subota, 12.01.2013.
HOT OLD ALBUM: The Black Keys "El Camino"
(Nonesuch/Warner, 2011), žanr: alternative blues/rock
Oni koji ne žive u Americi sigurno su bili poprilično zapanjeni kada su otkrili da je hvaljeni “El Camino“ posljednji album The Black Keysa, nekonvencionalnog i osebujnog rock-blues dua iz Ohaia, ni manje ni više nego njihov sedmi studio album. Mislim na one koji su o the Black Keysima saznali tek preko njihova dva prethodna albuma. „Attack & Release“ te naročito, „Brothers“ su na neki način zapravo probili međunarodne ne samo imaginarne granice koje još uvijek postoje usprkos svemoćnom Internetu. Ne sjećam se da je itko iz krugova u kojima se ja krećem znao za njih tamo neke 2008. A do tada je već plodnosni duo u džepu imao ravno četiri odlična indie albuma. Što ti je cijena neovisnosti. Ipak, gotovo sam sigurna da Patrick Carney i Dan Auerbach ne bi to stanje stvari mijenjali niti da im se ukaže prilika za to.
I na kraju svakog težeg puta do zaslužene popularnosti i slave, pravi karakter se uvijek otkriva u punom sjaju. Pravi karakter The Black Keysa je njihova iskrenost, sirova snaga i iskonska sila, osebujnost i poriv da “ruju” po zacrtanom putu i ne mrdaju s njega bez obzira na sve. A taj ih put vodi u glazbenu povijest gdje bez sumnje i pripadaju i gdje će, sigurna sam jednom i završiti.
Slobodno otiđite nazad u vrijeme i prekopajte po njihovim starijim abumima jer će vam to biti dobro utrošeno vrijeme: sve od The Big Come Up (2002), Thickfreakness (2003), Rubber Factory (2004) i Magic Potiona (2006), ali nikako ne ispustite zadnja tri: „Attack & Release“, recentniji “Brothers” koji je doslovno potukao sve živo, pobrao hrpu nagrada, Grammye među ostalima… Svi koji se bave glazbom dobro znaju da napraviti nasljednika jednog takvog albuma kao što je bio “Brothers” rijetko završava uspjehom, ćešće baš neuspjehom.
Zaista me je živo zanimalo kako će se Carney i Auerbach nositi s tom činjenicom, više hoće li ga uspjeti dostići, o tome da li će ga nadmašiti iskreno nisam niti sanjala. No, oni su upravo to i napravili. I sada sam poprilično sigurna da će i sljedeća djela biti na istoj razini. The Black Keysi su ona vrsta glazbenika koji mogu bilo kada i bilo za što napraviti sjajan materijal (Auerbach je i uspješan producent, producirao je posljednji odlični album kultnog bluesera Dr. Johna “Locked Down” koji također ima nominaciju za ovogodišnjeg Grammya).
Na “El Caminu” se duo ponovno udružio s producentom Danger Mouseom (Gnarls Barkley, Cee Loo Green itd.) apsorbirajući zvuk retro -soula u svoju originalnu sirovu rock-blues mješavinu. Netipično za prethodna dva albuma, “El Camino” je pravi parni valjak, trkaća mašina, rock jurilica koja ide taman toliko, u isto vrijeme brzo i sporo, da ju jedva, ali ipak možete spremno pratiti (skoro sve pjesme su ispod četiri minute trajanja).
Morate vidjeti i čuti kako The Black Keysi izvode “El Camino”, točnije bilo koju svoju bržu stvar uživo. Imate dojam da vas je pogodio jureći vlak ravno u glavu i vuče vas za sobom, a vi ste još prekrasno živi i zdravi i ne možete se otrgnuti divljoj vožnji ni da hoćete – a nećete.
Već prvi singl “Lonely Boy” je pogodio je u crno. U svakom pogledu. Ostali koji su slijedili: “Gold on the Ceiling”, “Dead and Gone”, “Little Black Submarines” samo zaokružuju priču o posljednjem The Black Keys albumu.
