ponedjeljak, 25.03.2013.
Parni Valjak nas doslovno pregazio u Domu Sportova
PARNI VALJAK – Zagreb, Dom Sportova, 23.3.2013
Možda u subotu navečer u Maloj dvorani Doma Sportova nismo doživjeli “unplugged” verziju koncerta svevječnog Parnog Valjka (kako je to bilo reklamirano), baš obratno – itekako je bilo “sa strujom” a ne “bez struje” kako je glasio njihov više od 18 godina star pravi unplugged album snimljen u ZeKaeMu, koji je i do danađnjih dana ostao najprodavaniji album benda. Ali zato smo pristustvali inspirirajućem, vrlo kreativnom koncertu kakav se ne doživi često. Iako svejedno mislim da ga nisu trebali reklamirati kao “unplugged” a onda to ne ispuniti. Ne zvuči korektno. Ili bi čovjek pomislio da ne znaju što je unplugged.
No ostavimo to na stranu…
Prije godinu i pol Valjak je u Areni odradio dug ali malo zbrkan i čak bih rekla povremeno mlak koncert, ono kao da se nisu mogli odlučiti da li bi ga održali pa se smislili zadnji čas bez neke posebne pripreme – možda nije bilo tako ali je tako izgledalo. Ovaj Valjak bio je sasvim druga priča.
Za početak legitimno su rasprodali (ne podijelili) ulaznice za Malu dvoranu Doma Sportova, koja je dakle bila dupkom puna što nije najvažnije (je za bend) ali je važnije bilo što je nekako kolala posebna energija intimne skoro klupske atmosfere, iako bismo Malu dvoranu jedva tako mogli nazvati sa svojih 4000 ljudi kapaciteta.
Valjak se pošteno pripremio za ovaj nastup, u svakom pogledu. Pozornica je bila vrlo chic a istovremeno atraktivno šarolika. Svirački je bend disao kao jedan i to je publika osjetila već na prvim stvarima i adekvatno reagirala – pjesmom, plesom i pljeskanjem. A Aki – Aki je bio među svojim najboljim izdanjima, kako vokalno tako baš ono “frontmenovski”.
Ludirao se po pozornici, razdragan i njegova je zarazna energija zabavljala ne samo publiku već i članove benda, koji su pak opet jednako dobro odreagirali pa je fuzija benda i publike te večeri bila zaista iznimna.
Zanimljivo su ispreturali i setlistu, neke pjesme pod etiketom “must do” ( “Pusti nek traje”, “Stranica dnevnika”, “Mir na jastuku”, “Molitva”, “Nemirno more”….) su ostavljene za neku drugu priliku, a neke druge, pomalo zapostavljene pjesme su izvučene iz prašine.
Posebno su dojmljive bile “Zastave” s novim aranžmanom, pomalo countryevskim, pa “Kralj iluzija” na kojoj je Aki pozao svoju raskoš vokala otpjevavši falsetto na kraju pjesme.
Mene se osobno najviše dojmila “Jesen u meni” koja je dobila nešto drugačiji, skoro latino ritam i bila je silno zanimljivo izvedena.
Naravno da je Tina Rupčić već po tradiciji otpjevala s Akijem “Lutka za bal” i “Dok je tebe” sve u stilu: na jednako visokom nivou.
Na kraju kada se zbrojilo sve i oduzelo, nakon preko dva i pol sata svirke, i čini mi se 29 pjesama – drago mi je da se Valjak 2009. ponovo okupio iako mi se tada to činilo jadnim potezom (ako odlaziš otiđi sa stilom i ne vraćaj se u bijednom izdanju) – no na moje veliko zadovoljstvo, a sigurna sam i većine publike Hrvatskoj, Valjku se nije desio “Michael Schumacher” sindrom.
Bilo je mnogo dobrih rock’n'roll bendova na ovom području i sada ih ima dosta. No samo je jedan Parni Valjak i iako su više prelazili u pop vode nego recimo hard rock ili metal – trijada “Valjak, Prljavo Kazalište i Majke (s Baretom, of kors)” je nedodirljiva. Još uvijek.
