Return of ALTEREGO

petak, 05.07.2013.

BON JOVI - doza br. 2 OPAKA!

BON JOVI – Italija, Milano, San Siro, 29.6.2013

Navodni aktualni zategnuti odnosi na relaciji Sambora – Jon Bon Jovi rezultirali su nemilim spletom za sve uključene, naročito fanove: Sambora je ostao čučati doma baby-sittajući kćer; bend je nastavio turneju milom ili silom, brzinski angažirajući studijskog gitaristu Phila X Xendisa da uskoči na Samborino mjesto; „odrađujući stvari kao na tvorničkoj traci“ ali s uloženim velikim naporima i trudom svih članova posebice Jona Bon Jovija da stvar ipak štima. Za zalaganje bi mogli dobiti odlikovanje, ali samo zalaganje bez „onog nečeg“ je slaba vajda. Naročito je, sudeći prema streaminzima koncerata i nakon čekiranja dostupnih klipova ostalih koncerata s popularnog YouTubea bilo sasvim evidentno da se najviše muči baš JBJ i da je nekad teško do bola gledati ga i naročito slušati kako izvodi neke pjesme i pri svemu tome sili neki svoj film kojeg bi svaki pametan odmah napustio čim je stvar morao prilagoditi turneji bez Sambore.

Što se točno poklopilo u tom Beču u kojem je kiša nemilice lijevala da je na kraju to bio odličan koncert ukljućujući JBJ-a – ne znamo, ali za milanski je autorica ovih redaka s popriličnom sigurnošću mogla garantirati da će biti „spešl“. Iskustvo iz Milana s velebnog stadiona San Siro govori samo jedno: San Siro + milanska publika daje jedan killer spoj koji baca na koljena doslovce svakog izvođača koji dobije priliku tamo nastupiti, izvlači iz njega zadnje atome snage, zadnje kapi znoja, suze i smijeh, zadnje emocije, posljednje mrvice talenta…
Prije nepunih mjesec dana San Siro je isto to napravio Bruceu Springsteenu, a on mu je uzvratio jednakom mjerom rezultirajući u najboljem koncertu kojemu sam u životu prisustvovala. Neizmjerno me je zanimalo kako će krnji Bon Jovi „odhendlati“ San Siro i kako daleko će doseći letvicu koju je postavio Springsteen.

Naznake su bile vrlo dobre: JBJ se na posljednjim koncertima opametio (ili shvatio da mora nešto učini da spasi turneju) i počeo u show uvlačiti stvari koje do sada nije baš radio ili vrlo rijetko: konačno dao klavijaturisti s moćnim vokalnom Davidu Bryanu da otpjeva barem dio pjesme kojoj je i ko-autor „In These Arms“; posezao je za fanovima izvlačeći ih na pozornicu; svirajući i po nekoliko pjesama prema željama fanova mijenjaući set listu „on the spot“ – uglavnom copy/pastejući Springsteena za kojeg je još ne tako davno rekao da „ga više ne prati jer ne želi da utječe na njega“. Znate onu poslovicu: prvo skoči pa onda reci hop…
A najbolja naznaka bila je da se Bon Jovi fan klub u Italiji organizira s velikom koreografijom koja će uključiti svih 50.000 duša koja su tu večer pohodile San Siro. Milanezi su isti trik napravili i Springsteenu koji je te večeri potpuno pustio suzu i emocije s lanca.
I točno se sve tako i desilo. „Huk San Sira“ je učinio svoje od prve stvari „H2O“ (fanovski skraćeni naziv za „That’s What the Water Made Me“). S jedinom razlikom – JBJ nije dovukao na pozornicu nijednog fana, ali je zato bar prošetao „catwalkom“ prstenom koji razdvaja fan pit od partera. Setlista je bila savršena, JBJ-ov vokal konačno pod kontrolom, bend je dobio onu potrebnu iskričavost, a Phil X svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje – čovjeku nije za odreći izuzetan trud i rad – u samo mjesec dana pokazao je još veći napredak i gotovo uspio izvući da sve kritične pjesme (posebice gitaristički tešku „Dry County“ ) taman toliko dobro a najčešće i odlično da nismo osjećali vakum zvan „nema Sambore na gitari“. S bitnom razlikom da vakum i nedostatak Sambore ne nužno i samo gitariste, nije ista stvar. Baš obratno, falio je kako god da ga okreneš. Ako ništa drugo a ono vokalima, dušom i tijelom.

Na drugoj, identično kao u Beču, „You Give Love a Bad Name“ publika na tribinama se digla i to je bilo to. Na osmoj „Because We Can“ pojavila se koreografija koja se sastojala od izrađenih američkih zastava na tribinama i natpisa „Bon Jovi forever“ , gigantskog bannera u kojem su bile nabrojane najvažnije godine u 30.-godišnjoj karijeri benda, te cijeli parter u talijanskim zastavicama. I nama u publici je srce skoro stalo od veličanstvenog prizora a kamoli ne bendu i naročito JBJ-u koji se rasplakao kao „curica“ kako je sam rekao i u šali dodao: „Nemojte mi to raditi, ja imam još posla večeras“.
Nastavak je bio podignut za x stepenica u svakom pogledu, apsolutno su svi potegli u višu brzinu kao da su se natjecali tko će više dati te subotnje večeri. Što može biti bolje od toga za publiku, koja je uživala ko’ bubreg u loju?
Dobili smo jedan kilometarski bis koji je manje više bio očekivan, a onda i drugi koje je bio malo manje očekivan i treći koji nikako nije bio očekivan (fan request). Identično kao i na Springsteenu n JBJ-u niti bendu se nije dalo s pozornice pa su tako završili koncert na vremenu od 3 sata i cca. 3 minute. Vjerojatno im je ponestalo snage i preplavljeni emocijama nisu mogli više, pitanje je da li bi JBJ još smogao otpjevati koju a da bi zvučalo suvislo. Pametnome dosta, pa je tako zaključio da mu je bolje da ne kvari dojam ni sebi niti publici.

