srijeda, 27.02.2013.
Svjetska atrakcija Gregorian opet dolazi!
GREGORIAN VELIKIM KONCERTOM U BERLINU ZAPOČELI SVJETSKU TURNEJU EPIC CHANTS 2013 – U HRVATSKU STIŽU 3.4.2013!
Scensko-glazbena atrakcija Gregorian u subotu, 16. veljače u berlinskoj areni 02 World ispred 7 tisuća oduševljenih gledatelja započela je svoju do sad najveću svjetsku turneju koja će obuhvatiti i tri velika koncerta u Hrvatskoj. Show koji je berlinsku publiku gotovo tri puna sata držao bez daha u nas će se moći vidjeti 3. travnja u Zagrebu, u Domu sportova, 4. travnja u Splitu, u dvorani na Gripama i konačno, 5. travnja u Areni Varaždin.
„Aktualni album Gregoriana Epic Chants album je koji je objedinio strast članova Gregoriana prema filmu, pa upravo zato obrađuje songove iz filmskih blockubustera,“ komentirao je iz publike prije početka berlinskog koncerta Frank Peterson, producent Gregoriana i tvorac kultne Enigme, otkrivši da ga je i osobno na pokretanje projekta Enigma prije 25 godina potaknuo film „Ime ruže“ snimljen prema romanu Umberta Ecca.
Stoga je i cjelokupni scenski spektakl koji stiže u Hrvatsku inspiriran filmskom glazbom i hitovima iz „Titanica“, „Jamesa Bonda“, „Notting Hilla“, filmova „Gladijator“, „Batman Forever“, „Gospodar prstenova“ i dr.
Koncertni show kojeg će hrvatska publika imati prilike vidjeti obiluje posebnim efektima i iznenađenjima, a identičan je showu kojim su Gregorian raspametili berlinske fanove i zbog kojih su s bine ispraćeni stajaćim ovacijama publike. Valja naglasiti i to da je njemačka publika za ovaj koncert morala izdvojiti između 40 i 80 eura, dok će Hrvati potpuno isti show moći vidjeti po 50 posto nižim cijenima.
Za hrvatski dio turneje već sada vlada sjajan interes, a Gregorian u sklopu predstojeće svjetske turneje u Hrvatsku stiže zahvaljujući producentu Tomislavu Kašljeviću, čovjeku koji je Gregorian prije četiri godine prvi puta predstavio domaćoj publici.
Požurite po svoje ulaznice za hrvatski dio svjetske turneje Gregoriana – Epic Chants Tour 2013 na prodajna mjesta sustava Eventim!
Raspored hrvatskog dijela "Epic Chants Tour 2013":
- 3.4. 2013. Zagreb, Dom sportova
- 4.4.2013. Split, Gripe
- 5.4.2013. Varaždin, Arena Varaždin
subota, 23.02.2013.
The Bambi Molesters prosurfali sniježnim Zagrebom
THE BAMBI MOLESTERS – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 21.02.2013
Bambiji su na općenarodno zadovoljstvo preksinoć odsurfali jedan sjajan koncert i to na posve radni dan u hladnoj zimskoj večeri kada biste očekivali da će malo ljudi izmiliti iz kuća na izlazak. No pokazalo se da je bend prevelik mamac i da mu niti novopadajući snijeg ništa ne može.
Novotvoreni Vintage klub je, prvo da spomeno to: sjajno mjesto za večernji izlazak uz glazbenu kulisu, bio pun ko šipak a vjerujte zaista je velik (s obzirom da je “bar”, više izgleda poput nekog izduženog povećeg klupskog prostora). Neposredno prije početka koncerta vani je bio baš dugi red za blagajnu, što nisam vidjela već jako dugo vremena.
Bambiji su bili preksinoć u punom (proširenom) sastavu: Lada, Dinko, Dalibor, Hrvoje, Luka, Ozren & Andrej (aka Soldiers of Love)… a koliko je bilo dobro svjedoči da su prašili skoro dva sata, Dalibor je često bio za mikofonom (zaista više nisu samo instrumental bend) a na drugom dijelu koncerta kada su uglavnom svirali svoje hit melodije, atmosfera je zaista bila vrhunska. Točnije bila je u trećini Vintagea gdje je pozornica, no druga dva dijela koji su prostoji spojeni ali ipak za sebe je publika uglavnom šankirala i družila se iako je iz svih zvučnika treštao The Bambi Molesters.
