Return of ALTEREGO

srijeda, 26.09.2012.

HOT NEW ALBUM: The Gaslight Anthem "Handwritten"

(Mercury, 2012), žanr: punk-rock, alternative rock

Pomalo je smiješno kako se iznenadiš baš onda kada si siguran da te ništa ne može iznenaditi jer je predmet sa svih strana apsolviran. The Gaslight Anthem su dočekani raskriljenih ruku i (pretjeranim) hvalospjevima za prvi album „The 59 Sound“ iz 2008. i jednako, ako ne i više za drugi, „American Slang“ iz 2010. (s tom razlikom da se publika i nije u cijelosti slagala s kritikom) – pa onda, što realno možete očekivati od trećeg uratka?

Suprotno od ostalih, nikada se nisam složila s ocjenama koje su The Gaslight Anthem dobivali, iz jednostavnog razloga što se tada bend previše oslanjao (i naslanjao) na činjenicu da su žarko željeli (frontman Brian Fallon posebno) biti novi Bruce Springsteen. Bend je jednostavno bio prežestoka kopija Springsteena, uz činjenicu da još i Fallonov vokal tako frapantno liči na Springsteenov, umjesto da su pokušali naći neku makar i tanku liniju koja bi ih odvojila od tzv. kloniranja. No ovo je ujedno bila i zla kob za jedan, bez sumnje talentiran bend. Da u ovom svijetu ne postoji Bruce Springsteen možda bi The Gaslight Anthem bili prepoznati kao nove rock’n’roll Mesije.

I tako, prođoše dvije godine i što se dogodi? Bend u cjelosti sazrije, na apsolutno svim nivoima. Fallon ne može, dakako, promijeniti svoj vokal niti boju svoga glasa kako više ne bi ličio na spomenutoga, no dodao mu je ono značajno nešto, vokal mu je dobio dimenziju koja sada jasno odvaja Fallona od njegovog idola, The Bossa. Pjevanje je u svakom slučaju originalnije, potpunije, ali jednako kvalitetno kao na prva dva albuma, strukture pjesma su napravljene s daleko više promišljanja i metodike, zvuk je profinjeniji, a poetika je ostala na jednako visokom nivou.

Rezultat je njihov najbolji uradak do sada. Možda album nema šarm sirove svježine, nedorečenosti prethodnog materijala , ali zato ima šarm koji donosi samopouzdanje i sigurnost individualca koji su sada samo svoji i koji se mogu osloboditi ukalupljenosti u koju su ih utrpali drugi, no najviše oni sami.

Na albumu je 11 pjesma i baš niti jedna nije previše ili da bi se reklo da je najslabija karika albuma. Barem polovica ima i prijemčljive, radofonične refrene, a da istovremeno ne zvuče kao prosječna komercijala radio stanica. S druge strane, te pjesme bez problema mogu ući na top liste. Jedna od takvih, moj favorit, je „Keepsake“ tekstualno izuzetno snažna s ubitačnom gitarskom linijom, riffom. Jedina pjesma na kojoj Fallon, ne da podsjeća nego mislite da je to on, Springsteen, jest “Too Much Blood”, ali ovaj put to zvuči kredibilno i samodostatno.

U stvari, da je Springsteen svoje tekstove s aktualnog albuma „Wrecking Ball” spojio s glazbom s ovog, The Gaslight Anthem albuma i složio ih u jednu cjelinu, takav bi „Wrecking Ball” bio čisto remek-djelo, bez predoumišljaja.

The Gaslight Anthem su sa ovim albumom (i meni) pokazali da ipak imaju u sebi ono nešto što će ih jednoga dana učiniti velikim bendom. Najzad. Drago nam je.

1. “45"
2. “Handwritten”
3. “Here Comes My Man”
4. “Mulholland Drive”
5. “Keepsake”
6. “Too Much Blood”
7. “Howl”
8. “Biloxi Parish”
9. “Desire”
10. “Mae”
11. “National Anthem”

cerek