).

„Take The Crown“ nije nešto specijalno bitan album i sigurno nitko nije držao dah čekajući da se izda, ali je odličan primjer kakav mora biti „comeback“ album, ukoliko uopće možemo reći da je ovo Williamsov „comeback“ . Odnosno, album je jednostavno najbolji njegov album nakon dueta izvrsnih “Sing When You’re Winning” i “Swing When You’re Winning” iz davne 2001. godine.

U petak očekujemo trenutno top secret objavu koncerta velike pop zvijezde na Maksimiru ovo ljeto - da li nam dolazi Robbie?



Popis pjesama:

1 Be a Boy
2 Gospel
3 Candy
4 Different
5 Shit on the Radio
6 All That I Want
7 Hunting for You
8 Into the Silence
9 Hey Wow Yeah Yeah
10 Not Like the Other
11 Losers



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Robbie Wiliams, Take The Crown, novi album, recenzija, pop-rock, recenzije

ponedjeljak, 04.02.2013.

HOT NE TAKO NEW ALI HOT ALBUM: Mark Lanegan Band - Blues Funeral

(4AD, 2012), žanr: alternative blues/rock

Trebala je cijela vječnost da konačno dočekamo drugi studijski album Mark Lanegan Banda nakon izvrsnog debija „Bubblegum“. Ovdje nije baš riječ o standardnom bendu , bolje reći ovo je sve solo rad Marka Lanegana, jer iako s nazivom “Band“ iza imena ne stoji konstantni set glazbenika koji se pojavljuje na albumu, pa čak niti na pojedinim pjesmama, i to na oba albuma.
Lanegan je bio vrlo zaposlen ovih osam godina koliko je prošlo od od prethodnog albuma: napravio je čak tri albuma s partnericom u duetima Isobel Campbell (bivšom članicom omiljenog indie sastava Belle & Sebastian) i još monogočime. Za one koji nisu baš specijalno upoznati s njegovim prethodnim radom tj. karijerom u bendu the Screaming Trees, kao i za vrijeme dok je bio član Queens of the Stone Age, te naročito suradnjom u posve alternativnoj “ljepotica i zvijer” kombinaciji s Campbell – pa propustili ste mnogo, no bez brige, i ova dva njegova samostalna albuma su jednako sjajna i učiniti će svoje. Vrlo vjerojatno će vas oni potaknuti na kopanje po Lanegovim prošlim radovima.
Baš su oba “Bubblegum“ i aktualni „Blues Funeral“ pravi izlog koji predstavlja Lanegana u najboljem svjetlu: ako ste do sada čuli samo za Tom Waitsa i Nicka Cavea, onda vam je vrijeme da se upoznate s trećim Gospodarom Tame. Lanegan je vrlo dojmljiv sa svojim hrpavim glasom a la “nikotin & alkohol” te svojim mračnim, nekad strašnim, ludim, čudnim, ponekad tužnjikavim i melankolčnim tekstovima koji na kraju balade odaju sjajnog tekstopisca, Lanegan bez problema prikuje vašu pažnju na većinu pjesama svojom fantastičnom sposobnošću da napravi neodoljivu glazbu koja se nadoveže na svaki tekst, čak i onaj najmračniji – oni jednostavno sjaje, tamnim ili svijetlim sjajem nevažno, ali sjaje.

Lanegan revitalizira blues uronjen u punokrvni rock material. “Blues Funeral” sadrži manje ćudljive atmosferičnosti prvog albuma što “Blues Funeral” ne čini niti boljim niti lošijim, jer se ta dva albuma toliko nadopunjuju da su kao cjelina sjajni, no jednako fenomenalni albumi i svaki za sebe.
Na albumu surađuje nekoliko poznatih lica: Josh Homme iz QUOTSA i Greg Dulli iz još jednog Laneganovog benda – the Gutter Twins. Svaki od njih, uz manje poznate glazbenike (Duke Garwood na briljantnoj “Bleeding Muddy Water”), donosi svoj obol i ono nešto posebno što čini ovaj album toliko konzistentnim, čini vam se da jedna mračna priča uranja i nastavlja se na drugu. Laneganov bariton, koji će vas na trenutke podsjetiti i na Iana Astburya iz the Culta, sve pjesme povezuje s lakoćom, divno i tekuće pa i onda kada pjeva “bolesne”, mračne ljubavne pjesme u stilu Nick Cave & Kylie Minogueine “Where the Wild Roses Grow” – s ubitačnim tekstom iz prve “The Gravedigger’s Song”: “… Sanjao sam o tebi/sa svojim zubima kao u pirane…”.
Atmosfera na “Blues Funeral” je mješavina one slične albumu Amy Winehouse “Back in Black” iako u posve drugom žanru glazbe, one kakvu čine tugaljive, usamljene gitare lutalice proizvodivši posve apstraktnu melodiju, rezonantni zvuk gitare kao u U2 sa albuma “Joshua Tree”, zvuk Morriconeovih špagetti- westerna i na kraju onog zvuka driving “vozeće” gitare kakvog znamo iz opusa The Nationala. Mješavina je nevjerojatna jer je to na kraju ipak posve prepoznatljivi i jedino Mark Laneganov zvuk.
Utoliko mi je teže pao njegov koncert krajem prošle godine u Zagrebu u akustično posve neadekvatnoj dvorani PAUKA. Zvuk je bio grozan, i pola onoga što čini Laneganovu glazbu nismo mogli doživjeti, tekstove uopće, ništa se nije razumijelo. No čak i tada je Lanegan stvorio nevjerojatnu atmosferu, pjesmama od kojih se nisi mogao odvojiti i danima nakon koncerta.