Dva detalja su bila naročito zanimljiva, na prvi put izvedenoj „Undivided“ na ovoj turneji po kojoj naš hrvatski fan club nosi ime (vratit ću se na to kasnije) spomenuo je prvi i jedini put Samboru, “tu smo pjesmu Richie i ja zajedno napisali…“ kao da im je to jedina koju su napisali zajedno. Drugi detalj je vezan za, a kog bi nego, Hrvate. Oboružani hrvatskim zastavama i transparentom „Croatia will „Never say Goodbye“ isposlovali su da je JBJ na drugom bisu otpjevao prvu strofu i refren „Never say Goodbye“ ali nije spomenuo Hrvatsku (ipak on nije Springsteen) možda i radi obzirnosti prema Talijanima koji su se zaista potrgali od truda te večeri. Ipak, hrvatska se “delegacija“ sretna i zadovoljna vratila kući.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Bon Jovi, koncert, Milano, San Siro, live, Richie Sambora, italija, pop-rock

četvrtak, 20.06.2013.

KISS - vrhunski rock cirkus na djelu

KISS – Italija, Udine, Codroipo Villa Manin, 17.6.2013

Legendarni ušminkani glam rock bend Kiss opet je na turneji u Europi kojom promovira jako dobar aktualan Monster album. Čudovišta nisu nimalo izgubila na vizualnom efektu još od davne 1973. kada su krenuli svoj pohod na svijet.

Koliko god da nekome taj njihov šminkeraj i posebna odjeća djeluju kao putujući cirkus, nepobitno je da je Kiss ostavio traga u modernoj rock glazbi ne samo po imageu.

Poznat po sjajnim koncertnim spektaklima, Kiss niti u ponedjeljak u lijepom okruženju dvorca Villa Manin nedaleko od Udina u mjestašcu Codroipo u Italiji po tom pitanju nije zakazao.

Nakon dugo vremena, malo su 'obnovili' pozornicu s novim atraktivnim detaljima - a taj detalj bio je ogroman pauk, pomična čelična konstrukcija koju u svom sjaju ipak nismo vidjeli u Villi Manin radi ograničenog prostora.

Pomalo razočarana što se 'pauk' nije spustio, publika međutim nije ostala prikraćena za sve druge specijalne efekte od kojih je tijekom nastupa nešto manje od dvosatnog koncerta prštalo sa svih strana: prepoznatljivi basist Simmons još uvijek uspješno plazi svoj špičasti jezik i usput 'pljuje' krv, 'pauk' svojim krakovima diže i spušta članove benda prema potrebi gore dolje, riga vatra na sve strane, pirotehnike kao u priči, konfeta još i više, pa vožnja po sajli s jedne pozornice na drugu i tako sto čuda. Od sto čuda oči razrogačene, ali uši nisu imale takav tretman barem ne u Udinama.

Kiss glazbeno nije bio na visini zadatka, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to od njih očekivalo.

Ali svatko ima loš dan, pa tako i najveći. Sva sreća da ih otprije bije dobar glas i u nastupima uživo pa tako ima smisla sve ponoviti još barem jednom, pogotovo jer Kiss ima vrijedan glazbeni opus. Ukoliko vas ne plaše te maškarije od šminke, pa radije izbjegnete susret uživo.

Hvala agenciji Art travel na prijevozu na koncert Bon Jovija i odličnom provodu tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Udine, Villa Manin, italija, hard rock, glam rock, Kiss, koncert, live

srijeda, 05.06.2013.

Dupla doza Bruce Springsteena - huk San Sira

BRUCE SPRINGSTEEN & E-STREET BAND – Italija, Milano, 3.6.2013.

Biti u četiri dana na dva koncerta rock'n'roll ikone, “The Bossa” (šefa) Brucea Springsteena & E-Street Banda, je takva doza adrenalina da vas ne pušta lako ni danima kasnije. Točnije ne pušta vas nikako!

Nakon Padove i “hrvatske priče”, skoro je već bilo teško da može bolje. Ipak, Milano i velebni nogometni stadion AC Milana, San Siro se ne propušta. Taj stadion ima posebni huk kada je pun publike koji se ne zaboravlja.
Prijepodne u Milanu je umjesto razgledavanja grada završio u neplaniranoj "sačekuši" - slučajno smo doznali gdje je Boss odsjeo pa smo otišli ispred hotela ako "slučajno naiđe". "Slučajno" nije naišao (osim Jakea Clemonsa, saksofonista, Soozie Tyrell i Bossovg managera) iako smo posve neslučajno ostali kampirati pred hotelom, računajući "mora jednom izać na sunce". Malo razočarani vratili smo se pred stadion, ali čim smo ušli, propala "sačekuša" se zaboravila.

Springsteen i San Siro se posebno vole, njegov prvi njegov koncert u Italiji je bio baš ovdje. Taman kako je Springsteen kročio na binu, organizirane tribine su mu ispisale: “OUR LOVE IS REAL NYCS (New York City Serenade)” što je istovremeno bio i sign request (molba za pjesmu, koju nije odsvirao) i izraz velike odanosti publike prema njemu. Izrazito emotivan trenutak izmamio je i Springsteenu suzu na oko, a da koncert nije ni započeo.