Oznake: Parni valjak, Mala dvorana, Doma Sportova, pop-rock, 23.3.2013, koncert, live, Zagreb
petak, 22.03.2013.
Joy Division revival u Zagrebu - koja divota!
PETER HOOK & THE LIGHT- Zagreb, Pauk, 21.03.2013.
Išla sam na koncert s frendicom Tamarom koja Petera Hooka poznaje u dušu, ja sam malo više nego Joy Division bila ljubitelj New Ordera pa sam tako njoj prepustila riječ:
"Malo tko je imao priliku 1979. i početkom 1980. uživo vidjeti jedan od najlegendarnijih engleskih sastava, Joy Division. Taman prije zakazane američke turneje, Ian Curtis, pjevač i vjerujem mnogima neprežaljeni pjesnik, oduzeo si je život, a nakon njega su ostali zateknuti članovi benda koji su kasnije osnovali New Order, te fanovi kojima je utjeha ležala u dva genijalna studijska albuma i stvarima koje su napravili pod imenom Warsaw. Budući da su mi Joy Division još kao djetetu bili jedan od najdražih bendova, znala sam razmišljati kako bi to bilo kada bih ih mogla vidjeti uživo. Trinaest godina kasnije Peter Hook, originalni basist Joy Divisiona, zajedno sa svojim bendom, vratio je sve prisutne u klubu Pauk u kraj 70-ih. Vjerujem da bi Ianu Curtisu, kada bi mogao, bilo drago čuti kako ga je Hook vjerodostojno zamijenio na poziciji pjevača.
Suprotno od toga kako to obično biva kod nas, organizacija je bila dobra i sve je počelo onda kada je i najavljeno- prvo s kratkim videom iz filma 24 Hour Party People, da bi bend u 21.30 izašao na pozornicu i počeo s kompilacijom pjesama iz cjelokupne povijesti Joy Divisiona i Warsawa, koja je bila odlična. Našlo se tu stvari od Interzone i Digital pa do New Dawn Fades, She’s Lost Control, Insight, Transmission, Day of The Lords, Isolation, Shadowplay, Decades, Atmosphere. Bio je to više nego best of set onoga što je tadašnja četvorka kreirala u svom relativno kratkom postojanju. Hook je bas zamijenio gitarom, a ostatak benda fenomenalno je reproducirao svaki zvuk Joy Divisiona i to na energičan način, tako da je čak I Remember Nothing, krajnje teška i depresivna pjesma s Unknown Pleasures albuma- koji je i bio glavni motiv ove turneje, zvučala dinamičnije, no tu je igralo ulogu ponajviše Hookovo pjevanje u drugačijem aranžmanu. Bilo je uistinu očaravajuće čuti taj specifičan ritam bubnja Joy Divisiona i utonuti u atmosferu koju stvara zvuk njihovih tzv. haunted gitara.
Hook je komunicirao s publikom i to ponajviše gestama, a mnoštvo se odazvalo, premda je sve do posljednje Love Will Tear Us Apart dojam bio da ljudi više individualno uživaju u ovom nastupu, plešući i pjevajući za sebe, nego što su poneseni onom poznatom kolektivnom koncertnom vibrom. No, to nije ni čudno jer glazba Joy Divisiona je i sama takva da pogađa pojedinca i tako boravi u njemu, iako se na one punkerskije stvari i te kako dalo razbacati.
Za razliku od većine današnjih koncerata na kojima često ono vizualno prevagne nad glazbom ili barem malo vremena odvlači pažnju s uha, ovdje je baš sve bilo posvećeno zvuku i samo zvuku. U pozadini su na ekranu samo stajali coveri albuma, prvo Unknown Pleasures-a, a poslije Closer-a.
U sat i pol odlične svirke i dva bisa, mislim da nitko nije ostao nezadovoljan, ni mlađi fanovi koji su skakali u prvim redovima, niti stariji fanovi od kojih je i dosta njih generacija Joy Divisiona. Ovo je definitivno koncert iz vremenske kapsule, koncert koji je ispunio očekivanja i dao još više, te zasigurno jedan od onih koji će odzvanjati u sjećanju. Tamara Dujmović"
Da bi riječ dodala na ovo ! BIlo je mrak od koncerta!