Teško mi je izdvojiti favorite na albumu, no nekoliko pjesama jednostavno iskaču: “Grey Goes Black”, “Bleeding Muddy Water”, “Riot in My House”…
Ovaj album je bez dvoumljenja jedan od najboljih albuma 2012. inspiriran blues-rockom. Jednostavno ga morate zapaziti. A kada ga zapazite, nećete se htjeti odijeliti od njega.



Popis pjesama:

1. The Gravedigger’s Song
2. Bleeding Muddy Water
3. Gray Goes Black
4. St. Louis Elegy
5. Riot in My House
6. Ode to Sad Disco
7. Phantasmagoria Blues
8. Quiver Syndrome
9. Harborview Hospital
10. Leviathan
11. Deep Black Vanishing Train
12. Tiny Grain of Truth



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Mark Lanegan Band, novi album, Blues Funeral, recenzija, alternative, blues-rock

četvrtak, 31.01.2013.

HOT NEW ALBUM: Joe Cocker - Fire It Up

(Sony Music, 2012.), žanr: rock

23. studio album, wow! koja karijera! Stari rock šmeker bluzerskog izričaja sa svojim jedinstvenim hrapavim vokalom se vratio. Baš je smiješno kako većina publike, uglavnom, ne očekuje mnogo ili ništa od te stare generacije izvođača – od njih očekujemo da će i dalje “štancati” albume tek toliko da su prisutni i da na taj način zbrajaju godine. No to je zato što zaista rijetki od “staraca” uopće još imaju što za reći (točnije većina već dugo vremena nema). Joe Cocker nikada nije imao mnogo za reći ali je imao mnogo za interpretirati. Čitavu je svoju karijeru i zasnovao na svojim interpretacijama poznatih ili manje poznatih tuđih pjesama, no s takvom jedinstvenošću, strašću, snagom, nekad samo emocijom i raznolikošću – i većinu je tih pjesama maltene učinio vlastitima. Sjećam se dugih godina unazad kada je “jedna generacija” koja u to vrijeme još nije otkrila opus The Beatlesa bila uvjerena da je “With a Little Help of My Friends” originalno pjesma Joe Cockera. Ma da!
Tijekom godina Cocker je imao svoje promašaje, uspone i padove. Većina njegovih albuma iz 90.-tih i milenijskih godina je nažalost manje vise “štancana” ovisno o tome koliko je Cocker u to vrijeme jako zabrazdio u alkoholu, bio iznuren ili jednostavno nemotiviran da određenim pjesmama udahne života i duše. Bijeli tip sa crnim glasom – ubitačna kombinacija, ali na žalost nije mu se posrećilo svaki put. I baš kada ti krene ono nostalgično prisjećanje zlatnih godina i vremena “Up Were We Belong” , „Unchain My Heart“ ili vrućeg striptiza na “You Can Leave Your Hat On”, Cocker je snimio album “Hymn for My Soul” 2007. kojim nas je malo vratio u u najbolja vremena cockersog soula. Dvije godine kasnije došao je „Hard Knock” koji nije baš bio neki kreativni spektakl ili album za neko posebno pamćenje ali se jako dobro prodavao – bio je pre-produciran album klasičnog (dobrog) rocka, ali je imao i naznaku nečeg što bi moglo uslijediti na narednom albumu ako se stvari kod Cockera dobro poslože. I bogme se jesu.

Nema ništa novog ili spektakularnog (osim opet produkcije) ponovo niti na “Fire it Up”. Ali ono što ima je punokrvni bluzersko-rockerski materijal debelo umočen u more nevjerojatne sirove energije koja pršti s koje god strane da album pretreseš: s autorske strane, sviračke i, naravno, pjevačke. Tekstovi koje ćete čuti na 11 pjesama “Fire it Upa” nisu niti lirika Boba Dylana niti Cohena, ali zaboga koliko pjesma klasičnog rocka uopće izbliza jesu? Ipak, Cocker je sa svojim suradnicima (Graham Lyle, Joss Stone i Keith Urban su među njima) – napravio više nego solidan posao i na tom polju .
S glazbene strane gledajući album je neočekivani vatromet od prve, naslovne, pjesme nadalje. “Fire it Up” je nabrijana power-pjesma koja od početka lupi tempo albuma i to ne popušta do posljednje stvari. Nije da su sve pjesme brze i nabrijane.
Iako Cocker za ovaj album tvrdi da je obojan sa “više boja“ i da reflektira različita raspoloženja – to ipak ne mijenja činjenicu da je album klasičan rock standard u kojemu se (hvala Bogu) provlače, ali samo onako malčice kao začini, različiti žanrovi ali umiksani u konačno ipak vrlo poznatu cjelinu.
“Hard Knock” nije bio niti izbliza ovako dobar album – bolje reći ovako konzistentan i inspirirajući. Pa ako se taj isti prodao u milione primjeraka, onda se ovaj mora u duplo.
Volim pred sobom imati album jednog starog tipa od kojeg nitko ništa ne očekuje, dapače za kog ljudi misle da mu je vrijeme iscurilo i da više ne zna stvarati dobru glazbu. Volim imati takav album i – smijuljiti se. Jer, bogme griješe.



Popis pjesama:

1. Fire It Up
2. I’ll Be Your Doctor
3. You Love Me Back
4. I Come in Peace
5. You Don’t Need a Million Dollars
6. Eye on the Prize
7. Younger
8. You Don’t Know What You’re Doing to Me
9. The Letting Go
10. I’ll Walk in the Sunshine Again
11. Weight of the World



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Joe Cocker, novi album, rock, Fire It Up, recenzija

nedjelja, 20.01.2013.

