Marketing
HOT NEW ALBUM: Robbie Williams - Take The Crown
(Island, 2012.), žanr: pop-rock
Robbie Williams ima vrlo zanimljiv život i karijeru glazbenog čak više zabavljača, nego izvođača. Osim što je na sceni ni manje ni više nego preko 25 godina i to u relativno „mladoj“ dobi od 38. godina – Robbie je radio sve i bio sve: zločesti dečko, emotivno i fizički opterećena i konfliktna osoba, i na kraju naizgled zreo, sretno oženjeni muškarac s djetetom. Svi njegovi albumi upravo to i reflektiraju bez obzira koliko je neki od njih bio (puno) više ili manje uspješan, ili potpuni fijasko. Ali pošteno bi bilo reći da koliko god bio pun sebe i pompozan, Williams je uvijek nastajao i uspijevao biti iskren i dosljedan sebi iako mnogi njegovi radovi nisu odražavali kvalitetu i ono što on najbolje radi: prijemčljive pop-rock pjesme koje pune top-liste, bilo da ih je obojao ozbiljnim, ironičnim ili otkačenim ili čudnim idejama.
Prošlo je mnogo vremena od kada je Williams bio član najboljeg UK pop boy banda Take That i nakon odlaska iz benda solo izvođač s impresivnim nizom hitova (koji su ujedno bili i odlične pjesme) a koji su rasturali top liste. No iznad svega Williams je rođeni zabavljač uživo, kojemu nije nikakav problem uhvatiti se u koštac s auditorijem od preko 100.000 duša na jednom jedinom koncertu i da ti ta masa jede iz ruke. Skoro kao što je to nekada radio veliki Freddie Mercury. Zanimljivo da Williams, začuđujuće i nevjerojatno, a meni posve neshvatljivo nikad nije pokorio Ameriku.
To što je Williams prije svega live zabavljač i pjevač u najbombastičnijem smislu – upravo ta činjenica ga je sačuvala svih ovih godina kada su se stvari u karijeri malo preokrenule i s kojima je došlo nekoliko neuspjelih, štoviše loših albuma. Pad je krenuo nakon što je promijenio svog producentskog i skladateljskog partnera – kada Don Chambers više nije bio u igri, Williams je s novim partnerom Duffyem doslovce plutao bespućima pokušavajući se naći sam sa sobom i novih vremenima, i opet pronaći „ono nešto“ – ili „TO“ vratiti nazad. Nije da se Williamsu i Duffyu nije zalomila brojka dobrih pjesama ali su se one na žalost posve izgubile u masi loših ili jednostavno neuspjelih pokušaja nečega. Trebalo im je ravno četiri albuma (Escapology, Intensive Care, Rudebox, Reality Killed the Video Star) da Williams „odraste“, da shvati da (možda) više nije loš dečko i da mu je nabolje da se vrati u sigurne vode kvalitetnog mainstream pop-rocka koji je ipak samo mainstream, ali taj mainstream ima ogromnu (i stariju) publiku. Nema ničeg lošeg u tome, da se razumijemo.
Iako je svaki od prethodno nabrojana četiri albuma imao nekoliko dobrih pjesama; ipak treba reći da iako je „Rudebox“ bio daleko previše blesast čak i za Williamsov šašavi stil i ukupno niže kvalitete, nije mu se mogla odreći svježina u pristupu i okret u stilu prema dance popu koji je odlično sjeo u top liste u tog doba.
Nakon dugogodišnje svađe s bivšim članovima matičnog mu benda Take That, Williams i frontman i glavni pisac pjesama (vrlo priznat u svom žanru) Gary Barlow sjeli su zajedno, raščistili razmirice i odlučili opet surađivati, što je na kraju rezultiralo u grande ideji da se superzvijezda pop-rocka Robbie Williams vrati u bend koji je svojedobno bio superzvijeza Europe i šire. I tako je nastao album “Progress” (2010) sjajan album koji je ponovo okupio svih pet orignalnih članova benda. Album je bio totalni hit, Take That je postao veći bend nego što je ikad bio, a njihova mahom rasprodana turneja je lomila sve rekorde a show koji su postavili oduzimao je dah (OK, kako kome ali većini). No mnogo važniji rezultat te ponovne suradnje bilo je nešto sasvim drugo: Willimas je dobio novi kreativni zalet, ponovo „našao samog sebe“ i ponovo se okrenuo svojoj solo karijeri.
I tako je snimio (navodno u samo 6 tjedana!) “Take The Crown”. Album dvosmislenog naziva – tipičnog za i inače kontradiktornog i nejasnog Williamsa – svakako je nastavio dobar smjer i bazu kvalitetnog materijala koji je Williams započeo s Take That (Gary Barlow je i ovdje surađivao – u izradi hipsterskog hita za top liste „Candy“, koji je bio prvi singl, no koji je na žalost stvar kratkog daha.)
Producentsku palicu je na „Take The Crown“ preuzeo poznati Jackknife Lee, koji je radio s velikim imenima: R.E.M. U2, Snow Patrol itd. Finalni rezultat je zaista dobar mainstream pop-rock album, koji je kolekcija pjesama koja gotovo svaka može „stajati“ sama za sebe, ali koje većinoma neće imati previše uspjeha na današnjim modernim top-listama. Što je recimo dobrom dijelu i njegove publike (meni pogotovo) posve nebitno, a još manje našim čitateljima. No, činjenica je da to nije nebitna stvar – Williams je cijelu karijeru napravio pomoću top lista (poput Rihanne danas samo da se ona ne može mjeriti s kvalitetom materijala). To je jednostavno njegova priča. Ili, možda i nije.
Sada, ili se Williamsu sviđa lagodan i ugodan status koji ima kao zreo mainstream izvođač (i naročito performer) koji je i dalje sposoban napraviti dobre pjesme koje će i dalje prenositi njegov smisao za ironično, zafrkaciju, kao i posve ozbiljne teme ali koje međutim neće previše talasati glazbene vode, ili je odučio „predati svoju krunu drugome“ kako je to u drugom smislu rekao u nazivu albuma.
Ja bogme nisam sigurna što je točno posrijedi, ali što je izvjesno jest da je „Take The Crown” dobar, više standarnim rockom orijentiran album s nekoliko odličnih pjesama koje imaju onaj njegov „grandiozni“ moment (Gospel, Different, Not Like the Other) kao i nekoliko onih tipično Williamovskih zafrkantskih ili (samo)ironičnih brojeva (Shit on the Radio, Hey Wow Yeah Yeah).
„Take The Crown“ nije nešto specijalno bitan album i sigurno nitko nije držao dah čekajući da se izda, ali je odličan primjer kakav mora biti „comeback“ album, ukoliko uopće možemo reći da je ovo Williamsov „comeback“ . Odnosno, album je jednostavno najbolji njegov album nakon dueta izvrsnih “Sing When You’re Winning” i “Swing When You’re Winning” iz davne 2001. godine.
U petak očekujemo trenutno top secret objavu koncerta velike pop zvijezde na Maksimiru ovo ljeto - da li nam dolazi Robbie?
Popis pjesama:
1 Be a Boy
2 Gospel
3 Candy
4 Different
5 Shit on the Radio
6 All That I Want
7 Hunting for You
8 Into the Silence
9 Hey Wow Yeah Yeah
10 Not Like the Other
11 Losers
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaPost je objavljen 20.02.2013. u 19:26 sati.