Treba spomenuti da su The Bambi Molesters neposredno prije koncerta objavili ”Last Ride”, novi singl i video koji je izvučeni iz genijalnog koncertnog filma ‘A Night in Zagreb’ snimljenog u Teatru &td i prebačenog na 2CD/DVD izdanje a oni koji su sinić bili u Vintageu mogu potvrditi da je ovaj koncert bio blizanac toga iz &td-a. Čula sam neke komentare da su bili prehladni i preneagažirani (čitaj: nekomunikativni u interakciji s publikom) no ja drugačije Bambije i ne znam. Meni je to bilo normalno pa to nisam uzela kao neki minus.
Zvučno su zvučali odlično, ipak klavijature i brasevi donose svoj obol punoći zvuka, ali moram napomenuti da je generalno zvuk u Vintageu bio odličan. Nisam brojala ali mislim da je bend odsvirao daleko preko 25 pjesama ako računamo i biseve kojih je bilo čak dva.
I na kraju dolazimo do onog neminovnog: vrijeme je za novi studijski album Bambiji! Još mi je pred očima slika stranice recenzija iz britanskog Q magazina, gdje se našao album ”As The Dark Wave Swells” i odlične kritike i od zahtjevnih Britanaca ocjene 4/5.
Očekujem ništa manje od toga s novim, a Bambiji ne samo da to zaslužuju nego i mnogo više. Na primjer da ih poput R.E.M.-a opet netko veliki uzme sa sobom na turneju ali ne za nekoliko koncerata već na cijeloj turneji.
Možete (ne)voljeti ovaj podžanr rocka ali to ne mijenja činjenicu koliko je ovaj bend dobar, na razini koja premašuje sve regionalne okvire.
Oznake: The Bambi Molesters, live, koncert, surf-rock, vintage industrial bar, Zagreb, izvještaj, Fotogalerija, 21.2.2013
petak, 22.02.2013.
Dakle Robbie it is!! 13.8. Stadion Maksimir!
Evo upravo sam u prethodnom postu objavila recenziju novog albuma Robbiea Williamsa, a evo danas je AdriaEntertainment objavila da nam on i dolazi k nama (prvi put) u sklopu europske stadionske turneje "Take The Crown" na ljeto, i to na stadionu Maksimir 13. kolovoza.
Turneja započinje 19. lipnja na gradskom stadionu u Manchesteru (Manchester City Stadium).
– Jako sam uzbuđen jer ove godine ponovno nastupam uživo. Prošli koncerti podsjetili su me kako je poseban osjećaj izvoditi svoje vlastite pjesme ispred goleme publike, uz sva uzbuđenja i adrenalin koji ide uz to. Idemo, Zagreb 2013. godine! – rekao je Robbie u povodu turneje.
PRODAJA I CIJENE ULAZNICA
Pretprodaja ulaznica za članove fan kluba putem službene web-stranice tickets.robbiewilliams.com počinje 27. veljače u 10 sati, a završava isti dan u ponoć. U prodaji će biti i VIP paketi. Više informacija o VIP paketima i njihovim cijenama bit će objavljeno uoči početka pretprodaje.
Redovna prodaja ulaznica za koncertni spektakl godine počinje 28. veljače u 10 sati na svim prodajnim mjestima sistema Eventim te online na www.eventim.hr, a cijene su sljedeće:
LOŽA – 1199 kuna
FAN PIT – 759 kuna
ZAPAD DOLJE – 559 kuna
ZAPAD GORE, ISTOK – 459 kuna
STAJANJE – 399 kuna
SJEVER DOLJE – 359 kuna
SJEVER GORE – 259 kuna
"Robbie je zaista najveća pop-zvijezda koja se pojavila u ovoj zemlji u posljednjih 20 godina. Pop-ikona koja se pomladila i vratila na vrh vlastite igre." The Sun, 2012
“Još uvijek najbolji izvođač u povijesti britanske glazbe, Robbie Williams je spektakularan još od svog prvog nastupa na turneji.” Daily Mirror, 2012.
