subota, 09.03.2013.
HOT NEW ALBUM: Biffy Clyro - Opposites
Label: 4th floor, Warner Records, Objavljeno: 2013, Žanr: prog-rock, alternative hard rock
Biffy Clyro je sjajan indie alternativan band škotskih rockera koji je napravio veći proboj u međunarodnoj karijeri 2009. s njihovim fantastičnim prethodnim studio albumom „Only Revolutions“, no usprkos nepodijeljenim lovorikama koje su dobili za taj album te komercijalnom uspjehu Biffy još uvijek nije dosegao one najviše katove glazbenog uspjeha, poput recimo, The Black Keysa koji su također napravili metar albuma prije negoli su dospjeli u prvu ligu. Nemam nikakve namjere uspoređivati ta dva benda, no neki elementi njihovih karijera definitivno imaju mnogih dodirnih točaka, bez ozbira na njihov različiti glazbeni background. U neku ruku bih voljela da je Biffyeva sudbina slična onoj The Black Keysa, te da će ih zadesiti isti uspjeh prije ili kasnije (nekoliko Grammya i pregršt drugih nagrada, općenarodna priznanja, priznanja kolega muzičara itd.).
No, Biffy je još uvijek preprogresivan bend, još uvijek više orijentiran na vlastite zanimacije točnije stvari koje zaokupljaju članove benda, a manje na to što svijet misli o njihovom posljednjem uratku. Moguće je da nisam u pravu, no barem takav dojam dobijete nakon što vam je u rukama preslušani dupli konceptualni album s 20 pjesama – to je upravo to.
Vjerujem da su bili na pragu velikog komercijanog uspjeha i popularnosti s objavom “Only Revolutions”, no s ovim albumom malo su se od toga odmakli, namjerno.
Njihov šesti studijski album je sve što ne bi nitko tko nije hrabar i sjajan uopće razmišljao da napravi u datom trenutku svoje karijere. Dva albuma koji čine “Opposites” (Suprotnosti) su unutarnja razmišljanja, borbe , ljutnje, bolni trenuci, nadanja. Prvi album pod nazivom “The Land at the End of Our Toes” čini onu tamniju stranu ove glazbene priče, a drugi, “The Sand at the Core of Our Bones” čini svijetliju. Simon Neil i braća Johnston, James i, naročito, Ben pretrpjeli su poprilično turbulentne i uznemirujuće trenutke u privatnim životima u protekle dvije godine što je obilježilo ton i mješavinu emocija od kojih album pršti.
Inicijalno je bend kanio izdati dva odvojena albuma, no kompozitor i tekstopisac Neil je toliko dobro napredovao s pisanjem pjesama da je na kraju bend završio s ni manje ni više nego 45 pjesama gotovih za album – tada su shvatili da moraju napraviti dupli album jer nijedna od pjesama nije bila tzv. “filler”, kako se popularno kaže za pjesme koje se stavljaju na album samo da zapune određena prazna mjesta.
Kao što sam i prije spomenula, ovakav konceptualan album je u današnje vrijeme prava rijetkost odnosno rade ih samo hrabri glazbenici koji imaju što za reći i kojih nije briga što trenutno od njih očekuje izdavačka kuća ili javnosti (ne fanovi!) – Biffy Clyro svakako spada u tu prominentnu grupu.
Komercijalno, “Opposites” neće pratiti uspjeh “Only Revolutions” i oni su to morali znati. (Iako, album se popeo na prvo mjesto top liste najprodavanijih albuma u UK odmah nakon izdavanja.) No, to istovremeno ne znači da je album komercijalno neprihvatljiv. Ovo je Biffy u svom najboljem izdanju iako svakako introvertnijem, manje “komunikativnom” da to tako nazovem.
Glazbeno, Biffy Clyro je napravio strašan album – ponovo su se prihvatili svog “over the top” glazbenog pristupa, koji pak nije niti zamarajući niti pretjeran. Velika raznolikost u glazbenim stilovima, instrumentima – sve je tu, a da je ogromno toga navodno još ostalo u ladici – nije dospjelo u finalni proizvod, kako je bend izjavio.
Vjerujem da je to sretna okolnost – gajde, mariachi bend, step- ples, crkvene orgulje, cijevasta zvona… nabrojeno je poprilično dovoljno za jedan album a da je istovremeno fenomenalni izlog onoga što je Biffy Clyro sposoban učiniti: nema mnogo bendova s toliko širokim glazbenim horizontima koji svoju muziku radi toliko raznolikom a istovremeno s jasnim i upečatljivim vlastitim trademark zvukom – ne možete ne čuti ijednu Biffy Clyro pjesmu, a da je prije niste čuli, a odmah ne reći ” To je Biffy Clyro”.
