četvrtak, 20.06.2013.
KISS - vrhunski rock cirkus na djelu
KISS – Italija, Udine, Codroipo Villa Manin, 17.6.2013
Legendarni ušminkani glam rock bend Kiss opet je na turneji u Europi kojom promovira jako dobar aktualan Monster album. Čudovišta nisu nimalo izgubila na vizualnom efektu još od davne 1973. kada su krenuli svoj pohod na svijet.
Koliko god da nekome taj njihov šminkeraj i posebna odjeća djeluju kao putujući cirkus, nepobitno je da je Kiss ostavio traga u modernoj rock glazbi ne samo po imageu.
Poznat po sjajnim koncertnim spektaklima, Kiss niti u ponedjeljak u lijepom okruženju dvorca Villa Manin nedaleko od Udina u mjestašcu Codroipo u Italiji po tom pitanju nije zakazao.
Nakon dugo vremena, malo su 'obnovili' pozornicu s novim atraktivnim detaljima - a taj detalj bio je ogroman pauk, pomična čelična konstrukcija koju u svom sjaju ipak nismo vidjeli u Villi Manin radi ograničenog prostora.
Pomalo razočarana što se 'pauk' nije spustio, publika međutim nije ostala prikraćena za sve druge specijalne efekte od kojih je tijekom nastupa nešto manje od dvosatnog koncerta prštalo sa svih strana: prepoznatljivi basist Simmons još uvijek uspješno plazi svoj špičasti jezik i usput 'pljuje' krv, 'pauk' svojim krakovima diže i spušta članove benda prema potrebi gore dolje, riga vatra na sve strane, pirotehnike kao u priči, konfeta još i više, pa vožnja po sajli s jedne pozornice na drugu i tako sto čuda. Od sto čuda oči razrogačene, ali uši nisu imale takav tretman barem ne u Udinama.
Kiss glazbeno nije bio na visini zadatka, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to od njih očekivalo.
Ali svatko ima loš dan, pa tako i najveći. Sva sreća da ih otprije bije dobar glas i u nastupima uživo pa tako ima smisla sve ponoviti još barem jednom, pogotovo jer Kiss ima vrijedan glazbeni opus. Ukoliko vas ne plaše te maškarije od šminke, pa radije izbjegnete susret uživo.
Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!
Oznake: Udine, Villa Manin, italija, hard rock, glam rock, Kiss, koncert, live
nedjelja, 16.06.2013.
WHITESNAKE - ...bi mogao ovako još jako, jako dugo...
WHITESNAKE (+ IVAN MIHALJEVIĆ & SIDE EFFECTS) - Zagreb, Dom Sportova, 15.6.
Jedan od najdugovječnijih rock bendova u svijetu s 35 obljetnicom 'u džepu' - legendarni Whitesnake s još legndarnijim pjevačem Davidom Coverdaleom sinoć je po drugi puta rasturio Hrvatsku.
Nakon Osijeka, nakon dugih pet godina, ovaj puta je zagrebački Dom sportova imao čast ugostiti ovaj fenomenalan i energičan hard-rock bend.
Iako dvorana nije bila skroz napunjena, sve što je bilo u publici jako mlado (i djeca od oko pet godina!), i 'malo starije' imali su priliku vidjeti zašto neki bendovi traju koliko traju. Za neobaveznu publiku sjajna zabava, a oni više zainteresiranei (glazbeno), imali su sinoć superkratku 'visoku školu' kako trebaju izgledati i kao raditi vrhunski rock bendovi.
Koncert koji je trajao nešto više od sat i pol, počeo je s uvodnom Give Me All Your Love gdje su u prvoj sekundi Coverdale i naročito sjajan Dough Aldrich na glavnoj gitari nabili tempo do najviše stepenice i dinamika koncerta se maltene nije niti spuštala do kraja osim na par laganica, naročito na Here I Go Again, koja je pak bila nabijena emocijama i jednom posve drugom energijom.
Možda Coverdale ima 62 godine, ali ponaša se i djeluje kao da mu je 30 i - zaista mu dobro stoji. Whitesnake bi mogao ovako još jako, jako dugo...
Velike zasluge za odličnu atmosferu koncerta idu i predgrupi, našem hard-rock triu Ivanu Mihaljeviću i Side Effectsima, koji su u pola sata svirke oduševili prisutne (a očito i Whitesnake kada su ih izabrali za pregdrupu), i evidentno sretni što su tu gdje jesu dali sjajan nastup. Zapamtite ih!