HOT NEW ALBUM: 2CELLOS - In2ition

(Sony Masterworks/Menart, 2013), žanr: classical pop/rock, crossover

Drugi album 2CELLOSa s cool nazivom „In2ition“ (intuicija) dolazi nam pomalo neočekivano brzo nakon debija koji je izašao u svibnju 2011. – ne zato što godina i pol ne bi bila dovoljna da se napravi novi album, nego zato što su u tom proteklom vremenu naša dva mladića bila toliko zauzeta pretrpanim rasporedima, kojekakvim suradnjama i naravno turnejom s pop legendom Sir Eltonom Johnom, da naprosto čudi kada su uopće uhvatili vremena da snime album. No željezo se kuje dok je vruće, jasno.

Kao što sam naziv sugerira, 2CELLOSi nisu izgubili ništa od svoje intuicije kako napraviti odlični crossover album. Već s debijem, jednostavno nazvanim “2CELLOS” klasičari-čelisti Luka Šulić i Stjepan Hauser pokazali su nama i svijetu da nipošto nisu čudo jednog hita (naranvno pričamo o “Smooth Criminal’ njihovoj YouTube uspješnici, coveru Michael Jacksonovog originala s kojim su se proslavili), nego da zaista imaju ono što izvođače vodi na sam glazbeni vrh. Budući da su ga i sami producirali, bilo je poprilično jasno da sve što će slijediti ne može biti lošije. U ovoj rundi producentski je volan preuzeo čuveni Bob Ezrin s kojim su 2CELLOSi čak i napisali jednu originalnu melodiju, vrlo vrijedan kompozitorski uradak – “Orient Express”.

“In2ition” možda nije daleko bolji album od prethodnoga, nedostaje mu koherentnosti i balansa, odnosno ujednačenosti . S druge strane, na ovom su albumu momci pokazali čak drskiji odnosno hrabriji pristup odabiru pjesama koje su obradili nego što je to bio slučaj s debijem. Novi pristup donio je i novosti u sadržaju: više nisu samo dva čela korištena kao jedini instrumenti na albumu, već su se tu našli i bubnjevi, električna gitara, koncertni klavir i ljudski vokali. Naravno, ne sve to u jednoj pjesmi ili nešto od toga na svim pjesmama.

Ponovo smo dobili naelektrizirane, energične i nabrijane (brže) rock pjesme, kao i očaravajuće i emotivne sporije melodije.

Već sma činjenica da im Sir Elton John otvara album u Peter Greenovoj “Oh, well” je postignuće samo za sebe. Čuli smo već nabrijanu “Highway to Hell” AC/DC-ja bezbroj puta, ali se ta verzija jednostavno ne može istrošiti iako je Steve Vai sa svojom gitarom ipak malo preprisutan u pjesmi. Dominic Howard, bubnjar Musea je komentirao “Supermassive Black Hole” na kojoj gostuje pjevačica i glumica, mlada Amerikanka Naya Rivera kao “ vrlo zanimljvu”, a ja kao osvjedočeni Muse fan mogu samo reći da se potpuno slažem.

“Technical Difficulties” Paula Gilberta i naročito “Voodoo People” The Prodigya su čak i ponabolje na albumu od brzinaca. Sa sporijim pjesmama je zanimljiv slučaj: moram priznati da je pop classic “Every breath you take” dobio novu dimenziju obrade za koju sam mislila je više posve nemoguća, obzirom da pričamo o pjesmi koja spada u one koje su najčešće korištene kao coveri u povijesti popa, što obično rezultira kao najdosadniji dio nekog albuma ili jednostavno verzije. Isto vrijedi za prekrasno senzibilnu, ali jednako tako posve istrošenu “Candle in the wind”. No, pravi spori dragulji na ovom albumu su “Clocks” i “Benedictus”. Konačno su 2CELLOSi napravili Coldplayevu pjesmu kako treba (budući da je prethodni pokušaj s “Viva La Vidom” bio neuspješan), dovevši još jednog klasičara virtuoza, koncertnog pijanista Lang Langa, kineskog Njujorčanina, da zakucaju “Clocks” za uspomenu i dugo sjećanje. “Benedictus” s druge strane pršti od najfinijeg “ručnog rada” na albumu. Karl Jenkinsova čuvena kompozicija krasno zaokružava album i daje mu onu notu božanskog i divno suptilnog pa makar i sam album ne bio takav u cjelini, uz sviranje čela preciznog poput britve.

Možete reći da 2CELLOS nisu smislili “toplu vodu” i da nisu prvi koji rade crossovere, klasične obrade rock i pop pjesama, niti u odjelu čelista. Njihova je ideja daleko od originalne (ako samo spomenemo Apocalypticu kao jednu od). No, nitko prije 2CELLOSa nije doveo u crossover taj element prave virtuoznosti ne samo klasično obrazovanih muzičara, već i vrlo priznatih i uspješnih klasičnih muzičara kao što to sada čine 2CELLOS (možda ipak Maksim Mrvica do neke granice).

Također, nitko prije 2CELLOS nije se protegao na toliku širinu žanrova iz kojih odabiru svoje slijedeće radove za re-aranžiranje i koje, u velikoj većini učine kao da su njihove vlastite pjesme.
Upravo radi ta dva elementa, ako radi ničeg drugog zaslužuju svu pozornosti medija i naročito, svjetske publike.