Uopće ne očekujem da će The Black Keysima ove godine promaknuti Grammyi (u množini). I to ne samo za “Lonely Boya”. No, ako vas baš puno ne briga za ovakve vrste nagrada (kao ni mene, u principu) – onda nemate što čekati. Ako niste do sada otkrili The Black Keyse, Grammy 10 njih ili nijedan – neće ništa promijeniti. Ono što hoće i što je zaista važno je ovo: izgubili smo NIrvanu i ne tako davno The White Stripese i još nekolicinu velikih, ali smo zato dobili The Black Keyse. Bez ograničenja i granica, pravih ili imaginarnih.
Popis pjesama:
1. Lonely Boy
2. Dead and Gone
3. Gold on the Ceiling
4. Little Black Submarines
5. Money Maker
6. Run Right Back
7. Sister
8. Hell of a Season
9. Stop Stop
10. Nova Baby
11. Mind Eraser
Legenda:
- mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: blues-rock, album, The Black Keys, El Camino
ponedjeljak, 07.01.2013.
HOT NEW ALBUM: The Rolling Stones - GRR!
(ABKCO/Interscope/Universal Music, 2012), žanr: rock’n'roll, blues rock
Kada bend ima tako dugu karijeru, čak i duplo kraću od rock’n’roll legendi The Rolling Stonesa, obično je publika tijekom godina zatrpana hrpama raznoraznih kompilacija koje, kada sve zbrojite i oduzmete, zvuče sve jednako, a sastavljene su od manje više istih pjesama bilo da se radi o stvarno vrijednim pjesmama ili superpopularnim hitovima. I taj trend se nastavlja na svakom sljedećem izdanju a la ‘Best Of’.
50.-godišnju obljetnicu The Rolling Stones su zabilježili albumom “GRRR!” koji je površno rečeno iznimka koja potvrđuje pravilo, ali samo naizgled. Već smo doživjeli sličnu kompilaciju “40 Licks” ali s jednom velikom razlikom: “40 Licks” je zaista fantastičan komad “Best of-ova” – sadrži 40 odličnih pjesama napisanih od tandema Jagger/Richards i po mome je najbolji prikaz autorskog rada The Rolling Stonesa. “GRRR!” je međutim, u biti posve druga priča, s potpuno drugačijom idejom (barem tako ispada) i upravo radi toga je najvjerojatnije najbolja kompilacija koju su ikad napravili.
Kažem najvjerojatnije, jer standardno izdanje od 3 CD-a “GRRR!” nema specijalne bonuse, nema onaj poseban začin nečeg drugog, intenzivnijeg, od klasične “greatest hits” kolekcije.
No, super deluxe edition od 80 pjesama i 5 diskova je remek-djelo gledajući kompilacije generalno rečeno. Ne samo da pažljivo prati fantastičnu karijeru Stonesa tijekom godina, nego vam se s njime odvrti i detaljna i posve osobna priča benda. S onim 5. diskom koji sadrži bonus demo snimke, ovo je izdanje biografija The Rolling Stonesa - ne treba vam nikakva knjiga koje će vam ispričati priču o bendu.
Čovjek bi očekivao da će jedan slavljenički album, naročito koji obilježava 50-godina rada biti prezentiran na „adekvatan“ način: pomalo (ili jako) konzervativno, staromodno ili jednostavno ali nemaštovito i najčešće posve nekreativno. Naime od izvođača u tim godinama se već očekuje da je neke vrste establišmenta (što Stonesi i jesu, barem britanskog). No, onog časa kada ugledate naslovnicu albuma “GRRR!” odmah znate s kim/čim imate posla – nečim posve drugim. Ni “pod stare dane” Stonesi ne prihvaćaju uobičajene (i dosadne) forme. Ona gorila na omotu reći će vam sve što trebate o albumu znati – što ćete dobiti kada ga kupite. I to je jedna od činjenica zašto su The Rolling Stonesi veliki u svakom pogledu.