Radi ostalih razloga, da bude glazba šririm masama prihvatljivija, veselija, extrovertnija, zaigranija i ako hoćete dinamičnija, rado bih da je Biffy napravio album sličniji “Only Revolutions”, kraći, nabrijani, eksplozivni, prihvatljiviji, koji bi ih odveo do vrha – no nije ni na meni niti na ikome drugome osim na samom bendu da si sami crtaju put kojim žele ići. Iako, posve iskreno, uzimajući u obzir sve okolnosti ovo i nije mogao ispasti drugačiji album niti je trio mogao učiniti nešto drugačije. Simon Neil i braća Johnston napravili su album s “karakterom”, s jakom porukom. Respect guys.
Popis pjesama:
CD1 – The Sand at the Core of Our Bones
1. Different People
2. Black Chandelier
3. Sounds Like Balloons
4. Opposite
5. The Joke’s On Us
6. Biblical
7. A Girl and His Cat
8. The Fog
9. Little Hospitals
10. The Thaw
CD2 – The Land at the End of Our Toes
1. Stingin’ Belle
2. Modern Magic Formula
3. Spanish Radio
4. Victory Over the Sun
5. Pocket
6. Trumpet or Tap
7. Skylight
8. Accident Without Emergency
9. Woo Woo
10. Picture a Knife Fight
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Biffy Clyro, novi album, recenzija, alternative rock, progressive rock, Opposites
četvrtak, 27.12.2012.
HOT NEW ALBUM: Jack White - "Blunderbuss"
(Columbia / Third Man Records, 2012), žanr: alternative rock, punk blues, garage rock
White nikada sebi nije činio nikakve usluge niti olakšice time što je cijelo vrijeme bio hiper aktivan na svim mogućim drugim projektima u vrijeme i poslije matičnog mu benda The White Stripes. Umjesto da uživa u plodovima rada u Stripesima, u slavi i parama laganini do njihovog narednog albuma, on se cijelo vrijeme posve izlagao širokoj javnosti. Naime, osim rada u the White Stripesima, White je radio i albume sa svoja dva sporedna benda: The Raconteurs i the Dead Weather zatim snimao s Aliciom Keys, da spomenem samo nju, te naposljetku izdao i svoj solo debi album.
E sada, ako ste zadrti fan the White Stripesa mogli biste ovaj album gledati preko debelog povećala i reći „Ovo nije najbolje što on može“ . I nije, ako gledate iz perspektive the White Stripesa budući da je on ipak bio samo polovica benda a sada je jedinka za sebe. Dakle ono što dobijate na „Blunderbussu“ je Jack White i samo Jack White. Stariji, možda malo više fokusiran na detalje, manje je ali ipak, ograničavao samog sebe (nego je to bio slučaj s WS), pokazao je daleko jače emocije… ali je i dalje neurotičan čudak, ekscentrik kao i uvijek, sa ili bez Meg White. Ovaj je album ujedno neki završetak i posljedica nekoliko stvari i procesa: post White Stripes ere i njegovog odnosa i veze s Meg, te raskid(i) veza, ljubavi i brakova. Ovo je posve osobna i vrlo detaljna priča jednog autora, na mahove kontroverzna i čudnovata, ali uvijek originalna, osebujna i genijalno ispričana. Pa i onda kada mislite da na albumu nema ništa novo što već ranije niste čuli od Whitea. Da? Pokušajte ponovo.
„Blunderbuss“ jest NJEGOVO najbolje djelo. White je manje više očekivano onakav kakvog ga znamo otprije: ekscentričan i misteriozan, koji opet nema nikakvih poteškoća da nas ponovo zaskoči i iznenadi . Na ovom albumu se bavi prilično gadnim temama: izdajom, nepodnošljivom krivicom, ljubomorom, protuoptuživanjem … Nije baš da White nije u prošlosti napravio i bolje pjesme – ali svaka pjesma zasja u svoje vrijeme: neke pjesme manjeg kalibra postanu teška artiljerija kada imaju svrhu i razlog, a samim time dobijaju i na veličini. Ovdje one služe u svrhu jednog albuma koji podvlači crtu ispod nečega i automatski su daleko značajnije nego da ih se izvuče iz konteksta ili gleda same za sebe.
Navikli smo od Whitea i na bolje riffove? Na „Blunderbussu“ ih skoro pa i nema: ovo je u tom kontekstu glazbeno posve drugačije posložen album. Ako vam oni nedostaju, onda ste propustili uhvatiti bit ovog albuma.
„Blunderbuss“ je jedan od najboljih rock albuma godine. Ja bih se čak zapitala koliko je on rame uz rame s najboljim albumima the White Stripesa. Ako mene pitate, bogme jest, itekako.
Popis pjesama:
1. Missing Pieces
2. Sixteen Saltines
3. Freedom at 21
4. Love Interruption
5. Blunderbuss
6. Hypocritical Kiss
7. Weep Themselves to Sleep
8. I’m Shakin’
9. Trash Tongue Talker
10. Hip (Eponymous) Poor Boy
11. I Guess I Should Go to Sleep
12. On and On and On
13. Take Me with You When You Go
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Jack WHite, The WHite Stripes, Blunderbuss, alternative rock, album, recenzija
četvrtak, 22.11.2012.