Kad su krenuli prvi taktovi “Land of Hope and Dreams” činilo se kao da smo na bisu: oko 62.000 ljudi u ludoj atmosferi, “huk San Sira” i tako sve do kraja najdužeg ovogodišnjeg Bossovog koncerta, timing: 3 sata i 17 min. Pjesama 34, nekoliko rariteta (“Atlantic City”), covera (sjajan “Good Golly Miss Molly” od Little Richarda), sign requesta, i u dlaku odsvirani i otpjevani cijeli album “Born in the U.S.A.”
I cijelo vrijeme vidiš mu na licu da je jednako sretan i zatečen prijemom publike, kao i ona s njim. Naravno tu su neizostavna njegova zalijetavanja u publiku, sakupljanje natpisa, izvlačenja fanova na binu da ili otpjevaju s njim nešto, zadnje vrijeme mu je hit izvući neko dijete koje će s njim otpjevati “Waiting on a Sunny Day” pa je tako i slatka curica došla na svoje, na “Dancing in the Dark” dakako uvijek pleše s nekim, ovog puta je izvukao dvije cure/žene, a osim s njim ovog puta je došao na svoje i basist Garry Tallent, koji je otplesao s curom koja je uporno držala natpis "Mogu li plesati s Garry Tallentom?" Jest da im je malo smetao njegov bas, ali mislim da se nitko nije bunio..

Nevjerojatan regularni dio koncerta završava superpopularan hit “Hungry Heart” koji je bez problema mogao biti i zadnja pjesma koncerta koliko je San Siro vrio. Mene je skoro strefio herc od sreće, jer sam mislila da je neću čuti uopće.

Bis je bio još posebniji i dignut za još jednu stepenicu više ako je to uopće moguće: akustična “We Are Alive" s "This Land is Your Land", “Born to Run” i kada čujete "Tenth Avenue Freeze out" i “Twist and Shout/La Bamba” medley onda uglavnom znate da je show gotov.
No to smo samo mislili. Springsteenu se nije dalo s bine iako je bio posve mokar jer se polijevao vodom da se malo ohladi. No, na kraju je više bila pubilka “mortus” nego on. “Shout Bamalama” i evo ga na poklopcu Roy Bittanovog klavira. No ni tada nije bio gotov.
Kada je cijeli bend “pospremio” s bine, Šef se vratio s gitarom i usnom harmonikom i nakon dugog skandiranja publike otpjevao akustičnu “Thunder Road”. Usput je Milanu još poručio da mu je "tu u srcu zauvijek" i nećkajući se ipak otišao s bine.

Ako ste kojim slučajem bili u Padovi prije nekoliko dana, za usporedbu - koncert u Milanu bio je barem upola jači i bolji, a vjerojatno i duplo. Eh, onda znate s kim imate posla.

I opet moram zahvaliti agenciji Art Travel na prijevozu u Milano i preodličnom provodu i zabavi tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Bruce Springsteen, koncert, live, italija, Milano, San Siro, E-Street Band

nedjelja, 02.06.2013.

Bruce Springsteen i Hrvatska se vole - potvrđeno!

BRUCE SPRINGSTEEN & E-STREET BAND – Italija, Padova, 31.5.2013

Italija, točnije povijesna Padova je opet bila “okupirana” Hrvatima u petak. Osim što su Hrvati pohodili Padovu u velikom broju, a sve radi rock'n'roll legende “The Bossa” Brucea Springsteena i njegovog mnogočlanog E-Street Banda, na kraju je ispalo da su i show “ukrali” Talijanima.
Springsteen je nakon završetka prošlogodišnje turneje “Wrecking Ball” i za nas “epskog” koncerta u Trstu (kada je po prvi put pozdravio Hrvate i to na hrvatskom), odlučio da mu uživo nastupa ipak nije dosta pa je turneju nastavio i ove godine. I to poprilično opsežnu. Iako smo se nadali, u Hrvatsku nije došao ali je Hrvatska opet otišla k njemu.
Koncert je otvorio smireno i za nas fotografe jaobožedragi monotono: akustično izvedena samo uz gitaru i usnu harmoniku “The Ghost of Tom Joad” bilo je malo neobično otvaranje, ali opet kod Springsteena možete svašta očekivati.
Prvi dio je sav bio nekako slabiji dinamikom i u kojem je bilo više pjesma sa posljednjeg albuma, te nekoliko obaveznih “sign requesta”, a što me je posve zavaralo: mislila sam da će ovo biti intenzitetom (i dužinom) znatno slabiji koncert od onog iz Trsta, ako je to uopće moguće kada je The Boss u pitanju.
Zadnje vrijeme Springsteen ima običaj da na svaka tri-četiri koncerta jedan posveti jednom od svojih albuma i odsvira ih u cijelosti. Čim sam nakon "Thunder Roada" čula "Tenth Avenue Freeze-Out" postala sam sumnjičava, ali tek kada je izveo "Night " bila sam prilično sigurna da je sada Padova bila na redu - dobila je cijeli “Born to Run”, kultni album, po mnogima i njegov najbolji.
Na "Tenth Avenue Freeze-Out" bio je emotivni trenutka večeri: s velikom ljubavlju Springsteen se na svakom koncertu prisjeća The Big Mana, svog dugogodišnjeg prijatelja i suradnika Clarencea Clemonsa, kao i klavijaturista Dannya Federicija, no očito je da njih dvojica, Clarence posebice jako nedostaje i publici koja ga je maltene obožavala.