Oznake: Peter Hook, The Light, pauk, Zagreb, rock, koncert, live, 21.3.2013., electronic
utorak, 19.03.2013.
Zadnje ulaznice za nastup Eddie Izzarda u Lisinskome!
- još nije kasno da ga vidite na djelu -
Izuzetno smo zadovoljni što je tijekom vikenda rasprodana i posljednja ulaznica za Eddiejev nastup u Lisinskom. Dokaz je to da stand up komedija na engleskom jeziku ima velik broj poklonika u Zagrebu.
Zbog velikog interesa sutra (srijeda, 20.3.) organizatori će u prodaju pustiti kontingent od dodatnih tridesetak ulaznica za nastup, i to po cijeni od 100 kuna. Ulaznice će se moći kupiti isključivo na blagajni Lisinskog, Trg S. Radića 4. Blagajna s radom počinje od 10 sati ujutro.
Svi oni koji nisu na vrijeme osigurali svoje ulaznice imaju priliku Eddieja pogledati na jednom od predstojećih nastupa u Hrvatskoj: u petak, 22. ožujka u kazalištu Marina Držića u Dubrovniku ili u utorak, 26. ožujka u HNK Osijek. Ulaznice za ove nastupe možete potražiti na www.ulaznice.hr, a u Osijeku i na blagajni kazališta.
Napominjemo da Eddiejev nastup u Dubrovniku počinje nakon nogometnog susreta Hrvatska - Srbija.
Ako ste samosvjesni i vrckavi ostavite svoju „nevažnu polovicu“ doma da gleda nogomet ili dokažite da znate čemu služi snimalica.
Vi svakako dođite gledati "najsmješnijeg čovjeka u poznatom dijelu svemira" (L.A. Times)!
"Moja se publika svugdje sastoji od bolje obaviještenih, obrazovanijih ljudi koji su spremni prihvatiti i razumjeti stvari koje se možda i razlikuju od onih kakve susreću svaki dan u vlastitom dvorištu. Takvi me jednako dobro razumiju gdje god nastupao i kojim god jezikom govorio" - Eddie Izzard
subota, 16.03.2013.
Nelly Furtado u Ljubljani - mali dinamitni kalibar
NELLY FURTADO - SLO, Ljubljana, Hala Tivoli, 14.03.2013
Kanadska alternativka komercijalnog predznaka, Nelly Furtado u petak je prvi puta posjetila naše prostore na akutalnoj "Spirit Indestructible" turneji i to malu dvoranu Hale Tivoli u Ljubljani. Priča se da usprkos solidnoj prodaji novog albuma turneja nije bogzna što posjećena, a u korist tim glasinama moglo bi ići i to da mala dvorana Tivoli i nije bila baš dupkom puna, no zato je publika koja je posjetila koncert bila itekako raspoložena za koncert i nakon mlakog uvoda i novijih stvari tamo negdje na četvrtoj "Manos Al Aire" i kasnije na "Powerless (Say What You Want)" publika je pošteno živnula i bila aktivni sudionik koncerta te je na kraju Nelly očigledno jako oduševljena prijemom napustila pozornicu nakon sat i pol zaista konkretnog showa s mnogo puta ponovljenim "hvala" i twittanjem nakon koncerta.
Oni koji nisu apsolutno ništa očekivali od koncerta, kao na primjer ja, ostali su ne samo ugodno iznenađeni nego i zaista prezadovoljni, iako ne mogu ovaj koncert baš označiti kao neko svjetsko čudo.
Vrlo vrlo jednostavna (da ne kažem siromašna) pozornica bila je pametno osmišljena "modnim" detaljima i odličnim lightom pa je na kraju to izgledalo daleko ozbiljnije nego prije dok smo gledali support nastup simpatičnog kantautora, također Kanađanina Dylana Murraya kome sam zakasnila nastup pa ne mogu ništa posebno reći o njemu, osim što se Nelly pridružio kasnije na koncertu pa su zajedno efektno izveli čini mi se "Be OK".