Njegov veličanstveni koncert Live s Knebwortha gdje je u tri dana sakupio 375.000 ljudi (svaki dan rasprodan po 125.000 ljudi!!) možete pogledati na YouTubeu:
Oznake: Robbie Williams, koncert, Zagreb, Stadion Maksimir, 13.8.2013. live
srijeda, 20.02.2013.
HOT NEW ALBUM: Robbie Williams - Take The Crown
(Island, 2012.), žanr: pop-rock
Robbie Williams ima vrlo zanimljiv život i karijeru glazbenog čak više zabavljača, nego izvođača. Osim što je na sceni ni manje ni više nego preko 25 godina i to u relativno „mladoj“ dobi od 38. godina – Robbie je radio sve i bio sve: zločesti dečko, emotivno i fizički opterećena i konfliktna osoba, i na kraju naizgled zreo, sretno oženjeni muškarac s djetetom. Svi njegovi albumi upravo to i reflektiraju bez obzira koliko je neki od njih bio (puno) više ili manje uspješan, ili potpuni fijasko. Ali pošteno bi bilo reći da koliko god bio pun sebe i pompozan, Williams je uvijek nastajao i uspijevao biti iskren i dosljedan sebi iako mnogi njegovi radovi nisu odražavali kvalitetu i ono što on najbolje radi: prijemčljive pop-rock pjesme koje pune top-liste, bilo da ih je obojao ozbiljnim, ironičnim ili otkačenim ili čudnim idejama.
Prošlo je mnogo vremena od kada je Williams bio član najboljeg UK pop boy banda Take That i nakon odlaska iz benda solo izvođač s impresivnim nizom hitova (koji su ujedno bili i odlične pjesme) a koji su rasturali top liste. No iznad svega Williams je rođeni zabavljač uživo, kojemu nije nikakav problem uhvatiti se u koštac s auditorijem od preko 100.000 duša na jednom jedinom koncertu i da ti ta masa jede iz ruke. Skoro kao što je to nekada radio veliki Freddie Mercury. Zanimljivo da Williams, začuđujuće i nevjerojatno, a meni posve neshvatljivo nikad nije pokorio Ameriku.
To što je Williams prije svega live zabavljač i pjevač u najbombastičnijem smislu – upravo ta činjenica ga je sačuvala svih ovih godina kada su se stvari u karijeri malo preokrenule i s kojima je došlo nekoliko neuspjelih, štoviše loših albuma. Pad je krenuo nakon što je promijenio svog producentskog i skladateljskog partnera – kada Don Chambers više nije bio u igri, Williams je s novim partnerom Duffyem doslovce plutao bespućima pokušavajući se naći sam sa sobom i novih vremenima, i opet pronaći „ono nešto“ – ili „TO“ vratiti nazad. Nije da se Williamsu i Duffyu nije zalomila brojka dobrih pjesama ali su se one na žalost posve izgubile u masi loših ili jednostavno neuspjelih pokušaja nečega. Trebalo im je ravno četiri albuma (Escapology, Intensive Care, Rudebox, Reality Killed the Video Star) da Williams „odraste“, da shvati da (možda) više nije loš dečko i da mu je nabolje da se vrati u sigurne vode kvalitetnog mainstream pop-rocka koji je ipak samo mainstream, ali taj mainstream ima ogromnu (i stariju) publiku. Nema ničeg lošeg u tome, da se razumijemo.
Iako je svaki od prethodno nabrojana četiri albuma imao nekoliko dobrih pjesama; ipak treba reći da iako je „Rudebox“ bio daleko previše blesast čak i za Williamsov šašavi stil i ukupno niže kvalitete, nije mu se mogla odreći svježina u pristupu i okret u stilu prema dance popu koji je odlično sjeo u top liste u tog doba.