I onda, posve neočekivano ali vrlo simptomatično, na samom kraju izvođenja pjesme "Born to Run" desio se prvi šok i uzbuđenje za Hrvate - Springsteen je uzviknuo “Croatia!” vidjevši ogromni transparent koji su baš tada razvili mladi agilni Zadrani, a na kojem je pisalo “Bruce, Croatia is Waitin’ on a sunny day” (što je bilo mišljeno: Bruce, Hrvatska čeka na “Waitin’ on a sunny day”, ali bogme i na onaj dan kada će nam zasjati sunce kad se konačno pojaviš u Hrvatskoj na koncertu. Doduše ovo je moja interpretacija transparenta, no sigurna sam da Zadrani nisu mislili samo na sign request.) Pravo iznenađenje nas je tek čekalo: nakon aktualne "Shackled and Drawn", Springsteen je najavio “Waitin’ on a sunny day” riječima: "This is for my friends in Croatia!" Probajte si zamisliti urnebes koji se prolomio stadionom u Padovi, a kojeg niti lagana kiša koja je počela padati nije nimalo umanjila. Usred pjesme Springsteen je izvukao i dečkića koji je slatko i odlično otpjevao refren sam samcat i dobio veliki kiss od Šefa.
Šef je koncert (kao) zatvorio s fenomenalnom “Badlands” i odmah nastavio s bisom i ludnicom na “Pay me my money down”. Talijani su konačno došli (zakratko) na svoje jer je na binu pozvao postarijeg posjetioca, Talijana, koji je izjavio da je član jednog Springsteenovog cover banda i koji se sjajno uklopio u E-Street Band i pjesmu sviravši žlicama po metalnoj ploči. Pa je tako cijela izvedba pjesme bila rasturačina kakvu je teško opisati i koja se samo nastavila do kraja uz “Born in the U.S.A.”, “Dancing in the dark” te standardno zadnjom, medleyem “Twist and Shout /La Bamba”.

No ni tu nije bio kraj za Hrvate: na “Dancing in the dark” je u prvim redovima primjetio natpis “Please dance with my mother-in-law” (“Molim te odpleši s mojom svekrvom/punicom”) koji mu se očito jako svidio te je dotičnu, kako se na kraju ispostavilo, punicu, izvukao iz gužve i otplesao nekoliko taktova uz obostrano smijanje i dobro raspoloženje te na opće odobravanje publike. Očito mu se vesela i simpatična svekrva svidjela, ili mu je možda nešto zanimljivo šapnula u uho, jer su se nakon toga uspeli na binu pa su tamo plesali još malo. Na kraju smo saznali da je simpatična svekrva također Hrvatica - naša Sanja Rabuzin-Pavić. Nadajmo se samo da mu je prišapnula: “Na sljedećoj turneji dođi u Hrvatsku pa ćemo plesati ponovo.” :-))

Ovaj put posebna zahvala ide agenciji Art Travel na prijevozu u Padovu i preodličnom provodu i zabavi tijekom putovanja u oba smjera!

Oznake: Padova, italija, koncert, live, Bruce Springsteen, E-Street Band, rocknroll, 31.5.2013

utorak, 28.05.2013.

Green Day u Trstu - ludi, zabavni i fakin sjajan bend

GREEN DAY – Italija, Trst, Piazza Unita d’Italia, 25.05.2013.

Pomisao na još jedno stanje "mokar ko miš" nakon Bon Jovija u Beču prošli vikend i otići u Trst na koncert Green Daya nije mi nimalo mirisao, Green Day ili ne. S obzirom da nisam niti toliko u tom žanru glazbe ispalo je više "hajde, veliki su bend to se vidjeti mora". Sada kad sam bila, mogu reći da sam gledala jedan od najzabavnijih bendova ikad.
U subotu navečer u glavni je trg u Trstu, Piazza Unita d’Italia umarširao i posve ju osvojio jedan od najvećih punk-rock bendova današnjice, američki Green Day. Nemilosrdno vrijeme, kišurna koja je padala cijeli dan nije mogla uništiti niti srce niti onu specijalnu kemiju koju ovaj veliki bend ima s publikom.
Iako je Green Day prije nekoliko mjeseci prošao jedno od najtežih razdoblja u karijeri, kada je frontman Billie Joe Armstrong doživio potpuni slom na pozornici iHeart Radio festivala nakon čega je završio na rehabilitaciji radi alkoholizma i zloupotrebe lijekova, da to sve niste znali u subotu to ne bi niti naslutili.
Armstrong je uz svesrdnu potporu ostalih članova bio ne samo sjajno raspoložen nego je bio i odličnoj formi i fizički i psihički. Ako uzmete u obzir kišu, koncert od dva i pol sata zaista je bio dug i cijelo to vrijeme Armstrong nije prestajao animirati i komunicirati s publikom. Osim što je Green Day svirački i pjevački također bio u sjajnoj formi dobili smo naime setlistu od punih 26 pjesama, cijeli koncert je obilježila još jedna karakteristika - bio je zabavno, zabavno...
Prije početka koncerta, bend je na pozornicu poslao velikog zeca (dakako ne pravog) da prvo “objasni” publici što ih čeka: punkerski pokazao publici stražnjicu, motivirao ih na zborno pjevanje, gađao iz "majica-pištolja"...

A kad su uz zvukove "Blitzkrieg Bopa" starog Ramonesovog klasika, petorica koji čine sastavni i rastavni dio Green Daya popeli na pozornicu, baš je tada počela fino pljuštati kiša ali nitko se nije dao zbuniti, publika je adekvatno glasno urlala, fotografi su se skoro potukli u foto pitu, a Armstrong i Dirt su počeli skakati kao pušteni s lanca i nisu prestali sve do kraja, izuzmemo li izvođenje laganica. Jedne.
" 99 Revolutions", "Know Your Enemy" niti druga stvar a već je bila situacija koju mnogi bendovi ostavljaju za "važni dio koncerta", jedan je fan preskočio ogradu i pušten od redara (na inzistiranje Armstronga) uletio na pozornicu i iako pomalo izgubljen na njoj srčano otpjevao s Armstongom dio pjesme.