Muse zakucali ponovo - friško iz Budimpešte!
MUSE, MAĐARSKA, BUDIMPEŠTA ARENA - 20/11/2012
Jučer je jedan od najvećih rock bandova današnjice, engleski tro Muse, nastupio u budimpeštanskoj Areni. Kad ih već nemamo prilike gledati u Hrvatskoj (tuga i jad) otišli smo u Mađarsku vidjeti kako izgleda nova turneja kojim promoviraju novi, dosta hvaljeni album “The 2nd Law”. U Budimpeštu se zaputio i lijepi broj Hrvata, Slovenaca i ostalih nam susjeda, no Arena ipak nije bila dupkom puna. Ali je zato Muse bio ponovo savršen. Svakim albumom Muse pomiče granice live showom, i svaki je novi koncert gotovo u pravilu bolji od prethodnog. Ipak, nijedan nije kao onaj zagrebački iz 2007. tak je bio nešto svemirski ekstra. Nije čak godinu dana nakon njega Matthew Bellamy u jednom interiviewu izjavio da taj zagrebački spada u one posbne koncerte u kojima je: "the crowd went mental, then we got mental." (publika je bila totalno luda, onda je nas poneslo pa smo mi poludjeli.").
Predgrupa je bila neki bend Everything Everything o kojemu ne znam ama baš ništa, niti smo saznali. A kako se čini niti nećemo. Nisu bili loši, trudili su se i
Možda zato jer smo s nestrpljenjem očekivali glavne zvijezde - Muse. Ponovo spektakularna pozornica, naravno ovo je dvoranska scenografija koju vidite na slikama, stadionska će sigurno biti opet druga - pa light show, a da o zvuku i ne govorimo, taj je savršen već godinama. Sjajno izrađene set-liste pogode ama baš uvijek, ali to i nije tako teško kada imaju hrpu fenomenalnih pjesama. Inače ih pametno ih dijelom mijenjaju na barem svakom drugom koncertu i ne može ti biti dosadno naročitoako odeš na više od jednog koncerta na jednoj turneji.
Triu su mnogi pomalo zamjeravali što imaju minimalnu komunikaciju s publikom, no i to je promjenjeno, frontman Matt se konačno malo više oslobodio i umjesto jedne, kaže tri rečenice), ali su zato od srca. Imala sam ih prilike sresti uživo 2007. pa je to posve legitimna tvrdnja. Novi je album, kao što je i bilo očekivano bio dosta zastupljen, no dozirano tako da onima kojima i nije neki spektakl (autorici ovog teksta) su mogli uživati i u starim stvarima. Za razliku od dosta bendova koji "peglaju" ponekad samo po nekim albumima, a (uglavnom) stare zapostavljaju, Muse setliste sastavlja ama baš od svih. Tko ih ne bi volio?
Inače, bili oni jako komunikativni ili ne, kad je Muse u pitanju (ali na vlastitom koncertu, za festivalske nastupe ne garantiram, primjetila sam da tamo nisu baš ono spektakl kao što su na svojima) to je posve nebitno jer su sva trojica toliko u koncertu, sviraju savršeno, pjevaju savršeno, kreću se savršeno - skaču (Matt) - pa ne možeš imati baš sve, zar ne?
Publika je bila zanimljiva. Budimpeštanska Arena je poseban slučaj, imaju redara ko stanovnika Zagreba, na svaki milimetar po jedan i ništa drugo ne rade nego paze da ne radiš ovo ili ono. Ne dao bog da se digneš (na tribinama) i počneš plesati. Ono kazališna. Ne publika, ta bi i skakala ali imaju neka pravila koja ih totalno ograničavaju. (Tako da ako niste od kazališnog formata, izbjegavajte koncerte u Budimpešti točnije, izbjegavajte tribine pod svaku cijenu.)
Tako da je dvorana vrijala, ali si svejedno vidio skoro sve tribine sjedeće do posljednje stvari. No energija i dobro raspoloženje se osjetilo i prenosilo na bend, makar bih ja prije rekla da je bend prenosio energiju i dobro raposploženje na publiku. Muse su taj dan prošetali i Budimpeštom (zamalo smo ih zakačili!) tak da su bili fino nabrijani.
Na ovoj turneji imaju kojekakvih noviteta (osim da je Matt razgovorljiviji) i to da Matt prepušta na jednoj stvari centralni mikrofon Chrisu koji onda otpjeva ili "Liquid State" kao sinoć, ili "Save Me". Što je najs. To što pjesme nisu nešto baš famozno, to je čak i manje važno. Ako će to Chrisu pomoći da se riješi okorjelog alkoholizma, a drugoj dvojici da ga ne izbace iz benda, što se mene tiče može Chris slobodno napisati još koju pjesmu. O sviranju basa je deplasirano govoriti, on je top svjetska klasa, pijan ili ne.