Nakon dugogodišnje svađe s bivšim članovima matičnog mu benda Take That, Williams i frontman i glavni pisac pjesama (vrlo priznat u svom žanru) Gary Barlow sjeli su zajedno, raščistili razmirice i odlučili opet surađivati, što je na kraju rezultiralo u grande ideji da se superzvijezda pop-rocka Robbie Williams vrati u bend koji je svojedobno bio superzvijeza Europe i šire. I tako je nastao album “Progress” (2010) sjajan album koji je ponovo okupio svih pet orignalnih članova benda. Album je bio totalni hit, Take That je postao veći bend nego što je ikad bio, a njihova mahom rasprodana turneja je lomila sve rekorde a show koji su postavili oduzimao je dah (OK, kako kome ali većini). No mnogo važniji rezultat te ponovne suradnje bilo je nešto sasvim drugo: Willimas je dobio novi kreativni zalet, ponovo „našao samog sebe“ i ponovo se okrenuo svojoj solo karijeri.
I tako je snimio (navodno u samo 6 tjedana!) “Take The Crown”. Album dvosmislenog naziva – tipičnog za i inače kontradiktornog i nejasnog Williamsa – svakako je nastavio dobar smjer i bazu kvalitetnog materijala koji je Williams započeo s Take That (Gary Barlow je i ovdje surađivao – u izradi hipsterskog hita za top liste „Candy“, koji je bio prvi singl, no koji je na žalost stvar kratkog daha.)
Producentsku palicu je na „Take The Crown“ preuzeo poznati Jackknife Lee, koji je radio s velikim imenima: R.E.M. U2, Snow Patrol itd. Finalni rezultat je zaista dobar mainstream pop-rock album, koji je kolekcija pjesama koja gotovo svaka može „stajati“ sama za sebe, ali koje većinoma neće imati previše uspjeha na današnjim modernim top-listama. Što je recimo dobrom dijelu i njegove publike (meni pogotovo) posve nebitno, a još manje našim čitateljima. No, činjenica je da to nije nebitna stvar – Williams je cijelu karijeru napravio pomoću top lista (poput Rihanne danas samo da se ona ne može mjeriti s kvalitetom materijala). To je jednostavno njegova priča. Ili, možda i nije.
Sada, ili se Williamsu sviđa lagodan i ugodan status koji ima kao zreo mainstream izvođač (i naročito performer) koji je i dalje sposoban napraviti dobre pjesme koje će i dalje prenositi njegov smisao za ironično, zafrkaciju, kao i posve ozbiljne teme ali koje međutim neće previše talasati glazbene vode, ili je odučio „predati svoju krunu drugome“ kako je to u drugom smislu rekao u nazivu albuma.
Ja bogme nisam sigurna što je točno posrijedi, ali što je izvjesno jest da je „Take The Crown” dobar, više standarnim rockom orijentiran album s nekoliko odličnih pjesama koje imaju onaj njegov „grandiozni“ moment (Gospel, Different, Not Like the Other) kao i nekoliko onih tipično Williamovskih zafrkantskih ili (samo)ironičnih brojeva (Shit on the Radio, Hey Wow Yeah Yeah).
„Take The Crown“ nije nešto specijalno bitan album i sigurno nitko nije držao dah čekajući da se izda, ali je odličan primjer kakav mora biti „comeback“ album, ukoliko uopće možemo reći da je ovo Williamsov „comeback“ . Odnosno, album je jednostavno najbolji njegov album nakon dueta izvrsnih “Sing When You’re Winning” i “Swing When You’re Winning” iz davne 2001. godine.
U petak očekujemo trenutno top secret objavu koncerta velike pop zvijezde na Maksimiru ovo ljeto - da li nam dolazi Robbie?
Popis pjesama:
1 Be a Boy
2 Gospel
3 Candy
4 Different
5 Shit on the Radio
6 All That I Want
7 Hunting for You
8 Into the Silence
9 Hey Wow Yeah Yeah
10 Not Like the Other
11 Losers
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Robbie Wiliams, Take The Crown, novi album, recenzija, pop-rock, recenzije
ponedjeljak, 18.02.2013.