Pjesme su se nizale i na skoro svakoj je bio neki zanimljivi detalj ili trenutak, ali najjači emotivni tren bio je na "Boulevard of Broken Dreams". Iza "Nuclear Family", Green Day je krenuo prašiti AC/DCjev "Highway to Hell" koji je posebno žestoko i neobično "sjeo" u prelijepu noćnu atmosferu Piazze.
Kostimografija je krenula na " King for a Day" s Armstongom u kraljevskoj opravi i maniri showmana a la Freddie Mercury. Ako je bilo sumnje da je prošlogodišnji slom na Armstrongu ostavio jače tragove, na njegovom vokalu sasvim sigurno nije jer je tu zaista bio "King".
Dirnt, Cool i White bili su ipak nešto manje aktivni. Ili je to možda Armstrong bio toliko više, ne znam niti sama, prije će biti ovo drugo. Jer naime na medleyu The Beatles/The Rolling Stones i to prvoj "Shout" bubnjar Tre Cool maskiran u neku mondenu gospođu prodivljao je pozornicom, dok je Armstrong bubnjao.

I kako je zec to činio na početku tako je i Armstrong napravio pri kraju: pogađao je “majica-pištoljem” obližnju zgradu na čijim se prozorima sjatila "gratis" publika i promatrala koncert no aktivno sudjelujući - gađao je tako dugo dok jedna majica iz “pištolja” nije pogodila osobu kojoj ju je Armstrong namijenio, uz urnebesno navijanje publike.
Piazza je stražnjim dijelom zjapila praznjikava no lokalna ekipa mi je potvrdila da je tu bilo sigurno oko 12.000 duša koji su kisnuli ili bolje reći pili pivo, pogali i pjevali. I činio se da se najmanje zamaraju s kišom. Ako nekome punk, pa i ovaj komercijalni greendayovski nije neka najdraža glazba, apsolutno ni taj netko nije mogao ostati ravnodušan ili miran na ovom koncertu. Green Day je jedan od onih bendova koji jednostavno morate pogledati uživo barem jednom u životu. Toliko su dobri.

p.s. Pohvale idu agenciji Investigo (www.svikoncerti.eu) na vozikanju tamo i nazad. Preporučam!

Oznake: Green Day, koncert, live, show, Trst, italija, punk-rock, turneja 2013

nedjelja, 30.09.2012.

Radiohead - još su vladari alternativnog rocka

RADIOHEAD, Villa Manin, Codroipo, Italija - 26.9.2012.

Sinoć se u prekrasnom ali kišovitom ambijentu Ville Manin u talijanskom gradiću Codroipo kraj Udina okupila cijela svita hrvatskih fanova te glazbenih i inih djelatnika kako bi na djelu čuli i vidjeli čuveni Radiohead, alternativni rock band koji drži nevjerojatno visoku ljestvicu kvalitete i slovi za jednog od najznačajnijih bandova u glazbi. Ako je netko sumnjao u te činjenice, nakon sinoćnjeg koncerta posve se razuvjerio: u dva i pol sata, Radiohead je doslovno rasturio svojim fenomenalnim nastupom: band svirkom a Thom Yorke vokalom, te jednostavnom ali srdačnom komunikacijom.

Imaju i novi stage, vrlo smišljeno napravljen, odličan vizualno (malo manje za nas fotografe, svjetla su bila ubitačna), efektan a opet jednostavan. Kiša i pljuskovi koji su prijetili skoro su me pokolebali da odem, jao koja bi to šteta bila. Srećom dok sam fotkala kiša nije padala.Setlistu su opet ispremiješali ali nisam dočekala "Creep". Tuga i jad.
S aktualnog albuma “The King of Limbs” odsvirali su pet pjesama, tako da savršeno ubalansirali nove stvari u stare “klasike”. Interesantno, ali “Kid A” također nismo čuli.




Teško je uopće se primiti seciranja jednog takvog koncerta kao što je onaj Radioheada, ali ono što vam zuji u mislima nakon njega je definitivno: “Koja j… alternativa”. Ono baš Biblija alternativnog rocka. Čuli smo nevjerojatan 24-komadni set koji je trajao iznad dva sata i dvadeset minuta. Znamo iz teorije ako ništa drugo da su Radiohead skup vrhunskih glazbenika, ali tek kada ih čujete uživo, ta vam činjenica dobija još jednu posebnu dimenziju. Shvatite što je to plafon sviranja. Bilo bi nepravedno posebno izdvojiti Jonnya Greenwooda, a ne spomenuti i Eda O’Briena ili drugog Greenwooda i Selwaya. No, Jonny se zaista nameće sam po sebi. Jednako tako shvatite što je plafon pjevanja. Thom Yorke je ekstra klasa. Da se razumijemo, iako mu je raspon vokala zavidan, ovo nisu Whitney Houston ili Mariah Carey vokalne akrobacije, ali jednako fenomenalne, čak možda i bolje jer je mnogo teže pjevati alternativu često bez izrazite melodije u pjesmi.



Strašan dio bio je pred kraj regularnog dijela od “There There”, pa na prvom bisu “Street spirit (Fade out)” i za mnoge najbolji dio baš sami kraj bis 2 na bis 3 na “Everything In Its Right Place (with Bob Marley’s “Small Axe” intro)” i “Idioteque”. Radiohead beskompromisno i dalje rade samo ono što žele i što ih zanima – pomiču granice u glazbi, eksperimentiraju – i nakon nevjerojatnih 27 godina. I to je ono radi čega je bend klasa iznad svih, iako možda nisu svakome prikladni za uho: koliko bendova iznad 15 godina starosti poznajete a da se usude stalno raditi nešto novo, neprovjereno, kretati stalno kao ispočetka? Na kraju i ne previše (ili nikako) komercijalno, barem ne planski.
Prekrasan prostor Ville Manin ispunio je popriličan broj fanova (usprkos vremenu) – nekih 15.000.




Predgrupa im je bio naš poznanik Caribou, koji je naravno opet bio odličan.

