Return of ALTEREGO

ponedjeljak, 23.09.2013.

Goribor među najjačim imenima regioonalne glazbene scene

GORIBOR – Zagreb, Vintage Industrial Bar, 20.9.2013.
Srpski alternativni rock bend Goribor koji je u svojoj podugoj glazbenoj karijeri s tek dva snimljena studijska albuma, pomiješao zavidan broj žanrova od experimentalnog rocka, bluesa, stoner rocka, trip hopa, funka, pa čak i jazza. Ako vam to sve zvučio suludo, oni koji su preslušali Goriborovu glazbu, naročito njihov aktualni album “Evo je banje” koji je objavljen već prije dobrih godinu i pol dana, reći će vam da je taj “mišung” sjajan. Ubacite u glazbenu podlogu i sjajne sihove frontmana Aleksandra Stojkovića “ST-a” koji plastično ocrtavaju postkomunističku realnost i stanje uma u bivšoj Jugi, te na kraju i izvedbe uživo svega toga, to je možda i najvažnija karika u percipiranju Goribora – dobijemo jedan od najvažnijih bendova postjugo regije. Na posve drugi način ali jednako snažno Goribor me podsjeća na, po meni najveći bend bivše države: Ekatarinu Veliku.
To je bend više za “izgubljene genracije” dakle stariju ekipu koja i dalje više cijeni stare načine nezdravog uživanja (od “napušenosti”, cigareta do žestice) nego nove trendovske, no zdrave načine života. No sinoć je koncert u Vintage Industrial Baru, novijem propulzivnom i zagrebačkom klubu, pokazao i suprotnu stranu tog mišljenja: lijepi broj vrlo mladih, klinaca, studenata popunilo je prve redove ispred bine ili se motalo po pokrajnjim prostorijama.
Ili su zalutali misleći da će doćivjeti nešto trendovski ili su “ukopčali” u čemu je stvar te da se Goribor neminovno pokazuje kao jedan od najbitnijih bendova na ovim prostorima.

Nakon više od godine dana live nastupa u Zagrebu, Goribor je nastavio promovirati aktualni album “Evo je banja”, te kada se objavilo da će nastupiti 19.9. u Vintageu, koji je svakako jedno od par “pravih” rock lokacija u Zagrebu, ali istovremeno nesretne konstrukcije odnosno rasporeda prostora u kojima se dešava “usko grlo”, nesnosna guvža i manjak zraka kada se rasprodaju karte – i to se upravo dogodilo. Koncert je ubrzo rasprodan a onih šesto vlasnika karata za koncert nije niti slučajno bila brojka koja je mogla zadovoljiti apetit Zagreba za Goriborovim nastupom, te je tako dodan još jedan koncert, onaj sinoć. Nisam sigurna je li i taj bio rasprodan ali Vintage je bio opet pun. A bend je odlučio da je ovo TO i najavio snimanje obiju koncerata i nadajmo se, live izdanja DVD/CD-u.

Ništa vas zaista ne može pripremiti na live nastup Goribora. Ako je ikoji bend boemskog live nastupa koji sam do sada gledala, Goribor su najbližiti tome. Glavnina glazbene podloge pušta se sa matrice, točnije pušta je Stojković – što djeluje posve u neskladu s njegovim zanosom u pjevanju/recitiranju stihova, te izgledom jako napušenog “middle aged mana”, koji s druge strane ima snažnu karizmu a la Goran Bare, a da ne čini ništa na pozornici od Baretovih standarnih “movementa” osim što se grćevito drži mikrofona (a i to bočno na stageu) tu i tamo baci pogled ili koju riječ prema publici.
Njegov odnos sa stalkom mikrofona uz obavezno držanje poluizgorjele cigarete postat će mit, čini mi se. Toliko je interpretacija dojmljiva.
Bubanj je zapravo jedino što na pozornici Goribor još nekako drži u rock smjeru, dok Miroslav Užarević na basu i gitari te Željko Ljubić “Piti” doktor gitare “plove” svim mogućim drugim žanrovima, najsnažnije kako trip hopovski prelaze u blues ili jazz stvarajući hipnotičku nadrealnu glazbenu sliku. Ljubić svira tu gitaru kao da sastavni dio, jedan od udova tijela.