Dinosaur Jr. - u stilu VENI, VIDI, VICI
DINOSAUR JR. – Zagreb, Tvornica Kulture, 16.02.2013
Kladim se da pitate većinu uobičajenih poznavalaca rock glazbe, tko je Dinosaur Jr. – odgovorili bi vam da nemaju pojma. S druge strane da pitate istu stvar iole zainteresiranijeg u rock glazbu, alternativnu ili neku drugu, ne šećerlemastu, rekao bi vam da je Dinosaur Jr. bend koji valja slušati. Kako stvari stoje Hrvatska je to i učinila. Nakon prvog nastupa benda prije nekolikog godina koji je bio poriličan neuspjeh, ovdašnja publika je prihvatila (i sažvakala) činjenicu da je Dinosaur Jr. bio bitan i utjecajan bend alternative, to to je i ostao. Jer jedino se tako može objasniti činjenica da je Tvornica Kulture bila prepuna. Što je samo po sebi poprilično dostignuće. Imajući u obziru recesiju i ostalo bogme nije lak zadatak sakupiti tisućicu ljudi na koncert benda koji je ipak nepoznat širokoj javnosti.
Predgrupa je bio one-man-band, Chris Brokaw – interesantan muzičar šarolikog backgrounda, koji je sam sebe pratio na gitari. Da je baš nešto impresionirao to ne mogu reći, ali da je bio čista antiteza onome što je slijedilo to bogme jest: smiren, opušten, malo usporen … Ne baš idealna vizija za zagrijavanje benda kao što je Dinosaur Jr. Ili možda baš radi toga efektan.
Kad su izašle zvijezde večeri, tri Massachusettsetska mušketira i postavili se pred masivan zid pojačala, što je djelovalo pomalo smiješan set za tako malu dvoranu poput Tvornice, bilo je jasno da će trio razvaliti i da će se grmljavina zvuka oborušiti na naše uši. Tako je i bilo. Trio koji je utjecao na mnoge bendove alternativnog rocka tamo 90.-tih krenuli su raditi nešto što ja zovem “štrikanje” stila i ritma – izmijenjujući pjesme “opuštenog” predznaka tekućih gitarskih solaža s onima glasnoće do daske distorziranih gitarskih riffova – baš se fino uklopilo u teksturu “toplo-hladno-toplo-hladno” i bilo je – sjajno.
Dinosaur Jr. na ovim nastupima promovira novi hvaljeni (zaista dobar) album “I Bet on Sky” i logično da su svirali nekoliko pjesama i s toga albuma a meni se činilo da su te pjesme od publike bile skoro jednako dobro prihvaćene kao i stare. U svakom slučaju bile su – prihvaćene.
J Macis je – u najboljoj maniri onog gadnog bijelog čarobnjaka Sarumana iz trilogije “Gospodara prstenova” – činio baš nešto slično (osim što i izgleda kao on): opako je svirao te svoje gitare uz posve drugačije, lijenjivo, gotovo nezainteresirano, ali svakako nerazumljivo pjevanje.
Dinosaur Jr. je na momente zvučao kao bend kojeg možete slušati u onim popodnevnim obavezama i trčkaranjima vamo-tamo po stanu, da bi drugi moment zvučali kao da se otvorio sam pakao i poziva vas unutra.
Malo sam bila razočarana kvalitetom zvuka u dvorani jer se zaista nije moglo razumijeti što Macis pjeva – distorzirani zvuk se pretvorio u gadnu buku od koje ti je zujalo u ušima do jutra.
Ali čak niti to nije bilo važno. Dinosaur Jr. su zaista u odličnoj formi. A u posvemašnjem stanju uma “boli nas patka” učinili su što su nekad radili stari Rimljani: “VENI, VIDI, VICI” (došao, vidio, pobijedio).
Oznake: koncert, live, Dinosaur Jr., Tvornica Kulture, Zagreb alternativni rock
subota, 09.02.2013.
Slash neprikosnoveni car gitare i rocka
SLASH featuring. MYLES KENNEDY & THE CONSPIRATORS, LJUBLJANA HALA TIVOLI - 8.2.2013.