Oznake: Radiohead, koncert, 2012, italija, alternativni rock, Codroipo Udine

srijeda, 22.08.2012.

Foo Fighters definitivno jedan od najvećih rock bendova

FOO FIGHTERS - Codroipo, Italija, Villa Manin, 13.8.2012. & Q2 Arena, Pag, Češka

Neki veliki bendovi tako rijetko dolaze u našu blizinu da je svaka prilika dragocjena šansa da se uvjerimo jel' to zaista „to“. Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock bendova žešćeg predznaka, s nekoliko izvrsnih albuma u džepu, i ponajboljim u svijetu 2011. „Wasting Light“ zarolali su na turneju istog naziva već prije godinu i pol, a hvalospjevi koji prate nastupe uživo pokazali su se više nego opravdanima.

Prva dionica: ITALIJA
Na opće zadovoljstvo i blaženu sreću vrlo točno, poput švicarskog sata krenuli su svi: i support izvođači (o njima ćemo na kraju) i glavne zvijezde večeri. Iako je publika više nego dobronamjerno i pristojno pohvalila predgrupe za njihov trud, kada su Foo Fightersi izašli na binu nastao je opći urnebes. Umjesto s „All My Life“ koncert su otvorili mnogo divlje s „White Limo“ i u prvim redovima je (logično) nastao lom. Grohl se odmah sjurio po izduženoj stazi pozornice, pogled na ostatak benda i sve je bilo jasno: izvrsno raspoloženi Foojevci, sjajna publika (koja doduše nije posve napuila prostor Ville radi godišnjih odmora, ali je bilo barem 13.000 raspoloženih duša) - i u startu si znao što te čeka te večeri.



Ako je itko sumnjao u kvalitetu benda, već prvih 15 minuta je bilo sasvim dovoljno da bude razoružan. Ako nekome FF opus i nije na snimkama najbolja glazba na svijetu (bilo nas je), uživo sve to poprima par kopalja bolju dimenziju, a nakon koncerta odlazite kao osvjedočeni fan benda. Ne sjećam se da su mi „The Pretender“ ili „Generator“ ikad bile tako dobre pjesme kao što su sada. Što samo potvrđuje po tko zna koji puta da slušanje glazbe bez odlazaka na koncerte ima vrlo jednodimenzionalni predznak.


Setlista je bila „ubitačna“ - dinamika je bila 100 posto pogođena, i sporije stvari su se savršeno uklopile: „Cold Day in the Sun“, Pink Floydov cover „In the Flesh“, te Grohl sam na početku bisa s „Times Like These“. Oni koji su bili na Frequency Festivalu u Milanu prošle godine kažu da su Foojevci prašili preko dva i pol sata (u Codroipu sada su 2 sata i 15 minuta) ali da je ovo ipak bilo nešto sasvim drugo, pravi koncert. Nije slučajno Grohl odmah na poočetku pitao publiku koliko dugo hoće da nam sviraju, s komentarom da ne kane kratko svirati.


Foojevce krasi, osim glazbenog talenta i vrhunske svirke, i odlična komunikacija s publikom, koja je pak reagirala na svaki mig i urlik benda, pa si probajte zamisliti kakve su reakcije bile kada je Grohl nešto pričao, često se potrudio reći nešto i na talijanskome. Općenito je Grohl bio vrlo pričljiv i ogromna većina publike je to sjajno prihvatila. Kao i sve što su radili ostali članovi benda (kada je Taylor Hawkins pjevao na „Cold Day in the Sun“ recimo). Što je sve samo potenciralo da je cijeli bend naprosto isijavao, ne samo Dave Grohl koji je apsolutni spiritus movens, ne samo Foo Fightersa.


Na bisu smo svi i koji to prije nisu znali, saznali da je Bob Mould bio tinejdžeru Daveu Grohlu uzor i razlog zašto se ovaj primio rocka. Kako je Bob gostovao na „Wasting Light“ glasom i gitarom na (fenomenalnoj) pjesmi „Dear Rosemary“ tako je bilo i na bisu, u odličnoj „extended“ verziji „Rosemarye“, koja je mnogima u publici sjajno sjela. Zajedno su još otprašili „Breakdown“ Toma Pettya, te nakon „Everlonga“ zaključili večer.
Nekako sam poprilično sigurna da ako Foo Fightersi uskoro ne dođu u Hrvatsku, da će vrlo brzo opet do Italije, jer je tako očit bio snažni „vibe“ benda i publike (u kojoj je bio lijepi broj Slovenaca i Hrvata opet, zaista nas svugdje ima), što je primjetio i Pat Smear u pauzi do bisa, a pričljivi Grohl sve to nama prenio. Kada se to dogodi znate što vam je činiti. Foo Fightersi se ne propuštaju niti ako vam nisu najnapetiji bend na svijetu.


Predgrupe su bila dva vrlo zanimljiva imena: vrlo hvaljen punk rock bend iz New Jerseya, „štićenike“ velikog Brucea Springsteena The Gaslight Anthem, te starog iskusnog mačka, bivšeg člana bendova Sugar i Hüsker Dü, već spomenutoga Boba Moulda. The Gaslight Anthem ima svježe izdani treći album „Handwritten“, no i nakon svirke uživo pokazuje se da je bend ipak malo precijenjen. Ne prejudicirajući stvari dok ih ne čujem na samostalnom koncertu, sa zadrškom ću reći da sam mišljenja da samo imaju prokletu sreću što ih gura Springsteen. Ni publika u Codroipu nije bilo mnogo drugačijeg mišljenja činilo se. Bob Mould je uglavnom prašio stare Sugar stvari, što je sasvim fino zagrijalo publiku, čak više nego one tri na kraju seta iz vremena Hüsker Dü-a.