Oznake: dom sportova, Zagreb, koncert, hard rock, Whitesnake, live, Ivan Mihaljević i Side Effects
petak, 05.10.2012.
HOT NEW ALBUM: Richie Sambora "Aftermath of the Lowdown"
Nemojte da vas zavara ona: "ma kaj gitarista oće solirati to ništa ne valja" - ovaj je album bolji od bilo kojeg od posljednjih Bon Jovi albuma...
(Dangerbird Records, 2012), žanr: rock, blues-rock, hard rock
Ovo je još jedan od nekoliko nedavno izdanih albuma kojima je trebalo dobrih (i preko) 10 godina da ugledaju svjetlo dana. Nije da se u Samborinom slučaju album tako dugo radio. U stvari, napravljen je poprilično brzo unutar nekoliko mjeseci. Nnakon što je Sambora došao nabijen energijom sa svjetske turneje Bon Jovija napravljene su sve pjesme, još mjesec, dva snimanja, miksanja i produkcije u studiju, i… dobili smo jedan od najbolji rock albuma izdanih ove godine – „Aftermath of the Lowdown“ Richieja Sambore, „onog drugog” od Bon Jovi spiritus movens dua.
Oni, poput mene, koji i nisu neki zgriženi fanovi Bon Jovija (no „fan“ nekoliko stvarno briljantnih žešćih i suptilnijih BJ stvari) su tijekom vremena samo registrirali informaciju da je “negdje” Sambora objavio prvo prvi, pa drugi solo album, no više od toga baš i ne – kako su ti albumi ispali to je nekako ostalo nejasno, odnosno nisu baš kolale informacije o tome. Možda ima nešto veze i to što smo na drugoj strani oceana, a promocija oba albuma je bila više lokalna, američka.
Tako sam otkrila oba albuma tek prije nekoliko godina, izvrstan nabrijan debi „Stranger in this Town“ iz 1991. i vrlo dobar senzibilan nasljednik „Undiscovered Soul“ iz 1998. Oba toplo preporučam. Ne kažem to samo tako. Postoji itekakav razlog što se dolje potpisana autorica ovog teksta zalijepila na “onog drugog”, a to nije zgodno lice dotičnoga. Naime nakon otkrića ta dva albuma, čak sam se latila čeprkanja i po cijelom opusu Bon Jovija u potrazi za nekim zaboravljenim draguljem iz vremena kad sam ih smatrala precelofanskim polu-rock bendom (što i danas jesu). E, pa to ipak znači nešto.
Tako je čekanja od 10 i više godina za mene bilo mnogo kraće, a ponosno mogu izjaviti da sam imala dobar nos kada sam lani u lipnju na Bon Jovi koncertu u Zagrebu na Maksimiru osjećala da će Sambora uskoro krenuti na solo album, iako apsolutno ništa na to nije ukazivalo s obzirom da se Sambora upravo vratio s rehabilitacije te da su mu prsti na koncertu bili podosta drveni, a glas ni blizu onog kako ga znamo.
Sambora se poslije Bon Jovi turneje našao sa Lukeom Ebbinom starim prijateljem i producentom dvaju vrlo dobrih Bon Jovi albuma „Crush“ i, potcijenjenog, „Bounce“. Uz pomoć još jednog majstora, legendarnog Bernie Taupina, koji gotovo ekskluzivno radi samo sa Eltonom Johnom, Sambora je napravio i izvrsnu potencijalnu hit-pjesmu „Weathering the Storm“… i to je bilo to. Zvuči tako jednostavno. Međutim nije, samo se tako se album doživljava.