Nelly je u stvarnosti poprilično niska, pa prvo što mi je palo na pamet bilo je "mala dinamitna" nakon što smo čuli pre-odličnu verziju "Quando, Quando, Quando" koju Nelly inače originalno snimila s također Kanađaninom Michaelom Bubleom a na koncertu je umiksala u nju "Get Ur Freak On". Ne da joj glas leti iz njege nego "frca". Fenomenalan glas uživo, Nelly pjeva takvom lakoćom i suvereno da moraš ostati razjapljenih usta (manje-više). Izvrsno se kreće po bini, sjajno komunicira s publikom, pleše, komunicira s članovima svog benda, sve ima pod kontrolom a sve to čini a da joj se nota ne omakne u krivo.
Vrlo rano, niti na polovici koncerta Nelly je izvela svoj prvi legendarni hit "Like a Bird" s napomenom da je "već 13 godina proošlo od tih vremena, jel možete vjerovati?" i to je bilo to. Publika je zdušno pjevala pjesmu, a Nelly je bila očarana prijemom. I to je bila prava prekretnica koncerta - tada smo zapravo shvatili da će ovo biti odličan nastup. Naročito nakon što objavila da su joj ranije u Ljubljani poklonili primjerak povijesnog instrumenta - "piščali" (frulicu). Simbolični vrijedni poklon jer je Nelly vrsna glazbenica i svira poprilično instumenata uključujući frule i flaute...
Nelly je tijekom svoje karijere i 5 studijskih albuma dosta ispremiješala stilove glazbe, ne uvijek jako uspješno ako se gledaju cijeli albumi, no uvijek su se našala jedan ili dva megahita koji su u pravilu svaki bili drugačiji od ostalih i to ne samo po žanru glazbe već i stilu. I iako je Nelly česti (i uspješni) gost svjetskih top lista, njena autorska originalnost uvijek ju je držala u nekoj alternativnoj grupi, bilo da je riječ o pop-rocku, latino glazbi ili hip-hopu. Možda malo iznenađujuće ali sve to smo čuli i uživo. I što još više iznenađuje, sve je dobro funkcioniralo zajedno - očito je Nelly okupila vrlo sposobnu aranžersku ekipu.
Odličan i jako efektan (i dobro prihvaćen) mi je bio dio u "Big Hoops (Bigger the Better)" kada je krenula repati bez po' muke. Još me je nešto iznenadilo: zvuk je bio odličan a nismo ostali zakinuti niti za par baš žestoko rockerskih aranžmana pjesama.
Koncert je zaključila s "Mysterious Girl" i na oduševljenje svoje i publike vratila se na bis koji opet nije bio običan: u "Miracles" je ubacila snippet Madonnine "Like A Prayer" i pokazala nam kako bi Madonnin legendarni megahit zvučao da ga je otpjevala pjevačica Nellyinog kalibra - više nego fenomenalno.
Kraj je bio očekivan: nabrijani Hall & Oatsov standard "Maneater" bio je rasturačina za kraj. Pasje vrijeme koje nas je pratilo do Ljubljane posve nam je bilo nebitno na povratku. Bio je to dobro "potrošen" put i večer.
Oznake: Nelly Furtado, Ljubljana, alternativa, Pop, rock, Hip Hop, dance, live, koncert, Spirit Indestructible
petak, 15.03.2013.
Gregoriani s novom pjevačicom, atraktivnom ruskom sopranisticom
Nova ruska pjevačka zvijezda i pijanistica Eva Mali premijerno nastupa na svjetskoj koncertnoj turneji Gregoriana, Epic Chants World Tour 2013! Ova mlada sopranistica s diplomom prestižnog sanktpeterburškog konzervatorija publiku osvaja odah po prvom izlasku na binu svojim posebnim, prodornim glasom, ali svakako i stasom i veliko je iznenađenje i osvježenje glazbenog spektakla s kojim stiže na hrvatske pozornice početkom travnja.
Evo stiže s Gregoriane u Hrvatsku u Zagreb 3. travnja, u Split 4. travnja i Varaždin 4. travnja u sklopu hrvatskog dijela turneje Epic Chants Worls Tour 2013.