Ali najbolji, ali i najšokantniji dijelovi koncerta za dio publike su oni “kockasto”, sumanuto izvedeni: Ljubić krene sa solom taman onda kada Stojković da znak da pjesmu treba završiti. Takva spontanost, bez obzira što mnogima pokvari izvedbu neke pjesme jest ono što neki bend čini da ima onaj “X faktor”.

Oznake: Goribor, koncert, live, Zagreb, alternativa, blues-rock, trip-hop, vintage industrial bar

ponedjeljak, 04.02.2013.

HOT NE TAKO NEW ALI HOT ALBUM: Mark Lanegan Band - Blues Funeral

(4AD, 2012), žanr: alternative blues/rock

Trebala je cijela vječnost da konačno dočekamo drugi studijski album Mark Lanegan Banda nakon izvrsnog debija „Bubblegum“. Ovdje nije baš riječ o standardnom bendu , bolje reći ovo je sve solo rad Marka Lanegana, jer iako s nazivom “Band“ iza imena ne stoji konstantni set glazbenika koji se pojavljuje na albumu, pa čak niti na pojedinim pjesmama, i to na oba albuma.
Lanegan je bio vrlo zaposlen ovih osam godina koliko je prošlo od od prethodnog albuma: napravio je čak tri albuma s partnericom u duetima Isobel Campbell (bivšom članicom omiljenog indie sastava Belle & Sebastian) i još monogočime. Za one koji nisu baš specijalno upoznati s njegovim prethodnim radom tj. karijerom u bendu the Screaming Trees, kao i za vrijeme dok je bio član Queens of the Stone Age, te naročito suradnjom u posve alternativnoj “ljepotica i zvijer” kombinaciji s Campbell – pa propustili ste mnogo, no bez brige, i ova dva njegova samostalna albuma su jednako sjajna i učiniti će svoje. Vrlo vjerojatno će vas oni potaknuti na kopanje po Lanegovim prošlim radovima.
Baš su oba “Bubblegum“ i aktualni „Blues Funeral“ pravi izlog koji predstavlja Lanegana u najboljem svjetlu: ako ste do sada čuli samo za Tom Waitsa i Nicka Cavea, onda vam je vrijeme da se upoznate s trećim Gospodarom Tame. Lanegan je vrlo dojmljiv sa svojim hrpavim glasom a la “nikotin & alkohol” te svojim mračnim, nekad strašnim, ludim, čudnim, ponekad tužnjikavim i melankolčnim tekstovima koji na kraju balade odaju sjajnog tekstopisca, Lanegan bez problema prikuje vašu pažnju na većinu pjesama svojom fantastičnom sposobnošću da napravi neodoljivu glazbu koja se nadoveže na svaki tekst, čak i onaj najmračniji – oni jednostavno sjaje, tamnim ili svijetlim sjajem nevažno, ali sjaje.