Iskreno, oduševljava, teče prirodno i lako. Tako album zvuči, tako je napravljena glazba, tako su tekstovi izvrsno pogođeni i tako Sambora to uvjerljivo i kvalitetno pjeva. Iskreno, sada mi je još manje jasno koji je razlog da Sambora nije sam svoj frontman i zašto ne vodi posve samostalnu karijeru, osim ako nije jedini razlog novac. Jasno da bi bio daleko manje poslovno uspješan i ne djelovao prema “korporacijskim” pravilima i ne bi zgrtao “korporacijske” pare. No bio bi daleko vjerodostojniji glazbeni izvođač, umjetnik. Eh…
Teme pjesama obuhvaćaju važne, životno teže trenutke, sve iz vlastitog turbulentog iskustva posljednjih godina, no svi ti trenuci posve su bliski i nama smrtnicima jer je riječ o brakovima i razvodima, prekidima, samohranom roditeljstvu, ovisništvu raznih vrsta, usponima i padovima, greškama koje ponavljamo, oslanjanje na vlastite snage i stremljenje nezavisnosti… Nezavisnost je ključna riječ ovog albuma. Tko zna što bi zaista bio rezultat da Sambora nije napravio najčudniji i iznenađujući korak potpisavši nakon 30 godina u “prvoj ligi” ugovor sa malim, nezavisnim izdavačem, losanđeleskim Dangerbird Recordsom. Ne bi ste to očekivali, zar ne? Za takav je korak potrebna i velika doza hrabrosti koja očito Sambori ne nedostaje. Pa onda i nije čudno da je ovako lako “izletjelo” iz Sambore sve što ga žulja.
No nije sve na albumu teško, depra i mračno. Ima nekoliko zafrkantskih, čistih rock-fun stvari : “Sugar Daddy“ i ona koja je nepravedno u procesu finiširanja liste pjesama za album izletjela s njega i sada nalazi se na verziji Limited Edition i japanskoj verziji albuma, izvrsna „Backseat Driver“ - ako kanite kupiti album svakako potražite te dvije verzije, “Backseat Driver” vrijedi truda.
Lirički, album je (čime sam ja bila vrlo iznenađena) mnogo bolje napravljen nego većina današnje rock produkcije. Iskrenost svakako ima ogromne veze s tim (najotrcaniji primjer ali i najočitiji je Adele sa svojim “21” albumom).
Glazbeno, ako volite žešći rock a ne konfecijski pop na koji se današnji Bon Jovi fura, ako volite The Black Keys s primjesom Jacka Whitea, ako volite Foo Fighterse, ako volite iskonski blues, te ako, naposlijetku, volite Bon Jovi – sve ćete to i dobiti, ali bez osjećaja da je sve to nabacano na album samo da se planski zadovolje želje masa.
Sve pjesme (i one koje se nisu našle na albumu) sam čula skoro mjesec dana prije izlaska albuma kada su procurile na Internet i još uvijek se ne mogu odlučiti koje su mi favoriti, toliko su skoro sve dobre. Prvi singl „Every Road Leads Home to You“ je neobična, vrlo različito od onoga što biste od Sambore očekivali. ”Taking a Chance on the Wind” i “Nowadays” bi lako mogle postati power-rock hitovi za top-liste, kao i gore spomenuta iz suradnje s Taupinom. ”I’ll Always Walk Beside You”, “Seven Years Gone” i ”You Can Only Get So High” su kratko i jasno pjesme-ubojice. Pa sam time nabrojala većinu, zar ne?
„Aftermath of the Lowdown“ je naš odabir mjeseca rujna. Slobodno provjerite koliko novih albuma izlazi ovaj mjesec pa da vidite konkurenciju. Nekima će ovo biti i album godine. I neće pogriješiti.
1. “Burn That Candle Down”
2. “Every Road Leads Home to You”
3. “Taking a Chance on the Wind”
4. “Nowadays”
5. “Weathering the Storm”
6. “Sugar Daddy”
7. “I’ll Always Walk Beside You”
8. “Seven Years Gone”
9. “Learnin’ How to Fly with a Broken Wing”
10. “You Can Only Get So High”
11. “Backseat Driver (Japanese bonus track)”
12. “World”
Legenda:
- mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, 
- tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albumaOznake: Richie Sambora, Aftermath of the lowdown, recenzija, album, rock, blues-rock, hard rock
srijeda, 22.08.2012.
Foo Fighters definitivno jedan od najvećih rock bendova
FOO FIGHTERS - Codroipo, Italija, Villa Manin, 13.8.2012. & Q2 Arena, Pag, Češka
Neki veliki bendovi tako rijetko dolaze u našu blizinu da je svaka prilika dragocjena šansa da se uvjerimo jel' to zaista „to“. Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock bendova žešćeg predznaka, s nekoliko izvrsnih albuma u džepu, i ponajboljim u svijetu 2011. „Wasting Light“ zarolali su na turneju istog naziva već prije godinu i pol, a hvalospjevi koji prate nastupe uživo pokazali su se više nego opravdanima.