Kreativni tvorac i producent Gregoriana Frank Peterson pouzdano tvrdi da će se Eva Mali, uz njegovo mentorstvo, vrlo brzo naći među najtraženijim glasovima i licima europske glazbene scene, a uz angažman u Gregorianu, Peterson upravo producira njezin prvi solistički album koji bi se na europskom glazbenom tržištu trebao pojaviti u proljeće 2013. A vjerne fanove Gregoriana Eva Mali već je osvojila svojom prvom interpretacijom aktualnog singla „World Without End“ s njihovog novog albuma Epic Chants.
U Hrvatskoj, kaže, još nikada nije bila i posebno se raduje predstojećim koncertima. „Malo ipak još imam tremu na ovoj turneji, priznajem, jer nastupam u tako velikoj produkciji s uigranim profesionalcima, ali iskreno, jedva čekam svaki novi nastup! Jedva čekam koncerte u Zagrebu, Splitu i Varaždinu, jer još nikada nisam bila u Hrvatskoj i šaljem posebne pozdrave svim fanovima Gregoriana. Čula sam da vas je ovdje jako mnogo i nadam se da ću vas iznenaditi svojim doprinosom na ovoj velikoj turneji!“ poručuje Eva Mali ususret hrvatskom dijelu turneje Gregoriana Epic Chants World Tour 2013 koja će trajati od 3. do 5. travnja 2013., a s obzirom na ogroman interes za koncerte u Zagrebu, Splitu i Varaždinu, organizatori već razmatraju i dodatne ljetne open air koncerte Gregoriana u Hrvatskoj!
četvrtak, 14.03.2013.
Sad sigurno znate tko je Jessie Ware ako prije niste....
JESSIE WARE – Zagreb, Tvornica Kulture, 20.3.2013
Iako iza sebe ima samo jedan album, Zagreb se izborio za njezin dolazak i svoje mjesto na turneji!
Jessie Ware sinoć je pokazala zbog čega je u tako kratkom vremenu postigla postigla izuzetan ali nenapadan uspjeh i priuštila nam jedan od najduljih nastupa ovog proljeća, kako je i sama rekla.
Istina, čudno bi bilo ne izraziti zahvalnost pred tako predanom publikom koja se sinoć okupila u Tvornici kulture.
Sasvim jednostavna, iskrena i predana Britanka otpjevala je svih jedanaest pjesama s albuma Devotion (predanost), pri čemu su pjesme Running i Wildest Moments osvojile najviše ovacija pri samom kraju –
ali cijeli je koncert bio vrlo ugodan, baš kao da slušate omiljenu pjevačicu u dnevnom boravku unatoč popunjenom klubu.
Redale su se sve pjesme s albuma poput Devotion, Still Love Me, Sweet Talk, Something Inside ali repertoar je začinila još neobjavljenim singlom Imagine It Was Us ili pak obradom Rihanninog hita Diamonds koji je snimila specijalno za BBC Radio 1.
Odlično je komunicirala s publikom što mnogi savladaju tek nakon izvjesnog vremena provedenog na sceni, ali Jessie je duhovito koketirala s auditorijem
i prisutne je uspjela “uvući” u svoj kreativni svijet koji je uostalom iznjedrio sjajan debitantski album.
DJ RRRamon! nastupio je prije Jessie Ware te je kasnije odradio set koji je zaista upotpunio osjećaj kao da se svi nalaze u nekom londonskom klubu.
No nakon ovakvog koncerta čak je i suvišno uspoređivati atmosferu s nekim londonskim klubom jer kvaliteta uvijek pronađe svoj put; publika u Zagrebu pokazala je još jednom da živi život prave glazbene metropole. (ovo je prepisani tekst od pressa, ali se potpuno slažem s njim, jer nisam puno znala o njoj pa nisam znala što da pišem :))
Ali su zato slike moje potpuno :)
Oznake: Jessie Ware, koncert, live, Tvornica Kulture, Zagreb, Pop, 20.3.2013.
ponedjeljak, 11.03.2013.