Lanegan revitalizira blues uronjen u punokrvni rock material. “Blues Funeral” sadrži manje ćudljive atmosferičnosti prvog albuma što “Blues Funeral” ne čini niti boljim niti lošijim, jer se ta dva albuma toliko nadopunjuju da su kao cjelina sjajni, no jednako fenomenalni albumi i svaki za sebe.
Na albumu surađuje nekoliko poznatih lica: Josh Homme iz QUOTSA i Greg Dulli iz još jednog Laneganovog benda – the Gutter Twins. Svaki od njih, uz manje poznate glazbenike (Duke Garwood na briljantnoj “Bleeding Muddy Water”), donosi svoj obol i ono nešto posebno što čini ovaj album toliko konzistentnim, čini vam se da jedna mračna priča uranja i nastavlja se na drugu. Laneganov bariton, koji će vas na trenutke podsjetiti i na Iana Astburya iz the Culta, sve pjesme povezuje s lakoćom, divno i tekuće pa i onda kada pjeva “bolesne”, mračne ljubavne pjesme u stilu Nick Cave & Kylie Minogueine “Where the Wild Roses Grow” – s ubitačnim tekstom iz prve “The Gravedigger’s Song”: “… Sanjao sam o tebi/sa svojim zubima kao u pirane…”.
Atmosfera na “Blues Funeral” je mješavina one slične albumu Amy Winehouse “Back in Black” iako u posve drugom žanru glazbe, one kakvu čine tugaljive, usamljene gitare lutalice proizvodivši posve apstraktnu melodiju, rezonantni zvuk gitare kao u U2 sa albuma “Joshua Tree”, zvuk Morriconeovih špagetti- westerna i na kraju onog zvuka driving “vozeće” gitare kakvog znamo iz opusa The Nationala. Mješavina je nevjerojatna jer je to na kraju ipak posve prepoznatljivi i jedino Mark Laneganov zvuk.
Utoliko mi je teže pao njegov koncert krajem prošle godine u Zagrebu u akustično posve neadekvatnoj dvorani PAUKA. Zvuk je bio grozan, i pola onoga što čini Laneganovu glazbu nismo mogli doživjeti, tekstove uopće, ništa se nije razumijelo. No čak i tada je Lanegan stvorio nevjerojatnu atmosferu, pjesmama od kojih se nisi mogao odvojiti i danima nakon koncerta.

Teško mi je izdvojiti favorite na albumu, no nekoliko pjesama jednostavno iskaču: “Grey Goes Black”, “Bleeding Muddy Water”, “Riot in My House”…
Ovaj album je bez dvoumljenja jedan od najboljih albuma 2012. inspiriran blues-rockom. Jednostavno ga morate zapaziti. A kada ga zapazite, nećete se htjeti odijeliti od njega.



Popis pjesama:

1. The Gravedigger’s Song
2. Bleeding Muddy Water
3. Gray Goes Black
4. St. Louis Elegy
5. Riot in My House
6. Ode to Sad Disco
7. Phantasmagoria Blues
8. Quiver Syndrome
9. Harborview Hospital
10. Leviathan
11. Deep Black Vanishing Train
12. Tiny Grain of Truth



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Mark Lanegan Band, novi album, Blues Funeral, recenzija, alternative, blues-rock

subota, 12.01.2013.

HOT OLD ALBUM: The Black Keys "El Camino"

(Nonesuch/Warner, 2011), žanr: alternative blues/rock

Oni koji ne žive u Americi sigurno su bili poprilično zapanjeni kada su otkrili da je hvaljeni “El Camino“ posljednji album The Black Keysa, nekonvencionalnog i osebujnog rock-blues dua iz Ohaia, ni manje ni više nego njihov sedmi studio album. Mislim na one koji su o the Black Keysima saznali tek preko njihova dva prethodna albuma. „Attack & Release“ te naročito, „Brothers“ su na neki način zapravo probili međunarodne ne samo imaginarne granice koje još uvijek postoje usprkos svemoćnom Internetu. Ne sjećam se da je itko iz krugova u kojima se ja krećem znao za njih tamo neke 2008. A do tada je već plodnosni duo u džepu imao ravno četiri odlična indie albuma. Što ti je cijena neovisnosti. Ipak, gotovo sam sigurna da Patrick Carney i Dan Auerbach ne bi to stanje stvari mijenjali niti da im se ukaže prilika za to.


I na kraju svakog težeg puta do zaslužene popularnosti i slave, pravi karakter se uvijek otkriva u punom sjaju. Pravi karakter The Black Keysa je njihova iskrenost, sirova snaga i iskonska sila, osebujnost i poriv da “ruju” po zacrtanom putu i ne mrdaju s njega bez obzira na sve. A taj ih put vodi u glazbenu povijest gdje bez sumnje i pripadaju i gdje će, sigurna sam jednom i završiti.

