srijeda, 26.09.2012.
HOT NEW ALBUM: The Gaslight Anthem "Handwritten"
(Mercury, 2012), žanr: punk-rock, alternative rock
Pomalo je smiješno kako se iznenadiš baš onda kada si siguran da te ništa ne može iznenaditi jer je predmet sa svih strana apsolviran. The Gaslight Anthem su dočekani raskriljenih ruku i (pretjeranim) hvalospjevima za prvi album „The 59 Sound“ iz 2008. i jednako, ako ne i više za drugi, „American Slang“ iz 2010. (s tom razlikom da se publika i nije u cijelosti slagala s kritikom) – pa onda, što realno možete očekivati od trećeg uratka?
Suprotno od ostalih, nikada se nisam složila s ocjenama koje su The Gaslight Anthem dobivali, iz jednostavnog razloga što se tada bend previše oslanjao (i naslanjao) na činjenicu da su žarko željeli (frontman Brian Fallon posebno) biti novi Bruce Springsteen. Bend je jednostavno bio prežestoka kopija Springsteena, uz činjenicu da još i Fallonov vokal tako frapantno liči na Springsteenov, umjesto da su pokušali naći neku makar i tanku liniju koja bi ih odvojila od tzv. kloniranja. No ovo je ujedno bila i zla kob za jedan, bez sumnje talentiran bend. Da u ovom svijetu ne postoji Bruce Springsteen možda bi The Gaslight Anthem bili prepoznati kao nove rock’n’roll Mesije.
I tako, prođoše dvije godine i što se dogodi? Bend u cjelosti sazrije, na apsolutno svim nivoima. Fallon ne može, dakako, promijeniti svoj vokal niti boju svoga glasa kako više ne bi ličio na spomenutoga, no dodao mu je ono značajno nešto, vokal mu je dobio dimenziju koja sada jasno odvaja Fallona od njegovog idola, The Bossa. Pjevanje je u svakom slučaju originalnije, potpunije, ali jednako kvalitetno kao na prva dva albuma, strukture pjesma su napravljene s daleko više promišljanja i metodike, zvuk je profinjeniji, a poetika je ostala na jednako visokom nivou.
Rezultat je njihov najbolji uradak do sada. Možda album nema šarm sirove svježine, nedorečenosti prethodnog materijala , ali zato ima šarm koji donosi samopouzdanje i sigurnost individualca koji su sada samo svoji i koji se mogu osloboditi ukalupljenosti u koju su ih utrpali drugi, no najviše oni sami.
Na albumu je 11 pjesma i baš niti jedna nije previše ili da bi se reklo da je najslabija karika albuma. Barem polovica ima i prijemčljive, radofonične refrene, a da istovremeno ne zvuče kao prosječna komercijala radio stanica. S druge strane, te pjesme bez problema mogu ući na top liste. Jedna od takvih, moj favorit, je „Keepsake“ tekstualno izuzetno snažna s ubitačnom gitarskom linijom, riffom. Jedina pjesma na kojoj Fallon, ne da podsjeća nego mislite da je to on, Springsteen, jest “Too Much Blood”, ali ovaj put to zvuči kredibilno i samodostatno.
U stvari, da je Springsteen svoje tekstove s aktualnog albuma „Wrecking Ball” spojio s glazbom s ovog, The Gaslight Anthem albuma i složio ih u jednu cjelinu, takav bi „Wrecking Ball” bio čisto remek-djelo, bez predoumišljaja.
The Gaslight Anthem su sa ovim albumom (i meni) pokazali da ipak imaju u sebi ono nešto što će ih jednoga dana učiniti velikim bendom. Najzad. Drago nam je.
1. “45"
2. “Handwritten”
3. “Here Comes My Man”
4. “Mulholland Drive”
5. “Keepsake”
6. “Too Much Blood”
7. “Howl”
8. “Biloxi Parish”
9. “Desire”
10. “Mae”
11. “National Anthem”
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: The Gaslight Anthem, Handwritten, novi album, recenzija, punk-rock, alternative rock
srijeda, 22.08.2012.