HOT NEW ALBUM: Bon Jovi - What About Now
Label: Island/Def Jam, žanr: pop-rock, objavljeno: 2013
Kada je riječ o recenzentima, izgleda da je vrlo lako odraditi svaki novi Bon Jovi album: iskopate neku staru recenziju (koja u pravilu nosi lošu ili osrednju ocjenu), malo izmiješate rečenice, dodate pokoju novu s friškim impresijama, tek toliko, i na kraju ga ocjenite jednako ili eventualno date ocjenu više ili niže, da baš ne bude uvijek isto i to bi bilo to. Većina ne bi niti primjetila da ste reciklirali staru recenziju.
Bon Jovi je možda razačaravao (ili baš ne) većinu javnosti (uključujući one fanove koji se i dandanas kunu samo u albume iz 80/90.-tih) s tim svojim osrednjim korporativnim ‘mi-želimo- da-nas-sav-svijet-voli’ albumima, ali to je stvarno tek jedna strana medalje. Bend možda i jest odlučio da će ustrajati u tom svom zacrtanom putu (bi li bilo pogrešno reći da je to vjerojatno samostalno odlučio Jon Bon Jovi?), no zaista bismo bendu trebali dati šansu. Mislim da je krajnje vrijeme da prevaziđemo činjenicu da više nikad nećemo dobiti išta slično “Slippery When Wet” ili “New Jersey” i da svi mi koji smo voljeli BJ radi hard rock glazbe koju su tada izvodili, trebamo početi gledati u druge pašnjake hard rocka. Također je vrijeme da se prihvati Bon Jovi za ono što jest posljednjih 20 godina - ne rock, već pop band koji se svako toliko razvuče na rock ili na country, uvijek s vrlo predvidljivim rezultatima. Kad smo već kod toga, upravo to i radi polovica sadašnjih popularnih i priznatih izvođača (s naglaskom na priznatih, ne popularnih i uspješnih), pa ne vidim da ih se toliko kritizira. Ako je Bon Jovi postao predvidljiv band, bogme su kritičari postali još predvidljiviji.
Istina je da od prethodnog albuma “The Circle” nisu imali baš neke prevelike koristi (osim što je imao cool fotku na naslovnici). Pa je tako i relativno lako ocjeniti “What About Now” višom ocjenom, kako god da išli ocjenjivati album. No i samo to opet nije korektno prema novom albumu.
“What About Now” je lagani melodični pop-rock album s nešto manje dinamike i bržih pjesama a s više atmosferičnosti. Na dosta mjesta, album zvuči čak i pomalo eterično (meni se to zaista sviđa) ukoliko je riječ “eterično” uopće nešto što možete povezati s Bon Jovijem. Album je u principu nastavak zvuka koji su uveli na nekoliko pjesama s prethodnih albuma : “(You want to) make a memory” i “Love's The Only Rule”. Ako vam se to sviđalo - sviđat će vam se i novi Bon Jovi.
Generalno rečeno, album je nešto sporijeg ritma. Neke su pjesme totalno bazično producirane, neke ogoljene skoro do akustičnosti (“The Fighter”, “Amen”), dok su druge skoro preproducirane i pršte poznatom BJ energijom i refrenima koji dižu raspoloženje (i ručice u zrak). Gitarske solaže Richiea Sambora, iako nikakva remek-djela, su beskopromisne i privlačne čak i kad svira nešto tako banalno ispod njegovog nivoa (“Because we can”). To valjda može samo on, s tom svojom karizmom. Tekstovi su daleko bolji nego na “The Circleu”, manje banalni i što je daleko važnije čine se iskrenijima i - uvjerljivijima. Ako ste naumili tražiti neku posebnu liričku suptilnost ili poeziju u Bon Jovi pjesama onda ste zalutali - no ovi koji nam se nude na ovom albumu su savim u redu, odlično odrađuju namjenu prenošenja poruka s dovoljno uskusa i stila.
Vokali su odvijek bili jaka strana članova Bon Jovi banda, pa i kada frontmana nema u blizini. No, kad frontman više ne može jednostavno i efektno otpjevati visoke vokalne lage (koji god da je razlog u pitanju, a pri tome uopće ne mislim na dob, svi dobro znamo da se Jonov vokal poprilično pokvario u posljednjim godinama - dakako, želimo mu bolja vremena uskoro), onakve kakve su u starim pjesmama (“I’ll be there for you”, “In these Arms”, “Always”) - najpametnije je što možeš učiniti jest napisati hrpu (recimo) privlačnih, prijemčljivih pjesama koje se kreću u prihvatljvoj vokalnoj zoni. I jesu to učinili. Ponovo uz pomoć Johna Shanksa, kompozitora i producenta (radio je i “The Circle”, no ovog puta s daleko boljim rezultatima).