Druga činjenica je njihovo glazbeno putovanje u tih 50 godina sve do danas (predstavljajući i dvije nove pjesme “One More Shot” i “Doom And Gloom”): što je odlično prezentirano i na standarnom 3 CD izdanju: Stonesi su započeli svoju karijeru izvodeći covere drugih, u to doba velikih izvođača: blues legendi poput Chuck Berrya, Muddy Watersa… i ostalih. Radeći svoje odlične verzije tuđih pjesama postali su toliko uspješni da im se umalo desilo da tamo i zapnu, dok su The Beatlesi istovremeno već naveliko zauzeli poziciju broja 1 rock’n’rolla i to ne samo tada u svoje vrijeme.
Oduvijek me je kopkalo što bi se dogodilo da su The Rolling Stones imali mogućnost i vlastitu zrelost kao grupa individualaca da snime i izdaju autorske pjesme odmah u počecima kao što su to učinili Lennon/McCartney. Možda bi rock’n’roll povijest bila ispisana nešto drugačijim riječima. Ili barem tko je prvi stigao tamo, ne računajući Elvisa naravno.
Standardna 3 CD kompilacija:
DC1
1 “Come On” (Chuck Berry)
2 “Not Fade Away” (Charles Hardin/Norman Petty)
3 “It’s All Over Now” (Bobby Womack/Shirley Jean Womack)
4 “Little Red Rooster” (Willie Dixon)
5 “The Last Time”
6 “(I Can’t Get No) Satisfaction”
7 “Time Is on My Side” (Jerry Ragovoy)
8 “Get Off of My Cloud”
9 “Heart of Stone”
10 “19th Nervous Breakdown”
11 “As Tears Go By” (Jagger/Richards/Andrew Loog Oldham)
12 “Paint It, Black”
13 “Under My Thumb”
14 “Have You Seen Your Mother, Baby, Standing in the Shadow?”
15 “Ruby Tuesday”
16 “Let’s Spend the Night Together”
17 “We Love You”
18 “She’s a Rainbow”
CD2
1 “Jumpin’ Jack Flash”
2 “Honky Tonk Women”
3 “Sympathy for the Devil”
4 “You Can’t Always Get What You Want”
5 “Gimme Shelter”
6 “Street Fighting Man”
7 “Wild Horses”
8 “Brown Sugar”
9 “Happy”
10 “Tumbling Dice”
11 “Angie”
11 “Rocks Off”
12 “Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)”
13 “It’s Only Rock ‘n Roll (But I Like It)”
14 “Fool to Cry”
CD3
1 “Miss You”
2 “Respectable”
3 “Beast of Burden”
4 “Emotional Rescue”
5 “Start Me Up”
6 “Waiting on a Friend”
7 “Undercover of the Night”
8 “She Was Hot”
9 “Streets of Love”
10 “Harlem Shuffle” (Earnest Nelson/Robert Relf)
11 “Mixed Emotions”
12 “Highwire”
13 “Love Is Strong”
14 “Anybody Seen My Baby?” (Jagger/Richards/k.d. lang/Ben Mink)
15 “Don’t Stop”
16 “Doom and Gloom”
17 “One More Shot”
:sretanLegenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: recenzija, The Rolling Stones, rocknroll, album, kompilacija, GRR
četvrtak, 27.12.2012.
HOT NEW ALBUM: Jack White - "Blunderbuss"
(Columbia / Third Man Records, 2012), žanr: alternative rock, punk blues, garage rock
White nikada sebi nije činio nikakve usluge niti olakšice time što je cijelo vrijeme bio hiper aktivan na svim mogućim drugim projektima u vrijeme i poslije matičnog mu benda The White Stripes. Umjesto da uživa u plodovima rada u Stripesima, u slavi i parama laganini do njihovog narednog albuma, on se cijelo vrijeme posve izlagao širokoj javnosti. Naime, osim rada u the White Stripesima, White je radio i albume sa svoja dva sporedna benda: The Raconteurs i the Dead Weather zatim snimao s Aliciom Keys, da spomenem samo nju, te naposljetku izdao i svoj solo debi album.