Predobar i lijep prostor ispred velebne Ville Manin kraj mjesta Codroipo definitivno je bio izvrstan odabir lokacije koncerta iskusnog organizatora koncerata Azalea Promotion (www.azalea.it), a kako se kasnije pokazalo izvrsna lokacija nije bila jedini adut - akustika prostora je skoro savršena. Zvuk je bio sjajan tijekom cijelog koncerta skoro na svim mogućim točkama, čak i onim posve bočnima. Uskoro će 26. rujna na ovom mjestu nastupati i čuveni Radiohead također u organizaciji Azalea Promotion, što također nije za propustiti bilo da se odlučite samostalno na koncert ili organizirano (organizirani put do Ville Manin nudi i odlična ekipa agencije Art Travel).






Druga dionica: ČEŠKA
Neplanirano sto posto - i ja ispala najveći fan FF-a. Karta viška i ono "'ajde, 'ajde sa nama", činjenca da je fotkanje u Italiji bilo frustrirajuće radi ograničenja i nada da ću nešto dobro okinuti iz publike (rezultat iz priloženoga...) i tako je ispalo "put pod noge" i evo nas u Pragu. Zauzeli smo prve borbene redove u Q2 dvorani (lako kad imaš tri visoka muška oko sebe) i to je ujedno i sve što sam taj put vidjela od Praga i lokacije. Nešto sitno manje ljudi nego u Italiji, koja tisuća i niti blizu jednaka atmosfera makar se ne može reći da nije bio odličan koncert... Ovaj put FFsu bili samo kombinaciji s Bob Mouldom. Male izmjene na setlisti: čuli smo Bridge Burning kao ekstra i DOA i Winnebago umjesto Aurore i Tom Pettyevog covera.







Štono se kaže ponovila gradivo i iako je Grohl manje pričao (ne zna češki jasno), bend je definitivno jedan od top 10 rocka u svijetu (po meni i top 5). Ako vam se imalo sviđa ta glazba, znate što vam je činiti kada budu opet negdje blizu...

Oznake: Foo Fighters, alternative rock, hard rock, koncert 2012, live, italija, Codroipo Udine, Bob Mould, The Gaslight Anthem

petak, 15.06.2012.

Bruce Springsteen u Trstu saznao sve što treba o Hrvatskoj

Bruce Springsteen & The E-Street Band, Stadio Nereo Rocco, Trieste, Italy - 11/6/2012

Nakon što nas je veliki Šef, Bruce Springsteen „zaobišao“ ne stavljajući Hrvatsku kao destinaciju za neki do njegovih koncerata na aktualnoj turneji "Wrecking Ball" kojom promovira novi album, nije nam bilo druge nego da se razmilimo po najbližim (o tome bi se već dalo raspravljati) destinacijama na turneji. Logično najviše autobusa hrvatskih registracija bilo je za vidjeti u nekdašnoj shopping meki - Trstu. U ponedjeljak je Šef održao posljednji od tri koncerta u nizu u voljenoj mu Italiji i nekako sam se bojala da će biti najslabiji. Što je smiješno komentirati samo po sebi, Springsteen nema slabih koncerata - on ima one emotivno infarktne i one malo manje opasne po srca. No mislila sam si, "Bit će već poprilično izmoren jer je prvi, onaj u Milanu bio drugi po dužini ijednog njegovog koncerta (ikad), a nedjeljni u Firenci je bio vodeni pakao za sve uključujući i njega, gadna kiša i prolomi oblaka prali su publiku i Springsteena cijeli koncert, no on nije odustajao - mokar do kože svirao je nevjerojatnih nešto preko 3.20 minuta, na kraju skoro isto dugačko kao i u Trstu, što vam sve govori - koncert u Trstu je bio savršen, kratko i jasno.





Set lista je bila sjajno izbalansirana, prošarana starim kultnim stvarima (Badlands, Johnny 99, Thunder Road, Seven Nights to rock ...) legendarnim hitovima (Hungry Heart, Bobby Jean, Glory days, Because the night...) i novim materijalom kojeg je bilo dosta i koji meni osobno (glazbeno) nije neki spektakl no uživo dobija posve drugu, baš onu pravu veličanstvenu dimenziju, namjenu koju je i Springsteen imao u glavi kada je radio "Wrecking Ball" (poruke, ne glazba).





Svi koji su ikada pohodili Springsteenove koncerte znaju da je kod njega uvijek faktor iznenađenja, neke vrste. Njegove setliste nikad nisu finalne, ni sam E-Street Band nikad nije siguran što će sve morati odsvirati, Springsteen mijenja listu tijekom koncerta, publika i po dan dva stoji prije koncerta u redu kako bi se domogli onih zlata vrijednih narukvica koje im garantiraju prve borbene redove, točnije šansu da će mu stisnuti ruku, da će je/ga Šef izvaditi iz publike i nešto otplesati sa vama ili ćete mu jednostavno porukom na kartonu reći svoju želju - koju će on, velike su šanse i uslišati. I na svakom koncertu znate da će se sve ovo dešavati i svejedno doživite iznenađenje, ili neku vrst orginalnosti izvedbe bilo da usliša tri molbe odjednom pa na pozornici za vrijeme Dancing in the Dark imate tri fana, dva muška koji su plesali s ženskim dijelom pratećih glazbenika (Soozie, violinisticom i Cindy, back vokalom) i curu koja se omastila pa otplesala s trojicom i na kraju se pošteno izljubila i sa Šefom. Ali niti to nije sve. Želite da vam Šef otpjeva Rosalitu za tatu i mamu? Nema problema. Bis koji i nije bio bis jer nije Springsteen ni E-Street Band niti pošteno otišao s pozornice - počeo je baš s Rosalitom. Ili, mama vam je fan teški i zamolite Springsteena da otpleše s njom kako biste joj u svakoj zgodnoj prilici mogli podsjetiti kako ste joj baš vi priuštili najbolji doživljaj u životu (van toga što je dobila vas)? Nema problema. Bruce je i s mamom otplesao jednu. (Otplesao je on još s nekoliko te večeri).