Prva dionica: ITALIJA
Na opće zadovoljstvo i blaženu sreću vrlo točno, poput švicarskog sata krenuli su svi: i support izvođači (o njima ćemo na kraju) i glavne zvijezde večeri. Iako je publika više nego dobronamjerno i pristojno pohvalila predgrupe za njihov trud, kada su Foo Fightersi izašli na binu nastao je opći urnebes. Umjesto s „All My Life“ koncert su otvorili mnogo divlje s „White Limo“ i u prvim redovima je (logično) nastao lom. Grohl se odmah sjurio po izduženoj stazi pozornice, pogled na ostatak benda i sve je bilo jasno: izvrsno raspoloženi Foojevci, sjajna publika (koja doduše nije posve napuila prostor Ville radi godišnjih odmora, ali je bilo barem 13.000 raspoloženih duša) - i u startu si znao što te čeka te večeri.
Ako je itko sumnjao u kvalitetu benda, već prvih 15 minuta je bilo sasvim dovoljno da bude razoružan. Ako nekome FF opus i nije na snimkama najbolja glazba na svijetu (bilo nas je), uživo sve to poprima par kopalja bolju dimenziju, a nakon koncerta odlazite kao osvjedočeni fan benda. Ne sjećam se da su mi „The Pretender“ ili „Generator“ ikad bile tako dobre pjesme kao što su sada. Što samo potvrđuje po tko zna koji puta da slušanje glazbe bez odlazaka na koncerte ima vrlo jednodimenzionalni predznak.
Setlista je bila „ubitačna“ - dinamika je bila 100 posto pogođena, i sporije stvari su se savršeno uklopile: „Cold Day in the Sun“, Pink Floydov cover „In the Flesh“, te Grohl sam na početku bisa s „Times Like These“. Oni koji su bili na Frequency Festivalu u Milanu prošle godine kažu da su Foojevci prašili preko dva i pol sata (u Codroipu sada su 2 sata i 15 minuta) ali da je ovo ipak bilo nešto sasvim drugo, pravi koncert. Nije slučajno Grohl odmah na poočetku pitao publiku koliko dugo hoće da nam sviraju, s komentarom da ne kane kratko svirati.
Foojevce krasi, osim glazbenog talenta i vrhunske svirke, i odlična komunikacija s publikom, koja je pak reagirala na svaki mig i urlik benda, pa si probajte zamisliti kakve su reakcije bile kada je Grohl nešto pričao, često se potrudio reći nešto i na talijanskome. Općenito je Grohl bio vrlo pričljiv i ogromna većina publike je to sjajno prihvatila. Kao i sve što su radili ostali članovi benda (kada je Taylor Hawkins pjevao na „Cold Day in the Sun“ recimo). Što je sve samo potenciralo da je cijeli bend naprosto isijavao, ne samo Dave Grohl koji je apsolutni spiritus movens, ne samo Foo Fightersa.
Na bisu smo svi i koji to prije nisu znali, saznali da je Bob Mould bio tinejdžeru Daveu Grohlu uzor i razlog zašto se ovaj primio rocka. Kako je Bob gostovao na „Wasting Light“ glasom i gitarom na (fenomenalnoj) pjesmi „Dear Rosemary“ tako je bilo i na bisu, u odličnoj „extended“ verziji „Rosemarye“, koja je mnogima u publici sjajno sjela. Zajedno su još otprašili „Breakdown“ Toma Pettya, te nakon „Everlonga“ zaključili večer.
Nekako sam poprilično sigurna da ako Foo Fightersi uskoro ne dođu u Hrvatsku, da će vrlo brzo opet do Italije, jer je tako očit bio snažni „vibe“ benda i publike (u kojoj je bio lijepi broj Slovenaca i Hrvata opet, zaista nas svugdje ima), što je primjetio i Pat Smear u pauzi do bisa, a pričljivi Grohl sve to nama prenio. Kada se to dogodi znate što vam je činiti. Foo Fightersi se ne propuštaju niti ako vam nisu najnapetiji bend na svijetu.
Predgrupe su bila dva vrlo zanimljiva imena: vrlo hvaljen punk rock bend iz New Jerseya, „štićenike“ velikog Brucea Springsteena The Gaslight Anthem, te starog iskusnog mačka, bivšeg člana bendova Sugar i Hüsker Dü, već spomenutoga Boba Moulda. The Gaslight Anthem ima svježe izdani treći album „Handwritten“, no i nakon svirke uživo pokazuje se da je bend ipak malo precijenjen. Ne prejudicirajući stvari dok ih ne čujem na samostalnom koncertu, sa zadrškom ću reći da sam mišljenja da samo imaju prokletu sreću što ih gura Springsteen. Ni publika u Codroipu nije bilo mnogo drugačijeg mišljenja činilo se. Bob Mould je uglavnom prašio stare Sugar stvari, što je sasvim fino zagrijalo publiku, čak više nego one tri na kraju seta iz vremena Hüsker Dü-a.