Popis pjesama:

1. Oh, Well (ft. Elton John) - Peter Green cover
2. We Found Love – Rihanna cover
3. Highway to Hell (ft. Steve Vai) – AC/DC cover
4. Every Breath You Take – Sting cover
5. Supermassive Black Hole (ft. Naya Rivera) – Muse cover
6. Technical Difficulties - Paul Gilbert cover
7. Clocks (ft. Lang Lang) – Coldplay cover
8. Bang Bang (ft. Sky Ferreira) – Sonny Bono cover
9. Voodoo People – The Prodigy cover
10. Candle in the Wind – Elton John cover
11. Orient Express
12. Il Libro dell’Amore (ft. Zucchero) (‘The book of Love’) – The Magnetic Fields cover
13. Benedictus – Karl Jenkins’ cover



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: 2Cellos, in2ition, novi album, recenzija, klasika, Pop, rock

petak, 02.11.2012.

HOT NEW ALBUM: Mark Knopfler "Privateering"

(Mercury Records, 2012), žanr: country-blues/pop-rock

Ne sjećam se da mi se baš sviđao ikoji od solo albuma Marka Knopflera nakon prvog, koji je u stvari bio soundtrack za film“Local Hero” sve do ovog sada “Privateering” albuma. Mislim, zaista sviđao. Kao odanom fanu Dire Straitsa, raspuštanje benda od strane svog osnivača i ključnog čovjeka Knopflera, to bilo teško za progutati. No, “Local Hero” je bilo iznimno izdanje, pa sam si mislila “OK, nije sve tako crno”.

Međutim, malo pomalo sa svakim novima albumom Knopfler je počeo otkrivati što njega zapravo pokreće sve vrijeme: ljubav prema countryu, folku (irskom ili nekom drugom) i bluesu. Počeo je objavljivati pritajene, usporenije i atmosferične albume uvijek praćene (ili vođene) onim svojim virtuoznim “fingerpicking” (sviranje prstima ne trzalicom) sviranjem gitare. Očito se dobrano zasitivši svom onom gužvom, slavom i popularnošću koja je pratila Dire Straitse, Knopfler je napravio drastičan zaokret u stvaranju glazbe, stila i žanra koje je kanio raditi ostatak svoje karijere.

Možda mi se i nisu sviđali prvi albumi koje je radio u solo karijeri: prvo su bili samo “umočeni”, a poslije potpuno “natopljeni” u folk glazbi, isprva samo irskoj, no prva dva albuma su zaista bili vrlo zanimljivi i kvalitetni za taj žanr. Kasnije je taj stil kombinirao s Americanom i countryem, sve više ih miješajući i s bluesom (što mi se u stvari jako sviđalo). Ono što je tada nastalo je bio Knopflerovski prepoznatljiva glazba, koherentna i logična “crossover” miješavina, jer se Knopfler s nevjerojatnom lakoćom šeće od jednog do drugog prelazeći ih i spajajući ih s takvom sposobnošću vrhunskog majstora stvaranja pjesama da je rezultat prekrasna atmosferična i relaksirajuća glazba, obilježena onim šarmantim i zavodljivim zvukom njegovog Fendera. Ipak, nije to bilo ono što sam osobno ja od njega željela čuti. Prvo sam mislila da je to samo žal što više nije bilo Dire Straitsa i nemogućnost da se pomirim s tim. No kada je izašao “Privateering” znala sam da to ipak nije bio slučaj.

Znam biti težak orah, no kad ga razbiješ onda znaš da si napravio najbolje što možeš. Ono što je “Privateering” na puna dva diska i 20 pjesama je superioran mix svih stilova i žanrova koje sam spominjala (da je samo bio blues album sjeo bi mi i prije slušanja), hrpa punokrvih pjesama od kojih nijedna nije prosjek, 20 narativnih priča s površno gledajući jednostavnim i običnim tekstovima, dok zaista ne načulite uši na glazbu i ako ne dozvolite da vam mozak odluta neki irskim ili američkim pustopoljinama ili selom uz pratnju Knopflerove genijalne gitare.

A kao dodatak, da bi jedno staro Dire Straits srce brže zakucalo, na albumu je i “Go, love” koja je posve obojana Dire Straits bojama. Yeah, man.

“Privateering” je fenomenalna zbirka osobnih emocija i detalja, ali i “statement” što je Mark Knopfler danas u svojoj solo karijeri i tko danas na cijeloj kugli zemaljskoj čini najprofinjeniju glazbu, osim Erica Claptona. Mogli bismo u grupu dodati Boba Dylana da se računa samo poezija i ekpresionizam. Knopfler i Dylan su nedavno zajedno išli na turneju pri čemu je Dylan imao dosta duži set (vremenski) od Knoplera. Kako saznajemo, rezultat su bili komentari da bi publka radije vidjela da je Knopfler imao duži set a ne Dylan. S velikim i dužnim osobnim poštovanjem prema Dylanu, kada se radi o privlačnoj harmoničnosti pjesme, finoj melodiji i istom zvuku,da o pjevanju odnosno recitiranju ne govorimo, Dylan tu jednostavno nije faktor. Barem nije već jako dugo vremena.

I to vam je to. “Privateering”. I Knopfler koji dolazi na koncert u Zagreb 4. svibnja iduće godine. Budite tamo.

Popis pjesama:

Disk 1
1 Redbud Tree
2 Haul Away
3 Don’t Forget Your
4 Privateering
5 Miss You
6 Corned Beef City
7 Go, Love
8 Hot or What
9 Yon Two Crows
10 Seattle

Disk 2
1 Kingdom of Gold
2 Got to Have Something
3 Radio City Serenade
4 I Used to Could
5 Gator Blood
6 Bluebird
7 Dream of the Drowned Submariner
8 Blood and Water
9 Today is Okay
10 After the Beanstalk


:

Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Mark Knopfler, novi album, recenzija, Privateering, folk-rock, country-rock

četvrtak, 18.10.2012.

