Return of ALTEREGO

petak, 05.07.2013.

BON JOVI - doza br. 2 OPAKA!

BON JOVI – Italija, Milano, San Siro, 29.6.2013

Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sittajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“ ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s popularnog YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš JBJ i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.

Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert ukljućujući JBJ-a – ne znamo, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan killer spoj koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.

Naznake su bile vrlo dobre: JBJ se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i ko-autor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjaući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. „Huk San Sira“ je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – JBJ nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, JBJ-ov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – čovjeku nije za odreći izuzetan trud i rad – u samo mjesec dana pokazao je još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) taman toliko dobro a najčešće i odlično da nismo osjećali vakum zvan „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo a ono vokalima, dušom i tijelom.

Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u 30.-godišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I nama u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora a kamoli ne bendu i naročito JBJ-u koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“.
Nastavak je bio podignut za x stepenica u svakom pogledu, apsolutno su svi potegli u višu brzinu kao da su se natjecali tko će više dati te subotnje večeri. Što može biti bolje od toga za publiku, koja je uživala ko’ bubreg u loju?
Dobili smo jedan kilometarski bis koji je manje više bio očekivan, a onda i drugi koje je bio malo manje očekivan i treći koji nikako nije bio očekivan (fan request). Identično kao i na Springsteenu n JBJ-u niti bendu se nije dalo s pozornice pa su tako završili koncert na vremenu od 3 sata i cca. 3 minute. Vjerojatno im je ponestalo snage i preplavljeni emocijama nisu mogli više, pitanje je da li bi JBJ još smogao otpjevati koju a da bi zvučalo suvislo. Pametnome dosta, pa je tako zaključio da mu je bolje da ne kvari dojam ni sebi niti publici.

Dva detalja su bila naročito zanimljiva, na prvi put izvedenoj „Undivided“ na ovoj turneji po kojoj naš hrvatski fan club nosi ime (vratit ću se na to kasnije) spomenuo je prvi i jedini put Samboru, “tu smo pjesmu Richie i ja zajedno napisali…“ kao da im je to jedina koju su napisali zajedno. Drugi detalj je vezan za, a kog bi nego, Hrvate. Oboružani hrvatskim zastavama i transparentom „Croatia will „Never say Goodbye“ isposlovali su da je JBJ na drugom bisu otpjevao prvu strofu i refren „Never say Goodbye“ ali nije spomenuo Hrvatsku (ipak on nije Springsteen) možda i radi obzirnosti prema Talijanima koji su se zaista potrgali od truda te večeri. Ipak, hrvatska se “delegacija“ sretna i zadovoljna vratila kući.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Bon Jovi, koncert, Milano, San Siro, live, Richie Sambora, italija, pop-rock

ponedjeljak, 15.10.2012.

Richie Sambora u Munchenu - car je stigao!

RICHIE SAMBORA - Njemačka, Munchen, Circus Krone - 12-10-2012

I tako odoh u Minken da vidim kako to uživo radi Sambora sam samcat bez velike korporacijske mašine zvane Bon Jovi. Pred dvoranom je trajalo 15 minuta dok svi paneli nisu ostali bez njegovih plakata - to kad Balkan dođe u Minken :)

Njegov friško izdani solo album “Aftermath of the Lowdown” (čitajte recenziju ovdje !!) je bolje od ičega što je dugih godina izdao BJ, a opet ništa slično BJ-u, pa je ove godine odlučio nakon 14 godina na mini solo turneju. U Europi samo 5 datuma, odmah rasprodana. Ovaj u Munchenu bio je u legendarnoj (cirkuskoj) dvorani Circus Kroneu gdje su nastupali i Beatlesi, Stonsi... svi velikani.

Tko Samborin solo rad ne poznaje i očekivao bi gitaristički koncert, taj bi se jako prevario - ne samo da je svirao sjajno ali dozirano (lani u Maksimiru je bio loš) sve što je odsvirao bio je mrak, ali je to umanjio na račun samih pjesama i - pjevanja. Što je Sambora radio s glasom u petak navečer... ne znam da li je bolje pjevao ili interpretirao. Ne znam baš da ne bi potukao i samog Jon Bon Jovija bez po muke da sad krenu "tko će bolje".

Koncert je otvorio vrlo znakovito s Museom i "Uprisingom" pa s novom "Burn that candle down" (neke vrste "Black Keys" ofarbana protestna "Occupy Wall Street" pjesma) i publika je odmah bila na nogama s rukama u zraku.
Aktualni singl “Every road leads home to you“ je stvar zabetonirao i tako je ostalo sve do kraja koncerta od 2.15 sata.