Foo Fighters definitivno jedan od najvećih rock bendova
FOO FIGHTERS - Codroipo, Italija, Villa Manin, 13.8.2012. & Q2 Arena, Pag, Češka
Neki veliki bendovi tako rijetko dolaze u našu blizinu da je svaka prilika dragocjena šansa da se uvjerimo jel' to zaista „to“. Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock bendova žešćeg predznaka, s nekoliko izvrsnih albuma u džepu, i ponajboljim u svijetu 2011. „Wasting Light“ zarolali su na turneju istog naziva već prije godinu i pol, a hvalospjevi koji prate nastupe uživo pokazali su se više nego opravdanima.
Prva dionica: ITALIJA
Na opće zadovoljstvo i blaženu sreću vrlo točno, poput švicarskog sata krenuli su svi: i support izvođači (o njima ćemo na kraju) i glavne zvijezde večeri. Iako je publika više nego dobronamjerno i pristojno pohvalila predgrupe za njihov trud, kada su Foo Fightersi izašli na binu nastao je opći urnebes. Umjesto s „All My Life“ koncert su otvorili mnogo divlje s „White Limo“ i u prvim redovima je (logično) nastao lom. Grohl se odmah sjurio po izduženoj stazi pozornice, pogled na ostatak benda i sve je bilo jasno: izvrsno raspoloženi Foojevci, sjajna publika (koja doduše nije posve napuila prostor Ville radi godišnjih odmora, ali je bilo barem 13.000 raspoloženih duša) - i u startu si znao što te čeka te večeri.
Ako je itko sumnjao u kvalitetu benda, već prvih 15 minuta je bilo sasvim dovoljno da bude razoružan. Ako nekome FF opus i nije na snimkama najbolja glazba na svijetu (bilo nas je), uživo sve to poprima par kopalja bolju dimenziju, a nakon koncerta odlazite kao osvjedočeni fan benda. Ne sjećam se da su mi „The Pretender“ ili „Generator“ ikad bile tako dobre pjesme kao što su sada. Što samo potvrđuje po tko zna koji puta da slušanje glazbe bez odlazaka na koncerte ima vrlo jednodimenzionalni predznak.
Setlista je bila „ubitačna“ - dinamika je bila 100 posto pogođena, i sporije stvari su se savršeno uklopile: „Cold Day in the Sun“, Pink Floydov cover „In the Flesh“, te Grohl sam na početku bisa s „Times Like These“. Oni koji su bili na Frequency Festivalu u Milanu prošle godine kažu da su Foojevci prašili preko dva i pol sata (u Codroipu sada su 2 sata i 15 minuta) ali da je ovo ipak bilo nešto sasvim drugo, pravi koncert. Nije slučajno Grohl odmah na poočetku pitao publiku koliko dugo hoće da nam sviraju, s komentarom da ne kane kratko svirati.
Foojevce krasi, osim glazbenog talenta i vrhunske svirke, i odlična komunikacija s publikom, koja je pak reagirala na svaki mig i urlik benda, pa si probajte zamisliti kakve su reakcije bile kada je Grohl nešto pričao, često se potrudio reći nešto i na talijanskome. Općenito je Grohl bio vrlo pričljiv i ogromna većina publike je to sjajno prihvatila. Kao i sve što su radili ostali članovi benda (kada je Taylor Hawkins pjevao na „Cold Day in the Sun“ recimo). Što je sve samo potenciralo da je cijeli bend naprosto isijavao, ne samo Dave Grohl koji je apsolutni spiritus movens, ne samo Foo Fightersa.
Na bisu smo svi i koji to prije nisu znali, saznali da je Bob Mould bio tinejdžeru Daveu Grohlu uzor i razlog zašto se ovaj primio rocka. Kako je Bob gostovao na „Wasting Light“ glasom i gitarom na (fenomenalnoj) pjesmi „Dear Rosemary“ tako je bilo i na bisu, u odličnoj „extended“ verziji „Rosemarye“, koja je mnogima u publici sjajno sjela. Zajedno su još otprašili „Breakdown“ Toma Pettya, te nakon „Everlonga“ zaključili večer.