HOT NEW ALBUM: Muse "The 2nd Law"

(Warner, 2012), žanr: alternative rock, new prog, electronic rock, symphonic rock

Eto nam dugo očekivanog Museovog šestog studijskog albuma. I dugo nabrijavanog. Kako ispada, malo previše. Odmah u početku bubnu vas tonovi Led Zeppelinovog „Kashmira“ – pa sam išla provjeravati što sam ja to sebi uopće stavila u player. OK, bio je Muse, ipak. Pjesma se onda pretvori u bombastičnu i veličanstvenu, a la Muse spektakl pa pjesma na kraju ispadne snažna, na stranu i ta bolna činjenica o prisutnosti „Kashmira“ (naime tko voli „Kashmir“ voli original, a ne neki snippet). Ubrzo dobijemo i ono što su nam cijele godine najavljivali: onaj elektronički štih, dub-step zaokret u Museovom stilu: pjesma „Madness“ je jednostavno famozna, i stil i pjesma. Iako, cijelo vrijeme čujete na gitari Briana Maya a ne Bellamya, no ona mala knjižica tvrdi da je to ipak Bellamy koji svira gitaru a ne Queenova gitarska ikona.

Ono što slijedi je maltene pljuska u lice. Zamaskirana pjesma u funk pop-rock stvar u maniri INXSa je jednostavno patka. Ne samo da pjesma ima cijeli INXS DNA (a ne Museov), nego i veći dio refrena ima prearanžiran stari europski elektronski hit iz 1983. „25 years“ od njemačkog The Catcha (provjerite sami na YouTubeu), iako sam sigurna da će to rijetki recenzenti primjetiti s obzirom da to nije bio svjetski hit. I INXS i pjesma The Catcha su bili super, no “Panic Station” je čisti copycat, iako je u globalu sasvim ok funky stvar.
“Survival” je diskutabilno najjača, najsnažnija na albumu s onim grandioznim momentima, miksom stilova od prog-rocka, symphonic-rocka… sve čega smo u zadnje vrijeme navikli dobiti od Musea, no tekst je zaista tanak i blesav ko perce, a sama pjesma je jako zašećerena. Ali zato ima opaki gitarski riff.

Ono što slijedi u sredini albuma je nekoliko logičnih pjesama dobro poznatog starog Muse stila, s naglaskom na ono „starog“. Baš mi se sviđa “Follow Me”. Jer je jedna od triju (?!) pjesama na albumu koje barem liče na toliko reklamiran novi “dub-step zaokret u stilu“. Hm… samo tri pjesme?
“Animals” ima legitimni U2 potpis od početka do kraja plus neobičnu kombinaciju s Mark Knopflerovim (ne The Edgovim) gitarama. Ne, Mark Knopfler nije surađivao s Muse, ali zato je u pjesmi pregršt gitara kao da ih je Knopfler odsvirao.

“Explorers” i “Big Freeze” su vjerojatno jedine pjesme s originalnim Muse DNK-om. No, kad dospijete do pjesama br. 10 i 11, koje nam predstavljaju basistu Chrisa Wolstenholmea kao skladatelja i glavnog vokalistu po prvi puta ikad – ono famozno pjevanje Matthewa Bellamya postane pomalo nategnuto najviše jer prati isti obrazac pjevanja na nekoliko pjesama zaredom, pa će možda mnogi taj dio doživjeti i pomalo zamarajuće.

To što je Muse uključio Wolstenholmeove pjesme na album jednako dobar i pametan potez, jer se Chris predstavio kao dobra i kvalitetna suprotnost Bellamyu i to je ujedno i jedna od najboljih karakteristika albuma. Ali bez obzira na to, niti jedna od te dvijepjesme niti sa Marsa ne liči na ništa iole blisko s elektronikom ili dub-stepom. Riječi su njegova privatna životna priča (posljednjih 10 godina provedenih u teškoj borbi s alkoholizmom) a koje opet nemaju nikakve veze s standarnim Muse temama. Dobrodošla promjena, ako mene pitate. Također, ovo je i velikodušna i lijepa gesta prema Chrisu od njegovih kolega. Ovakvo interno priznanje sigurno će dati Chrisu krila da se lakše bori s ovisnošću. No ako „Liquid State“ ima puno pravo i razumljivo se našla na „The 2nd Law“ teško da isto mogu reći i za „Save Me“ u njenoj punoj minutaži od čak 5:08. Jednostavno te ubije monotonijom nakon Bellamyevog visoko oktanskog pjevanja od početka albuma.

Divota zvana Muse glazba dolazi na kraju: sve što je naopako na albumu popravlja „The 2nd Law” duo. Iskonski, originalno, „dub-steppano“ (kad se već vrtimo oko toga), ekstravagantno, pretjerano, eksperimentalno i bombastično: dva dijela “The 2nd Law: Unsustainable” i “Isolated System“ su sve ono što je ovaj album trebao imati u punoj minutaži. Kao što su „Exogenesisi“ učinili na prethodnom albumu „The Resistance“ – popravili ako je bilo potrebno, i podigli ocjenu albuma za recku ili dvije: povijest se ponavlja.

No u globalu, ako se odmaknemo od “blockbuster promatranja” nekog albuma, što “The 2nd Law” svakako jest, onda treba reći istinu: ovaj je album zbrkan i neujednačen. Niti je cjeloviti blockbuster, niti je iskonski Muse album, niti je upotpunosti osmišljena novotarija kakva god ona bila.