Slobodno otiđite nazad u vrijeme i prekopajte po njihovim starijim abumima jer će vam to biti dobro utrošeno vrijeme: sve od The Big Come Up (2002), Thickfreakness (2003), Rubber Factory (2004) i Magic Potiona (2006), ali nikako ne ispustite zadnja tri: „Attack & Release“, recentniji “Brothers” koji je doslovno potukao sve živo, pobrao hrpu nagrada, Grammye među ostalima… Svi koji se bave glazbom dobro znaju da napraviti nasljednika jednog takvog albuma kao što je bio “Brothers” rijetko završava uspjehom, ćešće baš neuspjehom.


Zaista me je živo zanimalo kako će se Carney i Auerbach nositi s tom činjenicom, više hoće li ga uspjeti dostići, o tome da li će ga nadmašiti iskreno nisam niti sanjala. No, oni su upravo to i napravili. I sada sam poprilično sigurna da će i sljedeća djela biti na istoj razini. The Black Keysi su ona vrsta glazbenika koji mogu bilo kada i bilo za što napraviti sjajan materijal (Auerbach je i uspješan producent, producirao je posljednji odlični album kultnog bluesera Dr. Johna “Locked Down” koji također ima nominaciju za ovogodišnjeg Grammya).

Na “El Caminu” se duo ponovno udružio s producentom Danger Mouseom (Gnarls Barkley, Cee Loo Green itd.) apsorbirajući zvuk retro -soula u svoju originalnu sirovu rock-blues mješavinu. Netipično za prethodna dva albuma, “El Camino” je pravi parni valjak, trkaća mašina, rock jurilica koja ide taman toliko, u isto vrijeme brzo i sporo, da ju jedva, ali ipak možete spremno pratiti (skoro sve pjesme su ispod četiri minute trajanja).

Morate vidjeti i čuti kako The Black Keysi izvode “El Camino”, točnije bilo koju svoju bržu stvar uživo. Imate dojam da vas je pogodio jureći vlak ravno u glavu i vuče vas za sobom, a vi ste još prekrasno živi i zdravi i ne možete se otrgnuti divljoj vožnji ni da hoćete – a nećete.

Već prvi singl “Lonely Boy” je pogodio je u crno. U svakom pogledu. Ostali koji su slijedili: “Gold on the Ceiling”, “Dead and Gone”, “Little Black Submarines” samo zaokružuju priču o posljednjem The Black Keys albumu.

Uopće ne očekujem da će The Black Keysima ove godine promaknuti Grammyi (u množini). I to ne samo za “Lonely Boya”. No, ako vas baš puno ne briga za ovakve vrste nagrada (kao ni mene, u principu) – onda nemate što čekati. Ako niste do sada otkrili The Black Keyse, Grammy 10 njih ili nijedan – neće ništa promijeniti. Ono što hoće i što je zaista važno je ovo: izgubili smo NIrvanu i ne tako davno The White Stripese i još nekolicinu velikih, ali smo zato dobili The Black Keyse. Bez ograničenja i granica, pravih ili imaginarnih.



Popis pjesama:

1. Lonely Boy
2. Dead and Gone
3. Gold on the Ceiling
4. Little Black Submarines
5. Money Maker
6. Run Right Back
7. Sister
8. Hell of a Season
9. Stop Stop
10. Nova Baby
11. Mind Eraser



Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: blues-rock, album, The Black Keys, El Camino

četvrtak, 06.12.2012.

The Black Keys pokazali zašto su TOP LIGA

THE BLACK KEYS (THE MACCABEES) – NJEMAČKA, MUNCHEN, OLYMPIAHALLE, 04.12.2012

>

The Black Keys su onaj novi vrući band koji nije ni novi a niti klasično konzumerski vrući. Ovaj američki duo ima iza sebe ni manje niti više nego sedam studijskih albuma, sve jedan bolji od drugog punih alternativnog blues rocka, distorziranih gitara i “prljavog” garažnog rocka. Trebao je izaći sedmi, aktualni “El Camino” da ih konačno i svijet, ne samo Amerika prepozna kao vrhunske glazbenike.