Nekako sam poprilično sigurna da ako Foo Fightersi uskoro ne dođu u Hrvatsku, da će vrlo brzo opet do Italije, jer je tako očit bio snažni „vibe“ benda i publike (u kojoj je bio lijepi broj Slovenaca i Hrvata opet, zaista nas svugdje ima), što je primjetio i Pat Smear u pauzi do bisa, a pričljivi Grohl sve to nama prenio. Kada se to dogodi znate što vam je činiti. Foo Fightersi se ne propuštaju niti ako vam nisu najnapetiji bend na svijetu.
Predgrupe su bila dva vrlo zanimljiva imena: vrlo hvaljen punk rock bend iz New Jerseya, „štićenike“ velikog Brucea Springsteena The Gaslight Anthem, te starog iskusnog mačka, bivšeg člana bendova Sugar i Hüsker Dü, već spomenutoga Boba Moulda. The Gaslight Anthem ima svježe izdani treći album „Handwritten“, no i nakon svirke uživo pokazuje se da je bend ipak malo precijenjen. Ne prejudicirajući stvari dok ih ne čujem na samostalnom koncertu, sa zadrškom ću reći da sam mišljenja da samo imaju prokletu sreću što ih gura Springsteen. Ni publika u Codroipu nije bilo mnogo drugačijeg mišljenja činilo se. Bob Mould je uglavnom prašio stare Sugar stvari, što je sasvim fino zagrijalo publiku, čak više nego one tri na kraju seta iz vremena Hüsker Dü-a.
Predobar i lijep prostor ispred velebne Ville Manin kraj mjesta Codroipo definitivno je bio izvrstan odabir lokacije koncerta iskusnog organizatora koncerata Azalea Promotion (www.azalea.it), a kako se kasnije pokazalo izvrsna lokacija nije bila jedini adut - akustika prostora je skoro savršena. Zvuk je bio sjajan tijekom cijelog koncerta skoro na svim mogućim točkama, čak i onim posve bočnima. Uskoro će 26. rujna na ovom mjestu nastupati i čuveni Radiohead također u organizaciji Azalea Promotion, što također nije za propustiti bilo da se odlučite samostalno na koncert ili organizirano (organizirani put do Ville Manin nudi i odlična ekipa agencije Art Travel).
Druga dionica: ČEŠKA
Neplanirano sto posto - i ja ispala najveći fan FF-a. Karta viška i ono "'ajde, 'ajde sa nama", činjenca da je fotkanje u Italiji bilo frustrirajuće radi ograničenja i nada da ću nešto dobro okinuti iz publike (rezultat iz priloženoga...) i tako je ispalo "put pod noge" i evo nas u Pragu. Zauzeli smo prve borbene redove u Q2 dvorani (lako kad imaš tri visoka muška oko sebe) i to je ujedno i sve što sam taj put vidjela od Praga i lokacije. Nešto sitno manje ljudi nego u Italiji, koja tisuća i niti blizu jednaka atmosfera makar se ne može reći da nije bio odličan koncert... Ovaj put FFsu bili samo kombinaciji s Bob Mouldom. Male izmjene na setlisti: čuli smo Bridge Burning kao ekstra i DOA i Winnebago umjesto Aurore i Tom Pettyevog covera.
Štono se kaže ponovila gradivo i iako je Grohl manje pričao (ne zna češki jasno), bend je definitivno jedan od top 10 rocka u svijetu (po meni i top 5). Ako vam se imalo sviđa ta glazba, znate što vam je činiti kada budu opet negdje blizu...
Oznake: Foo Fighters, alternative rock, hard rock, koncert 2012, live, italija, Codroipo Udine, Bob Mould, The Gaslight Anthem