Ako ste primjetili, u ovom tekstu ima jako mnogo „no“, „ali“, „međutim“, „iako“. Također, u tekstu i ima i previše „ovo zvuči kao ono“, „DNA je od…“ itd. – što jasno pokazuje i razočarava, da na ovom albumu Muse više nije pionir i predvodnik stila, arta, glazbe ili ideja, nego sljedbenik. Kada jedan takav bend iz svjetske A lige, prepoznat kao netko tko stvara nove smjerove u glazbi postane sljedbenik - onda je nešto gadno naopako.

Ali, zato jer je kraj tako snažan i posve subjektivno rečeno, jer ih jednostavno volim „The 2nd Law“ dobija ocjenu više nego bi trebalo.

Popis pjesama:

1. “Supremacy”
2. “Madness”
3. “Panic Station”
4. “Prelude”
5. “Survival”
6. “Follow Me”
7. “Animals”
8. “Explorers”
9. “Big Freeze”
10. “Save Me” (lead vocals by Chris Wolstenholme)
11. “Liquid State” (lead vocals by Wolstenholme)
12. “The 2nd Law: Unsustainable”
13. “The 2nd Law: Isolated System”




Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: alternative rock, new prog, electronic rock, symphonic rock, Muse, novi album, recenzija, The 2nd Law

srijeda, 10.10.2012.

HOT NEW ALBUM: P!nk "The Truth about Love"

(Sony Music, 2012), žanr: pop-rock

“Luda i otkačena” pop-powerhouse diva milenijskog desetljeća već dugo nije samo to. Osim da je i dalje “luda i otkačena” (u dobrom smislu naravno). I dalje je nekonvencionalna i žestoka. Za razliku od P!nk, njene kolegice dive iz 2000.-tih: Christina Aguilera, Jessica Simpson i Britney Spears možda mogu (Britney) prodati više albuma i privući više fanova, no te su cure zapele u momentu vlastite persone dosadnjikavih pop-šećerlema i pompozno prozvanih princeza. Pink je posve druga priča, druga kategorija.

Ona sada stoji sama izdvojena od njih, snažna i konkretna i onda kada nam, kao sada, nudi pomalo konfuzan album. No s pokrićem. Pink je u protekloj fazi od posljednjeg albuma, prošla razne teške i vesele životne faze, naročito na emotivnom planu (prekid s mužem, pomirdba, te rođenje djeteta): ona je sve to prošla, pa kada kaže „The truth about love“ bogme to ima kredibilitet. Pink je na ovom albumu obradila cijelu paletu emocija i “istina”. Nekad je to u nježnoj i osjećajnoj pjesmi, a ponekad je Pink divlja i napiždena poput razjarenog bika.

Ova kolekcija novih studijskih pjesama nije totalno izbalansirana niti u zvuku niti tematikom (bolje reći oblikom izražavanja), no ono što albumu nedostaje je upravo i njegova vrlina: izvrstan je u svojoj nesavršnosti, album čini puni krug upravo s tim pomalo neobičnim rješenjima te neočekivanim suradnjama (neke i nisu baš sretno ispale iako su zanimljive, recimo ona s Nateom Ruessom).

„The truth about love“ je daleko uspješniji album od prethodnika “Funhousea“, ako ništa drugo a onda zato što je ovo album za “velike dečke i cure”, zreo materijal od zrelog artista.

Dobra novost za sve koji vole njene powerhouse dance hitove jest da ih i na ovom albumu ima: najvjerojatnije najjača , „Blow Me (One Last Kiss)“), pa „Try“, ili „How Come You`re Not Here)“.

Budući da sam među onima koji “popiju” svaku suradnju koju si izmisli Eminem (da o ostalom i ne govorimo) tako je i ovdje: ponovo odlična stvar od Eminema, pomalo sumorna (a kakva bi i bila?) i teška „Here Comes the Weekend“ .

Album je dobar materijal, u to nema sumnje.

1. Are We All We Are
2. Blow Me (One Last Kiss)
3. Try
4. Just Give Me a Reason – feat. Nate Ruess
5. True Love – feat. Lily Rose Cooper
6. How Come You`re Not Here
7. Slut Like You
8. The Truth About Love
9. Beam Me Up
10. Walk Of Shame
11. Here Comes The Weekend – feat. Eminem
12. Where Did The Beat Go?
13. The Great Escape



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: recenzija, Pink, novi album, pop-rock, The Truth about Love"

srijeda, 26.09.2012.

HOT NEW ALBUM: The Gaslight Anthem "Handwritten"

(Mercury, 2012), žanr: punk-rock, alternative rock

Pomalo je smiješno kako se iznenadiš baš onda kada si siguran da te ništa ne može iznenaditi jer je predmet sa svih strana apsolviran. The Gaslight Anthem su dočekani raskriljenih ruku i (pretjeranim) hvalospjevima za prvi album „The 59 Sound“ iz 2008. i jednako, ako ne i više za drugi, „American Slang“ iz 2010. (s tom razlikom da se publika i nije u cijelosti slagala s kritikom) – pa onda, što realno možete očekivati od trećeg uratka?

Suprotno od ostalih, nikada se nisam složila s ocjenama koje su The Gaslight Anthem dobivali, iz jednostavnog razloga što se tada bend previše oslanjao (i naslanjao) na činjenicu da su žarko željeli (frontman Brian Fallon posebno) biti novi Bruce Springsteen. Bend je jednostavno bio prežestoka kopija Springsteena, uz činjenicu da još i Fallonov vokal tako frapantno liči na Springsteenov, umjesto da su pokušali naći neku makar i tanku liniju koja bi ih odvojila od tzv. kloniranja. No ovo je ujedno bila i zla kob za jedan, bez sumnje talentiran bend. Da u ovom svijetu ne postoji Bruce Springsteen možda bi The Gaslight Anthem bili prepoznati kao nove rock’n’roll Mesije.