I sada, svima njima koje se dešavaju ovakve krasne, emotivne i za vjeke vjekova pamteće stvari, je naravno fenomenalno. A vama ostalima? Vi ste tako obuzeti tim sitnim detaljima, biserićima kojima Springsteen niže prekrasnu ogrlicu divnih momenata, bilo da li ste alfa-mužjak, sentimentalna dušica ili ne. A emotivnost i sentimentalnost se kod Šefa pišu velikim slovima.





Dijelovi koncerta koje Springsteen posvećuje socijalnim temama, ali s takvom dozom dobrog ukusa da je to svima drugima osim njemu, poprilično teško izvedivo, posebni su i zahvaćaju baš svakoga u žicu, bez razlike. Naravno da je prilikom izvođenja prekrasne My City Of Ruins spomenuo i New Orleans i tornado koji ga je tako uništio, kao i spomen na aktualne devastirajuće potrese u Italiji - no nijednom nije to prešlo u neke spin offove "pričalice" koji na kraju samo zamaraju i ubijaju atmosferu. Ne moramo plakati cijelu večer da bismo potvrdili da nam je do nečega stalo.






Još uvijek "slomljena srca" (citiram Šefa) nakon gubitka najstarijeg suradnika i prijatelja saxofonista The Big Mana Clarencea Clemonsa, Springsteen je našao načina da u dva navrata, dostojanstveno, toplo i emotivno obilježi spomen na njega i da publika sama iskaže koliko nam svima The Big Man nedostaje. Naročito je to lijepo i toplo sjelo u staroj, divnoj Spirit in the Night s prvog albuma. Jednako snažno a opet drugačije, odzvanjale su na punom stadionu Nereo Rocco, Johnny 99 i skoro akustična, nezaobilazna The River.
U mala iznenađenja na setlisti ubraja se i Apollo Medley ("The way you do the things you do" i "6345789") u kojem je Springsteen spojio ovaj put neki dugi sound - soul za kojeg je i rekao da je preteča sve glazbe, a s kojim je nova garnitura pratećeg benda koji sada broji 17 glazbenika (uz E-Street Band) 5 puhača, dva saxa (od kojih je jedan Jake Clemons, nećak The Big Mana, koji se usput rečeno fenomenalno uklopio u bend) dalo novu dimenziju Springsteenovom rock'n'rollanju, te povremenim izletima u folk, country ili irski folk kojeg je naravno bilo i ovog puta uz aktualnu Shackled and Drown.




I da je bilo "samo to" uz nevjerojatna već spomenuta 3.20 sata, prepuna dinamitne energije koja se širila svakim kutkom stadiona i uz koju bi svi presretni i ozareni otišli kućama, htjeli mi to ne htjeli, energija koju odašilje Springsteenova karizma presnažna je da ne biste pokleknuli, na kraju posve neočekivani i mi Hrvati dobili smo svoje veliko iznenađenje. Prvi puta u povijesti ijednog Springsteenovog koncerta, spomenuo je i "Croatiu"! Na otvorenju koncerta uz početne taktove genijalne "Badlands" (kako odgovarajuće!) nakon "Buona notte, Trieste" (Springsteen inače odlično priča talijanski, zato su u Italiji posebno snažni koncerti jer ga Talijani obožavaju - ako ste mislili da su koncerti u Beču super, onda niste još ništa doživjeli) - rekao je i super izgovorenim hrvatskim "Dobro večer, Croatia. Kako ste?" što je "naštrebao" pola sata ranije nakon što su mu Branko Komljenović i Željkica Makanec predstavnici Menarta odnosno Sonya za Hrvatsku (i regiju) objasnili da je u Trstu barem 1/3 Hrvata i da mnogi fanovi idu i na nekoliko koncerata na istoj turneji (činjenica koja je izuzetno iznenadila njegov management i njega) i nakon što je spontano izrazio želju da kaže nešto "lagano" na hrvatskom - čak je i ponio šalabahter sa sobom i to isto ponovio još jednom, a "Croatiu" zazvao ponovo na početku My City of Ruins (oh kako odgovarajuće još jednom! osim što je trebao umjesto "city" reći "state"). Dakle znajte, ako se na sljedećoj turneji Springsteen pojavi u Hrvatskoj, valja poslati tortu zahvalnicu u Menart ovom agilnom paru.

Ako ste bili Hrvat u Trstu u ponedeljak i ako niste bili impresionirani onda vama nema pomoći. Potražite savjet liječnika ili ljekarnika.

Pakleni bis završio je uz Tenth Avenue Freeze-Out, i ako niste do tada bili iscijeđeni kao limun, poslije nje jeste.




Niste još gledali Springsteena nigdje na koncertu, dakle uživo? Nema veze što slušate, otići na Springsteenov koncert je neke vrste glazbenog "must havea", opće kulture ili jednostavno: znat ćete što ste propuštali ili što biste propustili kada jednom i odete. 12.7. i Beč je blizu. Ubacite se u interkontinentalni vlak koji melje sve pred sobom, a ne ostavlja iza sebe ništa drugo do pozitivu i snagu. Vlak se zove Bruce Springsteen & The E-Street Band. I više nije budućnost nego konstanta, mjerna jedinica rock'n'rolla. Sve ostalo su izvedenice.




I na kraju osim slika možete pogledati i tri video klipa:

Oznake: Bruce Springsteen, koncert 2012, Wrecking Ball tour, italija, Trst, live, The E-Street Band