Nije pričao i šalio se koliko on inače zna, bio je sav ufuran u koncert tristo posto, ali opet dovoljno pričljiv i zabavan da se potvrdi da je sjajan frontman. Tamo negdje sredinom koncerta na baladi prethodnog albuma “Undiscovered soul” “Fallen from Graceland” mu je na stage uletio vrlo poduzetan fan koji ga nije počeo grliti i ljubiti ako ste to pomislili, nego se odmah dočepao mikrofona i počeo pjevati, i kada je Sambora po prvim notama skužio da ovaj ima dobar glas i da mu dobro ide, mahnuo je redaru da ga pusti i maknuo se u stranu. No ovaj je onda počeo falšati (valjda od uzbuđenja) ali se svejedno nije dao od mikrofona, a Sambora (i bend mu) koji su očigledno ipak bili malo paf pustili su ga da vide kako će se tip dalje snaći. I usput se dobro zabavljali, kao i publika.

Izuzetna interakcija publike i izvođača se rijetko viđa na koncertima, ovo je bio jedan od njih. Bilo je tu žestoke atmosfere, energije koja rastura, teške artiljerije, nježnih balada, legedandarnih standarda Beatlesa, snippeti od Springsteena i Bad Companya, ali glavna emocija večeri bila je - ljubav. Sambora je iskreno u tome što radi, muzika i publika su mu sve. A ona mu je iskreno odana. I kako je sat vremena nakon koncerta napisao na svom Twiiteru "ostavio sam vam svoje srce na tom stageu" - istina. I publika njemu svoje.

Zaključak se nameće sam po sebi: kog vraga on još radi u Bon Joviju kada je možda i bolji frontman od Jona a sasvim sigurno jedako dobar? Nije sve u lovi a on je ima dovoljno i nikad neće prestati dotjecati... A kako kaže šef agencije Koncerti.net s kojom smo putovali i dobro se zabavili: "Richie je car". Bogme jest.

Oznake: Richie Sambora, koncert 2012, Bon Jovi, live, Every Road tour, Njemačka, Munchen, Circus Krone, rock

petak, 05.10.2012.

HOT NEW ALBUM: Richie Sambora "Aftermath of the Lowdown"

Nemojte da vas zavara ona: "ma kaj gitarista oće solirati to ništa ne valja" - ovaj je album bolji od bilo kojeg od posljednjih Bon Jovi albuma...

(Dangerbird Records, 2012), žanr: rock, blues-rock, hard rock

Ovo je još jedan od nekoliko nedavno izdanih albuma kojima je trebalo dobrih (i preko) 10 godina da ugledaju svjetlo dana. Nije da se u Samborinom slučaju album tako dugo radio. U stvari, napravljen je poprilično brzo unutar nekoliko mjeseci. Nnakon što je Sambora došao nabijen energijom sa svjetske turneje Bon Jovija napravljene su sve pjesme, još mjesec, dva snimanja, miksanja i produkcije u studiju, i… dobili smo jedan od najbolji rock albuma izdanih ove godine – „Aftermath of the Lowdown“ Richieja Sambore, „onog drugog” od Bon Jovi spiritus movens dua.

Oni, poput mene, koji i nisu neki zgriženi fanovi Bon Jovija (no „fan“ nekoliko stvarno briljantnih žešćih i suptilnijih BJ stvari) su tijekom vremena samo registrirali informaciju da je “negdje” Sambora objavio prvo prvi, pa drugi solo album, no više od toga baš i ne – kako su ti albumi ispali to je nekako ostalo nejasno, odnosno nisu baš kolale informacije o tome. Možda ima nešto veze i to što smo na drugoj strani oceana, a promocija oba albuma je bila više lokalna, američka.
Tako sam otkrila oba albuma tek prije nekoliko godina, izvrstan nabrijan debi „Stranger in this Town“ iz 1991. i vrlo dobar senzibilan nasljednik „Undiscovered Soul“ iz 1998. Oba toplo preporučam. Ne kažem to samo tako. Postoji itekakav razlog što se dolje potpisana autorica ovog teksta zalijepila na “onog drugog”, a to nije zgodno lice dotičnoga. Naime nakon otkrića ta dva albuma, čak sam se latila čeprkanja i po cijelom opusu Bon Jovija u potrazi za nekim zaboravljenim draguljem iz vremena kad sam ih smatrala precelofanskim polu-rock bendom (što i danas jesu). E, pa to ipak znači nešto.

Tako je čekanja od 10 i više godina za mene bilo mnogo kraće, a ponosno mogu izjaviti da sam imala dobar nos kada sam lani u lipnju na Bon Jovi koncertu u Zagrebu na Maksimiru osjećala da će Sambora uskoro krenuti na solo album, iako apsolutno ništa na to nije ukazivalo s obzirom da se Sambora upravo vratio s rehabilitacije te da su mu prsti na koncertu bili podosta drveni, a glas ni blizu onog kako ga znamo.