E sada, ako ste zadrti fan the White Stripesa mogli biste ovaj album gledati preko debelog povećala i reći „Ovo nije najbolje što on može“ . I nije, ako gledate iz perspektive the White Stripesa budući da je on ipak bio samo polovica benda a sada je jedinka za sebe. Dakle ono što dobijate na „Blunderbussu“ je Jack White i samo Jack White. Stariji, možda malo više fokusiran na detalje, manje je ali ipak, ograničavao samog sebe (nego je to bio slučaj s WS), pokazao je daleko jače emocije… ali je i dalje neurotičan čudak, ekscentrik kao i uvijek, sa ili bez Meg White. Ovaj je album ujedno neki završetak i posljedica nekoliko stvari i procesa: post White Stripes ere i njegovog odnosa i veze s Meg, te raskid(i) veza, ljubavi i brakova. Ovo je posve osobna i vrlo detaljna priča jednog autora, na mahove kontroverzna i čudnovata, ali uvijek originalna, osebujna i genijalno ispričana. Pa i onda kada mislite da na albumu nema ništa novo što već ranije niste čuli od Whitea. Da? Pokušajte ponovo.
„Blunderbuss“ jest NJEGOVO najbolje djelo. White je manje više očekivano onakav kakvog ga znamo otprije: ekscentričan i misteriozan, koji opet nema nikakvih poteškoća da nas ponovo zaskoči i iznenadi . Na ovom albumu se bavi prilično gadnim temama: izdajom, nepodnošljivom krivicom, ljubomorom, protuoptuživanjem … Nije baš da White nije u prošlosti napravio i bolje pjesme – ali svaka pjesma zasja u svoje vrijeme: neke pjesme manjeg kalibra postanu teška artiljerija kada imaju svrhu i razlog, a samim time dobijaju i na veličini. Ovdje one služe u svrhu jednog albuma koji podvlači crtu ispod nečega i automatski su daleko značajnije nego da ih se izvuče iz konteksta ili gleda same za sebe.
Navikli smo od Whitea i na bolje riffove? Na „Blunderbussu“ ih skoro pa i nema: ovo je u tom kontekstu glazbeno posve drugačije posložen album. Ako vam oni nedostaju, onda ste propustili uhvatiti bit ovog albuma.
„Blunderbuss“ je jedan od najboljih rock albuma godine. Ja bih se čak zapitala koliko je on rame uz rame s najboljim albumima the White Stripesa. Ako mene pitate, bogme jest, itekako.
Popis pjesama:
1. Missing Pieces
2. Sixteen Saltines
3. Freedom at 21
4. Love Interruption
5. Blunderbuss
6. Hypocritical Kiss
7. Weep Themselves to Sleep
8. I’m Shakin’
9. Trash Tongue Talker
10. Hip (Eponymous) Poor Boy
11. I Guess I Should Go to Sleep
12. On and On and On
13. Take Me with You When You Go
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Jack WHite, The WHite Stripes, Blunderbuss, alternative rock, album, recenzija
petak, 16.11.2012.
HOT NEW ALBUM: Mumford and Sons "Babel"
(Island, Glassnote, 2012), žanr: indie folk rock
Nasljednik hvaljenog prvijenca ovog engleskog indie folk rock quartet je zasigurno dostojni nastavak onog što su započeli 2009. Bez uzbuđenja doduše, ili sasvim malog. I to je uglavnom stoga što sve zvuči tako blisko i poznato. S druge strane: ovaj žanr tj. stil folk rocka ne ostavlja mnogo prostora za neka luda uzbuđenja i novotarije. Ukoliko kanite ostati u okvirima žanra, dakako.
Mumford And Sons su napravili strašan posao sa „Sign No More“ kada je izašao 2009: pokupili su hrpu važnih nagrada, prodali hrpu albuma i napravili si mjesto u glazbenoj industriji.
Drugi album naročito, ili bilo koji sljedeći koji nasljeđuje jedan tako uspješan album uvijek ima pred sobom vrlo tešku zadaću. Materijalu na „Babelu“ možda nedostaje uzbuđenja, ali mu ne nedostaje žestine. Ionako ima malo drugih albuma koji su jednakovrijedni uspješnim debijima, a kamoli onih koji su bolji od istog. Ni ovaj album ne odstupa od te poznate činjenice.
Bez obzira na sve, “Babel” je svejedno jako dobar folk-pop album i uopće nije neobično, iako me je iznenadilo, da je već prvog tjedna nakon izlaska zasjeo na prva mjesta top lista u SAD i UK, a i šire.