Još jedan novitet (barem mi se tako čini) jest da se Matt sjuri dolje do publike, doduše brzinom svjetlosti tamo i nazad, ali svejedno, ako si brz i zapet kao puška možeš ga dotaknuti ili uštipnuti. O Mattovom sviranju gitare jednostavno nema se što dodati. Svaki put kad ga gledam još je bolji nego prethodni, taj nikad ne griješi, ali to nije ono suhoparno, napiflano sviranje, to je prirodno bogomdani i urođeni veliki talenat. Trebate čuti taj urnebes i njegove gitare i publike kad krenu prvi riffovi "Plug in Baby". Napisana da ode u rock legendu.
Još jedna zanimljivost za kraj, onima koji nisu nikad bili na Muse koncertu: za razliku od slušanja albuma, kada odete na koncert, to sve pršti od žestokih nota, nema tu mile lale, to je sve samo ne mekano. Nisu slučajno nekoliko godina zaredom bili proglašni najboljim live bendom.
Ako vam njihova glazba i nije specijalno pri srcu, njihov koncert uživo je nešto što bi svak ljubitelj rock-pop glazbe trebao vidjeti jednom u životu. Ili kako je rekla frendica poslije koncerta koji uopće nije njihov neki fan: “Vrijede svakog centa”. Lipe. Ili forinte. Ili čega god.
Oznake: Muse, Mađarska, Budimpešta, koncert, live, 20/11/2012, alternative rock
četvrtak, 18.10.2012.
HOT NEW ALBUM: Muse "The 2nd Law"
(Warner, 2012), žanr: alternative rock, new prog, electronic rock, symphonic rock
Eto nam dugo očekivanog Museovog šestog studijskog albuma. I dugo nabrijavanog. Kako ispada, malo previše. Odmah u početku bubnu vas tonovi Led Zeppelinovog „Kashmira“ – pa sam išla provjeravati što sam ja to sebi uopće stavila u player. OK, bio je Muse, ipak. Pjesma se onda pretvori u bombastičnu i veličanstvenu, a la Muse spektakl pa pjesma na kraju ispadne snažna, na stranu i ta bolna činjenica o prisutnosti „Kashmira“ (naime tko voli „Kashmir“ voli original, a ne neki snippet). Ubrzo dobijemo i ono što su nam cijele godine najavljivali: onaj elektronički štih, dub-step zaokret u Museovom stilu: pjesma „Madness“ je jednostavno famozna, i stil i pjesma. Iako, cijelo vrijeme čujete na gitari Briana Maya a ne Bellamya, no ona mala knjižica tvrdi da je to ipak Bellamy koji svira gitaru a ne Queenova gitarska ikona.
Ono što slijedi je maltene pljuska u lice. Zamaskirana pjesma u funk pop-rock stvar u maniri INXSa je jednostavno patka. Ne samo da pjesma ima cijeli INXS DNA (a ne Museov), nego i veći dio refrena ima prearanžiran stari europski elektronski hit iz 1983. „25 years“ od njemačkog The Catcha (provjerite sami na YouTubeu), iako sam sigurna da će to rijetki recenzenti primjetiti s obzirom da to nije bio svjetski hit. I INXS i pjesma The Catcha su bili super, no “Panic Station” je čisti copycat, iako je u globalu sasvim ok funky stvar.
“Survival” je diskutabilno najjača, najsnažnija na albumu s onim grandioznim momentima, miksom stilova od prog-rocka, symphonic-rocka… sve čega smo u zadnje vrijeme navikli dobiti od Musea, no tekst je zaista tanak i blesav ko perce, a sama pjesma je jako zašećerena. Ali zato ima opaki gitarski riff.
Ono što slijedi u sredini albuma je nekoliko logičnih pjesama dobro poznatog starog Muse stila, s naglaskom na ono „starog“. Baš mi se sviđa “Follow Me”. Jer je jedna od triju (?!) pjesama na albumu koje barem liče na toliko reklamiran novi “dub-step zaokret u stilu“. Hm… samo tri pjesme?
“Animals” ima legitimni U2 potpis od početka do kraja plus neobičnu kombinaciju s Mark Knopflerovim (ne The Edgovim) gitarama. Ne, Mark Knopfler nije surađivao s Muse, ali zato je u pjesmi pregršt gitara kao da ih je Knopfler odsvirao.
“Explorers” i “Big Freeze” su vjerojatno jedine pjesme s originalnim Muse DNK-om. No, kad dospijete do pjesama br. 10 i 11, koje nam predstavljaju basistu Chrisa Wolstenholmea kao skladatelja i glavnog vokalistu po prvi puta ikad – ono famozno pjevanje Matthewa Bellamya postane pomalo nategnuto najviše jer prati isti obrazac pjevanja na nekoliko pjesama zaredom, pa će možda mnogi taj dio doživjeti i pomalo zamarajuće.