I tako, prođoše dvije godine i što se dogodi? Bend u cjelosti sazrije, na apsolutno svim nivoima. Fallon ne može, dakako, promijeniti svoj vokal niti boju svoga glasa kako više ne bi ličio na spomenutoga, no dodao mu je ono značajno nešto, vokal mu je dobio dimenziju koja sada jasno odvaja Fallona od njegovog idola, The Bossa. Pjevanje je u svakom slučaju originalnije, potpunije, ali jednako kvalitetno kao na prva dva albuma, strukture pjesma su napravljene s daleko više promišljanja i metodike, zvuk je profinjeniji, a poetika je ostala na jednako visokom nivou.

Rezultat je njihov najbolji uradak do sada. Možda album nema šarm sirove svježine, nedorečenosti prethodnog materijala , ali zato ima šarm koji donosi samopouzdanje i sigurnost individualca koji su sada samo svoji i koji se mogu osloboditi ukalupljenosti u koju su ih utrpali drugi, no najviše oni sami.

Na albumu je 11 pjesma i baš niti jedna nije previše ili da bi se reklo da je najslabija karika albuma. Barem polovica ima i prijemčljive, radofonične refrene, a da istovremeno ne zvuče kao prosječna komercijala radio stanica. S druge strane, te pjesme bez problema mogu ući na top liste. Jedna od takvih, moj favorit, je „Keepsake“ tekstualno izuzetno snažna s ubitačnom gitarskom linijom, riffom. Jedina pjesma na kojoj Fallon, ne da podsjeća nego mislite da je to on, Springsteen, jest “Too Much Blood”, ali ovaj put to zvuči kredibilno i samodostatno.

U stvari, da je Springsteen svoje tekstove s aktualnog albuma „Wrecking Ball” spojio s glazbom s ovog, The Gaslight Anthem albuma i složio ih u jednu cjelinu, takav bi „Wrecking Ball” bio čisto remek-djelo, bez predoumišljaja.

The Gaslight Anthem su sa ovim albumom (i meni) pokazali da ipak imaju u sebi ono nešto što će ih jednoga dana učiniti velikim bendom. Najzad. Drago nam je.

1. “45"
2. “Handwritten”
3. “Here Comes My Man”
4. “Mulholland Drive”
5. “Keepsake”
6. “Too Much Blood”
7. “Howl”
8. “Biloxi Parish”
9. “Desire”
10. “Mae”
11. “National Anthem”




Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: The Gaslight Anthem, Handwritten, novi album, recenzija, punk-rock, alternative rock

petak, 21.09.2012.

HOT NEW ALBUM: Matchbox Twenty "North"

(Atlantic, 2012), žanr: pop-rock, alternative rock

Prošlo je dugih 10 godina od posljednjeg studijskog albuma američkih rockera Matchbox Twenty. “More Than You Think You Are” je izdan 2002. koji pak i nije ispunio visoka očekivanja kojima je publika opteretila bend koji se proslavio prvijencem. Stanka tzv. hiatus je na neki način bio logičan izbor ne samo radi toga: izuzetno talentirani frontman Rob Thomas još je uvijek letio na krilima masivnog uspjeha pjesme “’Smooth” iz 1999., suradnje koju je napravio sa gitarističkim majstorom Carlosom Santanom i s kojom su pobrali sve moguće lovorike za sve što si možete zamisliti. Thomas je nakon toga izdao vrlo uspješan solo album “…Something to be” u 2005.-oj i to je na neki način shvaćeno kao kraj benda, iako bend nikada nije obznanio prekid suradnje ili raspad, no rijetki su vjerovali da će priča Matchbox Twenty imati neki nastavak, ili čak da ga treba biti. Na bend bi se posve zaboravilo da nema onih njihovih neprolaznih hitova koji se opetovano vrte na svjetskim radio stanicama, a pogotovo nakon što je četiti godine kasnije Thomas objavio i svoj drugi solo album “Cradlesong’.

Zanimljivo, te je iste godine, bend objavio da se ponovo okuplja i da planira ući u studio. te snimati novi album. Trebalo im je malo vremena, no njihov četvrti studijski uradak je pred nama. Nakon prvog slušanja možda ćete se zapitati zašto su Matchbox Twenty uopće išli raditi još jedan album, čemu? Ili ukoliko svemu tražiti razlog: što je razlog ovog albuma? No samo nakon prvog slušanja. Nakon što vam uđe u uho, shvatiti ćete da osim što bend još uvijek zvuči isto (jasno, tu je ipak Thomas sa svojim specifičnim vokalom) – što je u ovom slučaju pozitivna stvar, shvatiti ćete i to da bend nije izgubio niti jednu svoju kvalitetu koja ih je proslavila, naprotiv, njihova glazba je dobila novi sadržaj iako se nisu pretjerano odmaknuli od poznatog terena. Tekstovi su doduše pomalo suhoparni u stilu „već viđeno“ ali niti lošiji niti bolji od zlatne sredine.

Ono što je esencijalno na ovom albumu i za ovaj album jest da je ovo zajednički a ne solo uradak Thomasa, kao što je to bilo na prethodnim albumima. Ostali članovi mogli su se (i jesu) malo razmahali u komponiranju, čak i pjevanju (Kyle Cook je sasvim kredibilan glavni vokal u pjesmi „The Way“) i to se pokazalo kao fina nit evolucije benda koja prožima ovaj album.