12 pjesama su jedan kompaktan set dobro napravljenih folk melodija, kao i očit pokušaj da Marcus Mumford digne kvalitetu tekstova stepenicu više, u čemu je uglavnom uspio, makar je još miljama daleko od išta sličnog što bi John Steinbeck napisao.
Tekstovi se ponovo bace ljubavnom i biblijskom tematikom, pa ni tu nema ništa nova. Glazba je daleko glasnija i dinamičnija. Gotovo da podsjeća na kolekciju veselih country melodija. Bogatstvo aranžmana je vidljivo a Marcusovi vokali su ‘bolni i pucaju od emocija’ i izvrsni, no ipak mi se sve skupa čini manje suptilno nego na debiju. Ovdje je očito igrano na sigurno.
Za one kojima ova vrsta glazbe nije naročito pri srcu – nećete ni u ovom albumu naći nešto što će vam to preokrenuti, ali će vam možda ovaj album biti ugodan za slušanje bez prevelike pažnje. Za one kojima je debi album mrak – ne ponadajte se prebrzo da je ovaj jednako dobar, ali ćete dobiti točno ono što ste do sada naučili od Mumford And Sons, ni manje ni više.
No od sljedećeg albuma trebamo očekivati daleko više. Nakon što su ‘ubili’ top liste odmah nakon izlaska albuma, jasno je da će i ovaj album postati uspješnica, možda i više nego prvi. No nakon njega zaista im slijedi teži posao za treći album, koji bi ipak morao biti daleko jači.
No do tada, treba reći ovo: ako me itko ikada podsjećao, pa čak i jako izdaleka na Simon & Garfunkela – onda moram reći da su to Mumford And Sons. Posve izvjesno je da ih čeka jako mnogo posla i da će proteći još mnogo vode kako bi napravili samo jednu epsku pjesmu kakve imaju Simon & Garfunkel , te da još trebaju prijeći Himalaju da budu na razini legendarnog dua – no osjećam da Mumford And Sons imaju ono nešto posebno što ih može jednoga dana učiniti zaista velikima.
Popis pjesama:
1. Babel
2. Whispers in the Dark
3. I Will Wait
4. Holland Road
5. Ghosts That We Knew
6. Lover of the Light
7. Lovers’ Eyes
8. Reminder
9. Hopeless Wanderer
10. Broken Crown
11. Below My Feet
12. Not With Haste
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Mumford and Sons, album, novi, "Babel", folk-rock
utorak, 23.10.2012.
HOT NEW ALBUM: Bob Mould "Silver Age"
Tko voli stari punk-rock i vremena Nirvane, R.E.M.-a, ovaj novi album će vam se jako svidjeti: Bob Mouldov (ex Husker Du, Sugar & Foo Fighters' Dave Grohlov osobni idol) "Silver Age" .....
(Merge, 2012), žanr: alternative pop/rock
Poprilično sam sigurna da nove generacije, koje bi odslušale bilo što od Bob Moulda, ili nekog od njegovih bendova, Husker Du i Sugar, ne bi shvatile kakv je on bio pionir glazbe u svoje doba kasnih 80.-tih i 90.-tih niti koliko je zapravo staza utabao, odnosno postavio nove smjernice u rock’n'rollu. I koji su utjecaj on i njegovi bendovi imali na brojne kasnije vrlo važne izvođače, počevši od Nirvane, Foo Fightersa i Green Daya…
Nije da njefgova glazba danas nema tu istu snagu – više je to pitanje onog vječnog: “što je bilo prije, kokoš ili jaje?” što će zbuniti nove naraštaje. Samim time album “Silver Age” možda neće imati toliku privlačnosti ili prijemčljivost. Mould je definitivno imao više utjecaja i bio poznatiji na rock sceni u Americi nego u Europi. Odnosno prvo Husker Du, naime istodobnici tog benda – legendarni R.E.M. su ostavili daleko većeg traga na svjetsku punk-rock scenu i promijenili mnoge stvari u rock’n'rollu, te postali planetarno poplarni za razliku od Huskera koji je ostao kultni bend.