Ima jedna zanimljivost na “What About Now”. Bez da nešto posebno impliciram: Bon Jovijeva desna ruka i kompozitor Sambora je kao koautor sudjelovao na samo pet od regularnih 12 pjesama koje su se našle na standardnom izdanju (deluxe verzije sadrže Jon Bon Jovijev solo singl “Not Running Anymore” nominiran za Zlatni Globus, te još jednu pjesmu “Into the Echo” koju zajedno potpisuju Bon Jovi i Shanks, lijepu, nježnu i melodičnu pjesmu s jako dobrom Samborinom solažom, kojoj su trebali naći mjesto na standardnom izdanju, a ne je frknuti na deluxe izdanje). Sambora je bio u to vrijeme jako zaposlen pisanjem vlastitih pjesama za solo album, pa ima logike da je manje ideja imao za Bon Jovi album. Neke od boljih pjesama na ovom albumu (“I’m with you”, "That's What the Water Made Me", “Amen”, “Into the echo”) napisane su bez Sambore, a dvije s njim (“Army of One”, "Pictures of You"), ali nijedna nema niti približne kvalifikacije da postane prava Bon Jovi himna. Da li to dvojac Bon Jovi/Sambora gubi malo na međusobnoj povezanosti (Samborin’s solo album “Aftermath of The Lowdown” je poprično bolji uradak), ili je to tek jedan takav period u Bon Jovi vremenu? Vidjet ćemo.
Popis pjesama:
1. Because We Can
2. I'm With You
3. What About Now
4. Pictures of You
5. Amen
6. That's What the Water Made Me
7. What's Left of Me
8. Army of One
9. Thick as Thieves
10. Beautiful World
11. Room at the End of the World
12. The Fighter
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Bon Jovi, novi album, recenzija, pop-rock, What About Now
subota, 09.03.2013.
HOT NEW ALBUM: Biffy Clyro - Opposites
Label: 4th floor, Warner Records, Objavljeno: 2013, Žanr: prog-rock, alternative hard rock
Biffy Clyro je sjajan indie alternativan band škotskih rockera koji je napravio veći proboj u međunarodnoj karijeri 2009. s njihovim fantastičnim prethodnim studio albumom „Only Revolutions“, no usprkos nepodijeljenim lovorikama koje su dobili za taj album te komercijalnom uspjehu Biffy još uvijek nije dosegao one najviše katove glazbenog uspjeha, poput recimo, The Black Keysa koji su također napravili metar albuma prije negoli su dospjeli u prvu ligu. Nemam nikakve namjere uspoređivati ta dva benda, no neki elementi njihovih karijera definitivno imaju mnogih dodirnih točaka, bez ozbira na njihov različiti glazbeni background. U neku ruku bih voljela da je Biffyeva sudbina slična onoj The Black Keysa, te da će ih zadesiti isti uspjeh prije ili kasnije (nekoliko Grammya i pregršt drugih nagrada, općenarodna priznanja, priznanja kolega muzičara itd.).
No, Biffy je još uvijek preprogresivan bend, još uvijek više orijentiran na vlastite zanimacije točnije stvari koje zaokupljaju članove benda, a manje na to što svijet misli o njihovom posljednjem uratku. Moguće je da nisam u pravu, no barem takav dojam dobijete nakon što vam je u rukama preslušani dupli konceptualni album s 20 pjesama – to je upravo to.
Vjerujem da su bili na pragu velikog komercijanog uspjeha i popularnosti s objavom “Only Revolutions”, no s ovim albumom malo su se od toga odmakli, namjerno.