Prvi koncert ove godine (O.K. nije S.A.R.S. je bio prvi ali ga ne računam jer je domaći) i ja impresionirana toliko da sutra idem na još jednu rundu u Beč.
Sinoć je legendarni Slash, najbolji živući svjetski rock gitarista (je i to je nedvojbeno) i bivši član jednako legendarnih Guns’n’Rosesa u rasprodanoj dvorani Hale Tivoli u Ljubljani nastupio uz pomoć izvrsnog pjevača Mylesa Kennedya (koji mi do jučer i nije bio ono napet bogznašto) i pratećeg benda The Conspirators.
Za one koji ne znaju što je Slash radio poslije Gunsa: Slash je nakon Gunsa oformio jako dobar band Slash's Snakepit, a poslije zaista odličan bend Velvet Revolver (uuuu što je bio dobar) iz čije je faze sinoć izveo najpoznatiji hit “Slither” (ako se ne varam za njega su čak i Grammya dobili...), no zadnjih je godina napravio dva hvaljena solo albuma "Slash" i "Apocalyptic Love" (kojeg promovira na ovoj turneji) na kojima su sudjelovali različiti vrsni pjevači (jerbo Slash ne pjeva).
Zadnji od njih Myles Kennedy koji je sinoć pokazao da ima moćan i impresivan vokal i koji je bez po’ muke otpjevao nekoliko čuvenih pjesama iz Slashove faze Guns’n’Rosesa, te pokazao da Axl Rose ima žestoku konkurenciju u vokalnom odjelu. Jest da Myles nije čuveni hiroviti žutokljunac kojeg jednako mrzimo ili volimo zavisi koja je ličnost u njemu trenutno aktualna ...ali Myles se pokazao kao frontman de luxe.
Osim toga bio izuzetno komunikativan i pokretljiv kao i svi ostali članovi The Conspiratorsa, od koji je basista Todd Kerns također vrstan pjevač što je i sinoć pokazao na dvije pjesme (i na "Welcome to the Jungle").
A Slash... svi mi slušamo i čitamo stalno kako je on naj ovo naj ono, mnogi žale za vremenma Gunsa koja su davno prošla i kao nije on više ono što je nekad bio bla bla .... i ako još postoji sumnja da Slash nije baš tako naj naj naj... sinoć smo se imali prilike uvjeriti da ne samo da je naj naj naj nego da taj čovjek jednostavno ne spada u obične (gitarske) smrtnike.
To kako (super precizno, tehnički savršeno) i na koji način (svaka nota ima ono “nešto”, emociju, priču) Slash svira gitaru je van svih kategorija normalnih uspoređivanja.
Da ne bi bilo zabune ja sam oduvijek pratila većinu gitarističkih imena, manje Pagea i Harrisa, Brian May i The Edge ipak nisu ti kalibri, ali zato Claptona, Stevea Vaia, Joea Satriania, Steve Lukathera, van Halena, Yngwie Malmsteena, Marka Knopflera i još pokojeg (moji favoriti Satriani, Knopfler i van Halen) ali zaista Slash je top.
I ima još jednu sjajnu karakteristku: ne pili dugim solažama koje nemaju nekog smisla, osim tehnički preciznog ili virtuoznog sviranja. Jedna od takvih pjesama (MOJA!!) "Anastasia" koja ima dug solo toliko je dobar da se sav ukočiš, i poslije isplaziš jezik. :-)
Rasturačinu je napravio i na "Rocket Queen" od Gunsa.
Uz to je odličan skladatelj pa je tako preko dva sata dug koncert imao visokooktanski predznak, energija je prštala sa svih strana s pozornice na publiku i nazad. Slash nije tip koji će mnogo skakati i kretati se, niti puno priča, ali ono što kaže je dovoljno da shvatimo koliko mu to sve znači i koliko uživa.