I ja sam bila više upoznata sa Mouldovim bendovima nego njim samim, iako je to ispala poprilično ista stvar. No nakon što sam pročitala jednom negdje kako je Bob Mould idol Davea Grohla (Nirvana, Foo Fighters) – tada sam zaista pomislila da sam nedopustivo neinformirana. No, mini-istragu koju sam sama provela ove godine razgovarajući s ljudima na različitim koncertima pokazala je da šira javnost nema pojma tko je Bob Mould, što nikako ne biste očekivali s obzirom na reputaciju koju čovjek ima među kolegama (bitnim) glazbenicima, ali je zato meni laknulo u duši…
Možete se vratiti i preslušavti materijal njegovog ‘post-hardcore punk’ benda Husker Du, ili kratko živućeg “popističkijeg rocka” Sugara uključujući bitan album “Copper Blue” (koji usput budi rečeno, ove godine obilježava dvadesetogodišnjicu izdavanja), ili materijala njegove rane solo karijere – desit će vam se otprilike isto: vjerojatno ćete reći: “ovo jako zvuči poput Foo Fightersa/ Green Daya”, i – nećete biti u krivu. Jedino što je postavka u biti posve obratna.
Ovisno o tome iz kojeg od spomenutih uglova odslušate ovaj album tako ćete albumu i dati neku finalnu ocjenu i imati svoje mišljenje o njemu: može vam se sviđati, ali biste ga mogli ubro zaboraviti “jer ste već sve to negdje čuli” ili ćete mu dati više pažnju (u moru izdanja), ali koju i zaslužuju i tretirati ga s mnogo više respekta.
Imam običaj raditi neku pripremu prije negoli napišem neku recenziju – najčešće po nekom svom uvnutom kaotičnom sistemu: ali koji daje recenzentu nekad i objektivniji kut gledanja na izdanje, a često zanimljiviju perspektivu s koje onda ocjenjuje – daje mi onaj neophodno potrebni stvarni timeline: kamo zaista neki materijal od starih, utjecajnih ili velikih imena glazbe pripadne – da li prati tijek vremena? U jednoj sam playlisti preslušavala “Copper Blue”, Bob Mouldov solo album i Husker Du-ov “Zen Arcade”, i moram vam reći da oni svi zvuče prokleto slično, zajedno s novim “Silver Ageom”. Nema nita niti loše niti problematično u tome – čovjek jedino radi ono št radi najbolje, ali zaista bih voljela da u svim novim izdanjima (bilo kojeg iozvođača) slušam manje repeticija samih sebe ili nečega (pjesme, tekstova, ritmova, dinamičnosti, stila, riffova, što god), tako da neki album mogu i staviti na policu vremena kome pripada, ili da to bukvalnije izrečem: ” dajte da vidimo neki napredak u nekom segmentu”.
“Silver Age” je usprkos spomenutome jako dobar album, bolji nego što će to biti Green Day-va trilogija, ili barem kao što to nije ”ˇUno!” (iako je kolegica dala albumu visoku ocjenu, no čitajte dalje, shvatit ćete poantu usprkost različitim ocjenama za ova dva albuma) – u stvari je baš super što su oba ova albuma izašla istovremeno tako da možete jasno vidjeti što je tu original ili tko je tu preteča žanra i kako se to radi bolje, iako ne nužno popularnije.
Ovaj album sadrži nekoliko sjajnih, nabrijanih pjesma: “Star Machine”, “The Descent” i “Keep Believing”. AKo ovaj allbum ima neki nedostatak ond aje to po meni najviše upravo ono što je Mouldu trademark – Mouldov nazalni, jednolični vokal koji samo tu i tamo prebaci u nižu ili višu brzinu, ali zato to sve kompenzira s onim čime se i proslavio, pokazujući ponovo zašto je on jedan od najutjecajnijih gitarista u rocku – kombinirajući ubitačne ritmove, distorzirane eskapade i luđačke solaže….
Pokušavam si zamisliti kakav bi ovo album bio da ga otpjeva netko tko ima raznovrsniju vokalnu interpretaciju i više mogućnosti u prebacivanju vokalnih laga.