Usprkos hrpi dobrih kritika i nagrada svih vrsta, za sada još uvijek “opipavaju” bilo ostatka svijeta te su trenutno u Europi na turneji s nekolicinom datuma, jedan od njih i u Muenchenu u Njemačkoj. Velebna Olympiahalle (koja prima oko 14.000 ljudi) se na kraju činila preogroman prostor za ukupnih cca. 7.000 posjetilaca koliko ih je došlo na koncert, a svi koji ste ikad bili u zagrebačkoj Areni ili Domu Sportova znate kako zvuči koncert s puno praznog prostora. Naime dojam sjajnog koncerta koji su nam priredili The Black Keys bio je malo pokvaren – na dosta mjesta u dvorani bio je poprilično loš (ili preglasan) zvuk.

To se najviše osjetilo na predgrupi – vrlo zanimljivom britanskom indie rock bendu The Maccabees, koji su mi zvučali grozno sve dok nisam našla jednu poziciju koja mi je u uho donijela dobrar zvuk.
The Maccabees su nešto slično Artic Monkeeysima, spadaju u tu neku vrst žanra. Imaju iza sebe tri studijska albuma, te su logično najviše pjesama u setu od otprilike 40-tak minuta izveli sa posljednjeg, aktualnog “Given to the Wild”. Ostavili su dobar dojam, no da li je ovakav bend adekvatan da zagrije ekipu za The Black Keyse? Ne bih rekla. To jest, ukoliko za The Black Keyse uopće treba nekoga zagrijavati.


Krenulo je opako već na početku s “Howlin’ for you” . I za set su se prilično potrudili tako da i vizualno koncert dobro izgleda. Već spomenuti loš zvuk na dosta mjesta su zdušno kompenzirali sami Patrick Carney (bubnjar) i Dan Auerbach (gitara, vokali) koji su ne samo vjerno (uz podršku dva dodatna glazbenika), nego i daleko upečatljivije prenijeli ono što slušamo na .mp3-icama.

Jako mi se sviđalo što su Carneyevi bubnjevi postavljeni sasvim naprijed lijevo, tako da su obojica zaista posve u prvom planu. “Next Girl”, “Run Right Back”, “Same Old Thing” i “Dead and Gone” nizale su se predvidljivom setlistom istom kao i na prethodnim koncertima, ali i dobro izbalansiranoj s pjesmama sa svih albuma - uz odličnu podršku publike. Na “Gold on the Ceiling” publika je zaista bila već potpuno aktivna. Sljedeće dvije pjesme “Thickfreakness” i “Girl Is on My Mind” su izveli samo njih dvojica bez ona dva prateća glazbenika i da Auerbach nije rekao da će te dvije pjesme izvesti potpuno sami – nitko ne bi shvatio da one dvojice nema.

Ili da to kažem drugačije, zinula je publika u dvorani kako zvuči samo jedna gitara i bubanj – kao da ih ima 5 na pozornici, jer nijedna pjesma nije izvedena niti kvazi akustično. Naročito me se dojmila verzija “Girl Is on My Mind”, koja je uživo tako opako nabrijana, na granici s metalom recimo. Besmisleno mi je uopće komentirati njihovo sviranje jer sam u prethodnoj rečenici baš sve rekla. Auerbachov vokal je moćan i siguran i dečki zaslužuju apsolutno sve pohvale koje ih prate i kojima ih obasipaju.

Auerbach je daleko komunikativniji, ali dozirano, nizali su pjesme jednu iza druge tako brzo da na kraju seta od 20 pjesama kojiko smo ih ukupno čuli, kad si pogledao na sat nije prošlo niti sati i pol. Puno prekratko ako mene pitate, imaju dosta albuma, još odličnih pjesma koje bi se trebale naći uživo…
Carney je totalni cooler, taj je došao i otišao a da nije rekao niti riječ, a mahnuo je publici jednom ili dvaput, i to sam puno rekla. Možda ipak malo prehladno, za moj ukus.

Završili su regularni dio koncerta s udarničkim pjesmama: “Tighten Up” i “Lonely Boy” i euforično priveli kraju odličan koncert. Publika je u onoj prevelikoj dvorani bila jako glasna za bis pa smo ga i dobili. Možda pomalo neobičan izbor za nastavak “Everlasting Light” izvedena je u totalno “sniženoj temperaturi”, skoro sporo i primirujuće s odličnim light showom. Kraj je bio ponovo žestok uz “I got Mine”.