Predobar i lijep prostor ispred velebne Ville Manin kraj mjesta Codroipo definitivno je bio izvrstan odabir lokacije koncerta iskusnog organizatora koncerata Azalea Promotion (www.azalea.it), a kako se kasnije pokazalo izvrsna lokacija nije bila jedini adut - akustika prostora je skoro savršena. Zvuk je bio sjajan tijekom cijelog koncerta skoro na svim mogućim točkama, čak i onim posve bočnima. Uskoro će 26. rujna na ovom mjestu nastupati i čuveni Radiohead također u organizaciji Azalea Promotion, što također nije za propustiti bilo da se odlučite samostalno na koncert ili organizirano (organizirani put do Ville Manin nudi i odlična ekipa agencije Art Travel).
Druga dionica: ČEŠKA
Neplanirano sto posto - i ja ispala najveći fan FF-a. Karta viška i ono "'ajde, 'ajde sa nama", činjenca da je fotkanje u Italiji bilo frustrirajuće radi ograničenja i nada da ću nešto dobro okinuti iz publike (rezultat iz priloženoga...) i tako je ispalo "put pod noge" i evo nas u Pragu. Zauzeli smo prve borbene redove u Q2 dvorani (lako kad imaš tri visoka muška oko sebe) i to je ujedno i sve što sam taj put vidjela od Praga i lokacije. Nešto sitno manje ljudi nego u Italiji, koja tisuća i niti blizu jednaka atmosfera makar se ne može reći da nije bio odličan koncert... Ovaj put FFsu bili samo kombinaciji s Bob Mouldom. Male izmjene na setlisti: čuli smo Bridge Burning kao ekstra i DOA i Winnebago umjesto Aurore i Tom Pettyevog covera.
Štono se kaže ponovila gradivo i iako je Grohl manje pričao (ne zna češki jasno), bend je definitivno jedan od top 10 rocka u svijetu (po meni i top 5). Ako vam se imalo sviđa ta glazba, znate što vam je činiti kada budu opet negdje blizu...
Oznake: Foo Fighters, alternative rock, hard rock, koncert 2012, live, italija, Codroipo Udine, Bob Mould, The Gaslight Anthem
četvrtak, 19.07.2012.
Gunsi raspištoljili sebe pa publiku u Splitu
GUNS'N'ROSES, 17/7/2012, Spaladium Arena Split
Crazy night, 3 sata i koji min kusur (štopano!), Axl bio pristojan kasnio je manje od pola sata. Izgleda super (ukoliko Axl može ikada ikome izgledati super!), pjeva super. Ovako inspirativan i motiviran niti Axl niti bend nisu bili u Zagrebu 2010. vidjelo se da im je pasao slobodan dan u Splitu...
S druge strane ovo je bilo jedno od najgorih snimanja do sada: oko 25 m, bez povišenja. Ameri nam izvukli odnekud par stolica, jedine koje su našli ali na žalost sklopive (bilo je padanja i akrobatiranja), i što je puno gore: tapecirung od supžve od 10 cm što je značilo da smo se ljuljali loveći ravnotežu. Radi fotkanja je ovo bio posve neisplativ put, jer su ispale ispod svakog mog prosjeka.
Ali zato radi koncerta nije bilo neisplativo: dobrih 7 somova ljudi je napunilo Arenu i ugođaj je bio sjajan. Zvuk kao i uvijek u Spaladiumu loš do prosječan, i to je jedino što me je zaista smetalo da bi mi koncert bio VAU na kubik.
Kiks prvi i osim zvuka jedini su napravili organizatori što nisu napravili ogradu koja je trebala dijeliti fanove u skupljem Golden Circlu od ostalih jer je tako parter ostao jedan prostor a znamo koliko može biti frkovito kada divlja Guns'n'Roses masa navali. I tu sad ide pohvala Axlu i njegovoj stranoj ekipi, čim je koncert krenuo i masa se stisla naprijed i nastala frka da bi ova lijepa večer mogla gadno završiti, njihovi redari i sam Axl cijelog su koncerta pazili na ljude, klince, izvlačili ih van ako su vidjeli da se netko ruši ili da ga gnječe i sl. Očito je tragedija s Riversidea još jako svježa.