Popis pjesama:
1 Star Machine
2 Silver Age
3 The Descent
4 Briefest Moment
5 Steam of Hercules
6 Fugue State
7 Round the City Square
8 Angels Rearrange
9 Keep Believing
10 First Time Joy
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Bob Mould, SIlver Age, alternative, pop-rock, album, recenzija
petak, 05.10.2012.
HOT NEW ALBUM: Richie Sambora "Aftermath of the Lowdown"
Nemojte da vas zavara ona: "ma kaj gitarista oće solirati to ništa ne valja" - ovaj je album bolji od bilo kojeg od posljednjih Bon Jovi albuma...
(Dangerbird Records, 2012), žanr: rock, blues-rock, hard rock
Ovo je još jedan od nekoliko nedavno izdanih albuma kojima je trebalo dobrih (i preko) 10 godina da ugledaju svjetlo dana. Nije da se u Samborinom slučaju album tako dugo radio. U stvari, napravljen je poprilično brzo unutar nekoliko mjeseci. Nnakon što je Sambora došao nabijen energijom sa svjetske turneje Bon Jovija napravljene su sve pjesme, još mjesec, dva snimanja, miksanja i produkcije u studiju, i… dobili smo jedan od najbolji rock albuma izdanih ove godine – „Aftermath of the Lowdown“ Richieja Sambore, „onog drugog” od Bon Jovi spiritus movens dua.
Oni, poput mene, koji i nisu neki zgriženi fanovi Bon Jovija (no „fan“ nekoliko stvarno briljantnih žešćih i suptilnijih BJ stvari) su tijekom vremena samo registrirali informaciju da je “negdje” Sambora objavio prvo prvi, pa drugi solo album, no više od toga baš i ne – kako su ti albumi ispali to je nekako ostalo nejasno, odnosno nisu baš kolale informacije o tome. Možda ima nešto veze i to što smo na drugoj strani oceana, a promocija oba albuma je bila više lokalna, američka.
Tako sam otkrila oba albuma tek prije nekoliko godina, izvrstan nabrijan debi „Stranger in this Town“ iz 1991. i vrlo dobar senzibilan nasljednik „Undiscovered Soul“ iz 1998. Oba toplo preporučam. Ne kažem to samo tako. Postoji itekakav razlog što se dolje potpisana autorica ovog teksta zalijepila na “onog drugog”, a to nije zgodno lice dotičnoga. Naime nakon otkrića ta dva albuma, čak sam se latila čeprkanja i po cijelom opusu Bon Jovija u potrazi za nekim zaboravljenim draguljem iz vremena kad sam ih smatrala precelofanskim polu-rock bendom (što i danas jesu). E, pa to ipak znači nešto.
Tako je čekanja od 10 i više godina za mene bilo mnogo kraće, a ponosno mogu izjaviti da sam imala dobar nos kada sam lani u lipnju na Bon Jovi koncertu u Zagrebu na Maksimiru osjećala da će Sambora uskoro krenuti na solo album, iako apsolutno ništa na to nije ukazivalo s obzirom da se Sambora upravo vratio s rehabilitacije te da su mu prsti na koncertu bili podosta drveni, a glas ni blizu onog kako ga znamo.
Sambora se poslije Bon Jovi turneje našao sa Lukeom Ebbinom starim prijateljem i producentom dvaju vrlo dobrih Bon Jovi albuma „Crush“ i, potcijenjenog, „Bounce“. Uz pomoć još jednog majstora, legendarnog Bernie Taupina, koji gotovo ekskluzivno radi samo sa Eltonom Johnom, Sambora je napravio i izvrsnu potencijalnu hit-pjesmu „Weathering the Storm“… i to je bilo to. Zvuči tako jednostavno. Međutim nije, samo se tako se album doživljava.