Oznake: The Black Keys, GARAGE ROCK, blues-rock, turneja, Njemačka, koncert, live, show, Olympiahalle, Munich

petak, 05.10.2012.

HOT NEW ALBUM: Richie Sambora "Aftermath of the Lowdown"

Nemojte da vas zavara ona: "ma kaj gitarista oće solirati to ništa ne valja" - ovaj je album bolji od bilo kojeg od posljednjih Bon Jovi albuma...

(Dangerbird Records, 2012), žanr: rock, blues-rock, hard rock

Ovo je još jedan od nekoliko nedavno izdanih albuma kojima je trebalo dobrih (i preko) 10 godina da ugledaju svjetlo dana. Nije da se u Samborinom slučaju album tako dugo radio. U stvari, napravljen je poprilično brzo unutar nekoliko mjeseci. Nnakon što je Sambora došao nabijen energijom sa svjetske turneje Bon Jovija napravljene su sve pjesme, još mjesec, dva snimanja, miksanja i produkcije u studiju, i… dobili smo jedan od najbolji rock albuma izdanih ove godine – „Aftermath of the Lowdown“ Richieja Sambore, „onog drugog” od Bon Jovi spiritus movens dua.

Oni, poput mene, koji i nisu neki zgriženi fanovi Bon Jovija (no „fan“ nekoliko stvarno briljantnih žešćih i suptilnijih BJ stvari) su tijekom vremena samo registrirali informaciju da je “negdje” Sambora objavio prvo prvi, pa drugi solo album, no više od toga baš i ne – kako su ti albumi ispali to je nekako ostalo nejasno, odnosno nisu baš kolale informacije o tome. Možda ima nešto veze i to što smo na drugoj strani oceana, a promocija oba albuma je bila više lokalna, američka.
Tako sam otkrila oba albuma tek prije nekoliko godina, izvrstan nabrijan debi „Stranger in this Town“ iz 1991. i vrlo dobar senzibilan nasljednik „Undiscovered Soul“ iz 1998. Oba toplo preporučam. Ne kažem to samo tako. Postoji itekakav razlog što se dolje potpisana autorica ovog teksta zalijepila na “onog drugog”, a to nije zgodno lice dotičnoga. Naime nakon otkrića ta dva albuma, čak sam se latila čeprkanja i po cijelom opusu Bon Jovija u potrazi za nekim zaboravljenim draguljem iz vremena kad sam ih smatrala precelofanskim polu-rock bendom (što i danas jesu). E, pa to ipak znači nešto.

Tako je čekanja od 10 i više godina za mene bilo mnogo kraće, a ponosno mogu izjaviti da sam imala dobar nos kada sam lani u lipnju na Bon Jovi koncertu u Zagrebu na Maksimiru osjećala da će Sambora uskoro krenuti na solo album, iako apsolutno ništa na to nije ukazivalo s obzirom da se Sambora upravo vratio s rehabilitacije te da su mu prsti na koncertu bili podosta drveni, a glas ni blizu onog kako ga znamo.

Sambora se poslije Bon Jovi turneje našao sa Lukeom Ebbinom starim prijateljem i producentom dvaju vrlo dobrih Bon Jovi albuma „Crush“ i, potcijenjenog, „Bounce“. Uz pomoć još jednog majstora, legendarnog Bernie Taupina, koji gotovo ekskluzivno radi samo sa Eltonom Johnom, Sambora je napravio i izvrsnu potencijalnu hit-pjesmu „Weathering the Storm“… i to je bilo to. Zvuči tako jednostavno. Međutim nije, samo se tako se album doživljava.