Počelo je s pomalo neobičnim odabirom introa: Massiv Attackom i "Splitting the Atom" a onda kada su Gunsi upali s "Chinese Democracy" nastao je urnebes. Ali ništa nije to bilo naspram prvih taktova " Welcome to the jungle" kada su se i tribine digle (jest da ja ništa od toga nisam doživjela, balansirajući na stolici i pokušavajući ne pasti s nje...)
Neću sjeckati koncert pjesmu po pjesmu biti će dovoljno reći da su u nedostatku novog albuama, Gunsi malo izmjenili setlistu (googlajte) i dodali malo više pjesama s "chinese Democracy" i koliko god setlista bila dobra, toliko je za one druge koji nisu smrtni fanovi GNR-a bila s tzv. snizalicama - pjesmama koju šira publika baš i ne zna. No zato je bilo dosta jammanja svih svirača u bendu, malih intermezza u kojima se Axl preoblačio češće nego Lady Gaga ili Madonna. (Da bi na kraju uvijek završio u sličnoj opravi s šeširom i sakoom, samo mu je falila još zimska bunda i šal).
Naročito su sjajile tri lead gitare, bolje reći Bumblefoot ovaj puta manje nego Richard Fortus i DJ Ashba. Ugodno me iznenadio basista Tommy Stinson, tek sam sinoć uočila koliko su on i Farell na bubnju snažna ritam sekcija.
Komunikacija s publikom je bila sjajna ali ne od onog kojeg to (ne)očekujete ali se priželjkuje i bilo bilo logično - Axla dakako, koji je usprkos svemu tu i tamo nešto rekao, ali se zato mrgud smiješio cijeli koncert - nego od ostalih članova benda koji su kao i Axl koji je definitivno najviše pretrčao, bili oni koji su stvarali atmosferu, a tu najviše mislim na DJ Ashbu koji je bio apsolutni car po tom pitanju. U jednom je trenutku čak upao u publiku u prvim redovima a zatim se popeo na tribinu.
Općenito su svi komplet toliko nevjerojatno pokretni na pozornici da je očito kako svi do jednog uživaju u onome što rade i bez obzira što je ova postava "plaćenička", dakle muzičari koji su tu da bi Axl i dalje imao bend zvan Guns'n'Roses - ovo ipak nije cover bend i glazbenici na plaći. Ovo je legitiman skup osoba koji žive s glazbom i nazivom GNR-a. A to vam sve govori. Jako volim Slasha i Izzya i za mene su stari Gunsi pravi Gunsi, ali ovo je the next best thing, Axl je okupio vrhunsku ekipu i vidi se da su i srcem i dušom u priči zvanoj Guns'n'Roses.
Prvi highlight večeri je osim početka bio na "Estranged" a onda je koncert (publika to jest) eruptirao na "Sweet child of mine", no pravi lom nastao je ne na Guns pjesmi već na AC/DC "Whole Lotta Rosie". Oh yeah rekla bih.
Iako je po meni drugi pravi highlight večeri bio ipak ranije na fenomenalno u koncert uglazbljenoj Pink Floydovoj dionici "Another Brick in the wall, part 2" kao uvod u "November Rain" s Axlom na klaviru.
Dva sata kasnije i koncert, regularni još uvijek traje. Završilo je (kao i da nije) s "Nightrainom", a meni se činilo da se bendu niti na tih par minuta ne odlazi s pozornice. Nakon urlanja i lupanja nogama za još, Gunsi su se bez predugog čekanja vratili za mrak od bisa dugog preko 20 minuta s "Madagascar","Shackler's Revenge", fenomenalnoj "Patience" i naravno, "Paradise City" na kojoj su padali konfeti, rigala je vatra, samo smo čekali vatromet i bengalke. Kao što rekoh bendu se jednostavno niti nakon puna tri sata i par minuta nije išlo s pozornice iako se zna što je kraj koncerta. Pa su se vratili da se pozdrave s publikom, poklone i uz Sinatrinu "My Way" nasmiješeni i zadovoljni (bogme ne znam tko je bio više, oni ili publika) povukli u backstage.
Zaključak: tko se od Splita sinoć skrio, magarac je bijo.
Oznake: koncert 2012, Gun's'Roses, Axl Rose, Split, live, Arena Spaladium, hard rock, rock