To što je Muse uključio Wolstenholmeove pjesme na album jednako dobar i pametan potez, jer se Chris predstavio kao dobra i kvalitetna suprotnost Bellamyu i to je ujedno i jedna od najboljih karakteristika albuma. Ali bez obzira na to, niti jedna od te dvijepjesme niti sa Marsa ne liči na ništa iole blisko s elektronikom ili dub-stepom. Riječi su njegova privatna životna priča (posljednjih 10 godina provedenih u teškoj borbi s alkoholizmom) a koje opet nemaju nikakve veze s standarnim Muse temama. Dobrodošla promjena, ako mene pitate. Također, ovo je i velikodušna i lijepa gesta prema Chrisu od njegovih kolega. Ovakvo interno priznanje sigurno će dati Chrisu krila da se lakše bori s ovisnošću. No ako „Liquid State“ ima puno pravo i razumljivo se našla na „The 2nd Law“ teško da isto mogu reći i za „Save Me“ u njenoj punoj minutaži od čak 5:08. Jednostavno te ubije monotonijom nakon Bellamyevog visoko oktanskog pjevanja od početka albuma.
Divota zvana Muse glazba dolazi na kraju: sve što je naopako na albumu popravlja „The 2nd Law” duo. Iskonski, originalno, „dub-steppano“ (kad se već vrtimo oko toga), ekstravagantno, pretjerano, eksperimentalno i bombastično: dva dijela “The 2nd Law: Unsustainable” i “Isolated System“ su sve ono što je ovaj album trebao imati u punoj minutaži. Kao što su „Exogenesisi“ učinili na prethodnom albumu „The Resistance“ – popravili ako je bilo potrebno, i podigli ocjenu albuma za recku ili dvije: povijest se ponavlja.
No u globalu, ako se odmaknemo od “blockbuster promatranja” nekog albuma, što “The 2nd Law” svakako jest, onda treba reći istinu: ovaj je album zbrkan i neujednačen. Niti je cjeloviti blockbuster, niti je iskonski Muse album, niti je upotpunosti osmišljena novotarija kakva god ona bila.
Ako ste primjetili, u ovom tekstu ima jako mnogo „no“, „ali“, „međutim“, „iako“. Također, u tekstu i ima i previše „ovo zvuči kao ono“, „DNA je od…“ itd. – što jasno pokazuje i razočarava, da na ovom albumu Muse više nije pionir i predvodnik stila, arta, glazbe ili ideja, nego sljedbenik. Kada jedan takav bend iz svjetske A lige, prepoznat kao netko tko stvara nove smjerove u glazbi postane sljedbenik - onda je nešto gadno naopako.
Ali, zato jer je kraj tako snažan i posve subjektivno rečeno, jer ih jednostavno volim „The 2nd Law“ dobija ocjenu više nego bi trebalo.
Popis pjesama:
1. “Supremacy”
2. “Madness”
3. “Panic Station”
4. “Prelude”
5. “Survival”
6. “Follow Me”
7. “Animals”
8. “Explorers”
9. “Big Freeze”
10. “Save Me” (lead vocals by Chris Wolstenholme)
11. “Liquid State” (lead vocals by Wolstenholme)
12. “The 2nd Law: Unsustainable”
13. “The 2nd Law: Isolated System”
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: alternative rock, new prog, electronic rock, symphonic rock, Muse, novi album, recenzija, The 2nd Law
srijeda, 26.09.2012.
HOT NEW ALBUM: The Gaslight Anthem "Handwritten"
(Mercury, 2012), žanr: punk-rock, alternative rock
Pomalo je smiješno kako se iznenadiš baš onda kada si siguran da te ništa ne može iznenaditi jer je predmet sa svih strana apsolviran. The Gaslight Anthem su dočekani raskriljenih ruku i (pretjeranim) hvalospjevima za prvi album „The 59 Sound“ iz 2008. i jednako, ako ne i više za drugi, „American Slang“ iz 2010. (s tom razlikom da se publika i nije u cijelosti slagala s kritikom) – pa onda, što realno možete očekivati od trećeg uratka?
Suprotno od ostalih, nikada se nisam složila s ocjenama koje su The Gaslight Anthem dobivali, iz jednostavnog razloga što se tada bend previše oslanjao (i naslanjao) na činjenicu da su žarko željeli (frontman Brian Fallon posebno) biti novi Bruce Springsteen. Bend je jednostavno bio prežestoka kopija Springsteena, uz činjenicu da još i Fallonov vokal tako frapantno liči na Springsteenov, umjesto da su pokušali naći neku makar i tanku liniju koja bi ih odvojila od tzv. kloniranja. No ovo je ujedno bila i zla kob za jedan, bez sumnje talentiran bend. Da u ovom svijetu ne postoji Bruce Springsteen možda bi The Gaslight Anthem bili prepoznati kao nove rock’n’roll Mesije.