Iskreno, oduševljava, teče prirodno i lako. Tako album zvuči, tako je napravljena glazba, tako su tekstovi izvrsno pogođeni i tako Sambora to uvjerljivo i kvalitetno pjeva. Iskreno, sada mi je još manje jasno koji je razlog da Sambora nije sam svoj frontman i zašto ne vodi posve samostalnu karijeru, osim ako nije jedini razlog novac. Jasno da bi bio daleko manje poslovno uspješan i ne djelovao prema “korporacijskim” pravilima i ne bi zgrtao “korporacijske” pare. No bio bi daleko vjerodostojniji glazbeni izvođač, umjetnik. Eh…

Teme pjesama obuhvaćaju važne, životno teže trenutke, sve iz vlastitog turbulentog iskustva posljednjih godina, no svi ti trenuci posve su bliski i nama smrtnicima jer je riječ o brakovima i razvodima, prekidima, samohranom roditeljstvu, ovisništvu raznih vrsta, usponima i padovima, greškama koje ponavljamo, oslanjanje na vlastite snage i stremljenje nezavisnosti… Nezavisnost je ključna riječ ovog albuma. Tko zna što bi zaista bio rezultat da Sambora nije napravio najčudniji i iznenađujući korak potpisavši nakon 30 godina u “prvoj ligi” ugovor sa malim, nezavisnim izdavačem, losanđeleskim Dangerbird Recordsom. Ne bi ste to očekivali, zar ne? Za takav je korak potrebna i velika doza hrabrosti koja očito Sambori ne nedostaje. Pa onda i nije čudno da je ovako lako “izletjelo” iz Sambore sve što ga žulja.

No nije sve na albumu teško, depra i mračno. Ima nekoliko zafrkantskih, čistih rock-fun stvari : “Sugar Daddy“ i ona koja je nepravedno u procesu finiširanja liste pjesama za album izletjela s njega i sada nalazi se na verziji Limited Edition i japanskoj verziji albuma, izvrsna „Backseat Driver“ - ako kanite kupiti album svakako potražite te dvije verzije, “Backseat Driver” vrijedi truda.

Lirički, album je (čime sam ja bila vrlo iznenađena) mnogo bolje napravljen nego većina današnje rock produkcije. Iskrenost svakako ima ogromne veze s tim (najotrcaniji primjer ali i najočitiji je Adele sa svojim “21” albumom).
Glazbeno, ako volite žešći rock a ne konfecijski pop na koji se današnji Bon Jovi fura, ako volite The Black Keys s primjesom Jacka Whitea, ako volite Foo Fighterse, ako volite iskonski blues, te ako, naposlijetku, volite Bon Jovi – sve ćete to i dobiti, ali bez osjećaja da je sve to nabacano na album samo da se planski zadovolje želje masa.

Sve pjesme (i one koje se nisu našle na albumu) sam čula skoro mjesec dana prije izlaska albuma kada su procurile na Internet i još uvijek se ne mogu odlučiti koje su mi favoriti, toliko su skoro sve dobre. Prvi singl „Every Road Leads Home to You“ je neobična, vrlo različito od onoga što biste od Sambore očekivali. ”Taking a Chance on the Wind” i “Nowadays” bi lako mogle postati power-rock hitovi za top-liste, kao i gore spomenuta iz suradnje s Taupinom. ”I’ll Always Walk Beside You”, “Seven Years Gone” i ”You Can Only Get So High” su kratko i jasno pjesme-ubojice. Pa sam time nabrojala većinu, zar ne?

„Aftermath of the Lowdown“ je naš odabir mjeseca rujna. Slobodno provjerite koliko novih albuma izlazi ovaj mjesec pa da vidite konkurenciju. Nekima će ovo biti i album godine. I neće pogriješiti.

1. “Burn That Candle Down”
2. “Every Road Leads Home to You”
3. “Taking a Chance on the Wind”
4. “Nowadays”
5. “Weathering the Storm”
6. “Sugar Daddy”
7. “I’ll Always Walk Beside You”
8. “Seven Years Gone”
9. “Learnin’ How to Fly with a Broken Wing”
10. “You Can Only Get So High”
11. “Backseat Driver (Japanese bonus track)”
12. “World”




Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Richie Sambora, Aftermath of the lowdown, recenzija, album, rock, blues-rock, hard rock