Bogme sam i ja. prve tri pjesme u photo pitu s iritantnim zoom objektivom koji ne fokusira (izoštrava) automatski jer je motor riknuo i kojeg nikako da pošaljem u Njemačku na servis jer mi stalno treba .... i onda mi se desi da stanem pred Slash i umjesto da fotkam ja s fotićem spuštenim gledam i smijem se i guštam. A Slash mi se smijulji nazad. I tko zna što si misli :-)
Ovakav koncert i izvedbu nekog izvođača će ove godine rijetko tko premašiti, a nama ostaje da vidimo i čujemo tko će biti ta marka. Springsteen? Bon Jovi? Clapton? Depeche Mode? Beyonce? Bojim se da ni Knopfler ni Satriani neće biti blizu. Vidjet ćemo....
p.s. Thanks agenciji Tomica Investigo Koncerti na super vožnji u Ljubljanu i super društvu!
Oznake: Slash, koncert, live, Ljubljana, Hala Tivoli, 8-2-2013, Myles Kennedy, The Conspirators, Anastasia, Apocalyptic Love
ponedjeljak, 04.02.2013.
HOT NE TAKO NEW ALI HOT ALBUM: Mark Lanegan Band - Blues Funeral
(4AD, 2012), žanr: alternative blues/rock
Trebala je cijela vječnost da konačno dočekamo drugi studijski album Mark Lanegan Banda nakon izvrsnog debija „Bubblegum“. Ovdje nije baš riječ o standardnom bendu , bolje reći ovo je sve solo rad Marka Lanegana, jer iako s nazivom “Band“ iza imena ne stoji konstantni set glazbenika koji se pojavljuje na albumu, pa čak niti na pojedinim pjesmama, i to na oba albuma.
Lanegan je bio vrlo zaposlen ovih osam godina koliko je prošlo od od prethodnog albuma: napravio je čak tri albuma s partnericom u duetima Isobel Campbell (bivšom članicom omiljenog indie sastava Belle & Sebastian) i još monogočime. Za one koji nisu baš specijalno upoznati s njegovim prethodnim radom tj. karijerom u bendu the Screaming Trees, kao i za vrijeme dok je bio član Queens of the Stone Age, te naročito suradnjom u posve alternativnoj “ljepotica i zvijer” kombinaciji s Campbell – pa propustili ste mnogo, no bez brige, i ova dva njegova samostalna albuma su jednako sjajna i učiniti će svoje. Vrlo vjerojatno će vas oni potaknuti na kopanje po Lanegovim prošlim radovima.
Baš su oba “Bubblegum“ i aktualni „Blues Funeral“ pravi izlog koji predstavlja Lanegana u najboljem svjetlu: ako ste do sada čuli samo za Tom Waitsa i Nicka Cavea, onda vam je vrijeme da se upoznate s trećim Gospodarom Tame. Lanegan je vrlo dojmljiv sa svojim hrpavim glasom a la “nikotin & alkohol” te svojim mračnim, nekad strašnim, ludim, čudnim, ponekad tužnjikavim i melankolčnim tekstovima koji na kraju balade odaju sjajnog tekstopisca, Lanegan bez problema prikuje vašu pažnju na većinu pjesama svojom fantastičnom sposobnošću da napravi neodoljivu glazbu koja se nadoveže na svaki tekst, čak i onaj najmračniji – oni jednostavno sjaje, tamnim ili svijetlim sjajem nevažno, ali sjaje.
Lanegan revitalizira blues uronjen u punokrvni rock material. “Blues Funeral” sadrži manje ćudljive atmosferičnosti prvog albuma što “Blues Funeral” ne čini niti boljim niti lošijim, jer se ta dva albuma toliko nadopunjuju da su kao cjelina sjajni, no jednako fenomenalni albumi i svaki za sebe.
Na albumu surađuje nekoliko poznatih lica: Josh Homme iz QUOTSA i Greg Dulli iz još jednog Laneganovog benda – the Gutter Twins. Svaki od njih, uz manje poznate glazbenike (Duke Garwood na briljantnoj “Bleeding Muddy Water”), donosi svoj obol i ono nešto posebno što čini ovaj album toliko konzistentnim, čini vam se da jedna mračna priča uranja i nastavlja se na drugu. Laneganov bariton, koji će vas na trenutke podsjetiti i na Iana Astburya iz the Culta, sve pjesme povezuje s lakoćom, divno i tekuće pa i onda kada pjeva “bolesne”, mračne ljubavne pjesme u stilu Nick Cave & Kylie Minogueine “Where the Wild Roses Grow” – s ubitačnim tekstom iz prve “The Gravedigger’s Song”: “… Sanjao sam o tebi/sa svojim zubima kao u pirane…”.