I tako, prođoše dvije godine i što se dogodi? Bend u cjelosti sazrije, na apsolutno svim nivoima. Fallon ne može, dakako, promijeniti svoj vokal niti boju svoga glasa kako više ne bi ličio na spomenutoga, no dodao mu je ono značajno nešto, vokal mu je dobio dimenziju koja sada jasno odvaja Fallona od njegovog idola, The Bossa. Pjevanje je u svakom slučaju originalnije, potpunije, ali jednako kvalitetno kao na prva dva albuma, strukture pjesma su napravljene s daleko više promišljanja i metodike, zvuk je profinjeniji, a poetika je ostala na jednako visokom nivou.
Rezultat je njihov najbolji uradak do sada. Možda album nema šarm sirove svježine, nedorečenosti prethodnog materijala , ali zato ima šarm koji donosi samopouzdanje i sigurnost individualca koji su sada samo svoji i koji se mogu osloboditi ukalupljenosti u koju su ih utrpali drugi, no najviše oni sami.
Na albumu je 11 pjesma i baš niti jedna nije previše ili da bi se reklo da je najslabija karika albuma. Barem polovica ima i prijemčljive, radofonične refrene, a da istovremeno ne zvuče kao prosječna komercijala radio stanica. S druge strane, te pjesme bez problema mogu ući na top liste. Jedna od takvih, moj favorit, je „Keepsake“ tekstualno izuzetno snažna s ubitačnom gitarskom linijom, riffom. Jedina pjesma na kojoj Fallon, ne da podsjeća nego mislite da je to on, Springsteen, jest “Too Much Blood”, ali ovaj put to zvuči kredibilno i samodostatno.
U stvari, da je Springsteen svoje tekstove s aktualnog albuma „Wrecking Ball” spojio s glazbom s ovog, The Gaslight Anthem albuma i složio ih u jednu cjelinu, takav bi „Wrecking Ball” bio čisto remek-djelo, bez predoumišljaja.
The Gaslight Anthem su sa ovim albumom (i meni) pokazali da ipak imaju u sebi ono nešto što će ih jednoga dana učiniti velikim bendom. Najzad. Drago nam je.
1. “45"
2. “Handwritten”
3. “Here Comes My Man”
4. “Mulholland Drive”
5. “Keepsake”
6. “Too Much Blood”
7. “Howl”
8. “Biloxi Parish”
9. “Desire”
10. “Mae”
11. “National Anthem”
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: The Gaslight Anthem, Handwritten, novi album, recenzija, punk-rock, alternative rock
četvrtak, 13.09.2012.
HOT NEW ALBUM: Dave Matthews Band "Away From the World"
(RCA , 2012), žanr: alternative rock, lithe jazz rock
Dave Matthews je neke vrste lampe ili svjetionika na američkoj glazbenoj sceni, nešto poput Stinga u Europi. Dave Matthews Band je vrlo omiljena grupa, naročito u SAD, koja je alternativni rock odvela na Billboardove mainstream top liste i na njoj pokupila hrpu prvih mjesta. Što se najčešće događa – DMB izdaju album a onda debitiraju direktno na prvom mjestu top liste bez obzira je li album remek-djelo ili ne (baš i nisu bila). Isto se dogodilo i s “Away From The World” – uletio je dirketno na prvo mjesto, a sam je album najsličniji onom briljantnom albumu iz 1994. “Under the Table and Dreaming”, iako je bend i nakon njega izdao hrpu dobrih ali uglavnom live albuma ili albuma sa session materijalom. Doduše izdao je i dva studijska s novim materijalom.
Devedeste su bile plodonosne godine izdavanja odličnih albuma, čiju je produkciju potpisivao slavni engleski producent Steve Lillywhite (U2, The Killers, The Rolling Stones, Peter Gabriel, The Pogues, Simple Minds…), i koji je ponovo, nakon 18 godina, za ovaj album sjeo u producentsku fotelju. Suradnja je definitivno dala DMB-u onaj stari štih devedesetih. Lillywhite je ukratko, vratio DMB u staru formu, ali bez one često nezaobilazne prtljage zvane nostalgija.
Dave Matthews Band je jedan od onih važnih bandova koje vam mogu promaknuti dok tragate za svojom glazbenom “ladicom” i ne upadnu vam u glavni fokus. Međutim, uvijek ste ih svjesni, i njihovog postojanja i njihove glazbe , čak i kada vas one ne “bubnu” posred čela tako da poludite za njima. Vjerojatnije što će se dogoditi jest da će se, radi vrste glazbe koju DMB radi, ona došuljati vama iza leđa i čekati tako dugo dok je ne budete spremni prihvatiti ili shvatiti.