Njihov šesti studijski album je sve što ne bi nitko tko nije hrabar i sjajan uopće razmišljao da napravi u datom trenutku svoje karijere. Dva albuma koji čine “Opposites” (Suprotnosti) su unutarnja razmišljanja, borbe , ljutnje, bolni trenuci, nadanja. Prvi album pod nazivom “The Land at the End of Our Toes” čini onu tamniju stranu ove glazbene priče, a drugi, “The Sand at the Core of Our Bones” čini svijetliju. Simon Neil i braća Johnston, James i, naročito, Ben pretrpjeli su poprilično turbulentne i uznemirujuće trenutke u privatnim životima u protekle dvije godine što je obilježilo ton i mješavinu emocija od kojih album pršti.
Inicijalno je bend kanio izdati dva odvojena albuma, no kompozitor i tekstopisac Neil je toliko dobro napredovao s pisanjem pjesama da je na kraju bend završio s ni manje ni više nego 45 pjesama gotovih za album – tada su shvatili da moraju napraviti dupli album jer nijedna od pjesama nije bila tzv. “filler”, kako se popularno kaže za pjesme koje se stavljaju na album samo da zapune određena prazna mjesta.
Kao što sam i prije spomenula, ovakav konceptualan album je u današnje vrijeme prava rijetkost odnosno rade ih samo hrabri glazbenici koji imaju što za reći i kojih nije briga što trenutno od njih očekuje izdavačka kuća ili javnosti (ne fanovi!) – Biffy Clyro svakako spada u tu prominentnu grupu.
Komercijalno, “Opposites” neće pratiti uspjeh “Only Revolutions” i oni su to morali znati. (Iako, album se popeo na prvo mjesto top liste najprodavanijih albuma u UK odmah nakon izdavanja.) No, to istovremeno ne znači da je album komercijalno neprihvatljiv. Ovo je Biffy u svom najboljem izdanju iako svakako introvertnijem, manje “komunikativnom” da to tako nazovem.
Glazbeno, Biffy Clyro je napravio strašan album – ponovo su se prihvatili svog “over the top” glazbenog pristupa, koji pak nije niti zamarajući niti pretjeran. Velika raznolikost u glazbenim stilovima, instrumentima – sve je tu, a da je ogromno toga navodno još ostalo u ladici – nije dospjelo u finalni proizvod, kako je bend izjavio.
Vjerujem da je to sretna okolnost – gajde, mariachi bend, step- ples, crkvene orgulje, cijevasta zvona… nabrojeno je poprilično dovoljno za jedan album a da je istovremeno fenomenalni izlog onoga što je Biffy Clyro sposoban učiniti: nema mnogo bendova s toliko širokim glazbenim horizontima koji svoju muziku radi toliko raznolikom a istovremeno s jasnim i upečatljivim vlastitim trademark zvukom – ne možete ne čuti ijednu Biffy Clyro pjesmu, a da je prije niste čuli, a odmah ne reći ” To je Biffy Clyro”.
Radi ostalih razloga, da bude glazba šririm masama prihvatljivija, veselija, extrovertnija, zaigranija i ako hoćete dinamičnija, rado bih da je Biffy napravio album sličniji “Only Revolutions”, kraći, nabrijani, eksplozivni, prihvatljiviji, koji bi ih odveo do vrha – no nije ni na meni niti na ikome drugome osim na samom bendu da si sami crtaju put kojim žele ići. Iako, posve iskreno, uzimajući u obzir sve okolnosti ovo i nije mogao ispasti drugačiji album niti je trio mogao učiniti nešto drugačije. Simon Neil i braća Johnston napravili su album s “karakterom”, s jakom porukom. Respect guys.
Popis pjesama:
CD1 – The Sand at the Core of Our Bones
1. Different People
2. Black Chandelier
3. Sounds Like Balloons
4. Opposite
5. The Joke’s On Us
6. Biblical
7. A Girl and His Cat
8. The Fog
9. Little Hospitals
10. The Thaw
CD2 – The Land at the End of Our Toes
1. Stingin’ Belle
2. Modern Magic Formula
3. Spanish Radio
4. Victory Over the Sun
5. Pocket
6. Trumpet or Tap
7. Skylight
8. Accident Without Emergency
9. Woo Woo
10. Picture a Knife Fight
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Biffy Clyro, novi album, recenzija, alternative rock, progressive rock, Opposites
