Marketing
The Black Keys pokazali zašto su TOP LIGA
THE BLACK KEYS (THE MACCABEES) – NJEMAČKA, MUNCHEN, OLYMPIAHALLE, 04.12.2012
The Black Keys su onaj novi vrući band koji nije ni novi a niti klasično konzumerski vrući. Ovaj američki duo ima iza sebe ni manje niti više nego sedam studijskih albuma, sve jedan bolji od drugog punih alternativnog blues rocka, distorziranih gitara i “prljavog” garažnog rocka. Trebao je izaći sedmi, aktualni “El Camino” da ih konačno i svijet, ne samo Amerika prepozna kao vrhunske glazbenike.
Usprkos hrpi dobrih kritika i nagrada svih vrsta, za sada još uvijek “opipavaju” bilo ostatka svijeta te su trenutno u Europi na turneji s nekolicinom datuma, jedan od njih i u Muenchenu u Njemačkoj. Velebna Olympiahalle (koja prima oko 14.000 ljudi) se na kraju činila preogroman prostor za ukupnih cca. 7.000 posjetilaca koliko ih je došlo na koncert, a svi koji ste ikad bili u zagrebačkoj Areni ili Domu Sportova znate kako zvuči koncert s puno praznog prostora. Naime dojam sjajnog koncerta koji su nam priredili The Black Keys bio je malo pokvaren – na dosta mjesta u dvorani bio je poprilično loš (ili preglasan) zvuk.
To se najviše osjetilo na predgrupi – vrlo zanimljivom britanskom indie rock bendu The Maccabees, koji su mi zvučali grozno sve dok nisam našla jednu poziciju koja mi je u uho donijela dobrar zvuk.
The Maccabees su nešto slično Artic Monkeeysima, spadaju u tu neku vrst žanra. Imaju iza sebe tri studijska albuma, te su logično najviše pjesama u setu od otprilike 40-tak minuta izveli sa posljednjeg, aktualnog “Given to the Wild”. Ostavili su dobar dojam, no da li je ovakav bend adekvatan da zagrije ekipu za The Black Keyse? Ne bih rekla. To jest, ukoliko za The Black Keyse uopće treba nekoga zagrijavati.
Krenulo je opako već na početku s “Howlin’ for you” . I za set su se prilično potrudili tako da i vizualno koncert dobro izgleda. Već spomenuti loš zvuk na dosta mjesta su zdušno kompenzirali sami Patrick Carney (bubnjar) i Dan Auerbach (gitara, vokali) koji su ne samo vjerno (uz podršku dva dodatna glazbenika), nego i daleko upečatljivije prenijeli ono što slušamo na .mp3-icama.
Jako mi se sviđalo što su Carneyevi bubnjevi postavljeni sasvim naprijed lijevo, tako da su obojica zaista posve u prvom planu. “Next Girl”, “Run Right Back”, “Same Old Thing” i “Dead and Gone” nizale su se predvidljivom setlistom istom kao i na prethodnim koncertima, ali i dobro izbalansiranoj s pjesmama sa svih albuma - uz odličnu podršku publike. Na “Gold on the Ceiling” publika je zaista bila već potpuno aktivna. Sljedeće dvije pjesme “Thickfreakness” i “Girl Is on My Mind” su izveli samo njih dvojica bez ona dva prateća glazbenika i da Auerbach nije rekao da će te dvije pjesme izvesti potpuno sami – nitko ne bi shvatio da one dvojice nema.
Ili da to kažem drugačije, zinula je publika u dvorani kako zvuči samo jedna gitara i bubanj – kao da ih ima 5 na pozornici, jer nijedna pjesma nije izvedena niti kvazi akustično. Naročito me se dojmila verzija “Girl Is on My Mind”, koja je uživo tako opako nabrijana, na granici s metalom recimo. Besmisleno mi je uopće komentirati njihovo sviranje jer sam u prethodnoj rečenici baš sve rekla. Auerbachov vokal je moćan i siguran i dečki zaslužuju apsolutno sve pohvale koje ih prate i kojima ih obasipaju.
Auerbach je daleko komunikativniji, ali dozirano, nizali su pjesme jednu iza druge tako brzo da na kraju seta od 20 pjesama kojiko smo ih ukupno čuli, kad si pogledao na sat nije prošlo niti sati i pol. Puno prekratko ako mene pitate, imaju dosta albuma, još odličnih pjesma koje bi se trebale naći uživo…
Carney je totalni cooler, taj je došao i otišao a da nije rekao niti riječ, a mahnuo je publici jednom ili dvaput, i to sam puno rekla. Možda ipak malo prehladno, za moj ukus.
Završili su regularni dio koncerta s udarničkim pjesmama: “Tighten Up” i “Lonely Boy” i euforično priveli kraju odličan koncert. Publika je u onoj prevelikoj dvorani bila jako glasna za bis pa smo ga i dobili. Možda pomalo neobičan izbor za nastavak “Everlasting Light” izvedena je u totalno “sniženoj temperaturi”, skoro sporo i primirujuće s odličnim light showom. Kraj je bio ponovo žestok uz “I got Mine”.
Post je objavljen 06.12.2012. u 20:49 sati.