Meni je trebalo dugo vremena, no najzad se i to dogodilo. “Away From The World” ima prste pri tome. Onog trena kada sam prvi puta čula “Mercy” nabavila sam cijeli album, a onda je on mene “sredio” iz prvog slušanja. Možda se vama to neće dogoditi, no pružite mu šansu.
Ovaj album nije iskričav, čudnovatan, opterećen ili eksperimental set pjesama – on je kolekcija smirene, rezervirane i ćudljive alternativne rock glazbe s primjesom lithe jazza, jamming funka …
Uvući će vam se pod kožu s vremenom, posebice ako volite da vam takva relaksirajuća i smirenija glazba svira u pozadini dok ste fokusirani na nešto drugo.
Ne znam što misli ostatak svijeta, no činjenica da se Lillywhite vrato u staro stado je najbolje što se bendu moglo desiti. Ostalo ionako rade superiorno. Svirački je to bend vrhunskih glazbenika i to za apsolutno sve instrumente (najdojmljviji su violina i gitare). Dave pjeva pomalo ležerno no dovoljno kvalitetno da ostavi pravi dojam. Iako to jest povremeno preležerno, kao da ga baš i ne zanima previše.
Ono što je jedino napravljeno slabašno na ovom albumu su tekstovi. Oni su zlatna sredina, ali zlatna sredina za prosječne izvođače a ne za bend ovakvog renomea kao što ga ima Dave Matthews Band.
Radi ovoga jedna ocjena manje jer slušaocu ostavlja utisak da… ih nije previše briga nego da su se samo potrudili da izgleda da ih jest.
Album sadrži nekoliko famoznih pjesama: “Mercy”, “Belly Belly Nice”, “Rooftop” i naročito, “Drunk Soldier” jednostavno rasturaju.
Popis pjesma:
01 Broken Things
02 Belly Belly Nice
03 Mercy
04 Gaucho
05 Sweet
06 The Riff
07 Belly Full
08 If Only
09 Rooftop
10 Snow Outside
11 Drunken Soldier
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: alternative rock, lite jazz rock, Dave Matthews Band, Away From the World, recenzija, novi album
srijeda, 22.08.2012.
Foo Fighters definitivno jedan od najvećih rock bendova
FOO FIGHTERS - Codroipo, Italija, Villa Manin, 13.8.2012. & Q2 Arena, Pag, Češka
Neki veliki bendovi tako rijetko dolaze u našu blizinu da je svaka prilika dragocjena šansa da se uvjerimo jel' to zaista „to“. Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock bendova žešćeg predznaka, s nekoliko izvrsnih albuma u džepu, i ponajboljim u svijetu 2011. „Wasting Light“ zarolali su na turneju istog naziva već prije godinu i pol, a hvalospjevi koji prate nastupe uživo pokazali su se više nego opravdanima.
Prva dionica: ITALIJA
Na opće zadovoljstvo i blaženu sreću vrlo točno, poput švicarskog sata krenuli su svi: i support izvođači (o njima ćemo na kraju) i glavne zvijezde večeri. Iako je publika više nego dobronamjerno i pristojno pohvalila predgrupe za njihov trud, kada su Foo Fightersi izašli na binu nastao je opći urnebes. Umjesto s „All My Life“ koncert su otvorili mnogo divlje s „White Limo“ i u prvim redovima je (logično) nastao lom. Grohl se odmah sjurio po izduženoj stazi pozornice, pogled na ostatak benda i sve je bilo jasno: izvrsno raspoloženi Foojevci, sjajna publika (koja doduše nije posve napuila prostor Ville radi godišnjih odmora, ali je bilo barem 13.000 raspoloženih duša) - i u startu si znao što te čeka te večeri.
Ako je itko sumnjao u kvalitetu benda, već prvih 15 minuta je bilo sasvim dovoljno da bude razoružan. Ako nekome FF opus i nije na snimkama najbolja glazba na svijetu (bilo nas je), uživo sve to poprima par kopalja bolju dimenziju, a nakon koncerta odlazite kao osvjedočeni fan benda. Ne sjećam se da su mi „The Pretender“ ili „Generator“ ikad bile tako dobre pjesme kao što su sada. Što samo potvrđuje po tko zna koji puta da slušanje glazbe bez odlazaka na koncerte ima vrlo jednodimenzionalni predznak.
Setlista je bila „ubitačna“ - dinamika je bila 100 posto pogođena, i sporije stvari su se savršeno uklopile: „Cold Day in the Sun“, Pink Floydov cover „In the Flesh“, te Grohl sam na početku bisa s „Times Like These“. Oni koji su bili na Frequency Festivalu u Milanu prošle godine kažu da su Foojevci prašili preko dva i pol sata (u Codroipu sada su 2 sata i 15 minuta) ali da je ovo ipak bilo nešto sasvim drugo, pravi koncert. Nije slučajno Grohl odmah na poočetku pitao publiku koliko dugo hoće da nam sviraju, s komentarom da ne kane kratko svirati.
