(Island, Glassnote, 2012), žanr: indie folk rock
Nasljednik hvaljenog prvijenca ovog engleskog indie folk rock quartet je zasigurno dostojni nastavak onog što su započeli 2009. Bez uzbuđenja doduše, ili sasvim malog. I to je uglavnom stoga što sve zvuči tako blisko i poznato. S druge strane: ovaj žanr tj. stil folk rocka ne ostavlja mnogo prostora za neka luda uzbuđenja i novotarije. Ukoliko kanite ostati u okvirima žanra, dakako.
Mumford And Sons su napravili strašan posao sa „Sign No More“ kada je izašao 2009: pokupili su hrpu važnih nagrada, prodali hrpu albuma i napravili si mjesto u glazbenoj industriji.
Drugi album naročito, ili bilo koji sljedeći koji nasljeđuje jedan tako uspješan album uvijek ima pred sobom vrlo tešku zadaću. Materijalu na „Babelu“ možda nedostaje uzbuđenja, ali mu ne nedostaje žestine. Ionako ima malo drugih albuma koji su jednakovrijedni uspješnim debijima, a kamoli onih koji su bolji od istog. Ni ovaj album ne odstupa od te poznate činjenice.
Bez obzira na sve, “Babel” je svejedno jako dobar folk-pop album i uopće nije neobično, iako me je iznenadilo, da je već prvog tjedna nakon izlaska zasjeo na prva mjesta top lista u SAD i UK, a i šire.
12 pjesama su jedan kompaktan set dobro napravljenih folk melodija, kao i očit pokušaj da Marcus Mumford digne kvalitetu tekstova stepenicu više, u čemu je uglavnom uspio, makar je još miljama daleko od išta sličnog što bi John Steinbeck napisao.
Tekstovi se ponovo bace ljubavnom i biblijskom tematikom, pa ni tu nema ništa nova. Glazba je daleko glasnija i dinamičnija. Gotovo da podsjeća na kolekciju veselih country melodija. Bogatstvo aranžmana je vidljivo a Marcusovi vokali su ‘bolni i pucaju od emocija’ i izvrsni, no ipak mi se sve skupa čini manje suptilno nego na debiju. Ovdje je očito igrano na sigurno.