„North“ sadrži dosta jakih pjesama i nijednoj ne nedostaje odličan zanatsko odrađeni posao u stvaranju njihovih prepoznatljivih refrena. „Parade“ je jedna od najjačih pjesama albuma i potencijalni hit za top liste, iako je prvo objavljena također hitoidna „She’s So Mean“. Drugi singl, upravo objavljen putem video kanala, je emotivna balada „Overjoy“ . No najvjerojatnije najjača pjesma albuma je senzitivna i atmosferična „English Town“ pjesma s određenom (malom) dozom melankolije, a koja balansira između toga da li je balada ili rock stvar. Što je u biti fenomenalan rezultat. Kako god je svrstali bit će jednako izvrsna. Balada „Sleeping at the Wheel“ krasno zaokružuje „North“.

Ako je ovo veliki comeback benda onda je možda malčice neodrađen (ili nije ako računamo direktan ulaz na 1. mjesto Billboardove top liste) i ne toliko snažan glazbeno (ali budimo realni koliko je zaista comebackova napravilo veliki boom?). No ovo nije comeback album. Matchbox Twenty nisu nikamo otišli, samo su se sada probudili i krenuli u dan. Buđenje je bilo dobro. Vrlo dobro.

Popis pjesama:

1. “Parade”
2. “She’s So Mean”
3. “Overjoyed”
4. “Put Your Hands Up”
5. “Our Song”
6. “I Will”
7. “English Town”
8. “How Long”
9. “Radio”
10. “The Way”
11. “Like Sugar”
12. “Sleeping at the Wheel”



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Matchbox Twenty, North, pop-rock, recenzija, novi album

četvrtak, 13.09.2012.

HOT NEW ALBUM: Dave Matthews Band "Away From the World"

(RCA , 2012), žanr: alternative rock, lithe jazz rock

Dave Matthews je neke vrste lampe ili svjetionika na američkoj glazbenoj sceni, nešto poput Stinga u Europi. Dave Matthews Band je vrlo omiljena grupa, naročito u SAD, koja je alternativni rock odvela na Billboardove mainstream top liste i na njoj pokupila hrpu prvih mjesta. Što se najčešće događa – DMB izdaju album a onda debitiraju direktno na prvom mjestu top liste bez obzira je li album remek-djelo ili ne (baš i nisu bila). Isto se dogodilo i s “Away From The World” – uletio je dirketno na prvo mjesto, a sam je album najsličniji onom briljantnom albumu iz 1994. “Under the Table and Dreaming”, iako je bend i nakon njega izdao hrpu dobrih ali uglavnom live albuma ili albuma sa session materijalom. Doduše izdao je i dva studijska s novim materijalom.

Devedeste su bile plodonosne godine izdavanja odličnih albuma, čiju je produkciju potpisivao slavni engleski producent Steve Lillywhite (U2, The Killers, The Rolling Stones, Peter Gabriel, The Pogues, Simple Minds…), i koji je ponovo, nakon 18 godina, za ovaj album sjeo u producentsku fotelju. Suradnja je definitivno dala DMB-u onaj stari štih devedesetih. Lillywhite je ukratko, vratio DMB u staru formu, ali bez one često nezaobilazne prtljage zvane nostalgija.

Dave Matthews Band je jedan od onih važnih bandova koje vam mogu promaknuti dok tragate za svojom glazbenom “ladicom” i ne upadnu vam u glavni fokus. Međutim, uvijek ste ih svjesni, i njihovog postojanja i njihove glazbe , čak i kada vas one ne “bubnu” posred čela tako da poludite za njima. Vjerojatnije što će se dogoditi jest da će se, radi vrste glazbe koju DMB radi, ona došuljati vama iza leđa i čekati tako dugo dok je ne budete spremni prihvatiti ili shvatiti.

Meni je trebalo dugo vremena, no najzad se i to dogodilo. “Away From The World” ima prste pri tome. Onog trena kada sam prvi puta čula “Mercy” nabavila sam cijeli album, a onda je on mene “sredio” iz prvog slušanja. Možda se vama to neće dogoditi, no pružite mu šansu.

Ovaj album nije iskričav, čudnovatan, opterećen ili eksperimental set pjesama – on je kolekcija smirene, rezervirane i ćudljive alternativne rock glazbe s primjesom lithe jazza, jamming funka …

Uvući će vam se pod kožu s vremenom, posebice ako volite da vam takva relaksirajuća i smirenija glazba svira u pozadini dok ste fokusirani na nešto drugo.

Ne znam što misli ostatak svijeta, no činjenica da se Lillywhite vrato u staro stado je najbolje što se bendu moglo desiti. Ostalo ionako rade superiorno. Svirački je to bend vrhunskih glazbenika i to za apsolutno sve instrumente (najdojmljviji su violina i gitare). Dave pjeva pomalo ležerno no dovoljno kvalitetno da ostavi pravi dojam. Iako to jest povremeno preležerno, kao da ga baš i ne zanima previše.

Ono što je jedino napravljeno slabašno na ovom albumu su tekstovi. Oni su zlatna sredina, ali zlatna sredina za prosječne izvođače a ne za bend ovakvog renomea kao što ga ima Dave Matthews Band.

Radi ovoga jedna ocjena manje jer slušaocu ostavlja utisak da… ih nije previše briga nego da su se samo potrudili da izgleda da ih jest.

Album sadrži nekoliko famoznih pjesama: “Mercy”, “Belly Belly Nice”, “Rooftop” i naročito, “Drunk Soldier” jednostavno rasturaju.

Popis pjesma:

01 Broken Things
02 Belly Belly Nice
03 Mercy
04 Gaucho
05 Sweet
06 The Riff
07 Belly Full
08 If Only
09 Rooftop
10 Snow Outside
11 Drunken Soldier



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: alternative rock, lite jazz rock, Dave Matthews Band, Away From the World, recenzija, novi album