Foojevce krasi, osim glazbenog talenta i vrhunske svirke, i odlična komunikacija s publikom, koja je pak reagirala na svaki mig i urlik benda, pa si probajte zamisliti kakve su reakcije bile kada je Grohl nešto pričao, često se potrudio reći nešto i na talijanskome. Općenito je Grohl bio vrlo pričljiv i ogromna većina publike je to sjajno prihvatila. Kao i sve što su radili ostali članovi benda (kada je Taylor Hawkins pjevao na „Cold Day in the Sun“ recimo). Što je sve samo potenciralo da je cijeli bend naprosto isijavao, ne samo Dave Grohl koji je apsolutni spiritus movens, ne samo Foo Fightersa.
Na bisu smo svi i koji to prije nisu znali, saznali da je Bob Mould bio tinejdžeru Daveu Grohlu uzor i razlog zašto se ovaj primio rocka. Kako je Bob gostovao na „Wasting Light“ glasom i gitarom na (fenomenalnoj) pjesmi „Dear Rosemary“ tako je bilo i na bisu, u odličnoj „extended“ verziji „Rosemarye“, koja je mnogima u publici sjajno sjela. Zajedno su još otprašili „Breakdown“ Toma Pettya, te nakon „Everlonga“ zaključili večer.
Nekako sam poprilično sigurna da ako Foo Fightersi uskoro ne dođu u Hrvatsku, da će vrlo brzo opet do Italije, jer je tako očit bio snažni „vibe“ benda i publike (u kojoj je bio lijepi broj Slovenaca i Hrvata opet, zaista nas svugdje ima), što je primjetio i Pat Smear u pauzi do bisa, a pričljivi Grohl sve to nama prenio. Kada se to dogodi znate što vam je činiti. Foo Fightersi se ne propuštaju niti ako vam nisu najnapetiji bend na svijetu.
Predgrupe su bila dva vrlo zanimljiva imena: vrlo hvaljen punk rock bend iz New Jerseya, „štićenike“ velikog Brucea Springsteena The Gaslight Anthem, te starog iskusnog mačka, bivšeg člana bendova Sugar i Hüsker Dü, već spomenutoga Boba Moulda. The Gaslight Anthem ima svježe izdani treći album „Handwritten“, no i nakon svirke uživo pokazuje se da je bend ipak malo precijenjen. Ne prejudicirajući stvari dok ih ne čujem na samostalnom koncertu, sa zadrškom ću reći da sam mišljenja da samo imaju prokletu sreću što ih gura Springsteen. Ni publika u Codroipu nije bilo mnogo drugačijeg mišljenja činilo se. Bob Mould je uglavnom prašio stare Sugar stvari, što je sasvim fino zagrijalo publiku, čak više nego one tri na kraju seta iz vremena Hüsker Dü-a.
Predobar i lijep prostor ispred velebne Ville Manin kraj mjesta Codroipo definitivno je bio izvrstan odabir lokacije koncerta iskusnog organizatora koncerata Azalea Promotion (www.azalea.it), a kako se kasnije pokazalo izvrsna lokacija nije bila jedini adut - akustika prostora je skoro savršena. Zvuk je bio sjajan tijekom cijelog koncerta skoro na svim mogućim točkama, čak i onim posve bočnima. Uskoro će 26. rujna na ovom mjestu nastupati i čuveni Radiohead također u organizaciji Azalea Promotion, što također nije za propustiti bilo da se odlučite samostalno na koncert ili organizirano (organizirani put do Ville Manin nudi i odlična ekipa agencije Art Travel).
Druga dionica: ČEŠKA
Neplanirano sto posto - i ja ispala najveći fan FF-a. Karta viška i ono "'ajde, 'ajde sa nama", činjenca da je fotkanje u Italiji bilo frustrirajuće radi ograničenja i nada da ću nešto dobro okinuti iz publike (rezultat iz priloženoga...) i tako je ispalo "put pod noge" i evo nas u Pragu. Zauzeli smo prve borbene redove u Q2 dvorani (lako kad imaš tri visoka muška oko sebe) i to je ujedno i sve što sam taj put vidjela od Praga i lokacije. Nešto sitno manje ljudi nego u Italiji, koja tisuća i niti blizu jednaka atmosfera makar se ne može reći da nije bio odličan koncert... Ovaj put FFsu bili samo kombinaciji s Bob Mouldom. Male izmjene na setlisti: čuli smo Bridge Burning kao ekstra i DOA i Winnebago umjesto Aurore i Tom Pettyevog covera.
Štono se kaže ponovila gradivo i iako je Grohl manje pričao (ne zna češki jasno), bend je definitivno jedan od top 10 rocka u svijetu (po meni i top 5). Ako vam se imalo sviđa ta glazba, znate što vam je činiti kada budu opet negdje blizu...
Oznake: Foo Fighters, alternative rock, hard rock, koncert 2012, live, italija, Codroipo Udine, Bob Mould, The Gaslight Anthem