Iskreno, oduševljava, teče prirodno i lako. Tako album zvuči, tako je napravljena glazba, tako su tekstovi izvrsno pogođeni i tako Sambora to uvjerljivo i kvalitetno pjeva. Iskreno, sada mi je još manje jasno koji je razlog da Sambora nije sam svoj frontman i zašto ne vodi posve samostalnu karijeru, osim ako nije jedini razlog novac. Jasno da bi bio daleko manje poslovno uspješan i ne djelovao prema “korporacijskim” pravilima i ne bi zgrtao “korporacijske” pare. No bio bi daleko vjerodostojniji glazbeni izvođač, umjetnik. Eh…
Teme pjesama obuhvaćaju važne, životno teže trenutke, sve iz vlastitog turbulentog iskustva posljednjih godina, no svi ti trenuci posve su bliski i nama smrtnicima jer je riječ o brakovima i razvodima, prekidima, samohranom roditeljstvu, ovisništvu raznih vrsta, usponima i padovima, greškama koje ponavljamo, oslanjanje na vlastite snage i stremljenje nezavisnosti… Nezavisnost je ključna riječ ovog albuma. Tko zna što bi zaista bio rezultat da Sambora nije napravio najčudniji i iznenađujući korak potpisavši nakon 30 godina u “prvoj ligi” ugovor sa malim, nezavisnim izdavačem, losanđeleskim Dangerbird Recordsom. Ne bi ste to očekivali, zar ne? Za takav je korak potrebna i velika doza hrabrosti koja očito Sambori ne nedostaje. Pa onda i nije čudno da je ovako lako “izletjelo” iz Sambore sve što ga žulja.
No nije sve na albumu teško, depra i mračno. Ima nekoliko zafrkantskih, čistih rock-fun stvari : “Sugar Daddy“ i ona koja je nepravedno u procesu finiširanja liste pjesama za album izletjela s njega i sada nalazi se na verziji Limited Edition i japanskoj verziji albuma, izvrsna „Backseat Driver“ - ako kanite kupiti album svakako potražite te dvije verzije, “Backseat Driver” vrijedi truda.
Lirički, album je (čime sam ja bila vrlo iznenađena) mnogo bolje napravljen nego većina današnje rock produkcije. Iskrenost svakako ima ogromne veze s tim (najotrcaniji primjer ali i najočitiji je Adele sa svojim “21” albumom).
Glazbeno, ako volite žešći rock a ne konfecijski pop na koji se današnji Bon Jovi fura, ako volite The Black Keys s primjesom Jacka Whitea, ako volite Foo Fighterse, ako volite iskonski blues, te ako, naposlijetku, volite Bon Jovi – sve ćete to i dobiti, ali bez osjećaja da je sve to nabacano na album samo da se planski zadovolje želje masa.
Sve pjesme (i one koje se nisu našle na albumu) sam čula skoro mjesec dana prije izlaska albuma kada su procurile na Internet i još uvijek se ne mogu odlučiti koje su mi favoriti, toliko su skoro sve dobre. Prvi singl „Every Road Leads Home to You“ je neobična, vrlo različito od onoga što biste od Sambore očekivali. ”Taking a Chance on the Wind” i “Nowadays” bi lako mogle postati power-rock hitovi za top-liste, kao i gore spomenuta iz suradnje s Taupinom. ”I’ll Always Walk Beside You”, “Seven Years Gone” i ”You Can Only Get So High” su kratko i jasno pjesme-ubojice. Pa sam time nabrojala većinu, zar ne?
„Aftermath of the Lowdown“ je naš odabir mjeseca rujna. Slobodno provjerite koliko novih albuma izlazi ovaj mjesec pa da vidite konkurenciju. Nekima će ovo biti i album godine. I neće pogriješiti.
1. “Burn That Candle Down”
2. “Every Road Leads Home to You”
3. “Taking a Chance on the Wind”
4. “Nowadays”
5. “Weathering the Storm”
6. “Sugar Daddy”
7. “I’ll Always Walk Beside You”
8. “Seven Years Gone”
9. “Learnin’ How to Fly with a Broken Wing”
10. “You Can Only Get So High”
11. “Backseat Driver (Japanese bonus track)”
12. “World”
Legenda:
- mrak mrakova, - a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, - ne znam jel bi plakao ili pobjego, - i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Richie Sambora, Aftermath of the lowdown, recenzija, album, rock, blues-rock, hard rock