Sambora se poslije Bon Jovi turneje našao sa Lukeom Ebbinom starim prijateljem i producentom dvaju vrlo dobrih Bon Jovi albuma „Crush“ i, potcijenjenog, „Bounce“. Uz pomoć još jednog majstora, legendarnog Bernie Taupina, koji gotovo ekskluzivno radi samo sa Eltonom Johnom, Sambora je napravio i izvrsnu potencijalnu hit-pjesmu „Weathering the Storm“… i to je bilo to. Zvuči tako jednostavno. Međutim nije, samo se tako se album doživljava.

Iskreno, oduševljava, teče prirodno i lako. Tako album zvuči, tako je napravljena glazba, tako su tekstovi izvrsno pogođeni i tako Sambora to uvjerljivo i kvalitetno pjeva. Iskreno, sada mi je još manje jasno koji je razlog da Sambora nije sam svoj frontman i zašto ne vodi posve samostalnu karijeru, osim ako nije jedini razlog novac. Jasno da bi bio daleko manje poslovno uspješan i ne djelovao prema “korporacijskim” pravilima i ne bi zgrtao “korporacijske” pare. No bio bi daleko vjerodostojniji glazbeni izvođač, umjetnik. Eh…

Teme pjesama obuhvaćaju važne, životno teže trenutke, sve iz vlastitog turbulentog iskustva posljednjih godina, no svi ti trenuci posve su bliski i nama smrtnicima jer je riječ o brakovima i razvodima, prekidima, samohranom roditeljstvu, ovisništvu raznih vrsta, usponima i padovima, greškama koje ponavljamo, oslanjanje na vlastite snage i stremljenje nezavisnosti… Nezavisnost je ključna riječ ovog albuma. Tko zna što bi zaista bio rezultat da Sambora nije napravio najčudniji i iznenađujući korak potpisavši nakon 30 godina u “prvoj ligi” ugovor sa malim, nezavisnim izdavačem, losanđeleskim Dangerbird Recordsom. Ne bi ste to očekivali, zar ne? Za takav je korak potrebna i velika doza hrabrosti koja očito Sambori ne nedostaje. Pa onda i nije čudno da je ovako lako “izletjelo” iz Sambore sve što ga žulja.

No nije sve na albumu teško, depra i mračno. Ima nekoliko zafrkantskih, čistih rock-fun stvari : “Sugar Daddy“ i ona koja je nepravedno u procesu finiširanja liste pjesama za album izletjela s njega i sada nalazi se na verziji Limited Edition i japanskoj verziji albuma, izvrsna „Backseat Driver“ - ako kanite kupiti album svakako potražite te dvije verzije, “Backseat Driver” vrijedi truda.

Lirički, album je (čime sam ja bila vrlo iznenađena) mnogo bolje napravljen nego većina današnje rock produkcije. Iskrenost svakako ima ogromne veze s tim (najotrcaniji primjer ali i najočitiji je Adele sa svojim “21” albumom).
Glazbeno, ako volite žešći rock a ne konfecijski pop na koji se današnji Bon Jovi fura, ako volite The Black Keys s primjesom Jacka Whitea, ako volite Foo Fighterse, ako volite iskonski blues, te ako, naposlijetku, volite Bon Jovi – sve ćete to i dobiti, ali bez osjećaja da je sve to nabacano na album samo da se planski zadovolje želje masa.

Sve pjesme (i one koje se nisu našle na albumu) sam čula skoro mjesec dana prije izlaska albuma kada su procurile na Internet i još uvijek se ne mogu odlučiti koje su mi favoriti, toliko su skoro sve dobre. Prvi singl „Every Road Leads Home to You“ je neobična, vrlo različito od onoga što biste od Sambore očekivali. ”Taking a Chance on the Wind” i “Nowadays” bi lako mogle postati power-rock hitovi za top-liste, kao i gore spomenuta iz suradnje s Taupinom. ”I’ll Always Walk Beside You”, “Seven Years Gone” i ”You Can Only Get So High” su kratko i jasno pjesme-ubojice. Pa sam time nabrojala većinu, zar ne?

„Aftermath of the Lowdown“ je naš odabir mjeseca rujna. Slobodno provjerite koliko novih albuma izlazi ovaj mjesec pa da vidite konkurenciju. Nekima će ovo biti i album godine. I neće pogriješiti.

1. “Burn That Candle Down”
2. “Every Road Leads Home to You”
3. “Taking a Chance on the Wind”
4. “Nowadays”
5. “Weathering the Storm”
6. “Sugar Daddy”
7. “I’ll Always Walk Beside You”
8. “Seven Years Gone”
9. “Learnin’ How to Fly with a Broken Wing”
10. “You Can Only Get So High”
11. “Backseat Driver (Japanese bonus track)”
12. “World”




Legenda: - mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albuma

Oznake: Richie Sambora, Aftermath of the lowdown, recenzija, album, rock, blues-rock, hard rock