Atmosfera na “Blues Funeral” je mješavina one slične albumu Amy Winehouse “Back in Black” iako u posve drugom žanru glazbe, one kakvu čine tugaljive, usamljene gitare lutalice proizvodivši posve apstraktnu melodiju, rezonantni zvuk gitare kao u U2 sa albuma “Joshua Tree”, zvuk Morriconeovih špagetti- westerna i na kraju onog zvuka driving “vozeće” gitare kakvog znamo iz opusa The Nationala. Mješavina je nevjerojatna jer je to na kraju ipak posve prepoznatljivi i jedino Mark Laneganov zvuk.
Utoliko mi je teže pao njegov koncert krajem prošle godine u Zagrebu u akustično posve neadekvatnoj dvorani PAUKA. Zvuk je bio grozan, i pola onoga što čini Laneganovu glazbu nismo mogli doživjeti, tekstove uopće, ništa se nije razumijelo. No čak i tada je Lanegan stvorio nevjerojatnu atmosferu, pjesmama od kojih se nisi mogao odvojiti i danima nakon koncerta.
Teško mi je izdvojiti favorite na albumu, no nekoliko pjesama jednostavno iskaču: “Grey Goes Black”, “Bleeding Muddy Water”, “Riot in My House”…
Ovaj album je bez dvoumljenja jedan od najboljih albuma 2012. inspiriran blues-rockom. Jednostavno ga morate zapaziti. A kada ga zapazite, nećete se htjeti odijeliti od njega.
Popis pjesama:
1. The Gravedigger’s Song
2. Bleeding Muddy Water
3. Gray Goes Black
4. St. Louis Elegy
5. Riot in My House
6. Ode to Sad Disco
7. Phantasmagoria Blues
8. Quiver Syndrome
9. Harborview Hospital
10. Leviathan
11. Deep Black Vanishing Train
12. Tiny Grain of Truth
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Mark Lanegan Band, novi album, Blues Funeral, recenzija, alternative, blues-rock
petak, 01.02.2013.
Eddie Izzard dolazi u Hrvatsku!!
Eddie je jedan od najvećih komičara današnjice. Čovjek sa stotinu lica i milijun talenata! On smijehom puni najveće svjetske dvorane, uživa status rock-zvijezde, glumi na daskama i u blockbusterima, osvaja brojne nagrade – ako vas on ne nasmije do suza, nitko neće! Nastupima u Hrvatskoj ovaj komičarski fenomen započinje najveću svjetsku turneju „Force Majeure“. Eddijev britak humor ljubitelji stand up-a moći će pogledati na engleskom jeziku i to prije Britanaca, Amerikanaca, Japanaca, Rusa... Prilika je to koja se ne propušta!
Predviđeni nastupi u Hrvatskoj su:
22.3. – Dubrovnik – Gradsko kazalište Marina Držića
24.3. – Zagreb – Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog
26.3. – Osijek – Hrvatsko narodno kazalište
Kako Britanac osvaja svijet? Samo humorom!
Eddie Izzard je pokorio Madison Square Gardens, londonsku Wembley i O2 arenu; oborio je Francuze nastupima na francuskom; jedini je komičar ikad koji je nastupao u legendarnom Hollywood Bowlu u Los Angelesu; John Cleese je za njega izjavio da je „izgubljeni Monthy Python“. Ne libi se govoriti o najosjetljivijim temama, locira najsmješnije točke opće i pop kulture pa nema straha da ga nećete razumjeti. Karijeru je počeo kao ulični zabavljač, a danas je komičar čiji se DVD-i prodaju u milijunskim kopijama i koji zapaženim filmskim i kazališnim ulogama osvoja prestižne nagrade.
Budite u Dubrovniku 22.3. ili u Zagrebu 24.3. ili u Osijeku 26.3.!
Ulaznice potražite na www.ulaznice.hr po cijenama 100/140/180 kn.
